Real Madrid CF

Izvor: Wikipedia
Real Madrid C.F.
Real Madrid Club de Fútbol
Real Madrid CF.svg
Općenito
Liga La Liga
Osnivanje 6. ožujka 1902.
(kao Madrid Football Club)
Nadimci 'Los Blancos (bijeli)
Los Merengues (Meringues)
Stadion Stadion Santiago Bernabéu, Madrid
(80.354 gledatelja)
Ličnosti
Predsjednik Španija Florentino Pérez
Trener Italija Carlo Ancelotti
Dresovi
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Domaći
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Gostujući

Real Madrid španjolsko je sportsko društvo, najveće u toj državi zajedno sa Barcelonom, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća. To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid-Teka. Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid

Real igra na velebnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti kluba. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 9 puta. Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 31 put, što je najviše od svih španjolskih klubova.

U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole.

Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao kraljevski klub, što će za razliku od nekih nadimaka, ostati zauvijek, zbog riječi Real u nazivu kluba, koju nose još neki španjolski klubovi i koju ovaj klub ima zbog sjajnih odnosa sa negdašnjim španjolskim kraljem Alfonsom XIII. No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati, naravno, Los Vikingos. Nakon što je predsjednikom postao Florentino Pérez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Los Galactios.

Povijest[uredi - уреди]

Madrid CF[uredi - уреди]

1895. studenti i profesori s Institución de Enseranza, osnovali su klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Moncloi. 5 godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. ožujka 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje nogometnog natjecanja u čast kralja Alfonsa XIII. Natjecanje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja.

1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi zapaženi rezultati došli su u razdoblju od 1905. do 1908. kada su osvajali novoosnovani Kup Kralja. Velika godina u povijesti kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španjolska je dobila i ligu. Pri osnutku bila je to La Liga, a danas je naziv Primera liga, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige.Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba.

Legendarne godine[uredi - уреди]

Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu stoljeća. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine nogometnih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španjolske pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je harao Španjolskom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takvam, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.

Nešta slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španjolske postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1. Do kraja 90-ih nisu odvojili naslov pobjednika tog natjecanja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to natjecanje pripalo Realu. Španjolsko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. Kao glavni igrači tog razdoblja pamtit će sr Hugo Sanchez, Emilio Butragueno, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i ostali.

Los galacticos[uredi - уреди]

Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekao naslov prvaka, kup je osvojen samo jednom u cijelom desetljeću, superkup dva puta u prvih pet godina, a europski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1997. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi prvaka došli napokon do toliko očekivanog finala. Oslonac momčadi su činili živuća legenda Rául Gonzalez, Christian Panucci, Predrag Mijatović, Davor Šuker, Michael Laudrup, te Fernando Hierro. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobijedio 1:0 pogotkom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom natjecanju. Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Pérez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidanea i Pavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Pérez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce doveden je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta momčad činila svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španjolske, 2002. prvak Europe, uz još jedan osvojeni španjolski superkup, te europski superkup i Interkontinentalni kup. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova zvijezda David Beckham potpisao za Real.

Santiago Bernabéu

Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u nogometu ikad. Ipak, Pérez nije znao graditi momčad. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša momčadi, ali nedovoljno velika zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u momčadi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Manchestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko momčadi, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. "raspao" i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije.

Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, niti jedan se nije posebice iskazao. Od 2003. klub nije osvojio niti jedan trofej. 27. veljače 2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2 mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.

Florentino Pérez[uredi - уреди]

Nakon niza neuspjeha prvih Galácticosa, Florentino Pérez odstupio je 27. veljače 2006. s mjesta predsjednika Real Madrida. Sljedeće tri godine nekoliko je ljudi bilo na toj dužnosti, a najdulje je predsjednik bio Ramon Calderon, no nakon nekoliko neuspjeha kluba smijenjen je 16. siječnja 2009., a mjesto v.d. predsjednika kluba preuzeo je Vicente Boluda. Na sljedećim izborima na mjesto predsjednika ponovno je izabran Pérez, koji je tu poziciju službeno preuzeo 1. lipnja 2009.

Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsjednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španjolskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih nogometnih zvijezda. Prva i najveća zvijezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekordnu svotu od 80 milijuna funti (94mil €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, no međutim nije svugdje naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz Europe, ali i šire, kao i mnogo nogometnih stručnjaka, kritizirao je transfer smatrajući ga neprimjereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsjednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. No Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sljedeći je na Santiago Bernabéu "sletio" brazilski umjetnik, dotadašnji veznjak talijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 milijuna €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talenirani francuski napadač alžirskog podrijetla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 milijuna eura. No ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španjolski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 milijuna eura. No kako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih galaktikosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raúla Albiola, talentiranog braniča španjolske reprezentacije i Valencije, čija je cjena bila 15 milijuna eura. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentiranih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool F.C) - 4.5 mil €; Esteban Granero (Getafe CF) - 4 mil €; Álvaro Negredo (UD Almería) - 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €).

Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva nizozemska veznjaka. Riječ je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon ozljedama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, iznimno brz igrač gotovo nevjerojatne tehnike često je na muke stavljao obrane momčadi diljem Europe. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan Minhenskom Bayernu za omalenih 25 milijuna €. Wesley Sneijder, inače čvrsti veznjak i razigravač razornog udarca, također je proglašen viškom stoga je karijeru nastavio u Milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 milijuna eura. Zanimljivost vezana uz ove transfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige Prvaka, u utakmici u kojoj je Inter pobijedio Bayern s 2:0. Tu je vjerojatno i sam Perez uvidio svoju veliku pogrešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i sudjelovao u osvajanju 2 Lige prvaka. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Olympique de Marseille); Javier Saviola (S.L. Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (A.C. Milan) i dr.

No unatoč brojnim transferima i ukupno potrošenih 252 milijuna eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španjolskog Kupa Kralja izbacio niželigaš AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dvije utakmice. U Ligi Prvaka također nije bilo uspjeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini završnice, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je momčad izgledala u španjolskoj Primeri, no prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala.

Zbog tog neuspjeha na klupi Reala smijenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač dvije Lige Prvaka s dva različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i kupova, karizmatični, no i ekscesima sklon, Portugalac José Mourinho.

Trofeji[uredi - уреди]

  • La Liga: 1932., 1933., 1954., 1955., 1957., 1958., 1961., 1962., 1963., 1964., 1965., 1967., 1968., 1969., 1972., 1975., 1976., 1978., 1979., 1980., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1995., 1997., 2001., 2003., 2007., 2008., 2012.
  • Copa del Rey: 1905., 1906., 1907., 1908., 1917., 1934., 1936., 1946., 1947., 1962., 1970., 1974., 1975., 1980., 1982., 1989., 1993., 2011., 2014.

Naslovi kupa i lige prvaka[uredi - уреди]

Finale Rez. Protivnik
1956. 4:3 Francuska Stade de Reims
1957. 2:0 Italija Fiorentina
1958. 3:2 Italija AC Milan
1959. 2:0 Francuska Stade de Reims
1960. 7:3 Njemačka Eintracht Frankfurt
1966. 2:1 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Partizan Beograd
1998. 1:0 Italija Juventus
2000. 3:0 Španija Valencia
2002. 2:1 Njemačka Bayer Leverkusen
2014. 4:1(1:1) AET Španija Atlético Madrid

Trenutačna momčad[uredi - уреди]

Note: Zastave označavaju nacionalnost prema pravilima FIFA-e. Igrači mogu imati nacionalnost izvan FIFA pravila.

Br. Pozicija Igrač
1 Španija Iker Casillas Šablon:Kapetan
2 Francuska Raphaël Varane
3 Portugal Pepe
4 Španija Sergio Ramos
5 Portugal Fábio Coentrão
6 Njemačka Sami Khedira
7 Portugal Cristiano Ronaldo
8 Njemačka Toni Kroos
9 Španija Karim Benzema
10 Kolumbija James Rodríguez
11 Wales Gareth Bale
12 Brazil Marcelo
13 Španija Jesús Fernández
15 Španija Daniel Carvajal
Br. Pozicija Igrač
16 Brazil Casemiro
17 Španija Álvaro Arbeloa
18 Španija Nacho
19 Hrvatska Luka Modrić
20 Španija Jesé
23 Španija Isco
24 Španija Asier Illarramendi
Meksiko Javier Hernández "Chicharito"
Kostarika Keylor Navas

Transferi od 2007. do 2010.[uredi - уреди]

U klub[uredi - уреди]

Iz kluba[uredi - уреди]

Poznati igrači[uredi - уреди]

     

Poznati treneri[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]