Kraljevina Rumunjska

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kraljevina Rumunija)
Kraljevina Rumunjska
Regatul României
1881. – 1947. Flag of Romania (1948-1952).svg
 
Flag of Moldavian SSR (1941-1952).svg
 
Flag of Ukrainian SSR (1937-1949).svg
 
Flag of Bulgaria.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Kraljevine Rumunjske
Karta Kraljevine Rumunjske 1939
Glavni grad Bukurešt (1881.-1936. / 1918.–1947.)
Iaşi(1916.–1918.)
Vlada Ustavna monarhija (1881.–1916. / 1944.–1947.)
vojna diktatura (1941.–1944.)
kralj
 - 1881. – 1914. Carol I
 - 1914. – 1927. Ferdinand I
 - 1927. – 1930. Mihai I
 - 1930. – 1940. Carol II
 - 1940. – 1947. Mihai I
Historija Belle Époque, Prvi svjetski rat, Međuratni period, Drugi svjetski rat
 - Proklamacija 14. mart
 - Proglašenje Narodne Republike Rumunjske 30. decembar
Površina
 - 1915. 138.000 km² (53.282 mi² )
 - 1939. 295.049 km² (113.919 mi² )
Stanovništvo
 - 1915. (procjena) 7.900.000 
     Gustoća 57,2 /km²  (148,3 /mi² )
 - 1939. (procjena) 20.000.000 
     Gustoća 67,8 /km²  (175,6 /mi² )
Valuta lej
Prethodnice
Nasljednice
Flag of the United Principalities of Romania (1862 - 1866).svg Ujedinjene kneževine Moldavija i Vlaška
Flag of Moldavian SSR.svg Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Bukovina
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Transilvanija
Flag of Austria-Hungary (1869-1918).svg Partium
Flag of Bulgaria.svg Carstvo Bugarska
Socijalistička Republika Rumunjska Flag of Romania (1948-1952).svg
Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika Flag of Moldavian SSR (1941-1952).svg
Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika Flag of Ukrainian SSR (1937-1949).svg
Kraljevina Bugarska Flag of Bulgaria.svg

Kraljevina Rumunjska (rumunjski: Guvernământul Regatul României) egzistirala je od 13. marta 1881. do 30. decembra 1947. kad ju je na osnovu zakulisnih dogovora Konferencije u Jalti demontirao Sovjetski savez.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Put do nezavisnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Rumunjske fanariotske kneževine Vlaška i Moldavija postale su nakon Rusko-turskog rata (1768–1774) i Kučukkainardžijskog mira gotovo nezavisne države, iako su i nadalje formalno bile dio Osmanskog Carstva, a sultan njihov suveren, one su de facto bile vazali Ruskog Carstva.

Rumunji su 1848. podigli bune po kneževinama Vlaškoj i Moldaviji protiv Ruskog Carstva, nezadovoljni krutom centralističkom politikom koju je carstvo provodilo po tim tada njihovim marionetskim tvorevinama, traživši ujedinjenje i veću samostalnost. Njihove težnje ostvarile su se nakon ruskog poraza u Krimskom ratu od strane alianse u kojoj su bili Velika Britanija - Francuska - Osmansko Carstvo. Uz njihovu podršku i tutorstvo oslobodili su se ruskog utjecaja i 1859. izabrali (u uskom aristokratskom krugu a ne na izborima) za kneza u obadvje kneževine moldavskog bojara Alexandrua Ioan Cuza.[2]

Cuz je 1861. i formalno ujedinio te dvije kneževine i pokrenuo ambiciozan program političkih i društvenih reformi, koji je kulminirao 1864. ograničenom agrarnom reformom, te donošenjem novog ustava, u kojem je knez i nadalje imao presudnu vladarsku ulogu, ali je njime smanjena uloga pravoslavnog klera u građanskim poslovima, što je doprinjelo sekularizaciji rumunjskog društva. Sve te promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, pa je time i de facto potvrdio nezavisnost Ujedinjenih kneževina Moldavije i Vlaške. Ipak su mu njegove autoritarne metode stvorile neprijatelje, koji su ga udruženi prisilili - 1866. da abdicira.[2]

Habsburgovci su uspjeli inastalirati za njegovog nasljednika svog favorita - princa Karla iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen koji je od 1866. do 1881. vladao kao domnitor (knez) a od 1881. do 1914. kao kralj - pod imenom Carol I.[2] Njegovu vladavinu obilježila je daljnja izgradnja države i donošenje novog ustava 1866. prema zapadnom modelu. Za njegove vladavine iskristalizirale su se dvije glavne političke partije, liberali i konzervativci, koje su bile motori političkog života do Prvog svjetskog rata.[2]

On je postigao i formalno priznanje nezavisnosti svoje Kneževine nakon sudjelovanja u Rusko-turskom ratu 1877-1878.[2] Kako bi se poboljšao status svoje zemlje i svoj vlastiti status - zemlju je - 1881. proglasio kraljevinom što su mu priznale i tadašnje velesile.[2]

Tokom vladavine Carola I iskristalizirale su se glavne karakteristike rumunjskog parlamentarnog sistema u kom je kralj bio ključna figura i na unutrašnjem i vanjskom planu. Relativno mala politička klasa imala je privilegiju da direktno sudjeluje u političkom životu zemlje, iz kog je većina stanovnika isključena. Ipak su se sloboda štampe i udruživanja uglavnom poštovale, pa je to omogućavalo i opoziciji da iznese svoje stavove.[2]

Primarni cilj kralja Carola I u vanjskoj politici, koji je s njim dijelila i većina liberalnih i konzervativnih političara, bio je da uvjeri tadašnje velike sile da je Rumunjska regionalna sila i njihov nezamjenjiv saveznik u održavanju međunarodne stabilnosti, s tim da one budu garant sigurnosti kraljevstva i štite njegove vitalne interese. U tu svrhu Carol I je uz znanje malog broja ministara uveo zemlju u Trojni savez - 1883. želivši da Njemačko Carstvo, čija ga je vojna i ekonomska moć fascinirala bude njegov zaštitnik od Ruskog Carstva. Ali kako je većina Rumunja simpatizirala Francusku - ugovor je ostao strogo čuvana tajna. Isto tako ni Njemačka nije htjela to isticati zbog svog partnera Austro-Ugarske s kojim je Rumunjska imala konstantne trzavice.[2]

Do 1900. primarno pitanje u sporu između Rumunjske i Austro-Ugarske bila je asimilaciona politika ugarske vlade prema Rumunjima u Transilvaniji. Da bi postigla taj cilj službena Budimpešta je ograničila korištenje rumunjskog jezika u obrazovanju i javnim poslovima i smanjila autonomiju unijatsko - pravoslavnih crkava - glavnih bedema rumunjske kulture. Ugarska je također odbacila rumunjski zahtjev za priznanjem kolektivnih političkih prava kao nacionalnosti. Istovremeno su se Rumunji opirali integraciji u Ugarsku državu, tako da se kompromis pokazao kao nemoguća misija, jer su obje strane bile uvjerene da je sam etnički opstanak u pitanju.[2]

Rumunjska je do Prvog svjetskog rata bila pretežno agrarna zemlja, u kojoj je tek od 1880-ih počela nicati industrija, uz pomoć stranog kapitala i uz velike protekcionističke mjere koje je poduzela vlada. Ona je počela nuditi robu široke potrošnje, ali joj je sve do 1914. nedostajala metalurgija kao baza za daljnji razvoj.[3]

U to vrijeme porasla je vanjska trgovina, naročito sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, u kojoj je Rumunjska bila inferiornija strana izvozivši uglavnom jeftine poljoprivredne proizvode i sirovine a uvozila skuplju industrijsku robu. Istovremeno je građen i bankarski sistem, osnivanjem velikih privatnih banaka i Rumunjske nacionalne banke 1880. kao koordinatora financijske politike. Istovremeno je značajno proširena željezničke i cestovna mreža.[3]

Rumunjski intelektualci promatrati su razvoj vlastite zemlje sa mješovitim osjećajima. Titu Maiorescu, vodeći književni kritičar druge polovice 19. vijeka, glasnogovornik utjecajne konzervativne grupe - Junimea (Mladost), kritizirao je nagli rumunjski prekid sa svojom seljačkom prošlošću, to je za njega bila kontradikcija rumunjskog društva. I Constantin Stere, glavni teoretičar rumunjskog populizma, tvrdio je krajem 19. vijeka da bi Rumunjska mogla postati prosperitetna, moderna država jedino ako slijedi zakone razvoja specifične za agrarna društva.

Ali su mnogi drugi, poput liberalnog ekonomista Petre Aureliana, smatrali da se Rumunjska mora industrijalizirati, i slijediti zapadnjački model razvoja društva.[3]

Velika Rumunjska[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi svjetski rat bio je prekretnica u životu moderne Rumunjske. Zemlja je ušla u rat na strani Antante 1916. u zamjenu za francusko - britansko obećanje teritorijalnog proširenja na Transilvaniju, ako dozvoli transport ratnog materijala za Rusiju. No rat je otpočeo loše po rumunjsku vojsku, jer je do kraja godine ona odbačena natrag u Moldaviju. Oktobarska revolucija izolirala je Rumunjsku od savezničke Antante pa je ona u maju 1918. bila prisiljena na sklapanje separatnog mira sa Centralnim silama. Ipak kad su Centralne sile krajem te godine počele kolabirati - Rumunjska je ponovno ušla u rat kao saveznica Antante, na vrijeme da dobije mjesto na Pariškoj mirovnoj konferenciji i status pobjednika. Ali je taj status skupo platila velikim ljudskim gubitcima i ogromnim materijalnim razaranjima.[3]

Ipak zahvaljujući ratu Rumunjska se toliko proširila, da je obuhvatila većinu krajeva u kojima je bilo Rumunja. Zemlja se udvostručila i postala Velika Rumunjska, jer je došla do Transilvanije i Banata na račun Ugarske, Bukovine na račun Austrije i Besarabije na račun Rusije. I broj njenih stanovnika se također udvostručio i popeo na više od 16 milijuna, ali je to postao i problem, jer je imala i značajne manjine, naročito Mađare u Transilvaniji i Židove u Besarabiji, uz značajan broj Slavena (Ukrajinci, Bugari, Rusi) pa se broj manjina u ukupnom broju stanovništva popeo do gotovo 30 %.[3]

Većina Mađara odlučila se za ostanak u Transilvaniji, a ne za odlazak u Mađarsku, tako da su 1930. činili 31 % stanovnika pokrajine. Ipak oni su nastojali sačuvati svoj etnički i kulturni identitet i suprostavljali su se integraciji u rumunjsko društvo. Rumunjska vlada i većina Rumunja uglavnom su bili vrlo oprezni prema velikomađarskim zahtjevima iz Budimpešte, pa su odbacili zahtjeve transilvanijskih Mađara za političkom autonomijom.[3]

Pored tog u Transilvaniji te iste godine živjelo i 7,7 % njemačkih - Sasa, koji su također željeli zadržati svoj etnički identitet, oni su čak i uspjeli dobiti neke autonomne institucije na lokalnoj razini. Židovi su te iste 1930. činili 4,2 % stanovništva zemlje, a bili su i predmet diskriminacije, jer je antisemitizam imao simpatizere u svim društvenim slojevima, iako nije bilo nekih većih akata nasilja sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.[3]

Rumunjska međuratna politika lomila se između parlamentarizma i autoritarnosti. Na početku - 1920. sve je izgledalo sjajno i činilo se da će zemlja izgraditi demokratsko društvo, jer su dvije najjače partije podržavale parlamentarizam. Liberalna partija, koja je prvih dekada bila dominantna politička snaga, revidirala je ustav iz 1923. Njime se štitio ekonomski i politički interes srednje klase. Njen najveći rival - Nacionalna seljačka partija, čiji je lider - Iuliu Maniu, bio stup rumunjske demokracije uspjela je pobjediti na izborima 1928., to je za neke analitičare bio vrhunac rumunjske demokracije.[4]

Dva događaja imala su presudan utjecaj na budućnost rumunjske boležljive demokracije; stupanje kralja Carola II na tron 1930., i svjetska ekonomska kriza. Novi kralj je prezirao demokraciju pa je ionako namjeravao da sam bude odlučujući faktor u nacionalnim poslovima. Na ruku mu je išao i enormni pad cijena poljoprivrednih proizvoda i velika nezaposlenost. Sve to bio je amalgam koji ruši povjerenje u demokratsku vlast, kad su mnogi potražili spas u ekstremističkoj politici, od kojih su se mnogi pridružili Željeznoj gardi, najuspješnijijem političkom pokretu na desnici, koji se nametnuo mješavinom nacionalizma, pravoslavlja i antisemitizma.[4]

Rumunska komunistička partija privukla je u svoje redove relativno malo članova, jer je ionako bila zabranjena od 1924., ali su Rumunji od nje zazirali i zbog njene podređenosti Sovjetskoj Komunističkoj partiji, njenog internacionalizma i zanemarivanja seljačkih interesa. Carol II je rješenje za sve probleme u zemlji, pronašao u tome da raspusti parlament i sve političke partije i proglasi 1938. - kraljevsku diktaturu.[4]

U vanjskoj politici primarni cilj svih međuratnih rumunjskih vlada bila je zaštitita granica Velike Rumunjske, pa su Rumunji postali veliki zagovornici principa kolektivne sigurnosti i nepokolebljivi branitelji Versajski mirovni sistem, pa su se angažirali i u formiranju regionalnih saveza (Mala Antanta 1921. i Balkanski pakt 1934.) i pridržavali konvencije o razoružanju i očuvanju međunarodnog mira. Garante takvog stanja vidjeli su u Francuskoj i Velikoj Britaniji.[4]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Kraljevina Rumunjska 1941.

Temelji rumunjske vanjske politike potkopali su se 1930-ih kad im se poljuljala vjera u Francusku i Veliku Britaniju, koje su ostale ravnodušne na teško ekonomsko stanje u kojem se ona našla za Velike depresije, ali i zbog njihove nemoći da se suprotstave Njemačkoj u stalnom kršenju Versajskog ugovora. S druge strane odnosi sa Sovjetskim Savezom i dalje su bili zategnuti zbog pitanja - Besarabije (Sovjeti nisu priznavali rumunjsku aneksiju), pa čak ni obnova diplomatskih odnosa 1934. nije odagnala - strah rumunjskih političara od sovjetske agresije. Zbog tog su se pokušali približiti Njemačkoj ne bi li se tako zaštitili, ali im napori bez obzira na potpisane sporazume nisu urodili plodom, jer su Sovjeti sklopili 23. augusta 1939. (tajni) Pakt Ribbentrop-Molotov. Poraz Francuske u junu 1940. slomio je sve njihove nade u pomoć zapadnih sila, a nakon tog je od juna do septembra 1940. uslijedio čitav niz katastrofa; Sovjetski Savez je anektirao Besarabiju i sjevernu Bukovinu, Mađarska sjeverni dio Transilvanije, a Bugarska južni dio Dobrudže.[4]

Kralj Carol II nije mogao preživjeti katastrofu, pa je 6. septembra natjeran da potpiše abdikaciju.[4]

Rumunjsko društvo i privreda u međuratnom periodu bio je impresivni kontrast između trajne zaostalosti i rastuće, iako neujednačene, industrijalizacije i urbanizacije. Agrarna reforma provedena od 1918. do 1921, prenijela je 6 milijuna hektara iz ruku velikih feudalaca - malim seoskim domaćinstvima. Cilj te reforme bilo je jačanje poljoprivrede u želji da se poveća proizvodnja žitarica za izvoz, ona je samo djelomično uspjela, zbog zaostalog načina obrade zemljišta, usitnjavanja i loše organizacije. U međuvremenu je industrija zabilježila impresivno povećanje proizvodnje čelika, ugljena i nafte. Tako da je i pored svih poteškoća Rumunjska do 1939. mogla zadovoljiti gotovo sve potrebe za hranom, tekstilom i kemikalijama, ali domaća industrija još nije mogla pružiti svu tehnologiju i strojeve potrebne za daljnji privredni rast.[5]

Sve teorije o ekonomskom razvoju postale su bespredmetne tokom Drugog svjetskog rata. U septembru 1940. general Ion Antonescu prisilio je kralja Carol II na abdikaciju, pa je nakon tog on sa profašističkom partijom - Željezna garda uspostavio autoritarnu Nacionalnu legionarsku državu.[5]

Iako nikad nije bio član Garde - Antonescu je bez obzira na to iskoristio svoju popularnost da podrži novi režim. Ali su Garda i on ipak bili nespojivi partneri, i pored tog što su zajednički prezirali demokratske institucije, brzo su se posvadili.[5] Dok se Antonescu brinuo o redu, Garda je izbjegavala svoj dio posla oko ekonomskih i socijalnih pitanja. Međusobna netrpeljivost kulminirala je otvorenim ratom u januaru 1941. iz kog je Antonescu, uz pomoć vojske, izašao kao pobjednik, odmah nakon tog uništio je Gardu kao relevatnu političku snagu, i naredne tri i pol godine vladao zemljom kao vojni diktator.[5]

Antonescu je svoju vanjsku politiku bazirao na savezu sa Trećim Reichom, za kog je bio siguran da će pobijediti u ratu. Većina Rumunja s oduševljenjem se pridružila Hitlerovoj invaziji na Sovjetski Savez u junu 1941., želivši tako povratiti Besarabiju i sjevernu Bukovinu (koje im je SSSR anektirao) i usput se rješiti sovjetske prijetnje zauvjek. Posljedice njegove silne vjere u njemačku pobjedu, izjalovile su se nakon Bitke za Staljingrad kad je postalo jasno da je odabrao krivu stranu.[5]

Glavna preokupacija Antonescua i dotad uspavane građanske demokratske opozicije, na čelu s Maniom, svodila se na to kako da se izbjegne da ih Crvena Armija ne pregazi. Zbog tog je Maniu od 1944. počeo komplicirane pregovore sa zapadnim saveznicima o prelasku (i predaji) Rumunjske na savezničku stranu, ali ne i sa Sovjetima koji su već bili na rumunjskim granicama, jer se Antonescu očajnički držao uz Treći Reich.[5]

Zbog tog je Maniu zajedno s novim kraljem - Mihaiem I, koji je smjenio svog oca na tronu, preuzeo 23. augusta inicijativu za rušenje antoneskuove diktature i formiranje nove vlade, koja se odmah nakon tog svrstala na savezničku stranu. Tjedan nakon toga Crvena Armija ušla je u Bukurešt, taj čin označio je početak nove ere u rumunjskoj historiji.[5]

Demontaža monarhije[uredi - уреди | uredi izvor]

Naredne tri godine nakon svrgavanja Antonescua, protekle su u borbi za vlast između građanskih političkih partija i političara, koji su čvrsto stajali na principima zapadne političke tradicije, i komunističke partije, koja se zalagala za sovjetski model društva. Rumunjski komunisti, iako malobrojni - došli su na vlast uz podršku Sovjetskog Saveza u proljeće 1945. Presudnu ulogu u tom procesu imao je sovjetski lider Josif Staljin, koji je rumunjskim komunistima odobrio da preuzmu vlast u januaru 1945., prilikom njihove posjete Moskvi.[5] On je tad izvršio i velike kadrovske promjene, prekinuvši tako partijske borbe, između domovinske i moskovske frakcije postavivši za sekretara - Gheorgha Gheorghia-Deja (iz domovinske frakcije), a Anu Pauker (iz moskovske frakcije), za njegovu zamjenicu. Nakon tog je izvršio pritisak na kralja Mihaia I da mandat za novu prijelaznu vladu povjeri građanskom predratnom političaru Petru Grozi (kog su zvali crveni buržuj), koji je to i uradio 6. marta 1945.[5]

Nakon instalacije grozine vlade i parlamentarnih izbora zakazanih za novembar 1946. komunisti su iskoristili to što su kontrolirali policiju i državni aparat da maksimalno suzbiju opoziciju. Zbog takve taktike komunista, Američka i britanska vlada uložila je brojne proteste, ali su nakon obećanja da će se izbori održati ranije, službeno priznali Grozinu vladu u februaru 1946., jer nisu htjeli izgubiti još ono malo utjecaja kog su imali.[5]

S druge strane građanska opozicija okupila se oko lidera Nacionalne seljačke partije - Mania i njegovog saveznika kralja Mihaia I, ali su bili svjesni da će teško pobjediti, ukoliko ne dođe do snažne intervencije od strane američke i britanske vlade.[5]

Komunisti su ipak odgodili izbore, jer su procjenili da nemaju adekvatnu podršku kod birača, i da im je potrebno više vremena da paraliziraju opoziciju. Kad su izbori konačno provedeni 19. novembra 1946., po službenom izvještaju - komunisti i njihovi saveznici dobili su 80 % glasova. Zapadni promatrači (i neki današnji rumunjski historičari) uvjereni su da su rezultati falsificirani, i da je na izborima zapravo pobjedila opozicija, odnosno - Nacionalna seljačka partija.[5]

Tako je 1947. bila posljednja godina građanske Rumunjske, tad je i prestao utjecaj Zapada i zemlja je ušla sovjetsku sferu i postala zemlja Istočnog bloka.

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u februaru 1947. kojim su ratificirani uvjeti primirja iz 1944. Rumunjska je od Mađarske vratila sjevernu Transilvaniju. Komunistička partija nastavila je sa kampanjom uklanjanja preostale opozicije, vrhunac tog procesa bilo je (montirano) suđenje Maniu i ostalim građanskim političarama zbog navodne izdaje zemlje i njihova osuda na višegodišnje zatvorske kazne.[5]

Završni čin bila je abdikacija kralja Mihaia I i proklamacija Rumunjske Narodne Republike 30. decembra 1947., nakon tog je ubrzana sovjetizacija zemlje.[5]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]