Anthony Hopkins

Izvor: Wikipedia
Anthony Hopkins
AnthonyHopkins2.jpg
Hopkins na berlinskoj lokaciji prilikom snimanja filma The Innocent, maj 1992.
Rođen/a Philip Anthony Hopkins
31. decembar 1937. (1937-12-31) (dob: 76)
Port Talbot, Wales
Period aktivnosti 1967-
Suprug/a/e/zi Petronella Barker
(1967-1972) (razvod)
Jennifer Lynton
(1973-2002) (razvod)
Stella Arroyave
(2003-)

Sir Philip Anthony Hopkins (Margam, Wales, 31. prosinca 1937.), velški filmski, kazališni i televizijski glumac, dobitnik Oscara i Emmyja, vjerojatno najpoznatiji po ulozi dr. Hannibala Lectera u velikom hitu iz 1991., Kad jaganjci utihnu.

Biografija[uredi - уреди]

Rani život[uredi - уреди]

Hopkins je rođen u Margamu, Port Talbot, Wales, kao sin Muriel Anne i Richarda Arthura Hopkinsa, pekara.[1] Bio je loš učenik. Usamljenik s disleksijom, otkrio je da će se lakše pronaći u umjetnosti, kao što su slikanje i crtanje ili sviranje klavira. 1949., kako bi mu usadili neku disciplinu, roditelji su inzistirali da pohađa Jones' West Monmouth Boy's School u Pontypoolu, Wales. Ostao je tamo pet semestara i prebacio se na Cowbridge Grammar School u Cowbridgeu, Wales.

Na Hokpinsa je utjecao i ohrabrio ga da postane velški glumac Richard Burton, s kojim se upoznao s 15 godina. Upisao se na Welsh College of Music and Drama u Cardiff na kojem je diplomirao 1957. Nakon dvogodišnje vojne službe, preselio se u London gdje je postao vježbenik na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti.

Karijera[uredi - уреди]

1965., nakon nekoliko godina u kazalištu, opazio ga je sir Laurence Olivier, koji ga je pozvao da se pridruži Kraljevskom državnom kazalištu. Hopkins je postao Olivierov zamjenik i upao kao zamjena kad je Oliviera uhvatila upala slijepog crijeva tijekom produkcije Plesa smrti Augusta Strindberga. Olivier je kasnije napisao u svojim memoarima, Confessions of an Actor, "Novi mladi obećavajući glumac zvan Anthony Hopkins me zamjenjivao i odigrao ulogu Edgara kao mačka s mišom u zubima."[2]

Unatoč uspjehu u Državnom kazalištu, Hopkinsu je dojadilo ponavljanje istih uloga pa se htio okušati na filmu. 1968. je dobio priliku u filmu Zima jednog lava igrajući Richarda I., zajedno s budućim Jamesom Bondom, Timothyjem Daltonom, koji je glumio Filipa II. od Francuske.

Iako je Hopkins nastavio nastupati u kazalištu postupno se udaljivao od njega kako bi postao afirmirani televizijski i filmski glumac. 1967. je ostvario televizijski debi u televizijskoj drami A Flea in Her Heart na BBC-u. Od tada se nastavila njegova duga karijera u kojoj je zaradio mnoge komplimente i nagrade.

Izjavio je kako mu je uloga Burta Munroa, kojeg je portretirao u filmu iz 2005., Legenda o motoru, najdraža u karijeri. Primijetio je kako je mu je ista uloga bila najlakša koju je ikad odigrao jer obojica muškaraca imaju slične poglede na svijet.[3]

2006. je dobio Nagradu Cecil B. DeMille, odnosno Zlatni globus za životno djelo.

Glumački stil[uredi - уреди]

Hopkins je poznat po pripremama za uloge. U intervjuima je priznao da jednom kada se posveti projektu, spreman je prijeći preko svojih rečenica koliko god puta bude potrebno (ponekad i više od 200 puta) sve dok mu one ne počnu zvučati prirodno, kada ih "može izgovoriti bez razmišljanja". Iako sam sebi dopušta poneku improvizaciju, to ga je dovelo u sukob s redateljima koji se drže scenarija. Hopkins je rekao kako nakon dovršetka scene zaboravlja svoje rečenice. To je neobično za druge glumce koji obično pamte svoje rečenice iz filma godinama kasnije.[4]

Richard Attenborough, koji mu je bio redatelj pet puta, rekao je kako je tijekom snimanja filma Shadowlands imao dva različita pristupa sa zvijezdama filma (Hopkinsom i Debrom Winger), koji su se pojavili zajedno u mnogim scenama. Dok je Hopkins volio izbjegavati probe, preferirajući spontani nastup, Winger je stalno držala probe. Kako bi sve funkcioniralo, Attenborough je tijekom njezinih proba Hopkinsa držao podalje, zovući ga tek na zadnju probu prije snimanja. Redatelj je hvalio Hopkinsa zbog "njegove izvanredne sposobnosti da te uvjeri kad ga čuješ iako on to izgovara prvi put. To je nevjerojatan dar."[2]

Osim toga, Hopkins je darovit mimičar te vješt u prilagodbi svog materinjeg velškog naglaska. Za restauraciju nekih scena Spartaka 1991., posudio je glas umjesto svog mentora Laurencea Oliviera.

Hannibal Lecter[uredi - уреди]

Datoteka:Heyes.jpg
Anthony Hopkins kao Hannibal Lecter

Hopkinsova najslavnija uloga je ona kanibalističkog serijskog ubojice Hannibala Lectera iz filma Kad jaganjci utihnu (za koju je 1992. osvojio Oscar za najboljeg glavnog glumca) zajedno s Jodie Foster u ulozi Clarice Starling, za koju je osvojila Oscar za najbolju glavnu glumicu. Osim toga, film je osvojio nagrade za najbolji film, najboljeg redatelja i najbolji adaptirani scenarij. Bila je to najkraća glavna uloga koja je dobila Oscara, budući da se Hopkins pojavljuje samo nekih sedamnaest minuta. Ulogu je reprizirao dvaput, u filmovima Hannibal 2001. i Crveni zmaj 2002. Njegov originalni portret Lectera Američki filmski institut proglasio je najvećim filmskih zlikovcem svih vremena.[5] Kad mu je uloga ponuđena, Hopkins je nastupao u londonskom kazalištu u predstavi Madame Butterfly. Vratio se u Britaniju nakon nekoliko godina provedenih u Hollywoodu, gdje je ostvario sve, ali i odustao od karijere, rekavši, "Dio mog života je završen; poglavlje je zatvoreno. Moram se pomiriti s tim da ću biti cijenjen glumac koji se vrti oko West Enda i radi cijenjene radove na BBC-ju do kraja života."[2]

Lik se prvi put pojavio u filmu Lovac na ljude, koji je bio djelomično temeljen na Crvenom zmaju. Lectera ("Lekter" u filmu) je glumio britanski glumac Brian Cox. Kako je Crveni zmaj smatran remakeom Lovca na ljude, Hopkins je mogao glumiti kultnog negativca u adaptacijama sva tri romana Thomasa Harrisa. Pisac je navodno bio jako zadovoljan Hopkinsovom izvedbom.

Privatni život[uredi - уреди]

Hopkins od 2007. živi u Sjedinjenim Državama. Preselio se na selo jednom još tijekom sedamdesetih kako bi ostvario filmsku karijeru, ali se vratio u Britaniju krajem osamdesetih. No, odlučio se vratiti u SAD nakon uspjeha u devedesetima. 12. travnja 2000. je postao naturalizirani državljanin, što je proslavio putovanjem po Americi dugim 3000 milja.

Hopkins se ženio tri puta. Prve dvije supruge bile su mu Petronella Barker (1967.-1972.) i Jennifer Lynton (1973.-2000.). Trenutno je u braku s Kolumbijkom Stellom Arroyave. Iz prvog braka ima kćer, Abigail Hopkins (rođena 1967.), glumicu u pjevačicu.

Drugi radovi[uredi - уреди]

Hopkins je talentirani pijanist. 1986. je objavio singl "Distant Star" koji se našao na 75. mjestu britanske ljestvice. 2007. je objavio kako će se povući u privremenu glumačku mirovinu kako bi napravio svjetsku turneju.[6]

1996. je režirao svoj prvi film, August, adaptaciju Čehovljeva Ujaka Vanje. Njegov prvi scenarij, eksperimentalna drama Slipstream, koju je režirao, premijerno je prikazana 2007. na filmskom festivalu Sundance.

Hopkins je obožavatelj BBC-jeva sitcoma Mućke, a jednom je u intervjuu izjavio kako bi se volio pojaviti u seriji. Autor John Sullivan je vidio intervju i stvorio lik Dannyja Driscolla, lokalnog mafijaša kojeg je trebao glumiti Hopkins. No, snimanje serije poklopilo se sa snimanjem filma Kad jaganjci utihnu, pa je Hopkins bio nedostupan. Uloga je pripala njegovu prijatelju Royu Marsdenu.[7]

Hopkins je glumio mnoge povijesne i izmišljene ličnosti kao što su:

  • John Quincy Adams (Amistad, 1997.)
  • William Bligh (Bounty, 1984.)
  • Charles Dickens (The Great Inimitable Mr Dickens, 1970.)
  • John Dutton Frost (Nedostižni most, 1977.)
  • Bruno Hauptmann (The Lindbergh Kidnapping Case, 1976.)
  • Abraham Van Helsing (Drakula, 1992.)
  • Adolf Hitler (Bunker, 1981.)
  • C. S. Lewis (Shadowlands, 1993.)
  • David Lloyd George (Mladi Winston, 1972.)
  • Pierre Bežukov (Rat i mir, 1972.)
  • Frederick Treves (Čovjek-slon, 1980.)
  • Richard Nixon (Nixon, 1995.)
  • Sveti Pavao (Petar i Pavao, 1981.)
  • Othello (Othello, 1981.)
  • Pablo Picasso (Život s Picassom, 1996.)
  • Quasimodo (Zvonar crkve Notre Dame, 1982.)
  • Yitzak Rabin (Pobjeda u Entebbeu, 1976.)
  • Richard Lavljeg Srca (Zima jednog lava, 1968.)
  • Marko Licinije Kras (Jeff Wayne's Musical Version of Spartacus, 1992.)
  • Tit Andronik (Tit, 1999.)
  • Zorro (Zorro - maskirani osvetnik, 1998.)
  • Burt Munro (Legenda o motoru, 2005.)

Nagrade[uredi - уреди]

Osim nagrade za film Kad jaganjci utihnu, Hopkins je bio nominiran za Oscara za Na kraju dana (1993.), Nixon (1995.) i Amistad (1997.).

1973. je osvojio BAFTA-u za najboljeg glumca portret Pierrea Bežukova u BBC-jevoj seriji Rat i mir, te kasnije za Kad jaganjci utihnu i Shadowlands. U istoj kategoriji je nominiran i za Čaroliju i Na kraju dana, te za sporednog glumca u Zimi jednog lava.

Filmografija[uredi - уреди]

Godina Film Uloga Bilješke
1967. A Flea in Her Ear Etienne Plucheux TV
1968. Zima jednog lava Richard Lavljeg Srca
1969. Rat u ogledalu John Avery
Hamlet Kralj Klaudije
Department S Greg Halliday TV
1970. The Great Inimitable Mr. Dickens Charles Dickens
Tri sestre
Hearts and Flowers Bob TV
1971. Kad zazvoni osam zvona Philip Calvert
1972. Mladi Winston David Lloyd George
Rat i mir Pierre Bežukov
Lutkina kuća Torvald Helmer
1974. Djevojka iz Petrovke Kostja
QB VII Dr. Adam Kelno
Juggernaut John McCleod
The Childhood Friend Alexander Tashkov TV
1976. Mračna pobjeda Dr. Michael Grant TV
The Lindbergh Kidnapping Case Bruno Richard Hauptmann Emmy
Pobjeda u Entebbeu Yitzhak Rabin
1977. Nedostižni most Potpukovnik John D. Frost
Audrey Rose Elliot Hoover
1978. Čarolija Charles "Corky" Withers/Fatsov glas
International Velvet Kapetan Johnson
1979. Mayflower: The Pilgrims' Adventure Kapetan Jones
1980. Čovjek-slon Dr. Frederick Treves
Vrijeme promjena Adam Evans
1981. Bunker Adolf Hitler Emmy za najboljeg glumca u miniseriji ili filmu
Petar i Pavao Pavao
Othello Othello TV
1982. Zvonar crkve Notre Dame Quasimodo TV
1983. A Married Man John Strickland TV
1984. Bounty William Bligh
1985. Hollywood Wives Neil Gray TV
Arch of Triumph Dr. Ravich TV
Guilty Conscience Arthur Jamison TV
Mussolini i ja Grof Galeazzo Giano TV
The Good Father Bill Hooper
1987. 84 Charing Cross Road Frank P. Doel
1988. The Dawning Robert Knights
1989. Velika očekivanja Abel Magwitch
1990. Sati očaja Tim Comell
1991. Kad jaganjci utihnu Dr. Hannibal Lecter Oscar za najboljeg glavnog glumca
Howards End Henry J. Wilcox
Rat jednog čovjeka Joel
1992. Freejack Ian McCandless
Chaplin George Hayden
Spotswood Errol Wallace
Drakula Profesor Abraham Van Helsing
1993. The Trial Svećenik
Na kraju dana James Stevens
Nevini Bob Glass
Shadowlands C. S. Lewis BAFTA za najboljeg glavnog glumca
1994. Legenda o jeseni Pukovnik William Ludlow
1995. Put u Wellville Dr. John Harvey Kellogg
Nixon Richard M. Nixon
1996. August Ieuan Davies redatelj i skladatelj glazbe
Život s Picassom Pablo Picasso
1997. Amistad John Quincy Adams
Na rubu divljine Charles Morse
1998. Zorro - maskirani osvetnik Don Diego de la Vega/Zorro
Upoznajte Joea Blacka William Parrish
1999. Instinkt Ethan Powell
Tit Tit Andronik
2000. Nemoguća misija II Zapovjednik misije Swanbeck nepotpisan
Kako je Grinch ukrao Božić Pripovjedač
2001. Vrag i Daniel Webster Daniel Webster
Hannibal Dr. Hannibal Lecter
Potonula srca Ted Brautigan
2002. Crveni zmaj Dr. Hannibal Lecter
Odjednom agent Pozornik Oakes
2003. Tragovi na duši Coleman Silk
2004. Aleksandar Stari Ptolomej
2005. Dokaz Robert
Legenda o motoru Burt Munro
2006. Svi kraljevi ljudi Sudac Irwin
Bobby John
2007. Slom Theodore ‘Ted’ Crawford’
Beowulf Hrothgar
Slipstream Felix Bonhoeffer

Reference[uredi - уреди]

  1. Stated in interview on Inside the Actors Studio, 2007
  2. 2.0 2.1 2.2 Falk, Quentin (2004). Anthony Hopkins: The Biography (4th izd.). Virgin Books. ISBN 978-0-7535-0999-9. 
  3. "The World's Fastest Indian". Solarnavigator.net. http://www.solarnavigator.net/films_movies_actors/the_worlds_fastest_indian.htm. pristupljeno 21. 05. 2007.. 
  4. "Anthony Hopkins: Lecter and Me" — Red Dragon DVD interview
  5. "AFI's 100 Years...100 Heroes & Villains". AFI.com. http://www.afi.com/tvevents/100years/handv.aspx. pristupljeno 21. 05. 2007.. 
  6. Associated Press (December 3, 2007). "De gira como pianista". http://www.elnuevodia.com/diario/noticia/musica/flash/de_gira_como_pianista/324637. 
  7. Clark, Steve (1998). The Only Fools and Horses Story. BBC Books. str. p. 125. ISBN 978-0-563-38445-8. 

Vanjske veze[uredi - уреди]