NATO bombardovanje SR Jugoslavije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Napad NATO pakta
Dio Rata na Kosovu
Aviano f-15.jpg
Polijetanje NATO zrakoplova iz Italije
Datum 24. 3.10. 6. 1999. (78 dana)
Lokacija Srbija, Crna Gora
Ishod pobjeda NATO-a; povlačenje vojske SR Jugoslavije s Kosova
Casus belli progon Albanaca sa Kosova
Sukobljeni
Flag of NATO.svg NATO Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg SR Jugoslavija
Vođe
Flag of NATO.svg Wesley Clark
Flag of NATO.svg Javier Solana
Flag of NATO.svg Rupert Smith
Flag of the United Kingdom.svg Tony Blair
Flag of the United States.svg Bill Clinton
Flag of France.svg Jacques Chirac
Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg Slobodan Milošević
Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg Dragoljub Ojdanić
Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg Nebojša Pavković
Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg Vlastimir Đorđević
Flag of Yugoslavia (1992–2003); Flag of Serbia and Montenegro (2003–2006).svg Svetozar Marjanović
Vojne snage
Više od 1.031 borbenih zrakoplova 85.000-114.000 vojnika
20.000 policajaca
15.000 dobrovoljaca
Posljedice
2 poginulih vojnika
1 F-117A Nighthawk
1 F-16C Fighting Falcon
oko 30 bezpilotnih letjelica
Srbija
93 poginula vojnika SRJ[1]
Kosovo
174 poginulih vojnika SRJ[1]
Crna Gora
2 poginulih vojnika SRJ[1]
Ukupno
269 vojnika
Srbija
489–528 poginulih civila (procjena Human Rights Watch-a)[2]
187 civila (procjena Fonda za humanitarno pravo)[1]
Kosovo
220 poginulih albanskih civila
46 poginulih srpskih i drugih nealbanskih civila[1]
Crna Gora
7 poginulih civila[1]

NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije (ili Operation Allied Force; Operacija Saveznička snaga), trajalo je od 24. marta do 10. 6. 1999. godine i deo je rat za Kosovo 1996.–1999. u cilju odcjepljenja te pokrajine. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardovanja bosanskih Srba u operacija "Namerna sila" 1995 i najveći vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svetskog rata.

Nakon što je po uzoru na Čečenski rat pokrenut i četvrti građanski jugoslovenski rat, separatistički rat na Kosovu, koji je ponovno doveo do vala izbjeglica, međunarodna zajednica je mjesecima pokušala postići prekid nasilja separatista i vlasti. Povod za separatistički rat na Kosovu bila je reakcija Miloševićeve administracije na masovne demonstracije albanskih iredentista početkom 80-ih godina na Kosovu kada se smanjuje prijašnja autonomija te pokrajine. Otvorenu podršku albanskim separatistima, pored Albanije daju špijunske agencije pojedinih članica NATO-pakta. Pregovori u Rambujeu su zapeli, te je potom Miloševićeva delegacija napustila pregovarački stol. NATO pakt mimo rezolucije UN-a je 24. 3. 1999. godine u 20 časova počeo vazdušne napade na vojne ciljeve u SRJ da bi se ubrzo udari proširili i na privredne i civilne objekte. U napadima koji su bez prekida trajali 78 dana teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri.[traži se izvor]

Ekonomski eksperti iz Grupe-17 procenili su štetu na oko ondašnjih 30 milijardi dolara.(u današnjoj vrednosti od 60 milijarda $) Konačan broj žrtava bombardiranja je i dalje upitan: Human Rights Watch procjenjuje da je bilo 500 civilnih žrtava izvan Kosova,[2] a Fond za humanitarno pravo da je bilo sveukupno 460 civilnih žrtava na prostoru cijele SRJ, od toga 220 albanskih civila koji su stradali od NATO bombi.[1] Uz civilne žrtve, poginulo je i nekoliko stotina vojnika. Napadi su suspendovani 10. 6., nakon potpisivanja vojno-tehničkog sporazuma o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova i Metohije te okupacije od strane članica NATO-pakta..

Reakcije na napad NATO-pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako je napad NATO-pakta obavljen bez ikakve odluke Međunarodne zajednice, tj UN-a, te be najave rata, taj prvi presedan u novijoj povijesti izazvao je zgražanje čitave svjetske javnosti. Tako npr. novinari BBC-a i RAI-a prvih pet dana NATO agresije na jednu suverenu evropsku državu kritički dočekuju s najvećom mogućom osudom, Očito je to bio propust NATO-pakta, ali ubrzo nakon toga američki je vojni stožer preuzeo kontrolu svih američkih i evropskih mejnstrim medija pa se identične vijesti režimskog CNN-a puštaju u svim evropskim televizijskim kućama s nategnutim obraloženjima za agresiju i s ratnohuškačkim propagandnim sadržajima.

Demonstracije u Avianu[uredi - уреди | uredi izvor]

Američka vojna baza u Avianu

Aviano je seoce kraj koga je baza ratne avijacije SAD-a u sjevernoj Italiji blizu granice sa SFRJ s namjenom agresije na tu zemlju u doba tzv. hladnoratovske politike koja se nastavila i nakon rušenja Berlinskog zida prema istočnoj Evropi pa su s tog aerodroma kretala glavnina napada SAD-a na Srbiju i Crnu Goru.

Ta američka baza je bila i poprište masovnih antiratnih demonstracija koje su se vodvijale vikendima sa 30-40 tisuća sudionika, talijanskih pacifista i ljevičara kojima su se pridružili i mirotvorci iz Rijeke (Pokret za mir i nenasilje), Istre i Ljubljane ne u znak podrške Miloševiću već protivljenja ratnoj agresiji SAD-a, tj. NATO-pakta jer ovaj presedan će biti put u sljedeće (scenarij se uskoro ponovlo u pohodu na naftu u ime pravde i demokracije, agresijo na Irak, a kasnije na Libiju i Siriju).

Kolone duge 3-4 km uzduž ceste oko vojne baze uzvikivale su antiratne i antinatovske slogane dok su bijesni američki piloti turirali motore aviona kako bi nadjačali gromoglasno esklamiranje demonstranata koje je odjekivalo Padskom nizinom, ali mediji su bili obavijeni velom šutnje o tako masovnim protestima u unisonoj podršci ratnoj agresiji.

Uzrok napada NATO-pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

U ratu prva pogiba istina, izreka je koja važi za sve ratove, a za mnoge objektivne analitičare, poput Noama Chomskog, koji znaju razlikovadi povod od uzroka i koji se drže činjenica koje nisu dio propagandnog rata sukobljenih strana, u ovom ratu vide nastavak hladnoratovske politike i želju za potpunom dominacijom zapadnih moćnika u Istočnoj Evropi i zemljama bivšeg Sovjetskog saveza. U ostvarenju tih neokolonijalističkih pretenzija najveću prepreku, pored Bjelorusije i Ukrasjine, predstavljala je Srbija koju je očito trebalo primjereno kazniti i poniziti. Kako preskočiti preko činjenice da su albanske iredentiste na Kosovu u svom naumu podržavale i naoružavale zapadne sile, kao što su kasnija događanja potvrdila, u cilju stvaranja povoda za intervenciju kako bi se taj teritorij odcijepio i na njemu stvorila važna vojna baza za kontrolu Balkana i istočne Evrope te u cilju postepenog prisiljavanja srpskih vlastodržaca na pokoravanje i stavljanje pod kišobran Zapadnog kapitalističkog imperija.

Uvod u napad NATO-pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Rat na Kosovu

15. VI 1998. EU je u svojoj hladnoratovskoj politici proširila ekonomske sankcije protiv Beograda zbog srpskih operacija protiv nacionalističkih separista na Kosovu, uvodeći zabranu komercijalnih letova srpskih avio kompanija u svih 15 zemalja članica EU-a. Svrha je te zabrane, koja je objavljena na summitu čelnika EU-a u Cardiffu, pojačati privredni pritisak na Slobodana Miloševića, dok NATO istodobno priijeti održavanjem zračnih vojnih vježbi iznad Albanije i Makedonije. Čelnici EU-a u svojoj su izjavi o Kosovu pozvali Miloševića da prekine vojne napade na iredentiste, povuče svoje snage, dopusti pristup NATO promatračima, omogući povratak izbjeglicama i počne politički dijalog s predstavnicima kosovskih separatista Albanaca. Također su dodali kako su „učinjene pogreške na obje strane“. Trenutačan prekid nasilja zahtijevat će se i od kosovskih Albanaca, navodi se u izjavi. [3]

Propaganda za podršku ratu za odcjepljenje Kosova kreće.„Strpljenje međunarodne zajednice prema Beogradu je pri kraju“, prijeti britanski ratni ministar George Robertson.[3] Matična zemlja Albanija je osobito oštro reagirala na stanje: „Duboko smo uvjereni da je genocid koji provode srbijanske vlasti na Kosovu posljedica institucionalizirane politike genocida i državnog terorizma koji se provodi pomoću vojnog, paravojnog i policijskog mehanizma protiv kosovskih Albanaca“, izjavio je albanski ministar vanjskih poslova Paskal Milo na konferenciji UN-a. Za tog velikoalbanskog nacionalistu oružani napadi i masakri albanskih nacionalista je „Otpor" koji pruža albansko stanovništvo u navodnoj samoobrani od takve politike, po njemu ne može se nazvati terorizmom“. [3] Razumljiva je ovakva retorika albanskih nacionalista, ali situaciju u svijetu najbolje pokazuju države koje su pod američkim kišobranom poput Japanske vlasti koja je objavila da je odlučila zamrznuti srbijansku imovinu u toj zemlji, kao dio međunarodnog pritiska na Beograd radi zaustavljanja rata na Kosovu. Japan je također zabranio davanje izvoznih kredita i izdavanje viza srbijanskim funkcionerima.[3] Milošević je pristao u ljeto 1998. ispuniti većinu zahtjeva koje su svjetske sile postavile kako bi se okončao otpor albanskim separatistima na Kosovu, ali je rekao da će se vojska povući iz te pokrajine samo nakon prestanka terorizma. Njegova obećanja su objavljena u zajedničkom saopćenju s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom nakon razgovora u Moskvi, međutim albanska ratna eskalacija na Kosovu i dalje se nastavila. [3]

8. X. 1998., istodobno s vojnim pripremama, NATO pakt je nastavio s pokušajem postizanja suglasnosti oko pravnog temelja za moguću intervenciju, jer unutar samog saveza postojala su različita stajališta o tom problemu. Jedna opcija bila je dobiti odobrenja UN-a za vojnu intervenciju, no nakon stava Rusije i Kine, stalne članice Vijeća sigurnosti, da će sigurno staviti veto, glavne članice NATO-a odustale su od moguće rezolucije koja bi se odobrila upotreba sile, iako su je London i Pariz označili poželjnom. Francuska, SAD i Velika Britanija zaključile su da NATO smije intervenirati na Kosovu bez rezolucije UN-a, a unatoč prvobitnom protivljenju tom su se stajalištu nakon pritisaka pridružile Španjolska i Belgija, dok su se Njemačka, Italija, Danska i neke druge zemlje još su se neko vrijeme uspijevale odupirati takvoj odluci.[4]

NATO savez gomila borbene zrakoplove tijekom eskalacije krize na Kosovu

I dok se u NATO-paktu ustrajno pokušavalo postizati jednoglasna podrška vojnoj intervenciji, u Beogradu je zavladala diplomatska ratna psihoza: većina zemalja evakuirala je veći dio diplomatskoga osoblja i članova obitelji govori o navodnom strahu od srpske odmazde u slučaju NATO-ove agresije.[4] Treći sastanak Richarda Holbrookea s Miloševićem u tri uzastopna dana trajao je gotovo četiri sata. Izvori bliski pregovaračima objavili su ranije da Holbrooke nije ostvario napredak u pokušaju da uvjeri Miloševića da okonča kosovski sukob i započne mirovne pregovore sa separatističkim predstavnicima kosovskih Albanaca. [4]

Istodobno, OESS je odbio poziv Beograda da pošalje misiju za utvrđivanje činjenica na Kosovo .[4] Miloševićeva Vlada ubrzo je naredila svim ministarstvima, javnim službama i ustanovama hitno poduzimanje najenergičnijih mjera za povećanje sigurnosti i obranu zemlje. U priopćenju objavljenom u Beogradu navodi se da vlada posebno zahtijeva od elektronskih medija da „ne preuzimaju strane programe, kojima se širi strah, panika i defetizam te negativno utječe na spremnost građana za obranu zemlje“. Vlada je najavila donošenje odgovarajućih uredaba, posebno za područje prometa, energetike, telekomunikacija i informiranja, i sankcioniranje svih oblika nezakonitog ponašanja.[4] Jugoslavenska vojska odlučila je premjestiti protubrodske rakete u tunele uzduž jugoslavenske obale, a premjestila je i protuzračne rakete i protuzračno topništvo. Učinkovitost nekih raketnih sustava SRJ je poboljšala uz pomoć ruske tehnologije. Vojni zrakoplovi MiG-29 razmješteni po bunkerima širom zemlje kako bih se učinilo što težim metama.[4]

Prema raznim izvorima, SAD, tj. Sjevernoatlantski pakt okupo je oko 430 borbenih aviona (od kojih je 90 % američkih), kako bi onemogućile suprotstavljanje zračne obrambene snage Beograda u vojnom sukobu. Osim SAD-a avione su kao podršku u ataku dale Francuska, Velika Britanija i Njemačka; dok su ostale država odbile sudjelovati u napad i davale samo taktičku podršku kao Nizozemska koja je dala u podršku 14 F-16 Fighting Falcon, Belgija deset, Norveška osam, Španjolska četiri bombardera F18 i jedan transportni avion, a Portugal tri F-16 i jednu fregatu, a Danska je dala podršku s četiri F-16, a čak i Kanada sa šest lovaca CF18. [4]

Još 25. 2. 1999., Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je novu rezoluciju, broj 53/164, koja se obazire na stanje na Kosovu:

Duboko zabrinuta zbog sustavnog teroriziranja etničkih Albanaca, što je demonstrirano u prethodnim izvještajima, između ostalog mučenjem etničkih Albanaca putem neselektivnog i rasprostranjenog granatiranja, masovnog raseljavanja civila, smaknuća i nezakonitog zatvaranja etničkih Albanaca, građana Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) od policije i vojske, te zabrinuta zbog izvještaja o nasilju sa strane naoružanih etničkih albanskih skupina usmjerenih protiv neboraca i nezakonito zatvaranje pojedinaca, ponajviše etničkih Srba, od tih skupina.
 
— Opća skupština UN-a[5]

NATO napad[uredi - уреди | uredi izvor]

Povod[uredi - уреди | uredi izvor]

Ubojstvo paramilitarnih vojnika u Račku je uzet za povod ratu jer je "Međunarodna zajednica", kako NATO-pakt naziva sam sebe, "izgubio strpljenje" sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenirati u korist albanskih nacionalista na Kosovu pod izlikom "sprečavanja daljnje eskalacije nasilja na Balkanu". Clintonov ministar 'obrane' William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo navodno "borba za pravdu nad predstojećim genocidom"[6]. NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se se Vojska Jugoslavije ne povuče iz Kosova i dopusti da se njihove oružane snage rasporede tamo. Madeleine Albright se pridružila jednostranom pritisku "kako bi bio prihvaćen kompromis o separaciji kojim bi završio sukob. Slučaj Račak-Masakr u Račku - oružani sukob između srpske policije i albanskih separatista (OVK) 15. siječnja 1999. u selu Račak koji je izavao velike kontroverzije. Prema Wiliam Vokeru promatraču OESS-a srpska je policija, uz podršku JA, ivršila masakr nad nedužnim albanskim civilima, a prema drugoj verziji se radi o legitimnoj akciji srpke policij proiv uporišta OBK u tom selu.

Srbijanski MUP nakon bombardiranja

Richard Holbrooke sastao se posljednji put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ultimativno mu ponudio da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo svoju autonomiju, OVK se nije razoružala, a NATO snage traže da se rasporede na to područje što Milošević odbija, na što je NATO-pakt, bez odluke UN-a bombardira SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. III. do 11. VI. 1999. Vojna avijacija većinom su napadali iz američkih vojnih baza u Italiji i američke vojne flote Jadranskom moru.

25. III. 1999. NATO-pakt je ponovno, oko 3.00 sata ujutro, napao ciljeve u okolici Beograda. Jedan od glavnih ciljeva snažnog napada snaga američke avijacije na šire područje Beograda jest aerodrom u Batajnici, priopćila je jugoslavenska Služba za promatranje i obaveštavanje. Na udaru drugog vala zračnih napada, javljaju beogradski mediji, su općine Voždovac, Grocka, područje Pančeva, te ponovno tvornica aviona Utva, zatim područje Kovina i Kačareva.[7] Zamjenik britanskoga premijera John Prescott izjavio je da će NATO nastaviti napade na ciljeve u Jugoslaviji optužujući Miloševićas: „NATO je snažno udario i nastavit će snažno udarati sve dok ne postigne svoje vojne ciljeve. Ono što će se nakon toga dogoditi, zavisi od jugoslavenskoga predsjednika Miloševića.[7]

Jedan je vojnik poginuo, a trojica su ranjena od bombardiranja NATO-pakta 24. i 25.III. na ciljeve u Crnoj Gori, javili su crnogorski mediji. Avioni NATO-a bombardirali su nekoliko vojnih ciljeva u Crnoj Gori: nekoliko bombi palo je na vojni aerodrom kod Titograda te su gađali jedan vojni objekt kod Danilovgrada. Prema zapadnim medijima, NATO je gađao i vojne ciljeve između Bara i Ulcinja i između Budve i Sutomora. Pomoćnik ministra policije Crne Gore Vuk Bošković izjavio je da je NATO-pakt napao vojne ciljeve. [7]

Za vrijeme NATO bombardiranja, srbijanska policija uhapsila je u Beogradu nekoliko novinara, među kojima četiri novinara režimske američke televizije CNN-a, objavio je CNN. CNN se još žali da im je srbijanska televizija odbila dopustiti da se koriste svojim tehničkim sredstvima za prijenos njihovih propagandnih televizijskih "izvještaja". Policija je pustila nekoliko zapadnoevropskih novinara uhapšenih noć prije, 24. III., a jedan je novinar zadržan u pritvoru, objavio je novinar australske televizije. TV-kamermani i fotografi pokušavali su snimiti zračne napade s krova hotela Hyatt kad su ih srpski policajci okružili i odveli u policijsku stanicu u Novom Beogradu. Izvjestitelj australske televizije, Greg Wilesmith novinaru Reutersa telefonom je rekao kako je srpska policija nakon dvoipolsatnog ispitivanja pustila 30-ak privedenih novinara, ali je u pritvoru zadržala jednog. [7]

Sirene za zračnu opasnost ponovno su se oglasile ujutro 25. 3. u 9:35 sati u Beogradu i u Nišu. Prestanak zračne opasnosti u toku noći označile su sirene ujutro u 5,25. Građani su imali malo vremena da izađu iz skloništa i da se odmore. Centar za obavještavanje poziva građane da se ponovno vrate u skloništa i da poštuju sve upute o ponašanju u slučaju zračnih napada. Ministar prosvjete Jovo Todorović donio je odluku o proljetnom odmoru za škole i fakultete koji će trajati do 2. travnja. Istodobno, sankcije i sve veća izolacija počele su sve teže djelovati na Srbiju: Auto-moto savez Jugoslavije priopćio je 25. ožujka da se gorivo više ne može nabaviti u slobodnoj prodaji, već će se distribuirati prioritetnim vozilima po posebnom režimu. [7]

Novi Sad: naftna rafinerija nakon NATO bombardiranja, 22. travnja 1999.
Most Slobode u Novom Sadu uništen u NATO-vom bombardiranju.
NATO-ov letak koji upozorava srbijansku vojsku na povlačenje s Kosova

26. III. NATO pakt je nastavio s bombardiranjem te gađao vojne ciljeve, objekte na vojnom uzletištu, radarske sustave na Radovču kod Titograda, skladište oružja kod Danilovgrada i kasarnu kod Ulcinja. Javljeno je da su na meti snaga NATO-a bile i neke radarske instalacije kod Tivta. Područje Kraljeva potreslo je dvadesetak eksplozija, a pogođen je i objekt unutar kasarne u Nišu. Na Kosovu je odjeknulo petnaestak eksplozija, uglavnom sjeverno od Prištine. Dvije eksplozije odjeknule su u središtu Kosovske Mitrovice, na sjeveru Kosova. NATO je projektilima i borbenim avionima napao vojne ciljeve diljem tadašnje 'Jugoslavije', pogodivši aerodrome, kasarne i središta protuavionske obrane. Velika kasarna u Uroševcu na jugu Kosova teško je bombardirana, navode očevici. Službena jugoslavenska novinska agencija Tanjug izvijestila je da su u drugom po veličini srpskom gradu, Nišu, pogođeni aerodrom i kasarne. Ostale mete uključuju odašiljač Srpske televizije na brdu Jastrebac, 200 km južno od Beograda, i vojno komunikacijsko središte na brdu Bukulja, 70 km jugozapadno od glavnoga grada. [8] Ključna baza specijalnih jedinica u Hajvaliji na Kosovu u potpunosti je uništena s velikim brojem žrtava, izvještavaju zapadni ratni izvori. [8] Portparol Pentagona Kenneth Bacon izjavio je: „Sve više koncentriat ćemo se na naš osnovni cilj, a to je umanjivanje sposobnosti jugoslavenskih snaga da napadaju i teroriziraju kosovske Albance“. Savjetnik američkog predsjednika Billa Clintona za sigurnost Sandy Berger izvaljuje novinarima u Bijeloj kući da se srbijanska ofenziva na Kosovu malo pojačala i da je srbijanska vojska izvela i mavodno nekoliko artiljerskih napada i na Albaniju. [8]

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović kritizirao je 24. III. „politiku sukoba s cijelim svijetom“ koju vodi jugoslavenski predsjednik Milošević. Đukanović je zatražio od Miloševića da prekine svoju politiku koja stvara nevine žrtve i prijeti opstanku zajedničke države Jugoslavije. Istodobno je pozvao SAD da se suzdrži od novih napada na Jugoslaviju jer problem Kosova nije moguće riješiti silom. [9] Kina i Rusija pozvali su pak na prekid vojnih operacija NATO-pakta na Jugoslaviju. [9]

U 10 tjedana bombardiranja Srbije, avijacija SAD-a izvela je 38,000 bombardiranja, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u gradovima Beograd, Niš i Novi Sad. Istodobno paramilitarne snage albanskih nacionalista pojačavaju svoju aktivnost na što srpska vojska odgovara napadima pa se tako 25. III. odigrao masakr u Velikoj Kruši, u kojem je ubijeno 44 albanskih civila,[10], 26. III. u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha[11] a 28.III. dogodio masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 pripadnika tzv. OVK, navodno sve civila.[12]. 27. IV. s sukobu u Meji je poginulo preko 200 naoružanih Albanaca i civila.[13]

Televizija RTV nakon bombardiranja, 1999.

Rusija se protivila vojnoj akciji, ali nije ništa poduzela kako bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20.III, razina incidenata i samovoljnih ubijanja je dramatično porasla. Istog dana vojska i policija su kod sukoba u selu Trnava (Podujevo) počeli granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24. III.: selo je prvo raketirano, a onda je vojska upala sa tenkovima. Otprilike 500 žene i djece je poslano kamionom u Kačanik. 22 leševa je pronađeno u dva bunara. Od tih 22 žrtava bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj odjeći.[14]

Jedan od pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12. IV, kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao akreditive pijanom predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Redikul Jeljcin, ovisnik o alkoholu i američkoj podršci je tada na čelu Ruske federacije koja vodi krvavi rat protiv čečenskih separatista, ne usuđuje se prihvatiti tu ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti pitanje (odcjepljenje) Kosova".[15]

23. IV. NATO raketom gađa zgradu Radio televizije Srbije te na 24 sata prekinula emitiranje programa[16][17], navodno zbog propagandnih poruka protiv NATO agresije. Tom prilikom pobijeno je šesnaestoro zaposlenih u RTS-u.

7. V. Nato čini masakr u Nišu kada u napadu kasetnim bombama ubija 14-15 civila, a istog dana NATO pakt bombardirao je kinesko ambasadu u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan protest Pekinga. NATO se ispričao, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada. iako na tom mjestu nikad nije bio vojni objekt, te da 'ambasada nije pogođena namjerno'[18][19]. NATO je bombardirao zatvor Dubrava (grad Istok) 19. V. te još jednom 21. V, zbog čega je poginulo oko 19 albanskih zatvorenika. Drugi su pak pokušali pobjeći usred kaosa. 22. V, kada je na njih otvorena vatra od stražara.[20]

Završetak rata za odcjepljenje Kosova[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon nekoliko tjedana vojne kampanje, Vojska Jugoslavije se i dalje odbijala povući sa Kosova, tako da je 28.V. Tony Blair odletio u Washington te se savjetovao sa Billom Clintonom oko moguće kopnene ofenzive na Srbiju[21], iako je upozorio da bi trebalo mjesecima dok se skupi dovoljno vojnika za to. Iako su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu, tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačenje Vojske Jugoslavije i ulazak KFOR-a na Kosovu. Time je 11. lipnja službeno završila NATO-ova agresihja i rat za odcjepljenje Kosova, čime se otvaraju vrata za etničko čišćenje od strane albanskih nacionalista kada je protjeranoali oko 150,000 Srba i 40.000 Roma i Turaka iu promatračku misiju NATO pakta nazvanu KFOR.[22]. Intervencijom NATO pakta prisililo se Vojsku Srbije na povlačenje iz Kosova te odcjepljenje te pokrajine koje je formalno obavljeno 10 godina kasnije koje je priznalo je 70-ak država pod kapom SAD-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Kumanovski sporazum[uredi - уреди | uredi izvor]

Kumanovski sporazum je vojno-tehnički sporazum između Međunarodnih bezbednosnih snaga ("KFOR") i vlada Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije.

Strane ovog Sporazuma potvrđuju dokument koji je predsednik Ahtisari podneo predsedniku Miloševiću, a koji su odobrili Skupština Srbije i Savezna vlada 3. juna 1999, koji uključuje razmeštanje na Kosovu, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, efikasnog međunarodnog civilnog i bezbednosnog prisustva. Strane dalje konstatuju da je Savet bezbednosti spreman da usvoji rezoluciju koja je u postupku, u vezi sa ovim prisustvima.

Državni organi vlada Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije shvataju i saglasni su da međunarodne bezbednosne snage ("KFOR") budu raspoređene po usvajanju rezolucije Saveta bezbednosti UN iz tačke 1, da neometano funkcionišu u okviru Kosova i da budu ovlašćene da preduzimaju sve neophodne akcije u cilju uspostavljanja i održavanja bezbednog okruženja za sve građane Kosova kao i da na drugi način obavljaju svoju misiju. Oni su dalje saglasni da poštuju sve obaveze iz ovog Sporazuma i da olakšaju raspoređivanje i funkcionisanje ovih snaga.

Snage u sukobu[uredi - уреди | uredi izvor]

NATO snage[uredi - уреди | uredi izvor]

U napadima na SR Jugoslaviju NATO snage koristile su oko hiljadu letelica (lovci, lovci-bombarderi, bombarderi, špijunski avioni itd.), odnosno skoro celi NATO (osim Islanda i Luksemburga - koji nemaju vazdušne snage, i Grčke, koja nije sudelovala iz političkih razloga. U spisak ne ulaze niti Mađarska, Češka i Poljska koje su se tek pridružile NATO-u i nisu još činile deo vojnog aparata).

Najveće prisustvo imale su snage Sjedinjenih Američkih Država, mada su i ostale članice imale manju, više političku ulogu u podršci agresiji.

Snage VJ[uredi - уреди | uredi izvor]

VJ (Vojska Jugoslavije) je posedovala uglavnom astarele avione od koih je većina bila na isteku resursa. U JRV postojala je samo jedna lovačka eskadrila (127.lae ili Vitezovi) koja je bila opremljena modernijim avionima tipa MiG-29 koji su mogli da se suprodstave mnogobrojnim NATO avionima, ali su i oni bili u lošem stanju, jer su oni nabavljeni 1987, a od tada u njih nije uložen ni dinar za popravke, remont i modernizaciju. Pet aviona MiG-29 je oborno od strane brojčano jačeg protivnika, dok ih je 6 uništeno na zemlji. Ostale lovačke eskadrile, uglavnom opremljene mnogo starijim avionima MiG-21 Bis nisu imale borbene letove jer su bili potpuno nemoćni protiv modernih aviona. Od svih, jedinice JRV i PVO su imale najveće gubitke. Procenjuje se da je otprilike do 100 vazduhoplova (većinom starih aviona tipa G-2 Galeb i MiG-21 koji su bili postavljeni kao mamci NATO aviaciji) uništen na zemlji, kao i par njih u vazduhu. Uništeni su i avioni G-4 Super Galeb, koji su bili u sastavu akro grupe Leteće Zvezde koji su pre nego što su uništeni veoma uspešno izveli jednu borbenu misiju. Takođe su uništeni i teže oštećeni mnogi aerodromi koje je JRV koristila. Jedinice PVO su zabeležile par uspeha oborivši F-117, F-16 kao i mnoge ne potvrđene avione. Jedinice KoV (Kopnene Vojske) su imale znatno manje gubitke, jer su po Kosovu postavljene lažne mete poput auta preko kojeg je stub od bandere (maketa tenka), lutaka iz butika obučenih u uniforme sa plastičnim cevima, gomile cepanica i guma koje podsećaju na tenk ili BVP, kao i mnogi drugi.

Posledice[uredi - уреди | uredi izvor]

Civilne žrtve[uredi - уреди | uredi izvor]

Lokacije na Kosovu i jugu Centralne Srbije na kojima je NATO avijacija koristila zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom tokom bombardovanja 1999. godine

Podaci Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Fonda za humanitarno pravo Kosovo (FHP Kosovo) pokazuju da je u periodu od 24.03. do 10.06.1999. godine, u toku međunarodnog oružanog sukoba na Kosovu ubijeno, stradalo ili prisilno nestalo 9.401 osoba, od kojih je 758 (8%) stradalo od dejstva NATO.[1] Najviše su stradali Albanci. Od ukupnog broja stradalih i nestalih u tom periodu, 6.511 su albanski civili. Među njima, 220 (3%) je stradalo od NATO bombi, a više od 6.200 (95%) od snaga VJ/MUP-a Republike Srbije. Ukupno 46 srpskih civila i drugih nealbanaca ubijeno je u napadima NATO snaga na Kosovu, a dodatnih 187 civila u Srbiji.[1] S druge strane, Human Rights Watch spominje brojku od oko 500 poginulih civila u Srbiji.[2]

Najviše poginulih bilo je u napadima na putnički voz kod Grdelice 12. aprila (11), na kolonu albanskih izbeglica na Kosovu 14. aprila (75), na zgradu RTS-a u Beogradu 23. aprila (16), na Surdulicu 28. aprila (16), na putnički autobus kod mesta Lužani 1. maja (23), na Niš kasetnim bombama 7. maja (20), i na kraju najteži napad na civile, 14. maja na drugu kolonu albanskih izbeglica kraj Prizrena, sa 87 mrtvih.

Napad koji je dobio najveću medijsku pažnju bio je napad 8. maja na ambasadu Narodne Republike Kine u Beogradu, koji je izazvao veliku diplomatsku napetost između vlada te države i SAD-a. U tom su napadu ubijena tri kineska službenika ambasade.

U Srbiji se do 1999. registrovalo između 15.000 i 20.000 novih slučajeva kancera, da bi taj broj već 2004. dostigao cifru od 30-000 novih bolesnika.[traži se izvor] (vidi Streljivo sa osiromašenim uranijem)

Vojni gubici[uredi - уреди | uredi izvor]

Srušena američka bespilotna letelica u muzeju vazduhoplovstva u Beogradu

Fond za humanitarno pravo spominje sveukupno 269 poginulih vojnika tijekom NATO bombardiranja SRJ, od toga 174 (64%) na Kosovu.[1]

Zvanični gubici Vojske Jugoslavije[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojska Jugoslavije je imala najviše gubitaka u jedinicama Ratnog Vazduhoplovstva i Protivazdušne Odbrane (RV i PVO), Kopnena Vojska (KoV) je imala minimalne gubitke dok gubitci u Ratnoj Moranrici nisu zabeleženi. Mali broj uništene ratne tehnike od strane NATO je opravdan time jer je VJ koristila mamce tipa pokvarene ili zastarele tehnike, meta napravljenih od guma, automobila i olupina. Prema prvim podatcima NATO snaga na kosovu je uništeno 181 tenkova, 317 oklopnih transportera, 875 artiljerijskih oruđa i više od 600 vojnih vozila. Kasnije, 16. septembra 1999. godine objavljeni su podatci detaljne istrage da je na Kosmetu uništeno 93 tenkova, 153 oklopnih transportera, 389 artiljerijskih oruđa i 339 vojnih vozila. Pravi gubitci su zapisani dole. 317 Gubitci RV i PVO su:

  • 5 aviona MiG-29 oborena od strane NATO;
  • 6 aviona MiG-29 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 7 aviona G-4 Super Galeb akor grupe "Leteće Zvezde" uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 2 aviona G-4t Super Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • oko 12 aviona J-22 Orao uništena uglavnom na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 16 aviona MiG-21 (u raznim verzijama) uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 aviona An-2 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 helikoptera Mi-14 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 3 helikoptera Ka-25 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • oko 20 aviona G-2 Galeb uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 5 aviona Utva 75 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • 2 helikoptera Mi-8 uništena na zemlji deljstvom NATO aviacije;
  • kao i nepoznat broj PVO naoružanja.

Gubitci KoV su:

  • 9 tenkova M-84 uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 5 tenkova T-55 uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 8 oklopnih transportera uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 12 samohodnih oruđa uništena deljstvom NATO aviacije;
  • 27 artiljerijskih oruđa uništena deljstvom NATO aviacije;
  • kao i manji broj vojinih vozila i ostale tehnike.

Zvanični gubici NATO-a[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema zvaničnim informacijama, gubici u redovima NATO bili su relativno niski, najviše zbog neispunjavanja pretnje kopnenom operacijom. Osim nekih prisilnih sletanja nekoliko oštećenih aviona F-15, britanskog Herjera i jednog A-10 sa ranjenim pilotom u Sarajevu i Skoplju, gubici su sledeći:

Osim ovih gubitaka, treba dodati obaranja nekoliko desetina bespilotnih letelica (UAV) i krstarećih projektila.

Jugoslovenske vlasti i mediji govorili su o obaranju više desetina NATO-ovih aviona i helikoptera, što nije nikad imalo bilo kakve zvanične potpore i verovatno je reč o obaranju bespilotnih letelica i krstarećih projektila.

Ostaci srušenih aviona F-117, F-16, bespilotnih letelica i krstarećih projektila izloženi su u Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu.

Nepotvrđeni gubici NATO-a[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 "Koliko je bilo poginulih u NATO bombardovanju". E-Novine. 23. ožujka 2012. http://www.e-novine.com/srbija/vesti/61370-Koliko-bilo-poginulih-NATO-bombardovanju.html. Pristupljeno 7. srpnja 2013. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "Civilian deaths in the NATO air campaign". Human Rights Watch. veljača 2000. http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/natbm002.pdf. Pristupljeno 7. srpnja 2013. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 "Stanje na Kosovu". HRT. 1998-06-16. http://www.hrt.hr/arhiv/98/06/16/kosovo.html. Pristupljeno 2010-05-28. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 "Situacija u SR Jugoslaviji". HRT. 1998-10-08. http://www.hrt.hr/arhiv/98/10/08/HRT0010.html. Pristupljeno 2010-05-28. 
  5. Opća skupština Ujedinjenih naroda (25. veljače 1999). "Situation of human rights in Kosovo - General Assembly Resolution 53/164". UNHCR. http://www.unhchr.ch/Huridocda/Huridoca.nsf/0/43922c88ddb2300180256745004b5f56?Opendocument. Pristupljeno 1. listopada 2012. 
  6. Secretary Cohen's Press Conference at NATO Headquarters
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 "Zračni napadi NATO-a na vojne ciljeve u SRJ – do 17:00 sati". HRT. 1999-03-25. http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/25/HRT0006.html. Pristupljeno 2010-05-28. 
  8. 8,0 8,1 8,2 "Zračni napadi NATO-a na vojne ciljeve u SRJ – do 15:00 sati". HRT. 1999-03-26. http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/26/HRT0005.html. Pristupljeno 2010-05-28. 
  9. 9,0 9,1 "Reakcije na zračne udare NATO-a na SRJ – do 17:00 sati". HRT. 1999-03-25. http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/25/HRT0004.html. Pristupljeno 2010-05-28. 
  10. KOSOVO HUMAN RIGHTS FLASH #18 EYEWITNESSES TELL OF MASSACRE OF FORTY ETHNIC ALBANIANS BY YUGOSLAV SECURITY FORCES, ess.uwe.ac.uk
  11. Serbia war crimes court convicts ex-police of Suva Reka Massacre; RNW International Justice Desk
  12. CNN: Massacre video matches mass grave evidence
  13. BBC World: Europe|Refugees speak of slaughter at Meja
  14. "Kosovo – As seen, as told". OESS. http://www.osce.org/publications/odihr/1999/11/17755_511_en.pdf. Pristupljeno 2009-12-01. 
  15. Rafinerija u Pančevu uništena, SRJ u savez s Rusijom?, Vjesnik, 13. travnja 1999., preuzeto 7. veljače 2010.
  16. Was the Serbian TV station really a legitimate target?, by Claudio Cordone and Avner Gidron
  17. BBC News | EUROPE | Nato challenged over Belgrade bombing
  18. Tenet, George (1999-07-22). "DCI Statement on the Belgrade Chinese Embassy Bombing House Permanent Select Committee on Intelligence Open Hearing" (HTML). Central Intelligence Agency. https://www.cia.gov/news-information/speeches-testimony/1999/dci_speech_072299.html. Pristupljeno 2006-10-04. 
  19. Schmitt, Eric (1999-07-23). "In a Fatal Error, C.I.A. Picked a Bombing Target Only Once: The Chinese Embassy" (HTML). The New York Times. http://partners.nytimes.com/library/world/global/072399china-embassy.html. Pristupljeno 2009-10-22. 
  20. Under orders: war crimes in Kosovo
  21. The Independent, 28. Mai 1999 Ever so carefully, Mr Blair clears the way for a ground invasion
  22. "Flashback to Kosovo's War". BBC. 2006-07-11. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/5165042.stm. Pristupljeno 2009-09-20. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]