Jean-Baptiste Feuvrier

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Jean-Baptiste Feuvrier
Rođen/a 6. oktobar 1842. (1842-10-06)
Saulx, Francuska
Umro/la 29. novembar 1926. (dob: 84)
Saulx, Francuska
Nacionalnost Francuz
Alma mater Vojna škola u Strasbourgu
Val-de-Grâce
Zanimanje vojni liječnik, diplomat, autor, putopisac, iranist
Rodbina François Antoine (otac)
Nagrade Legion Honneur Chevalier ribbon.svg Orden Legije časti (1885)
Legion Honneur Officier ribbon.svg Orden Legije časti (1890)
Order of the Lion and Sun (Iran) - Medal.svg Orden lava i sunca (1892)

Jean-Baptiste Feuvrier (Saulx, 6. 10. 1842. – Saulx, 29. 11. 1926), francuski vojni liječnik, diplomat, autor, putopisac i iranist, poznat po službi na dvoru crnogorskog vladara Nikole I Petrovića-Njegoša i iranskog šaha Nasrudina Kadžara, putopisu o kadžarskom Iranu, te po prijevodu radova D. A. Parčića o srpskohrvatskom jeziku.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Obrazovanje i rana karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Feuvrier je rođen 1842. u Saulxu,[1] općini u departmanu Haute-Saône na istoku tadašnje francuske Julske Monarhije. Bio je jedini sin Françoisa Antoinea, vojnog veterinara iz garde u dvorcu Fontainebleau.[1] Od 1861. do 1865. obrazovao se na Vojnoj školi u Strasbourgu, nakon čega je pohađao i post-doktorski tečaj u vojnoj bolnici Val-de-Grâce u Parizu.[1] Stekavši čin majora, od oktobra 1866. do 1869. služio je u Alžiru, zatim kratko u Colmaru (1869), a tokom 1870. i 1871. sudjelovao je u više bitaka Francusko-pruskog rata (Froeschwiller, Sedan, Patay, itd).[1] Dvije godine kasnije Feuvrier je postavljen za osobnog liječnika Nikole I i obnašao je tu dužnost od 1873. do 1880. godine.[1] Njegova druga crnogorska misija od 1886. do 1888. bila je ujedno i vojnog karaktera, s obzirom da je Francuska odlučila pomoći Nikolinoj kampanji potpore hercegovačkim pobunjenicima protiv Osmanskog Carstva (18751878).[1] Između dva crnogorska zadatka Feuvrier je sudjelovao u nekoliko različitih misija, među kojima se ističe ona u Tunisu (18811882) odnosno gradu Manubi u kojem je utemeljio i vodio bolnicu.[2]

Iranska misija[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1889. Feuvrier je poslan na kadžarski dvor u Teheran.[1] U to doba Francuz na položaju prvog liječnika šaha predstavljao je važan stup francuske diplomacije, a tu poziciju 30 godina držao je dr. J. D. Tholozan, sve do odluke o umirovljenju krajem 1888. godine.[1] Francuski otpravnik poslova G. J. C. Paulze d’Ivoy de la Poype i ambasador M. R. D. de Chavigné de Balloy stoga su od Pariza zatražili adekvatnu zamjenu, na što je ministar vanjskih poslova E. Spuller u januaru 1889. pozvao ministarstvo rata da na položaj postavi Feuvriera.[1] Za vrijeme trećeg evropskog putovanja Nasrudin-šaha u ljeto iste godine, Tholozan se razbolio i odustao od povratka u Teheran, zbog čega je u augustu šahu predstavio Feuvriera kao svoju zamjenu.[1] Feuvrieru je naposljetku ponuđen jednogodišnji ugovor, sa sličnim uslovima koje je imao tokom crnogorske misije.[1]

Feuvrierovo imenovanje bilo je popraćeno diplomatskim intrigama[3] s obzirom da je britanski ambasador H. D. C. Wolff imao vlastitog kandidata (dr. J. Dicksona) za zamjenu, u čemu je imao potporu od tada probritanski nastrojenog dvoranina Amina al-Soltana.[1] Ovaj lobistički kamp skovao je plan da se šahu kandidat predstavi tokom proputovanja Bakuom i Anzalijem, međutim, njihov cilj otkriven je Feuvrieru od strane ruskog prijatelja u Vladikavkazu, zbog čega je nagovorio šaha da se u Teheran vrati kopnenom rutom, preko Azarbajdžana.[1] Nasrudin-šah uvažio je prijedlog, a olakotna okolnost za Feuvriera bila je da se šah još ozbiljno razbolio kod Basmendža u okolici Tabriza pa je imao priliku dokazati svoje medicinsko umijeće.[4] Usprkos svim makinacijama Amina al-Soltana i određenih iranskih dvorskih liječnika, te uz svesrdnu pomoć koju mu je pružio Etemad al-Saltane, britanski plan je naposljetku propao,[3] šah se brzo oporavio i Feuvrier je izgradio reputaciju pouzdanog liječnika.[4]

Feuvrier je dobio pristup enderunu (dvorskim odajama) i bio je aktivan pratilac Nasrudin-šaha na njegovim putovanjima i lovačkim zabavama.[1] Među njegovim pacijentima bili su brojni kadžarski dvorani, uključujući princa Kamrana.[1] Ipak, unatoč snažnoj potpori francuske ambasade i samog šaha, Feuvrier nije bio uvijek uspješan protiv svojih protivnika.[1] Primjerice, dvorska intriga spriječila ga je u obavljanju operacije na oku Amine Akdas, Nasrudin-šahove supruge kojoj kasnije ni skupa operacija u Beču nije povratila vid.[1] Više sreće imala je Badr al-Saltane, također jedna od žena šaha, kojoj je Feuvrier obavio uspješnu operaciju katarakte u Negarestanskoj palači.[1] U velikim privatnim problemima Feuvrier se našao kada je otkrio da mu služba u Iranu otežava mogućnost promocije i da je prestao primati francusku plaću.[1] S obzirom da je od šaha primao polovicu iznosa kojeg je dobivao Tholozan, žalio se francuskom ministarstvu rata i vanjskih poslova.[1] Istovremeno, dodatne poteškoće stvarali su mu naporna putovanja Farahanskim okrugom i epidemija kolere u Teheranu od maja do septembra 1892. godine, nakon koje je Nasrudin-šah odobrio povratak u Francusku.[1] Šah je potpisao certifikat u kojem je izrazio zadovoljstvo njegovim uslugama, pohvalio njegove napore prilikom epidemije, te ga odlikovao Ordenom lava i sunca.[1]

Neposredno nakon Feuvrierovog dolaska u Pariz u decembru 1892. godine, francuska ambasada i šah zamolili su ga da se vrati u Teheran (januar/februar 1893).[1] Međutim, njegov prethodnik J. D. Tholozan se u međuvremenu oporavio od bolesti, otputovao u Teheran i nastavio participirati u privrednim koncesijama i političkim intrigama u tolikoj mjeri da se upleo u konflikt s ruskom ambasadom.[1] Kako bi izbjegao sukob s njim, Feuvrier je od de Chavignéa de Balloyja zatražio da uruči šahu njegovu ostavku, na što mu je francuski ambasador poručio da će prisiliti Tholozana da se povuče.[1] Feuvrier je potom pristao vratiti se u Iran na period od šest mjeseci, s ciljem izbora svog nasljednika.[1] Usprkos svemu, Tholozan je nastavio poslovati u Teheranu[1] i nagovorio je šaha da pristane na Feuvrierovu ostavku.[3] Ministarstvo rata ga je 20. marta 1893. razriješilo dužnosti, stavivši ga na listu neaktivnih zbog lošeg zdravlja (malarije i hipertrofije jetre).[1] Na položaj Feuvrierovog nasljednika u konačnici je postavljen J. É. J. Schneider,[1] liječnik koji je s Tholozanom sudjelovao u osnivanju prvog iranskog Odjela za javno zdravstvo,[5] dok nije poznato je li sam Feuvrier igrao ikakvu ulogu u tome.[1] Vojno-medicinsku karijeru okončao je s činom glavnog liječnika prvog razreda (fr. Médecin principal de première classe), a kada je službeno umirovljen 1895. još je bio neženja.[1]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Feuvrierove liječničke i diplomatske vještine bile su veoma cijenjene – uz iranski Orden lava i sunca još je odlikovan ruskim i crnogorskim ordenima, a dvaput je odlikovan i francuskim Ordenom Legije časti (1875. i 1890).[1] Uz maternji francuski, služio se još srpskohrvatskim, italijanskim, ruskim, engleskim i njemačkim jezikom, što mu je bilo od velike pomoći u međunarodnim misijama.[1] Unatoč ograničenom poznavanju perzijskog jezika i iranske kulture, njegov putopis "Tri godine na perzijskom dvoru" (fr. Trois ans à la cour de Perse) pruža dragocjene informacije o različitim aspektima iranske države u kadžarskom periodu.[1] Prvo izdanje iz 1899. sadrži 83 gravura izrađenih na temelju fotografija iz privatne kolekcije Nasrudin-šaha i njegove pratnje, zatim razne iranske umjetničke slike, jedan nacrt i tri karte, dok drugo izdanje iz 1906. sadrži 204 gravura.[1] Putopis i dan danas ostaje jedan od glavnih primarnih izvora o duhanskoj koncesiji iz 1890. i izazvanim masovnim prosvjedima za njeno ukidanje, kao i o političkim i financijskim problemima koji su ubrzo uslijedili.[1] Feuvrier u knjizi piše i o političkim intrigama, životu u enderunu, Dar al-Fonunu, šijitskim ceremonijama, tazijama, te teatru Takije-je Dovlat koji se nalazio pokraj njegove rezidencije u Golestanskoj palači.[1] Zbog iskazanog interesa za iransku kulturu, putopis također sadrži i dragocjene podatke o arheologiji, geografiji, arhitekturi, urbanizmu, ekonomiji, dvorskom životu u palačama i kampovima, društvenom životu po gradovima, selima i plemenskim područjima, itd.[1] Opseg njegove lične uključenosti u dvorsku politiku i danas je relativno neistražen.[1]

Opus[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 1,36 1,37 1,38 1,39 ((en)) Calmard, Jean (26. januara 2012) [15. decembra 1999]. Feuvrier, Jean-Baptiste. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University. http://www.iranicaonline.org/articles/feuvrier. 
  2. ((fr)) Roman d'Amat, Jean-Charles, ur. (1975). Dictionnaire de biographie française. 13. Paris: Letouzey et Ané. str. 1238. ISBN 9782706301582. OCLC 900303229. 
  3. 3,0 3,1 3,2 ((en)) Ebrahimnejad, Hormoz (2014). Medicine in Iran: Profession, Practice and Politics, 1800-1925. New York: Palgrave Macmillan. str. 108, 124, 174, 204-205. i 224. DOI:10.1057/9781137052889. ISBN 9780230341029. OCLC 841516468. 
  4. 4,0 4,1 ((fa)) Etemad al-Saltane, Muhamed-Hasan-han (1966). Afšar, Iradž. ur. Ruzname-je Haterat-e Etemad al-Saltane. Tehran: Amir Kabir. str. 655, 663-665, 679, 783, 806, 831. i 835-837. OCLC 22540032. http://library.tebyan.net/fa/Viewer/Pdf/180356/1. 
  5. ((en)) Elgood, Cyril (2010) [1951]. A Medical History of Persia and the Eastern Caliphate: From the Earliest Times Until the Year A.D. 1932. Cambridge Library Collection. Cambridge, U.K.: Cambridge University Press. str. 517-531. ISBN 9781108015882. OCLC 862145125. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]