Jean-Baptiste Feuvrier

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jean-Baptiste Feuvrier
Rođenje(1842-10-06)6. 10. 1842.
Saulx, Francuska
Smrt29. 11. 1926. (dob: 84)
Saulx, Francuska
NacionalnostFrancuz
Alma materVojna škola u Strasbourgu
Val-de-Grâce
Zanimanjevojni liječnik, diplomat, autor, putopisac, iranist
RodbinaFrançois Antoine (otac)
Nagrade Orden Legije časti (1885)
Orden Legije časti (1890)
Orden lava i sunca (1892)

Jean-Baptiste Feuvrier (Saulx, 6. 10. 1842. – Saulx, 29. 11. 1926), francuski vojni liječnik, diplomat, autor, putopisac i iranist, poznat po službi na dvoru crnogorskog vladara Nikole I Petrovića-Njegoša i iranskog šaha Nasrudina Kadžara, putopisu o kadžarskom Iranu, te po prijevodu radova D. A. Parčića o srpskohrvatskom jeziku.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Obrazovanje i rana karijera[uredi | uredi kod]

Feuvrier je rođen 1842. u Saulxu,[1] općini u departmanu Haute-Saône na istoku tadašnje francuske Julske Monarhije. Bio je jedini sin Françoisa Antoinea, vojnog veterinara iz garde u dvorcu Fontainebleau.[1] Od 1861. do 1865. obrazovao se na Vojnoj školi u Strasbourgu, nakon čega je pohađao i post-doktorski tečaj u vojnoj bolnici Val-de-Grâce u Parizu.[1] Stekavši čin majora, od oktobra 1866. do 1869. služio je u Alžiru, zatim kratko u Colmaru (1869), a tokom 1870. i 1871. sudjelovao je u više bitaka Francusko-pruskog rata (Froeschwiller, Sedan, Patay, itd).[1] Dvije godine kasnije Feuvrier je postavljen za osobnog liječnika Nikole I i obnašao je tu dužnost od 1873. do 1880. godine.[1] Njegova druga crnogorska misija od 1886. do 1888. bila je ujedno i vojnog karaktera, s obzirom da je Francuska odlučila pomoći Nikolinoj kampanji potpore hercegovačkim pobunjenicima protiv Osmanskog Carstva (1875–1878).[1] Između dva crnogorska zadatka Feuvrier je sudjelovao u nekoliko različitih misija, među kojima se ističe ona u Tunisu (1881–1882) odnosno gradu Manubi u kojem je utemeljio i vodio bolnicu.[2]

Iranska misija[uredi | uredi kod]

Godine 1889. Feuvrier je poslan na kadžarski dvor u Teheran.[1] U to doba Francuz na položaju prvog liječnika šaha predstavljao je važan stup francuske diplomacije, a tu poziciju 30 godina držao je dr. J. D. Tholozan, sve do odluke o umirovljenju krajem 1888. godine.[1] Francuski otpravnik poslova G. J. C. Paulze d’Ivoy de la Poype i ambasador M. R. D. de Chavigné de Balloy stoga su od Pariza zatražili adekvatnu zamjenu, na što je ministar vanjskih poslova E. Spuller u januaru 1889. pozvao ministarstvo rata da na položaj postavi Feuvriera.[1] Za vrijeme trećeg evropskog putovanja Nasrudin-šaha u ljeto iste godine, Tholozan se razbolio i odustao od povratka u Teheran, zbog čega je u augustu šahu predstavio Feuvriera kao svoju zamjenu.[1] Feuvrieru je naposljetku ponuđen jednogodišnji ugovor, sa sličnim uslovima koje je imao tokom crnogorske misije.[1]

Feuvrierovo imenovanje bilo je popraćeno diplomatskim intrigama[3] s obzirom da je britanski ambasador H. D. C. Wolff imao vlastitog kandidata (dr. J. Dicksona) za zamjenu, u čemu je imao potporu od tada probritanski nastrojenog dvoranina Amina al-Soltana.[1] Ovaj lobistički kamp skovao je plan da se šahu kandidat predstavi tokom proputovanja Bakuom i Anzalijem, međutim, njihov cilj otkriven je Feuvrieru od strane ruskog prijatelja u Vladikavkazu, zbog čega je nagovorio šaha da se u Teheran vrati kopnenom rutom, preko Azarbajdžana.[1] Nasrudin-šah uvažio je prijedlog, a olakotna okolnost za Feuvriera bila je da se šah još ozbiljno razbolio kod Basmendža u okolici Tabriza pa je imao priliku dokazati svoje medicinsko umijeće.[4] Usprkos svim makinacijama Amina al-Soltana i određenih iranskih dvorskih liječnika, te uz svesrdnu pomoć koju mu je pružio Etemad al-Saltane, britanski plan je naposljetku propao,[3] šah se brzo oporavio i Feuvrier je izgradio reputaciju pouzdanog liječnika.[4]

Feuvrier je dobio pristup enderunu (dvorskim odajama) i bio je aktivan pratilac Nasrudin-šaha na njegovim putovanjima i lovačkim zabavama.[1] Među njegovim pacijentima bili su brojni kadžarski dvorani, uključujući princa Kamrana.[1] Ipak, unatoč snažnoj potpori francuske ambasade i samog šaha, Feuvrier nije bio uvijek uspješan protiv svojih protivnika.[1] Primjerice, dvorska intriga spriječila ga je u obavljanju operacije na oku Amine Akdas, Nasrudin-šahove supruge kojoj kasnije ni skupa operacija u Beču nije povratila vid.[1] Više sreće imala je Badr al-Saltane, također jedna od žena šaha, kojoj je Feuvrier obavio uspješnu operaciju katarakte u Negarestanskoj palači.[1] U velikim privatnim problemima Feuvrier se našao kada je otkrio da mu služba u Iranu otežava mogućnost promocije i da je prestao primati francusku plaću.[1] S obzirom da je od šaha primao polovicu iznosa kojeg je dobivao Tholozan, žalio se francuskom ministarstvu rata i vanjskih poslova.[1] Istovremeno, dodatne poteškoće stvarali su mu naporna putovanja Farahanskim okrugom i epidemija kolere u Teheranu od maja do septembra 1892. godine, nakon koje je Nasrudin-šah odobrio povratak u Francusku.[1] Šah je potpisao certifikat u kojem je izrazio zadovoljstvo njegovim uslugama, pohvalio njegove napore prilikom epidemije, te ga odlikovao Ordenom lava i sunca.[1]

Neposredno nakon Feuvrierovog dolaska u Pariz u decembru 1892. godine, francuska ambasada i šah zamolili su ga da se vrati u Teheran (januar/februar 1893).[1] Međutim, njegov prethodnik J. D. Tholozan se u međuvremenu oporavio od bolesti, otputovao u Teheran i nastavio participirati u privrednim koncesijama i političkim intrigama u tolikoj mjeri da se upleo u konflikt s ruskom ambasadom.[1] Kako bi izbjegao sukob s njim, Feuvrier je od de Chavignéa de Balloyja zatražio da uruči šahu njegovu ostavku, na što mu je francuski ambasador poručio da će prisiliti Tholozana da se povuče.[1] Feuvrier je potom pristao vratiti se u Iran na period od šest mjeseci, s ciljem izbora svog nasljednika.[1] Usprkos svemu, Tholozan je nastavio poslovati u Teheranu[1] i nagovorio je šaha da pristane na Feuvrierovu ostavku.[3] Ministarstvo rata ga je 20. marta 1893. razriješilo dužnosti, stavivši ga na listu neaktivnih zbog lošeg zdravlja (malarije i hipertrofije jetre).[1] Na položaj Feuvrierovog nasljednika u konačnici je postavljen J. É. J. Schneider,[1] liječnik koji je s Tholozanom sudjelovao u osnivanju prvog iranskog Odjela za javno zdravstvo,[5] dok nije poznato je li sam Feuvrier igrao ikakvu ulogu u tome.[1] Vojno-medicinsku karijeru okončao je s činom glavnog liječnika prvog razreda (fr. Médecin principal de première classe), a kada je službeno umirovljen 1895. još je bio neženja.[1]

Ostavština[uredi | uredi kod]

Feuvrierove liječničke i diplomatske vještine bile su veoma cijenjene – uz iranski Orden lava i sunca još je odlikovan ruskim i crnogorskim ordenima, a dvaput je odlikovan i francuskim Ordenom Legije časti (1875. i 1890).[1] Uz maternji francuski, služio se još srpskohrvatskim, italijanskim, ruskim, engleskim i njemačkim jezikom, što mu je bilo od velike pomoći u međunarodnim misijama.[1] Unatoč ograničenom poznavanju perzijskog jezika i iranske kulture, njegov putopis "Tri godine na perzijskom dvoru" (fr. Trois ans à la cour de Perse) pruža dragocjene informacije o različitim aspektima iranske države u kadžarskom periodu.[1] Prvo izdanje iz 1899. sadrži 83 gravura izrađenih na temelju fotografija iz privatne kolekcije Nasrudin-šaha i njegove pratnje, zatim razne iranske umjetničke slike, jedan nacrt i tri karte, dok drugo izdanje iz 1906. sadrži 204 gravura.[1] Putopis i dan danas ostaje jedan od glavnih primarnih izvora o duhanskoj koncesiji iz 1890. i izazvanim masovnim prosvjedima za njeno ukidanje, kao i o političkim i financijskim problemima koji su ubrzo uslijedili.[1] Feuvrier u knjizi piše i o političkim intrigama, životu u enderunu, Dar al-Fonunu, šijitskim ceremonijama, tazijama, te teatru Takije-je Dovlat koji se nalazio pokraj njegove rezidencije u Golestanskoj palači.[1] Zbog iskazanog interesa za iransku kulturu, putopis također sadrži i dragocjene podatke o arheologiji, geografiji, arhitekturi, urbanizmu, ekonomiji, dvorskom životu u palačama i kampovima, društvenom životu po gradovima, selima i plemenskim područjima, itd.[1] Opseg njegove lične uključenosti u dvorsku politiku i danas je relativno neistražen.[1]

Opus[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 1,36 1,37 1,38 1,39 (en) Calmard, Jean (26. januara 2012). Feuvrier, Jean-Baptiste. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University. 
  2. ↑ (fr) Roman d'Amat, Jean-Charles, ur. (1975). Dictionnaire de biographie française. 13. Paris: Letouzey et Ané. str. 1238. ISBN 9782706301582. OCLC 900303229. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 (en) Ebrahimnejad, Hormoz (2014). Medicine in Iran: Profession, Practice and Politics, 1800-1925. New York: Palgrave Macmillan. str. 108, 124, 174, 204-205. i 224. DOI:10.1057/9781137052889. ISBN 9780230341029. OCLC 841516468. 
  4. ↑ 4,0 4,1 (fa) Etemad al-Saltane, Muhamed-Hasan-han (1966). Afšar, Iradž. ur. Ruzname-je Haterat-e Etemad al-Saltane. Tehran: Amir Kabir. str. 655, 663-665, 679, 783, 806, 831. i 835-837. OCLC 22540032. 
  5. ↑ (en) Elgood, Cyril (2010) [1951]. A Medical History of Persia and the Eastern Caliphate: From the Earliest Times Until the Year A.D. 1932. Cambridge Library Collection. Cambridge, U.K.: Cambridge University Press. str. 517-531. ISBN 9781108015882. OCLC 862145125. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Jean-Baptiste_Feuvrier&oldid=40945809