Gustav I od Švedske

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Gustav I Vasa
Gustav I of Sweden c 1550.jpg
Portret Gustava I Vase
Kralj Švedske
Vladavina 1523. - 1560.
Prethodnik Christian II
Nasljednik Erik XIV
Vladavina .
Supruge Katarina Sachsen-Lauenburg, Margareta Eriksdotter, Katarina Stenbock
Djeca Erik XIV
Johan III
Katarina
Cecilia
Magnus
Karl
Anna
Sten
Sofia
Elisabet
Karl IX
Dinastija Vasa
Otac Erik Johansson
Majka Cecilia Månsdotter
Rođenje 12. maj 1496.
Smrt 29. septembar
Stockholm

Gustav I Vasa rođen kao Gustav Eriksson Vasa (?, 12. maj 1496. - Stockholm, 29. septembar 1560.[1]), bio je švedski kralj od 1523. do 1560. i osnivač dinastije Vasa, koja se uspjela otresti danske supremacije i samostalno vladala Švedskom.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mladost[uredi - уреди | uredi izvor]

Gustav je rođen kao sin švedskog senatora, iz ugledne plemićke porodice čiji su članovi igrali istaknutu ulogu u frakcijskim političkim borbama skandinavske aristokracije 15. vijeka, ženidbom se povezao sa porodicom Sture, koja je dotad dala tri švedska regenta.[1]

Gustav se između 1517. - 1518. borio u vojsci švedskog regenta Stena Stura Mlađeg protiv danskog kralja Christiana II i Kalmarske unije. Ali je nakon potpisivanja primirja upravo on bio jedan od taoca koje je Sten 1518. poslao Christianu II, kao dio uvjeta primirja. Christian je prekršio sporazum i odveo Gustava u Dansku. Ali je 1519. Gustav pobjegao iz zarobljeništva u Lübecku. To zarobljeništvo mu je donjelo i koristi, jer se tamo upoznao i sprijateljio sa ljudima koji su mu kasnije bili od velike važnosti.[1]

Gustav se 31. maja 1520. vratio u Švedsku, u kojoj je Sten Sture u međuvremenu umro od rana, tako da je Christian II zavladao čitavom Švedskom osim Stockholma. Kojeg je zauzeo u novembru i zatim izveo Stockholmski masakr u kom je pobio većinu švedskog plemstva, među njima i Gustavovog oca i dvoje stričeva[1] - ukratko sve Gustavove rivale na tron, pa je Gustav ostao jedini pretendent za budućeg kralja. Šveđani su se toliko naljutili na Dance da su odbacili Kalmarsku uniju, istjerali iz zemlje i proglasili Gustava kraljem

Vladavina[uredi - уреди | uredi izvor]

Gustavov položaj je nekoliko godina bio potpuno neizvjesan. Ali kad je Christiana II zbacio s trona njegov stric, koji ga je naslijedio kao novi monarh Frederik I, on i Gustav, počeli su dijelili zajednički strah od povratka Christiana na tron (a kasnije i od njegovih nasljednika), pa je odtad njihova vladavina protekla u prisilnoj harmoniji .[1] Ali se Gustav morao suočiti s ozbiljnim unutrašnjim prijetnjama od strane razvlaštenih simpatizera porodice Sture, koji su sad pokazivali više simpatija čak i za neke od svojih bivših neprijatelja, počevši od onih iz Dalarna, koji su se na Gustava žalili zbog ekonomskih i vjerskih razloga, do visokog plemstva - koje je smatralo da si je Gustav uzeo previše vlasti u svoje ruke i da je tiranin.[1]

Gustav im je doista i dao dosta materijala za to jer je bio sumnjičav, lažljiv, okrutan, osvetoljubiv, hirovit i veliki demagog.

Potreba da plati svoje dugove Lübecku i ojača svoju vlast prisilila je Gustava da svojim podanicima nametne teške poreze. Na njih je to djelovalo tako da su sa još većom odioznošću gladali na bogatstvo katoličke crkve što je dovelo do reformacije u Švedskoj.[1] Odlukom Dijete u Västeråsu 1527. sva crkvena imovina, predata je na milost i nemilost Gustavu, da on odluči o njenoj daljnjoj sudbini. Gustav zapravo i nije imao nekih teoloških interesa ili simpatija, ali nije trpio nikakve autoritete koji bi osporavali njegovu vlast po Švedskoj. Iako je i on držao da mu je crkvena aktivnost potrebna, i bio relativno ravnodušan prema katoličkoj crkvi, njegova odluka da se oprijedjeli za luteranizam bila je donesane iz čisto pragmatičnih političkih razloga. Iako se ni nakon toga Švedska nije tako brzo transformirala u luteransku zemlju, u najmanju ruku tek od 1544., jer je prije toga protestantizam bio popularan jedino po Stockholmu.[1]

Posljednji veliki revolt protiv njegove vladavine, zbio se između 1542. - 1543. i imao je snažnu anti-protestantsku notu. Gustav je uzalud pokušavao postati član Schmalkaldskog saveza kog su osnovali njemački protestanti, i to ne zbog nekih vjerskih razloga, već jedino zato da ima saveznike na koje se može osloniti. U vanjskoj politici bio je sklon oprezu, uvijek vodivši računa o svojim resursima. Čak i onda kad se upustio u vojnu intervenciju po Danskoj oko borbi između pretendenata na dansku krunu (1534. - 1536.), to je bilo samo zato, jer je on u tom vidio šansu da oslobodi Švedsku od danskog patronata. Njegova jedina nepromišljena avantura bio je kasniji rat sa Rusima (1555. - 1557.).[1]

Gustavov najveći uspjeh bio je stvaranje snažne monarhije, koja je svoju snagu crpla iz amalgama između njega kao vladara i velikih zemljoposjednika, koji su svoje posjede stekli najvećim dijelom na račun oduzetih crkvenih imanja, tako da se više nije morao bojati da bi mu netko iz njihovih redova mogao postati rival.[1]

Permanentno je vodio brigu i kontrolirao eksploataciju tih imanja, a isto tako je do najmanjih detalja vodio brigu o fiskalnoj politici. Kad je 1540-ih uvidio da u Švedskoj nema dovoljno školovanih činovnika, zaposlio je njemačke, iako to nije dugo trajalo ipak je njihov rad ostavio trajan pečat na Švedsku. To je omogućilo Gustava da zadrži ličnu kontrolu nad poreznim prihodima i poveća efikasnost zemlje.

Kao politički nasljednik frakcija, smatrao je oportunim da podmiti svoje plemstvo crkvenim zemljama, a bio je i uspješan u brojnim političkim reformama koje je njegov predhodnik Stures samo pokušavao provesti. Tako je naprimjer 1544., naveo Dijetu da proglasi titulu kralja - nasljednom, a ne kao dotad izbornom. Ispočetka je često oduzimao poklonjena imanja i davao ih onima za koje je smatrao da će mu više koristiti, ali se kasnije nije više time služio, ali mu je to svakako pomoglo da stvori efikasan parlament. S druge strane nekada moćni aristokratski državni savjet - učinio je gotovo potpuno beznačajnim.[1]

Gustav je bio surovi monarh čija je sumnjičavost, razdražljivost i nasilje natjerala njegove brojne vjerne podanike u egzil. I pored svih svojih mana bio je jedan od veićih vladara svog vremena, mudar i nesmiljen u brizi za svoju zemlju, koju je doveo do nezavisnosti. Uz to joj je osigurao po prvi put u tom vijeku, gotovo 40 godina stabilne i mudre vlasti. On je osigurao pobjedu luteranstva, osnovao prvu pravu modernu švedsku nacionalnu vojsku, i osnovao švedsku mornaricu.[1]

Iz braka sa prvom ženom - Katarinom Sachsen-Lauenburg, imao je jednog sina, koji ga je naslijedio kao Erik XIV.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 "Gustav I Vasa" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/249778/Gustav-I-Vasa. pristupljeno 03. 04. 2015. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Kralj Švedske Nasljednik:
Christian II Erik XIV