Margaret I od Danske

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Margaret I
Margrete 1.jpg
Portret Margarete Danske
Danski kralj
Vladavina 1387. - 1412.
Prethodnik Olaf II od Danske
Nasljednik Erik VII
Švedski kralj
Vladavina 1389. - 1412
Prethodnik Albert od Švedske
Nasljednik Erik XIII
Norveški kralj
Vladavina 1387. - 1412.
Prethodnik Olaf II od Danske
Nasljednik Erik III
Suprug Haakon VI od Norveške
Djeca Olaf II od Danske
Puno ime
Margaret Valdemarsdatter
Dinastija Estridsen
Otac Valdemar IV od Danske
Majka Helviga od Schleswiga
Rođenje 1353.
Pomeranija
Smrt 28. oktobar 1412.
Flensburg (Poljska)

Margaret I rođena kao Margaret Valdemarsdatter (Dvorac Søborg, 1353. - Flensburg, 28. oktobar 1412.), bila je najprije danski regent (od 1375.), a od 1380. i norveški. Od 1387. vlada kao dansko-noveška kraljica a od 1389. i kao švedska.[1]

Ona je svojom vještom diplomatskom aktivnošću ali i ratovima dovela skandinavske zemlje do Kalmarske unije - 1397.[1]

Margaret je bila jedan od jedan od najistaknutijih skandinavskih vladara, koja je uspjela ne samo da uspostavi mir unutar svojih kraljevstava, već se i uspješno nosila protiv aspiracija njemačkih prinčeva i protiv ekonomske moći Hanzeatske lige.[1]

Kalmarska unija koju je stvorila i ostavila u nasljeđe, uspješno je egzistirala sve do 1523. iako ne bez prekida.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Margaret je bila kćer danskog kralja Valdemara IV. Imala je samo šest godina kad je zaručena za norveškog kralja Haakona VI, sina norveško - švedskog kralja Magnusa Erikssona. Zaruke su trebale zaustaviti dinastičke borbe za skandinavske tron između grofova Mecklenburgških i pojedinih aristokratskih frakcija unutar skandinavskih zemalja.[1]

Vjenčanje Margaret i Haakona održano u Kopenhagenu 1363.[1]

Haakonove ambicije da postane švedski vladar ugasle su vrlo brzo, nakon što su on i njegov otac poraženi od strane Alberta (Mecklenburgškog) koji je nosio švedsku krunu od 1364. do 1389. Haakon je međutim uspio zadržati norveški tron, pa je Margaret provela svoju mladost na norveškom dvoru, pod tutorstvom Marte Ulfsdotter, kćeri švedske svetice Birgitte.[1]

Margaret je vrlo rano pokazala svoj vladarski talent i ubrzo zasjenila svoga muža, pa je izgleda ona i vladala umjesto njega. U braku sa njim rodila je 1370. jedno dijete Olafa.[1]

Nakon očeve smrti 1375, Margaret je unatoč zahtjevima Mecklenburžana da se njima dodijeli danski tron, ipak uspjela osigurati tu poziciju svom sinu - Olafu, pa je nakon Haakonove smrti 1380. vladala Danskom i Norveškom kao regent u ime svog maloljetnog sina. Tako je započela dansko-norveška unija koja je egzistirala do 1814. Nakon što si je osigurala autoritet: uspjela je 1385. povratiti ekonomski važne utvrde na skanijskoj zapadnoj obali od Hanzeatske lige. Istovremeno je uspjela očuvati netaknutim - južne granice Danske, sklopivši sporazum sa Grofovijom Holstein.[1]

Margaret i Olaf, koji je postao punoljetan 1385., bili su u poziciji da zarate sa Albertom radi švedskog trona na koji su i oni aspirirali, kad je Olaf je neočekivano umro 1387. Primjenivši svu svoju diplomatsku vještinu, Margaret je uspjela konsolidirati svoj položaj, pa je ostala dansko-norveška - regentica, a u nedostatku nasljednika, usvojila je svog šest godina starog nećaka Erika od Pomeranije. Nakon tog je udružila svoje snage sa švedskim plemstvom, koje se pobunilo protiv nepopularnog kralja Alberta u sporu oko velikih feuda dodjeljenih moćnom kancelaru Bo Jonsson (Gripu) mimo njihove volje.[1]

Ugovorom iz Dalaborga iz 1388., plemstvo je proglasilo Margaret švedskim suverenom i zakonitim vladarom, i dodijelo joj veći dio Bo Jonssonovih feuda. Pobijedivši Alberta 1389., Margaret ga je i zarobila, pa ga pustila tek nakon sklapanja mira šest godina kasnije. S druge strane njegovi simpatizeri, udružili su se sa baltičkim piratima, pa nisu predali Stockholm sve do 1398.

Margaret je odtada bila neosporni vladar u tri skandinavske zemlje. Njezin nasljednik - Erik od Pomeranije proglašen je nasljednim norveškim monarhom - 1389., a 1396. izabran je i za monarha Danske i Švedske (u njoj se tad nalazila i Finska). Njegova krunidba održana iduće godine u južnom švedskom gradu Kalmar, u prisutnosti vodećih ličnosti iz svih skandinavskih zemalja bila je događaj dekade. Ipak je u Kalmaru švedsko plemstvo pokazalo i svoje protivljenje Margaretinoj težnji za apsolutnom moći.[1]

I pored toga što je okrunila - Erika, Margaret je ostala stvarni vladar Skandinavije sve do svoje smrti. Njezin cilj bio je daljnje jačanje kraljevske centralne vlasti i Kalmarske unije sa težištem u Danskoj, njezinoj staroj nasljednoj domeni. Ona je uspjela ukloniti plemićku opoziciju, ograničiti ovlasti Državnih savjeta, i konsolidirati upravu preko mreže kraljevskih povjerenika.[1]

Kako bi osigurala svoju ekonomsku poziciju - nametnula je velike poreze i zaplijenila crkvena imanja, koja su inače bila oslobođena od davanja poreza. Kako je njezina politika uspjela bez nekog većeg fatalnog sukoba u Kalmarskoj uniji, to govori o njezinoj snažnoj političkoj poziciji, kao i o njezinoj diplomatskoj vještini i bezobzirnosti.[1]

Kako je bila spretna i u odnosima sa Svetom stolicom, bila je i u prilici da ojača svoj utjecaj u crkvi naročito kod izbora važnijih biskupa.[1]

Margaret politička sposobnost bila je vidljiva i u vanjskim poslovima. Njezin glavni cilj bio je stati na kraj njemačkom širenju na sjever te proširiti i osigurati danske južne granice. Taj cilj pokušala je ostvariti diplomatskim putem, kad joj to nije uspjelo zaratila je sa Grofovijom Holstein, pa je upravo tokom tog rata neočekivano umrla 1412.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Danski kralj Nasljednik:
Olaf II od Danske Erik od Pomeranije
Prethodnik: Švedski kralj Nasljednik:
Albert od Švedske Erik od Pomeranije
Prethodnik: Norveški kralj Nasljednik:
Olaf II od Danske Erik od Pomeranije