Christofferovu vladavinu označio je snažan pad kraljevskog autoriteta i moći, što je bio rezultat dominacije sjevernonjemačkih hanzeatskihtrgovačkih centara i porasta političke moći Državnih savjeta u Danskoj i
Švedskoj.[1]
Iako je Christopher vrlo brzo i uspješno ugušio pobunu seljaka po sjevernomJutlandu - 1441, pogriješio je što se spetljao sa gradovimaHanzeatske lige i obnovio im trgovačke privilegije koje su dotad uživali po
Skandinaviji, i pored protesta i negodovanja danskih trgovaca. Kako su u to vrijeme i Danska i Švedska sve više podpadale pod uticaj i kontrolu svojih Državnih savjeta, a Norveška pod dansku dominaciju - tako je i Christopher imao sve manje
vladarske moći. Kad je 1448. umro, bez djece Kalmarska unija se raspala.[1]