Stojan Novaković
Stojan Novaković
Стојан Новаковић | |
![]()
| |
Na dužnosti 1895 – 1896 | |
Prethodnik | Nikola Hristić |
Nasljednik | Đorđe Simić |
premijer Srbije
| |
Na dužnosti februar 1909. – oktobar 1909. | |
Prethodnik | Petar Velimirović |
Nasljednik | Nikola Pašić |
Rođen/a | 1. novembar 1842. Šabac, Kneževina Srbija |
Umro/la | 18. februar 1915. (dob: 72) Niš, Kraljevina Srbija |
Politička stranka | Napredna stranka |
Zanimanje | historičar, filolog, političar i diplomat |
Religija | srpsko pravoslavlje |
Konstantin "Stojan" Novaković (1842-1915) je bio srpski političar, diplomata, filolog, istoričar književnosti, predsednik Srpske kraljevske akademije.
Biografija[uredi | uredi kod]
Rođen je 1. novembra 1842. u Šapcu. Nižu gimnaziju je završio u Šapcu kao najbolji učenik 1857. godine, višu gimnaziju je završio 1860. u Beogradu a Licej (odsek za pravne nauke) tri godine kasnije.
Novaković je 1865. postavljen za profesora gimnazije i izabran za člana Srpskog učenog društva. U Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti ušao je pet godina docnije, tj. sa dvadeset i sedam godina. Od 1869. Novaković je bio bibliotekar Narodne biblioteke, 1872. profesor Velike škole (preteče današnjeg Univerziteta).
Već 1873. postaje Ministar prosvete u Vladi Jovana Ristića, na tom se mestu nalazio u tri mandata (1873-1875 i 1880-1885), u konzervativnim i docnije naprednjačkim vladama. Kao ministar prosvete sproveo je reformu srednjeg obrazovanja čije tekovine i danas postoje (podelio je gimnaziju na društveni I prirodni smer).
Godine 1875. Novaković se vratio u Veliku školu da predaje Svetsku i Srpsku književnost i slovensku filologiju. Diplomatsku karijeru započeo je prvom misijom u Carigradu koja je trajala sedam godina (od 1885. do 1892.). Po povratku je postao predsednik Državnog saveta da bi, nakon tri godine, 1895-1896. postao predsednik jedne od dugovečnijih dvanaest Vlada kralja Aleksandra Obrenovića. Pad Vlade ponovo odvodi Novakovića u diplomatiju, poslanik je u Carigradu do 1900, zatim kratkotrajno u Parizu, pa do 1905. u Petrogradu gde je i penzionisan. To je, ipak bio kraj samo diplomatske karijere Novakovićeve.
Po povratku u zemlju, on je jedan od obnovitelja Napredne stranke. U vreme Aneksione krize Novaković je izabran, uproks malom uticaju svoje stranke, za predsednika Vlade. Vlada je trajala koliko i kriza, ali je Novaković ostao jedan od najuglednijih političara sve do svoje smrti 18. februara 1915. u jeku Prvog svetskog rata.
Unuk Stojana Novakovića je Radoš Novaković.
Bibliotekar[uredi | uredi kod]
Bio je upravnik Narodne biblioteke u Beogradu u periodu 1869-1874. Uspeo je da se zakonom iz 1870. obezbede za Biblioteku tri obavezna primerka i da se pomogne razvoj školskih i narodnih biblioteka u unutrašnjosti. Njegovom zaslugom donet je 1881. zakon o Narodnoj biblioteci i Narodnom muzeju
Bio je član prvog Odbora Zadužbine Nikole Čupića. Ova Zadužbina je nastala 1871. posle smrti Nikole Čupića (1836-1870), Stojan Novaković je bio jedno vreme njen sekretar i 4 godine predsednik. 1877. je odlučeno da Zadužbina izdaje jednom godišnje svoj časopis koji se zvao "Godišnjica Nikole Čupića" i u ovom časopisu je i Stojan Novaković objavio veliki broj svojih radova.
Prevodilac[uredi | uredi kod]
Bavio se i prevođenjem, preveo je knjigu "Gražina" najvećeg poljskog pesnika Adama Mickjeviča, izdanje na srpskom 1886. godine.
Akademik[uredi | uredi kod]
Prilikom osnivanja Srpske kraljevske akademije 1886. izabran je za jednog od prvih 16 redovnih članova - akademika, u odeljenju filozofskih nauka. Ukazom kralja je postavljen (1. februar 1906.) za predsednika Akademije i na tom položaju je ostao do smrti 1915.
10. septembra 1888. na svečanom skupu u slavu stogodišnjice Vuka Karadžića Stojan Novaković govori o zadacima Akademije u negovanju srpskog jezika i iznosi naučno utemeljen i stručno obrazložen predlog za izradu velikog nacionalnog rečnika savremenog jezika, koji se ostvario sledećeg veka: Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika.
Bio je član Ruske akademije nauka i dopisni član Académie des sciences morales et politiques.
Književnik i istoričar[uredi | uredi kod]
Osnovao je 1865. časopis "Vila" i uređivao ga sve vreme njegovog izlaženja, tj. do 1868. Od samog početka izlaženja on je prikupljao i objavljivao informacije o knjigama objavljenim na srpskom i hrvatskom jeziku, ili na drugim jezicima o srpskom narodu ili uopšte o Slovenima. Svu sakupljenu građu o tome objavio je u knjizi "Srpska bibliografija za novu književnost 1741-1867", Srpsko učeno društvo, Beograd 1869. (624 str.). Bibliografije je kasnije objavljivao za svaku godinu posebno od 1868. do 1876. (devet godina) u Glasniku Srpskog učenog društva. Ovo su bile prve bibliografije za knjige na srpskom jeziku i od ogromnog značaja za kasnija istraživanja.
Krajem sedamdesetih godina XIX veka napisao je srpsku gramtiku za niže gimnazije i realke (u više delova, nekoliko izdanja).
Priredio je Dušanov zakonik ("Zakonik Stefana Dušana cara srpskog") i štampao ga 1870. i 1898. u Beogradu.
Smatra se za jednog od najplodnijih srpskih istoričara. Njemu u čast Društvo istoričara Srbije nosi naziv "Stojan Novaković".
Njegova najznačajnija dela su:
- "Srpska bibliografija za noviju književnost 1741-1867", Srpsko učeno društvo, Beograd 1869. (624 str.)
- "Istorija srpske književnosti", Državna štamparija, Beograd 1871. (332 str.)
- "Fiziologija glasa i glasovi srpskog jezika", Državna štamparija, Beograd 1873. (108 str.)
- "Srpske narodne zagonetke", Zadužbina Čupićeva, Pančevo 1877. (283 str.)
- "Selo", Srpska kraljevska akademija, Beograd 1891. (261 str.)
- "Srbi i Turci XIV i XV veka", Čupićeva zadužbina, Beograd 1893. (397 str.)
- "Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima", Srpska kraljevska akademija, Beograd 1893. (299 str.)
- "Srpska gramatika", Državna štamparija, Beograd 1894. (512 str.)
- "S Morave na Vardar - putne beleške" Kralj. srp. državna štamparija, Beograd 1894. (192 str.)
- "Srpska knjiga, njeni prodavci i čitaoci u XIX veku", SKZ, Beograd 1900. (118 str.)
- "Vaskrs države srpske", Srpska književna zadruga, Beograd 1904. (252 str.)
- "Ustanak na dahije 1804", Zadužbina Ilije M. Kolarca, Beograd 1904. (208 str.)
- "Balkanska pitanja i manje istorijsko-političke beleške o Balkanskom poluostrvu 1886-1905", Zadužbina I. M. Kolarca, Beograd 1906. (559 str.)
- "Tursko carstvo pred srpski ustanak", Srpska književna zadruga, Beograd 1906. (429 str.)
- "Ustavno pitanje i zakoni Karađorđeva vremena", Zadužbina I. M. Kolarca, Beograd 1907. (131 str.)
- "Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka", Srpska kraljevska akademija, Beograd 1912. (912 str.)[1]
- "Dvadeset godina ustavne politike u Srbiji 1883-1903", Knjižaenica S. B. Cvijanovića, Beograd 1912. (336 str.)
- "Kaluđer i hajduk", Zadužbina I. M. Kolarca, Beograd 1913. (296 str.)
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva je objavio izabrana dela Stojana Novakovića u 16 knjiga, njihovi naslovi su (redom): Zemlje i narod u staroj srpskoj državi, Spisi iz istorijske geografije, Srbi i Turci, Tursko carstvo pred srpski ustanak, Vaskrs države srpske, Balkanska pitanja, Nacionalna pitanja i misao I, Nacionalna pitanja i misao II, Autobiografski spisi, Istorija srpske književnosti, Prvi osnovi slovenske književnosti, Stara srpska književnost I, Stara srpska književnost II, Primeri književnosti i jezika starog srpskoslovenskog, O narodnoj tradiciji i narodnoj književnosti, Srpska bibliografija.
Prilikom osnivanja Srpske književne zadruge 1892. izabran je za njenog prvog predsednika, a Jovan Jovanović Zmaj za potpredsednika i Ljubomir Jovanović za sekretara. Bio je dugo godina predsednik Srpske književne zadruge.
Nagrade "Stojan Novaković"[uredi | uredi kod]
Bibliotekarsko društvo Srbije ustanovilo je 1997. godine, godišnju nagradu "Stojan Novaković". Nagrada se dodeljuje pojedincu ili grupi autora za objavljeno delo iz oblasti bibliotečko-informacione delatnosti, koje predstavlja značajan doprinos bibliotekarstvu.
2004. godine pod istim imenom je ustanovljena nagrada za najbolje osnovnoškolske i srednjoškolske udžbenike u Srbiji, sa namerom da se dodeljuje svake godine.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Споменица Стојана Новаковића, Српска књижевна задруга, Београд 1921 (с прилозима Павла Поповића, Станоја Станојевића, Слободана Јовановића, Љубомира Протића, Јована М. Јовановића).
- Dimitrije Djordjevic, “Stojan Novaković. Historian, Politician, Diplomat”, Historians and Nation Builders. Central and South Eastern Europe, ed. by Denis Deletant and Harry Hanak, Mc Millan Press, London 1988, стр. 11-69.
- Dimitrije Djordjević, “Stojan Novakovic”, Serbian Studies, North American Association for the Serbian Studies , Chicago, 1985–1986, стр. 39–57.
- Стојану Новаковићу у спомен, прир. Aндреј Митровић, Српска књижевна задруга, Београд 1996 (cа прилозима Андреја Митровића, Михаила Војводића, Душана Т. Батаковића и других)
- Радован Самарџић, Писци српске историје, Београд 1978.
- Душан Т. Батаковић (ур.), Нова историја српског народа, Београд 2000.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Odlomci iz dela Stojana Novakovića
- Jedan tekst Stojana Novakovića iz vremena aneksione krize
- Jedan tekst Stojana Novakovića iz vremena aneksione krize (drugi link) Arhivirano 2008-11-19 na Wayback Machine-u
- Petar Kočić o jubileju Stojana Novakovića Arhivirano 2016-04-05 na Wayback Machine-u
- Fond Stojana Novakovića u Arhivu Srbije[mrtav link]
- Informacija o knjizi "Stojan Novaković i Vladimir Karić" Mihaila Vojvodića[mrtav link]
- Informacija o knjizi "Bibliotekarstvo Stojana Novakovića", autor Dragan Barać Arhivirano 2007-09-28 na Wayback Machine-u
- Otadžbini s ljubavlju - Stojan Novaković („Glas javnosti“, 8. novembar 2000.)
Prethodnik: Nikola Hristić |
predsednik Vlade Srbije 1895—1896 |
Nasljednik: Đorđe Simić |