Ikarija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu


Koordinate: 37° 35'  S.g.š., 26° 10'  I.g.d.

Položaj Ikarije u Grčkoj
Središnja Ikarija - Manastir "srastao" sa prirodom
Naselje Armenistis na severu ostrva

Ikarija (grčki: Ικαρία), lokalno Nikarija, a prvobitno ime Dolihi (grčki: Δολίχη), je grčko ostrvo u istočnim Egejima , a nalazi se 19 km od poznatog grčkog ostrva Samos. Politički, Ikarija pripada prefekturi Samos, a njeno glavno mesto, gradić Ajos Kirikos, je drugi grad po značaju u prefekturi.

Naziv[uredi - уреди | uredi izvor]

Ikarijsko More i ostrvo Ikarija su dobili naziv po poznatoj legendi o Ikaru. U mesnom jeziku ostrvo se često označava i imenom Nikarija (Nikaria), (što potiče od grčki: Νησί Ικαρία, "Ostrvo Ikarija").

Prirodni uslovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Ikarija zajedno sa Samosom, ovo ostrvo predstavlja severnu završnicu ostrvske grupe Južni Sporadi i Ikarijskog mora. Ostrvo se nalzi u središnjem delu Egejskog mora.

Površina ostrva iznosi 255 km². Ostrvo je izduženog oblika i dugo je oko 35 km u pravcu zapad-istok i široko do 15 km u pravcu sever-jug. Dužina obale iznosi 160 km i ona je bez velikih zaliva. Veći deo ostrva je planinskog karaktera. Planinski lanac koji se preko ostrva prostire u pravcu istok-zapad naziva se Ateras (Atheras) i u svom jugoistočnom dijelu dostiže visinu od 1.037 m n.v. Ovaj lanac deli ostrvo na severnu, plodniju i mnogostruko šumom obraslu polovinu i južnu, stenovitu i nepristupačnu polovinu.

Klima na Ikariji je sredozemna. Zelenilo na ostrvu se razliku od delova, pa postoje delovi sa bujnim šumama, dok su drugi goli i neplodni. Niži delovi su zelkeniji i tu su smeštena naselja.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Staro doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Istorija Ikarije počinje u 8. vijeku pne., kada su je naselili stanovnici Mileta . U 5. vijeku pne. gradovi Inoe i Terma su bili članovi Delskog saveza. Oko 2. vijeka pne. Ikarija je pripala Samosu.

Mitologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Na Ikariji je Dedal pokopao svoga sina Ikara, koji se ovdje utopio padom u more prilikom bijega sa Krit. Dedal i Ikar su iz zatvora, Lavirinta Minotaura, uspjeli pobjeći sa krilima koja su sami napravili. U luci Ajosa Kirikosa stoji jedna novija bronzana statua, koja oslikava ovaj događaj.

Dionis, bog vina, je kod Ikarije igrao legendarnu utakmicu protiv pirata, a po legendi, veoma je cijenio vino iz Inoe (grčki: Οίνος, Vino). Prvobitno ime ostrva je bilo Dolihe ali je kasnije preimenovanu u Ikar.

Novo doba[uredi - уреди | uredi izvor]

U drugom svjetskom ratu Ikarija je bila prvo pod itlijanskom, a potom pod njemačkom opsadom. Zbog borbenih radnji i represije ovo ostrvo je dosta propatilo, i kroz gubitak stanovništva i kroz razaranje privrednih dobara. Samo u selu Karavostomos izgladnjelo je preko 100 ljudi. Po završetku drugog svjetskog rata odmah je usljedio grčki građanski rat između nacionalista i komunista (1946.–1948.). Nova grčka vlast koju su činili grčki nacionalisti koristili su opustjelo ostrvo kao logor za 13.000 komunista. I danas stanovnici ikarije njeguju poseban odnos prema komunizmu. Komunistička partija Grčke (KKE) koja je krajem 20. vijeka ostala kao malena partija, ipak je na Ikariji postavila nekoliko načelnika pojedinih opština. (Stanje: 2001.)] Zbog toga se ovo ostrvo u šali ili čak provokativno naziva Κόκκινο νησί (Kokino nisi) "Crveno ostrvo" ili grčki: Κόκκινος Βράχος (Kokinos Vrahos) "Crvena stijena".

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostrvo Ikarija danas ima preko 8.000 stanovnika u gradu. Stanovništvo su uglavnom etnički Grci.


Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Od početka 60ih godina, grčka vlast pojačano ulaže u izgradnju infrastrukture ostrva, tako da Ikarija, iako kasno, može još dosta očekivati od turizma. Ali, uprkos svemu na Ikariji još uvek nije razvijen turizam za velike mase. Nedostatak međunarodnog aerodroma, manjak poznatijih mesta i još na mnogim mestima prema zapadnoevropskim standardima loša infrastruktura, sprečavaju ovde razvoj turizma. Tako da pored turizma, poljoprivredna delatnost još uvek predstavlja jednu od glavnih grana privrede.

Ajos Kirikos je značajna luka, a postoji i niz manjih luka. Avionom se na mali ostrvski aerodrom može dospjeti iz Atine, Soluna i sa ostrva Samos. Aerodrom leži skroz na sjeveroistočnom kraju ostrva, udaljen od Ajos Kirikosa punih 12 km.

Opštine[uredi - уреди | uredi izvor]

Opština YPES kod Sjedište Poštanski broj Pozivni broj ((0)30-)
Ajos Kirikos 4601 Ajos Kirikos 833 00 22750-2
Evdilos 4603 Evdilos 833 02 22750-3
Furni Korseon 4608 Furni Korseon 833 01 22750-5
Rahes 4607 Hriston Rahon 833 01 22750-4

Naselja[uredi - уреди | uredi izvor]

Današnje glavno mjesto i sjedište uprave ostrva je jedan lučki grad Ajos Kirikos (grčki: Άγιος Κήρυκος). Nešto istočnije od njega, blizu mjesta Terma (grčki: Θέρμα), još uvijek čak iz antičkog vremena ključaju vrući termalni izvori, čija 50° vruća voda sadrži sumpor, radijum i radon. Blizu izvora se mogu takođe vidjeti ruševine starog antičkog grada Drakanosa

Evdilos (grčki: Εύδηλος) je drugo po veličini mjesto ostrva, položeno na sjevernoj obali, a pritom je i lučki grad. Ovaj gradić je imao ulogu glavnog grada ostrva, ali mu je Ajos Kirikos preuzeo. Iz obe luke isplovljavaju morske veze u smjeru Istoka, prema Samosu Karlovazi, i u smijeru Zapada preko Mikonosa i Parosa za Pireje.

Od posebnog turističkog značaja za ostrvo su ribarska sela Armenistis (grčki: Αρμενιστής) i Jaliskari (grčki: Γιαλισσκάρι )koja su udaljena od Evidlosa 10 km u smijeru Zapad. Između ova dva sela se nalazi najveća pješčana plaža ostrva, a tu su i mjesta za kampovanje.

Međutim, najharizmatičnije mjesto ostrva, Hristos Rahes, tzv. "Hora", leži skriveno u brdima. U antičko vrijeme mjesto se zvalo Histoi (Histoi). Mjesto je bilo i utočište poznatom Mikisu Teodorkisu za vrijeme građanskog rata 1947.godine.

Selo - najčešće zvano "Rahes" - je među domaćima i turistima poznato po svome "pomjerenom bioritmu": Trgovine i taverne otvaraju se dosta kasnije nego obično, ali se , prema tome, i zatvaraju dosta kasnije, često tek poslije tri ili četiri poslije ponoći. To je čisto domaći fenomen i ne potiče radi turista, koji bi u svakom slučaju trebali obratiti pažnju prilikom izleta, da je mjesto u posljepodnevnim satima "kao izumrlo".

U zaljevu "Naos" (grčki: Νάος, gr. "Hram") nalaze se ostaci Artemidinog-hrama. U ovom prekrasnom zaljevu u more se ulijeva, takođe i ljeti, jedan potok. Do prije nekoliko godina, mjesto je oficijelno važilo kao kamp, međutim danas se ovo mjesto i cijela oblast nalaze pod zaštitom. Ali to ne narušava omiljenost mjesta kao kupališta, a posebno ne, od kad je otvorena asfaltirana cesta kojom se do ove istočne obale može pristići za kratko vrijeme.

Sva naselja na ostrvu su data:

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]