LHCGR

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
edit
Luteinizirajući hormon/horiogonadotropinski receptor
Identifikatori
SimboliLHCGR; LHR; LCGR; LGR2; hLHR
Vanjski IDOMIM152790 MGI96783 HomoloGene37276 IUPHAR: LH GeneCards: LHCGR Gene
Pregled RNK izražavanja
podaci
Ortolozi
VrstaČovekMiš
Entrez397316867
EnsemblENSG00000138039ENSMUSG00000024107
UniProtP22888P30730
RefSeq (mRNA)NM_000233NM_013582
RefSeq (protein)NP_000224NP_038610
Lokacija (UCSC)Chr 2:
48.77 - 48.84 Mb
Chr 17:
88.65 - 88.7 Mb
PubMed pretraga[1][2]

LHCGR, luteinizirajući hormon/horiogonadotropinski receptor, lutropin/horiogonadotropinski receptor (LCGR) ili receptor luteinizirajućeg hormona (LHR), je transmembranski receptor nađen u jajnicima, testisima i ekstragonodalnim organima kao što je materica. Ovaj receptor interaguje sa luteinizirajućim hormonom (LH) i horionskim gonadotropinima (kao što je hCG kod čoveka). On je član familije G protein-spregnutih receptora. Njegova aktivacija je neophodna za funkcionisanje hormona tokom reprodukcije.

LHCGR gen[uredi | uredi kod]

LHCGR gen je nađen na hromozomu 2 p21 kod ljudi, blizo gena FSH receptora. On se sastoji od 70 kbp (versus 54 kpb za FSHR).[1] Gen je sličan genima FSH i TSH receptora.

Struktura receptora[uredi | uredi kod]

LHCGR se sastoji od 674 aminokiselina i ima molekulsku masu od oko 85–95 kDa u zavisnosti od stepena glikozilacije.[2]

LHCGR abnormalnosti[uredi | uredi kod]

Mutacije koje dovode do gubitka funkcije ovog receptora mogu da dovedu do neplodnosti kod žena. Opsežna inaktivacija može da uzrokuje pseudohermafroditizam muškaraca, zbog odsustva responsa fetalnih Leidigovih ćelija i stoga indukuje maskulinizacije.[3] Inaktivacija manje jačine može da dovede do hipospadije ili do razvoja mikropenisa.[2]

Istorija[uredi | uredi kod]

Alfred G. Gilman i Martin Rodbel su nagrađeni Nobelovom nagradom za fiziologiju ili medicinu 1994. za otkriće G proteinskog sistema.

Interakcije[uredi | uredi kod]

Za luteinizirajući hormon/horiogonadotropinski receptor da interaguje sa GIPC1.[4]

Literatura[uredi | uredi kod]

  1. Simoni M, Gromoll J, Nieschlag E (1997). „The follicle-stimulating hormone receptor: biochemistry, molecular biology, physiology, and pathophysiology”. Endocr. Rev. 18 (6): 739–73. DOI:10.1210/er.18.6.739. PMID 9408742. 
  2. 2,0 2,1 Ascoli M, Fanelli F, Segaloff DL (2002). „The lutropin/choriogonadotropin receptor, a 2002 perspective”. Endocr. Rev. 23 (2): 141–74. DOI:10.1210/er.23.2.141. PMID 11943741. 
  3. Wu SM, Chan WY (1999). „Male pseudohermaphroditism due to inactivating luteinizing hormone receptor mutations”. Arch. Med. Res. 30 (6): 495–500. DOI:10.1016/S0188-4409(99)00074-0. PMID 10714363. 
  4. Hirakawa, Takashi; Galet Colette, Kishi Mikiko, Ascoli Mario (December 2003). „GIPC binds to the human lutropin receptor (hLHR) through an unusual PDZ domain binding motif, and it regulates the sorting of the internalized human choriogonadotropin and the density of cell surface hLHR”. J. Biol. Chem. (United States) 278 (49): 49348–57. DOI:10.1074/jbc.M306557200. ISSN 0021-9258. PMID 14507927. 

Dodatna literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]