Rómulo Gallegos

Rómulo Gallegos
48. predsjednik Venezuele
Mandat 17. veljače 1948. – 24. studenog 1948.
Prethodnik	Rómulo Betancourt
Nasljednik	Carlos Delgado Chalbaud
Rođenje	2. kolovoza 1884. Caracas, Venezuela
Smrt	5. travnja 1969. Caracas, Venezuela
Politička stranka	Demokratska akcija
Supružnik	Teotiste Arocha Egui
Potpis

Rómulo Ángel del Monte Carmelo Gallegos Freire (Caracas, 2. kolovoza 1884. – Caracas, 5. travnja 1969.) bio je venezuelanski pisac, intelektualac i političar. Od veljače do studenog 1948. godine, Gallegos je obnašao dužnost predsjednika Venezuele, nakon što je pobijedio na prvim poštenim, demokratskim izborima u historiji Venezuele. Njegovu spisateljsku karijeru obilježio je višestruko ekranizirani i globalno popularni roman Doña Bárbara (1929.), a kasnije u karijeri je predložen i za Nobelovu nagradu za književnost.

Biografija

Rani život i spisateljska karijera

Gallegos i njegova supruga, Teotiste Arocha Egui, fotografirani nedugo nakon vjenčanja.

Rómulo Gallegos rođen je u Caracasu kao sin Rómula Gallegosa Osíja i njegove supruge Rite Freire Guruceaga, u vrlo skromnoj obitelji. Osnovnu školu upisao je 1888. godine, međutim 1896. godine morao je prekinuti školovanje zbog iznenadne majčine smrti, a sve kako bi financijski potpomogao ocu. Školovanje je nastavio dvije godine kasnije, te je 1902. godine stekao bakalaureat; iste godine upisao je studij prava na Centralnom univerzitetu Venezuele, ali je odustao 1905. godine. Sljedeće godine postao je šef glavnog željezničkog kolodvora u Caracasu, a ubrzo je započeo i s pisanjem.

Dana 1. travnja 1912. godine, oženio se s Teotiste Arocha Egui, s kojom će ostati sve do njezine smrti 1950. godine. U braku je rođeno dvoje djece.

Njegova spisateljska karijera započela je kroz teatar, zahvaljujući zajedničkoj strasti prema tom žanru koju je dijelio s kolegama iz časopisa La Alborada, gdje je radio kao novinar. Godine 1909. napisao je dramu Los ídolos, a naredne godine i dramu El Motor, koja je bila jedina njegova drama objavljena za njegova života. Iako se kasnije u životu nije pretjerano bavio dramom, iskustvo pisanja iskoristio je tokom 40-ih godina prilikom pisanja scenarija za meksičke filmove, dio koji su bile i adaptacije njegovih vlastitih djela (uključujuči i adaptaciju njegovog najpoznatijeg romana iz 1943. godine); većina tih scenarija danas je izgubljena.

Prozi se prvi puta posvetio 1913. godine, kada mu je objavljena zbirka priča Los aventureros. Kratkoj prozi vratit će se u još dva navrata, sa zbirkama La rebelión y otros cuentos (1946.) i La doncella y el último patriota (1957.), potonja od kojih mu je donijela i Nacionalnu književnu nagradu 1958. godine. Stilski bliska realizmu, Gallegosova kratka proza fokusirala se na tri glavne teme - kritika običaja, prikaz kontrasta između civilizacije i barbarstva u kreolskom društvu te strast, disbalans i abnormalnosti. S druge strane, njegovi su romani imali sasvim drugačije tematske preokupacije.

Zapravo društvene kronike tadašnje Venezuele, Gallegosovi romani fokusirali su se na živote venezuelanskih seljaka te krah starog, aristokratskog sustava naslijeđenog iz kolonijalnih vremena. Tako u svom prvom romanu, El último Solar (1920.), Gallegos prikazuje krah aristokratske obitelji kroz priču njezinog posljednjeg preostalog članak, Reinalda Solara. Roman El forastero napisao je dvije godine kasnije, ali je isti objavljen tek 1942. godine zbog straha od reakcije diktatorskog režima Juana Vicentea Gómeza. U naredne tri godine uspio je objaviti dva romana, a 1926. godine posjetio je Europu te je u Lourdesu ponovo pronašao izgubljenu vjeru. Po povratku u Venezuelu, Gallegos 1927. odlazi na putovanje kroz llanose kako bi skupio materijal za svoj novi roman, Doña Bárbara. Objavljen 1929. godine, roman prikazuje dvije strane Venezuele - onu divlju, barbarsku, nasilnu stranu venezuelanske provincije (predstavljenu kroz lik Doñe Bárbare Guaimarán) te onu modernu, civiliziranu stranu koja teži ka progresu (koju predstavlja glavni lik, Santos Luzardo). Roman je pokazao enormno uspješnim za Gallegosa te je ubrzo postao njegovo najpoznatije i najznačanije djelo, a donio mu je i veliki ugled diljem zemlje. Svjetsan uspjeha i popularnosti koju mu je roman donio, Vicente Gómez je Gallegosa 1931. imenovao senatorom, međutim zbog njegovih ga je demokratskih uvjerenja već iste godine uklonio s pozicije i poslao u egzil u New York.

Gallegos je sljedeće godine otišao za Španjolsku, gdje je boravio sve do kraja 1935. godine; tada se, nakon Gómezove smrti, odlučio vratiti u rodnu zemlju. U međuvremenu je objavio romane Cantaclaro (1934.) i Canaima (1935.), oba koja su se bavila pitanjem dihotomije između civilizacije i barbarizma. Po povratku u zemlju, Gallegos se aktivnije uključio u politiku, međutim nastavio je povremeno pisati i objavljivati romane, među kojima je bio i dvadeset godina ranije napisani El forastero. Godine 1952. započeo je rad na svom posljednjem romanu, Tierra bajo los pies, koji će biti objavljen tek posthumno 1973. godine.

Politička karijera

Svoju političku karijeru Gallegos je započeo prilično rano i to kao snažni oponent diktatora Juana Vicentea Gómeza. Nakon što je nekoliko godina, upravo po Gómezovom naređenju, proveo u egzilu, Gallegos se po povratku u Venezuelu aktivno uključio u politiku, što će subsekventno dovesti do opadanja njegovog književnog rada.

Kada je Eleazar López Contreras, Gómezov nasljednik, započeo reformističku eru u venezuelanskoj politici, Gallegos je dobio mjesto ministra javnog obrazovanja u njegovom kabinetu. Gallegos je želio provesti temeljite reforme u venezuelanskom obrazovnom sustavu, a koje su započele promjenom naziva resora u ministarstvo nacionalnog obrazovanja, međutim njegov ambiciozni projekt nikada nije zaživio zbog blokade parlamenta, još uvijek dominiranog od strane gomecista; pritisak na njega bio je velik tako da je, nakon samo četiri mjeseca u kabinetu, Gallegos bio prisiljen podnijeti ostavku. Godine 1937. je i sam izabran u parlament, a od 1940. do 1941. godine je bio i gradonačelnik Caracasa. Ipak, vrhunac njegove političke karijere započinje 1941. godine s osnivanjem stranke Demokratska akcija, među čijim je osnivačima bio upravo Gallegos. Uz podršku nove političke platforme, Gallegos je 1941. godine bio kandidat na predsjedničkim izborima, ali je izgubio od Isaíasa Medine Angarite.

Gallegos fotografiran na dan svečane prisege za predsjednika Venezuele, veljača 1948. godine.

Četiri godine kasnije, Gallegos je bio dio puča koji je svrgnuo Medinu; na čelo države je, kao privremeni predsjednik, došao Gallegosov imenjak i stranački kolega, Rómulo Betancourt. Betancourt je pripremio teren za opće izbore 1947. godine, prve slobodne, demokratske izbore u historiji te zemlje, a na kojima je Gallegos pobijedio s nadmoćnom većinom. Prisegnuo je u veljači 1948. godine te je ubrzo donio odluku prema kojoj su se porezi na naftu dijelili prema tzv. "pedeset/pedeset" shemi, a koju će kasnije usvojiti i druge naftne sile, poput Saudijske Arabije. Gallegosov kabinet izgledao je ovako:

Gallegosov kabinet
SLUŽBA	IME	MANDAT
Predsjednik	Rómulo Gallegos	1948.
Tajnik Predsjednika	Gonzalo Barrios	1948.
Ministar vanjskih poslova	Andrés Eloy Blanco	1948.
Ministar unutarnjih poslova	Eligio Anzola Anzola	1948.
Ministar financija	Manuel Pérez Guerrero	1948.
Ministar obrane	Carlos Delgado Chalbaud	1948.
Ministar zdravstva i socijalne skrbi	Edmundo Fernández	1948.
Ministar obrazovanja	Luis Beltrán Prieto Figueroa	1948.
Ministar rada	Raúl Leoni	1948.
Ministar razvoja	Juan Pablo Pérez Alfonzo	1948.
Ministar javnih radova	Edgar Pardo Stolk	1948.
Ministar poljoprivrede	Ricardo Montilla	1948.
Ministar komunikacija	Leonardo Ruiz Pineda	1948.

Ipak, unatoč velikoj popularnosti koju je uživao, Gallegos je stvorio protivnike u vojnim krugovima. Animozitet je kulminirao krajem studenog 1948. godine kada su časnici Carlos Delgado Chalbaud, Marcos Pérez Jiménez i Luis Felipe Llovera Páez proveli državni udar i svrgnuli Gallegosa s vlasti nakon samo devet mjeseci. Venezuela je ušla u novi period diktature, a demokratski napori pučista iz 1945. godine su poništeni.

Gallegos je ponovo potjeran u egzil te je 1949. godine otišao na Kubu pa u Meksiko. U Venezuelu se vratio nakon svrgavanja diktature 1958. godine, međutim više se nije bavio politikom. Ipak, proglašen je doživotnim senatorom, što je bila počasna titula. U periodu od 1960. do 1963. godine, Gallegos je bio predsjednik novoformirane Međuameričke komisije za ljudska prava.

Smrt

Gallegos je ostatak svog života proveo u Caracasu, gdje je i umro 5. travnja 1969. godine. Godine 1994., tadašnji predsjednik Rafael Caldera donio je dekret prema kojemu je Gallegosu dano mjesto u Nacionalnom panteonu, međutim Gallegosovi posmrtni ostaci nisu preneseni u panteon jer je njegova posljednja želja bila da bude pokopan pored supruge na gradskom groblju.

Nagrade

Rómulo Gallegos
Biografske informacije
Rođenje	2. kolovoza 1884. Caracas, Venezuela
Smrt	5. travnja 1969. Caracas, Venezuela
Državljanstvo	venezuelansko
Supružnik	Teotiste Arocha Egui (1888–1950)
Djeca	Sonia Gallegos Arocha Alexis Gallegos Arocha
Obrazovanje
Zanimanje	profesor, pisac, političar
Opus
Književni pravac	modernizam, realizam
Književne vrste	roman, drama, esej
Jezik	španjolski jezik
Znamenita djela
Doña Bárbara (roman, 1929.) Canaima (roman, 1935.) La doncella y el último patriota (zbirka priča, 1957.)
Nagrade
Nacionalna književna nagrada (1958.)
Potpis

Nakon svog povratka u Venezuelu 1958. godine, Gallegos je dobio Nacionalnu književnu nagradu, koja mu je uručena za zbirku La doncella y el último patriota iz 1957. godine. Iste godine, primljen je i kao redovni član Venezuelanske akademije za jezik, koja je bila nacionalni pandan Španjolskoj kraljevskoj akademiji.

Od 1951. pa sve do sredine 60-ih godina, Gallegos je u nekoliko navrata predložen za Nobelovu nagradu za književnost. Kako otkrivaju arhivi Švedske akademije, Gallegos je prvi puta predložen 1951., nakon čega je od 1959. pa do 1964. predlagan svake godine. Sudeći po dostupnim izvorima, najviše šansi imao je 1960. godine, kada je njegovu nominaciju "predvodio" Miguel Otero Silva; te je godine uspio skupiti široku podršku diljem Latinske Amerike (prijedlog je poslao čak i brazilski PEN klub), međutim na koncu je nagradu dobio francuski pjesnik Saint-John Perse. Značajnu podršku imao je i 1961. godine, kada je nagrada uručena Ivi Andriću.

Dana 6. kolovoza 1964., predsjednik Raúl Leoni, koji je služio kao ministar rada u Gallegosovom kabinetu, dekretom je formirao Međunarodnu nagradu za roman Rómulo Gallegos, koja se dodjeljivala za najbolji roman na španjolskom jeziku. Prva nagrada uručena je 1967. godine i to peruanskom piscu i kasnijem nobelovcu, Mariju Vargasu Llosi; nagrada se do 1987. godine dodjeljivala svakih pet godina, nakon čega je postala bienalna.

Bibliografija

Romani

• Reinaldo Solar (1920.)
• La trepadora (1925.)
• Doña Bárbara (1929.)
• Cantaclaro (1934.)
• Canaima (1935.)
• Pobre negro (1937.)
• El forastero (1942.)
• Sobre la misma tierra (1943.)
• La brizna de paja en el viento (1952.)
• El último patriota (1957.)
• Tierra bajo los pies (1973.)

Zbirke priča

• Los aventureros (1913.)
• La rebelión y otros cuentos (1946.)
• La doncella y el último patriota (1957.)
• Cuentos completos (1981.)

Drame

• Los ídolos, drama u četiri čina (Caracas, 1909.)
• Los predestinados (Caracas, 1909.); premijerno objavljeno u časopisu La Alborada (14. veljače 1909.)
• El Motor, drama u tri čina (Caracas, 1910.)
• El milagro del año (1915.); prvi put objavljeno u sklopu Izabranih djela, Madrid, Edime (1959.)

Ostala djela

• Una posición en la vida (1954.); zbirka eseja

Literatura

Rómulo Gallegos na Wikimedijinoj ostavi

• DUNHAM, LOWELL. 1990: "Cartas familiares de Rómulo Gallegos". Cuadernos Lagoven. Lagoven, S.A. Caracas - Venezuela.
• MORON, GUILLERMO. 1979: "Los presidentes de Venezuela 1811–1979". Meneven, S.A. Caracas - Venezuela.
• ROMERO MARTÍNEZ, VINICIO. 1987: "Mis mejores amigos". Editorial Larense. Caracas - Venezuela.
• SUBERO, EFRAÍN. 1984: "Aproximación sociologica a la obra de Rómulo Gallegos homenaje en el centenario de su nacimiento".Cuadernos Lagoven. Lagoven, S.A. Caracas - Venezuela.

Političke funkcije
Prethodi: Rómulo Betancourt	48. predsjednik Venezuele 17. veljače 1948. – 24. studenog 1948.	Slijedi: Carlos Delgado Chalbaud