Bitka kod Visa
| Bitka kod Visa | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Austrijsko-pruskog rata | |||||||
 Potapanje italijanske oklopnjače "Re d’Italia" | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Austrijsko Carstvo |
.svg){kind=small} Kraljevina Italija | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Wilhelm von Tegetthoff | Carlo di Persano | ||||||
| Snage | |||||||
| 26 brodova 7.879 ljudi |
28 brodova 10.880 ljudi | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| 38 mrtvih | 2 oklopnjače potopljene 643 mrtvih | ||||||
Bitka kod Visa (talijanski Battaglia di Lissa) je pomorska bitka koja se zbila tokom Trećeg rata za nezavisnost Italije dana 20. jula 1866. na Jadranu u blizini otoka Visa između Austro-ugarske ratne mornarice i Italijanske kraljevske ratne mornarice. To je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi na parni pogon i posljednja u kojoj su izvedeni manevri namjernog zabijanja (kljunov udar).
Bitka se zbila tokom Austrijsko-pruskog rata, pošto je Italija bila pruski sveznik u ratu protiv Austro-ugarske. Osnovni cilj Kraljevine Italije bio je osvajanje Veneta na štetu Austro-ugarske i potkopavanje austrijske pomorske hegemonije na Jadranskom moru.
Brodovi u obje flote bili su kombinacija drvenih brodova jedrenjaka s dodatnim parnim pogonom i oklopnjača koje su također imale i jedra i motore na paru. Italijanska flota, sa 12 oklopnjača i 17 drvenih brodova, brojčano je nadmašivala austrougarsku flotu sa 5 oklopnjača i 11 drvenih brodova. Jedan jedini brod, italijanski Affondatore, bio je naoružan topovima montiranih na oklopljene kupole umjesto tradicionalnih topova smještenih na bokove broda. Obje mornarice pokazale su prilično veliku nestručnost u tehničkom aspektu, ali su se kod one italijanske, osim tehničkih nedostataka, pokazali i vrlo veliki problemi u vojnom kadru, od nesložnosti među komandantima do loše obuke posade.
Mlada Kraljevina Italija sklopila je vojni savez s Bismarckovom Prusijom protiv Austougarskog Carstva s ciljem osvajanja posljednjih teritorija Apeninskog poluotoka u rukama Habsburške monarhije. Prusija je pak imala za cilj ujedinjenje svih njemačkih država u jednu naciju pod vlastitom dominacijom, zbog čega je objavila rat Austrougarskom Carstvu 20. juna 1866. Dana 24. juna Austrougarska vojska pobjeđuje italijansku vojsku kod gradića Custoze, ali 3. jula Austrijanci trpe katastrofalni poraz od pruske vojske kod Sadowe u današnjoj Češkoj.
U međuvremenu je došlo do opšte mobilizacije pomorskih snaga. Dana 3. maja 1866. italijanski ministar mornarice general Diego Angioletti, priopćio je kontraadmiralu Giovanniju Vacci, komandantu pomorskih snaga baze u Tarantu, da je Vlada odlučila osnivanje tzv. "Operacijske armije": ratne flote podjeljene u tri skupine. Prva je skupina sastavljena od oklopnjača pod zapovjedništvom komandanta čitave flote, koji je dodijeljen admiralu Carlu Pellion di Persanu), drugu, pomoćnu skupinu činili su drveni bojni brodovi pod zapovjedništvom viceadmirala Giovan Battiste Albinija), a treću su skupinu činili brodovi za opsadu također oklopnjače kojima je zapovijedao sam kontraadmiral Vacca[1]. U luci Taranto nalazile su se oklopne fregate na parni pogon Re d’Italia, Principe di Carignano, San Martino, Regina Maria Pia, oklopna topovnjača Palestro, fregata na parni pogon s brodskim vijkom Gaeta i izviđački brod Messaggiere[2], dok su se oklopne korvete na parni pogon Formidabile i Terribile, korveta s pogonskim lopaticama Ettore Fieramosca i topovnjača s brodskim vijkom Confienza nalazile u Anconi[1]. Ostali brodovi bili su smješteni po raznim drugim italijanskim lukama, a nekoliko oklopnjača je tek izašlo iz brodogradilišta i predano na upotrebu. Luka Taranto je imala smanjene zalihe ugljena, ali u Anconi je zaliha bila puno veća.
Odmah nakon preuzimanja zapovjedništva, Persano dolazi u Anconu 16. maja 1866. i odmah shvaća razinu nespremnosti za borbeno djelovanje u kojem se nalazila flota. Od 18. do 23. maja i opet 30. maja više je puta pokušao informirati ministra Kraljevske mornarice Angiolettija o nemogućnosti osposobljavanja flote u kratkom vremenu, potom, bez da dobije pomoć ministarstva i nakon što je pomislio i na ostavku, pokušao je sam osposobiti flotu u skladu s mogućnostima[1]. Kontraadmiral Vacca je surađivao u pripremi flote, a viceadmiral Albini neprijateljski raspoložen prema Persanu nije htio sudjelovati u suradnji[1]. Dana 8. juna 1866 admiralu Persanu stižu prve zapovijedi o neutraliziranju austrijske flote, o uspostavi baze za pomorske vojne operacije na Jadranu u Anconi i upute o nenapadanju luka Trst i Venecija[1]. Nije bilo jasno tko je trebao izdavati naređenja samom Persanu, da li vrhovni zapovjednik generalštaba Kraljevine Italije general Alfonso La Marmora zainteresiran samo za kopnene operacije ili sam ministar Angioletti[1]. Dana 20. juna 1866. s dolaskom nove vlade pod vodstvom Bettina Ricassolija, ministar Angioletti biva smijenjen s pozicije ministra mornarice, a na njegovo mjesto dolazi Agostino Depretis koji isti dan izdaje naređenje Persanu da premjesti flotu iz Taranta u Anconu; isti dan i sam Lamarmora poziva admirala da uputi flotu u Jadransko more[1]. Persano daje naredbu paljenja kotlova svih brodova koji su bili u plovnom stanju i naređuje da brodovi Formidabile i Terribile isplove iz Ancone i da se pridruže ostatku flote u južnom Jadranskom moru[1] kako bi ojačao flotu na moru. Flota isplovljava iz Taranta u jutarnjim satima 21. juna 1866., sastaje se s brodovima Formidabile i Terribile u vodama Manfredonije i uplovljava u Anconu u popodnevnim satima 25. juna[1]. Plovidba se odvijala brzinom do samo 5 čvorova da bi se izbjeglo naprezanje pogonskih strojeva, ali i to nije spriječilo pojavu havarija[1].
Pošto luka u Anconi nije imala suhi dok i bila je u stanju primiti mali broj brodova, veći dio flote morao se usidriti na unaprijed pripremljene čvrste konstrukcije daleko od obale i tek su nakon toga mogle početi radnje transporta i ukrcavanja uglja. Ukrcavanje uglja bilo je bitno otežano i dvjema požarima koji su izbili na Re d’Italia i Re di Portogallo[1]. Odlučeno je i da će s mnogih drvenih brodova biti razmontirani topovi i montirani na oklopnjače, kako bi ih se što je više moguće opremilo modernim topovima s užljebljenom cijevi od 160 mm[1][3]. Oklopljeni brodovi Castelfidardo, Regina Maria Pia, Re d'Italia, Re di Portogallo, Principe di Carignano, San Martino e Varese opremljeni su redom s 20, 16, 12, 12, 8, 8 i 4 topa s užljebljenom cijevi[4]. Samo četiri artiljerijska komada (montirana na Castelfidardo i Varese) dolazila su iz skladišta u Napulju, ostali su uzeti s drugih brodova: Principe di Carignano je dobio 16 topova od Formidabile i Terribile (osam sa svakog broda), dok je San Martino sa samo osam artiljerijskih komada s užljebljenom cijevi od 160 mm dobio dodatne topove s fregate Duca di Genova[5]. Dana 26. juna 1866., Persano šalje brzi parobrod izviđač na lopatice Esploratore na misiju izviđanja mora pred Anconom[1].
|
Za više informacija pogledajte članak Borbeni raspored u bitci za Vis |
U godinama nakon ujedinjenja Italije i osnivanja Regie Marine započeo je program izgradnje brodovlja koji je imao za cilj stvaranje jake jezgre oklopljenih brodova[1]. Pošto je brodogradnja u Italiji bitno zaostajala u razvoju, donijeta je odluka o narudžbi novog brodovlja u stranim brodogradilištima. U skladu s politikom Camilla Bensa di Cavour koja je nastojala oformiti jake ekonomske odnose s različitim nacijama, narudžbe brodova bile su raspoređene po gradilištima više država: najbrojnija narudžba od osam brodova (4 oklopne fregate na parni pogon klase Regina Maria Pia, 2 oklopne korvete na parni pogon klase Formidabile, 2 oklopne topovnjače klase Palestro), pripala je brodogradilištu Forges et Chantiers de la Méditerranée u La Seyne-sur-Mer u Francuskoj; dvije oklopne fregate na parni pogon (klase Re d'Italia) naručene su u brodogradilištu William H. Webb u New Yorku (SAD); a oklopljeni brod za zabijanje udarnim kljunom Affondatore u brodogradilištu Millwall Iron Work and Shipbulding Company u Londonu[1]. Samo je jedan brod, oklopna fregata na parni pogon Principe di Carignano, u potpunosti isprojektiran i izgrađen u Italiji, točnije u brodogradilištu Foce u Genovi.
Rezultat ovih odluka bila je vrlo heterogena skupina brodova, mnoge od njih s različitim nedostacima[1]. Oklopne korvete francuske proizvodnje Formidabile i Terribile, bile su projektirane kao pokretne obalne topovske baterije (osmišljene za borbu u plitkim vodama, a ne protiv drugih brodova)[6][7] i naknadno prenamijenjene u korvete tokom same izgradnje i predane naručiocu s godinu dana zakašnjenja[8]. Njihove plovne performanse bile su toliko loše da su oficiri koji su na njima služili izvještavali da su toliko spore da imaju problema ostajati u formaciji osim u idealnim vremenskim uvjetima[8]), a i debljina oklopa im je bila nedovoljna[1]. Oklopne fregate na parni pogon Re d'Italia i Re di Portogallo bile su opremljene moćnim i modernim naoružanjem, koji su činili topovi s užljebljenim cijevima, ali imali su ozbiljnih slabih točaka u oklopu koji je samo djelomično štitio trup broda ispod razine vode, a pogotovo je nezaštićen bio predio kormila, (ovi su se nedostaci pokazali fatalnima za brod Re d'Italia u Viškoj bitci). Postojao je i ozbiljni problem s mašinskim dijelom, koji je u samo dvije godine (od 1864. do 1866.) toliko propao da je smanjio maksimalnu brzinu s 12 na 8 do 9 čvorova[1]. Nakon primopredaje Regioj Marini s brodogradilišta u SAD-u, Re d'Italia je ostao na popravku dodatnih 15 mjeseci zbog radova na kotlovima, a ispostavilo se da je bio izgrađen od drveta loše kvalitete[8], ali nedostatak je prekasno primijećen da bi se narudžba odbila.
Dvije topovnjače klase Palestro, Palestro i Varese, bile su oklopljene, ali njihova je brzina bila premala (Varese je dosezao brzinu od samo 6 čvorova u odnosu na 10 predviđenih projektom[8]) da bi bile efikasno korištene u grupnim operacijama[1]. Samo je centralni dio trupa, otprilike jedna četvrtina dužine broda bio oklopljen, a topovska tanad i barut morali su se prenositi sa skladišta na palubi kroz nezaštićene dijelove broda[8]. Brod Principe di Carignano imala je nedostatak da je izvorno bila projektirana kao drvena fregata na parni pogon s brodskim vijkom, da bi kasnije bila prenamijenjena u oklopnu jedinicu dodavanjem željeznih ploča tokom izgradnje[1]. Četiri oklopne fregate na parni pogon klase Regina Maria Pia bile su jedinice solidnih karakteristika, otprilike podjednake austrougarskim brodovima[1], iako ne u potpunosti bez problema: fregata 'Ancona je, na primjer, razvijala maksimalnu brzinu od 12,5 čvorova umjesto 13,5 predviđenih projektom[8]. Nedostatak u brzini mnogih italijanskih jedinica ograničavao je mogućnost reagiranja u borbi čitave borbene skupine, između ostalog i zato jer su brodovi raspoređeni u grupe koje nisu bile homogene ni po brzini ni po vatrenoj moći, što se moglo nadomjestiti samo vrlo jakom disciplinom u manevriranju, kako u održavanju borbene formacije, tako i u reakciji na neprijateljeve manevre.
Affondatore je pak bio vrlo napredan brod za svoje vrijeme, koji je umjesto niza od 20-30 topova duž bokova, kao naoružanje imao samo dva topa izuzetno velikog kalibra od 254/30 mm montirana na rotirajuće oklopljene kupole, jednu na pramcu i jednu na krmi[1]. Nakon primopredaje i velikog kašnjenja u isporuci u odnosu na dogovoreni termin[9], na Affondatoreu je otkriveno nekoliko problema: motori su se pokazali premalo moćni da bi brod postigao brzinu od 12 čvorova predviđenu projektom; pretjerana dužina broda (93,80 metara) usporavala je promjenu smjera, brod je naime bio prisiljen okretati se u vrlo širokom luku; baricentar je bio previsoko pozicioniran, posebno kad je brod prevozio male količine uglja i municije; raspored ambrazura na oklopljenom komandnom mostu priječila je panoramski pogled okolnog područja (ovaj će se nedostatak pokazati odlučujućim u Viškoj bitci, kad zbog nepreglednosti nije uspio manevar zabijanja u austrijski parobrod Kaiser)[1].
Dodatni problem bio je porijeklo i obuka oficirskog osoblja i posade[1]. Regia Marina je nastala ujedinjenjem različitih mornarica i njihov je kadar uglavnom dolazio iz mornarica Kraljevine Sardinije i Kraljevine dviju Sicilija, ali u manjem broju i iz mornarice Velikog Vojvodstva Toskane i mornarice Papinske Države. Unutar Regie Marine, pogotovo među oficirima, privilegirao se kadar sardinijskog i pijemontskog porijekla, što je dovelo do rivaliteta i neprijateljstva od strane kadra iz drugih krajeva i pojave neformalnih grupacija na regionalnoj bazi[1]. Pošto je u ono doba još uvijek bila vrlo raširena upotreba regionalnih dijalektata, pojavili su se i lingvistički problemi i podjele[10]. Dodatni sukob zbivao se i između «modernističke» i «tradicionalističke» frakcije (godine 1862. ministar pomorstva, general Luigi Federico Menabrea, imao je u planu izgradnju 12 linijskih brodova i 12 fregata i korveta na parni pogon, ali od drva, što je iste godine blokirao njegov nasljednik Carlo Pellion di Persano)[1]. Osim toga, sam Camillo Benso di Cavour u strahu od širenja ideja koje su se smatrale pretjerano demokratskima, poništio je dodjelu činova oficirima koji su sudjelovali u ujedinjenju Italije koje je dodijelio sam Giuseppe Garibaldi (i podržao ih Persano) i obećao dodjelu viših činova drugim oficirima burbonske provenijencije (među njima i kontraadmiral Giovanni Vacca), jer je procijenio da garibaldini neće biti rado viđena snaga na političkoj sceni[1]. Različiti visoki oficiri dobili su negativnu ocjenu i smatrani su se nepripremljenima za komandiranje modernim oklopljenim brodovima, a zbog naglog razvoja parnih motora i inovacija u artiljeriji velik dio kadra zaduženog za upravljanje mašinama i topovima nije bio tehnički dovoljno pripremljen [1]. Problem nedovoljne obuke se dodatno pogoršao nakon zatvaranja škole za strojarsko inženjerstvo u Pietrarsi, te je Regia Marina bila prisiljena primiti strani personal za upravljanje mašinama na svojim brodovima[1]. Zbog manjka oficirskog kadra pozvani su u službu i umirovljeni oficiri i automatski su se dodjeljivali visoki činovi mnogim novacima iz Italijanske mornaričke akademije[2].
Ovi problemi bili su dodatno izraženi kod tek isporučenih oklopnjača. Dana 30. marta 1866., nakon što je stekao uvid u stanje italijanske flote usidrene u Tarantu, Persano je otkrio da oklopne fregate Castelfidardo i Ancona imaju samo jednu trećinu predviđenih podoficira, i samo jednog topnika na predviđenih 160[1] (situacija nije bila bolja ni kod drvenih brodova: fregata Maria Adelaide imala je samo devet topnika ud predviđenih 64[2]); osim toga, personal na parnim motorima brodova Palestro, Varese i Ancona koji su još bili pod garancijom bio je sastavljen od francuskih strojara iz samog brodogradilišta, a oni su odbijali sudjelovati u ratnim operacijama stranih vojnih sila[1]. Nekoliko dana prije, Persano je izvijestio ministra mornarice generala Diega Angiolettija da su potrebna bar još tri mjeseca priprema prije nego će flota biti u prihvatljivom stanju za sudjelovanje u borbi, ali je dobio odgovor da i kopnena vojska ima svojih problema. Persano je razmišljao i o davanju ostavke, ali ga je od toga odgovorio Eugenio Emanuele di Savoia-Villafranca[1]. Dva drvena broda, fregata Vittorio Emanuele i korveta San Giovanni, uopće nisu imala ljudi koji bi upravljali motorima tako da su mogle otploviti iz Taranta za Anconu tek tri dana nakon glavne flote[1]. Dodatni problemi pojavili su se nakon dolaska flote u Anconu između 21. i 25. juna: na brodovima Re d'Italia i Re di Portogallo izbili su požari uzrokovani zapaljenjem ugljene prašine preostale još od prekooceanskog putovanja iz brodogradilišta u SAD-u. Kako bi se požar ograničio, na Re di Portogallu je bilo potrebno isprazniti skladišni prostor za ugalj, što je pak uzrokovalo opasno naginjanje broda[1]. Prilikom prve misije na otvorenom moru protiv neprijatelja 27. juna 1866. nakon prvog kontakta s austrijskim brodovima izviđačima[11] francuski članovi posade koji su upravljali motorima brodova Palestro i Varese napustili su svoje položaje i morali su biti zamijenjeni posadom broda bolnice Washington, a na brodu Ancona dezertirao je glavni strojar i tri pomoćna mehaničara. Četvrti i jedini mehaničar ostao je sam u strojarnici i odustao je od napuštanja položaja tek nakon što mu je komandant broda osobno obećao kao poklon prsten s dijamantima[1]. U junu 1866. Regia Marina je morala uzeti u službu 18 francuskih strojara zbog manjka italijanskog kadra[2].
Među pripadnicima visoke komande odnosi su također bili zategnuti[1]. Ministar mornarice genetral Diego Angioletti (kasnije smijenjen neposredno prije bitke kod Visa i zamijenjen Agostinom Depretisom), nije bio u dobrim odnosima s admiralom Persanom zbog kritika koje je on iznio na njegov račun dok je ovaj bio senator. Angioletti je za osvetu kao nadređenog Persanu postavio Edoarda D'Amica, vrlo bliskog svom zemljaku Vacci, također u izuzetno lošim odnosima s Persanom do te mjere da je komunicirao s njim preko treće osobe. Persano je pak htio na tom mjestu svog prijatelja Amilcarea Anguissolu[1]. Persana nije volio čak ni sam kralj Vittorio Emanuele II, koji mu je zamjerio nakon incidenta iz 1853. kada se fregata Governolo, kojom je zapovijedao Persano i koja je prevozila kralja nasukala u blizini ostrva Maddalena[1]. Oba oficira podređena Persanu, viceadmiral Giovan Battista Albini i kontraadmiral Giovanni Vacca bili su u neprijateljskim odnosima i sa svojim nadređenim i međusobno[12] pošto su obojica imali ambicije postati zapovjednici flote[1]. Pogotovo Albini je sebe smatrao superiornim i u odnosu na Persana i u odnosu na Vaccu i protivio se cijeloj operaciji protiv Visa[1]. Vacca, također u lošim odnosima s Persanom, bio je uvrijeđen jer mu nije dodijeljena komanda Evolucijskog odjeljenja koji je bio pripojen Operacijskoj Armiji[2]. Nitko od italijanskih admirala nikad nije sudjelovao u jednoj pomorskoj bitci. Persano i Albini su sudjelovali u opsadama Ancone i Gaete u vojnom smislu neusporedivima sa sukobom na otvorenom moru, a Vacca nije sudjelovao ni u takvim operacijama[1].
Austro-ugarska ratna mornarica bila je inferiorna Regii Marini i brojčano i u ukupnoj tonaži brodovlja, ali je imala izuzetno kvalitetnu posadu i kao jezgru flote u bitci kod Visa imala je dvije moderne oklopnjače klase Erzherzog Ferdinand Max, istoimenu oklopnjaču i srodnu SMS Habsburg. Ove dvije oklopne fregate od 5130 tona deplasmana porinute su 1865. i 1866., iste godine kad se zbila bitka kod Visa[13][14]; Njihovo je naoružanje bilo nešto drugačije, topovi na prednje punjenje glavnog niza (16 ili prema drugim izvorima 18 na Ferdinandu Maxu, 18 na Habsburgu), imali su glatke cijevi tipa Armstrong od 180 mm s kuglama od 48 funti, što je omogućavalo salvu od ukupno 384 funte[14]. Ferdinand Max je trebao biti opremljen s dva topa s užljebljenim cijevima od 8" (203 mm), proizvedena u pruskoj ljevaonici Krupp, ali je njihova dostava bila blokirana prilikom embarga zbog povećanih napetosti između Austrije i Prusije[15]. Sam brod je bio nedovršen u smislu ugradnje oklopa, a sam Tegetthoff je tokom priprema dao nalog da se montiraju dijelovi oklopa samo na prednji dio trupa, te je dao izgraditi mali komandni most ispred dimnjaka iz kojeg će voditi operacije zabijanja u neprijatelja. Pošto brod neće biti opremljen teškim topovima od 8", austrijski admiral je smatrao da će glavno oružje njegovog broda biti prednji oklop trupa kojim će se zabijati u neprijatelja[15]. Osim toga, Ferdinand Max je izabran kao admiralski brod umjesto drvene fregate Schwarzenberg koju je Tegetthof preferirao, kako bi posada stekla potrebno povjerenje u plovilo koje je vidno nedovršeno, tako da prisutnost admirala ima efekt smirivanja posade. U tjednima prije bitke, puno brige i pažnje bilo je posvećeno treniranju posade u gađanju topovima, u manevriranju, i u borbenim taktikama koje su komandanti morali znati. Tegetthoff je više puta ponavljao svojim podređenima: "jednom u bitci, zabijajte se u bilo što obojeno u sivo" misleći na standardnu boju italijanskih brodova, za razliku od austrijskih brodova obojenih crnom bojom[15].
Dvije oklopne korvete na parni pogon klase Kaiser Max imale su isti niz od 16 topova od 48 funti kao i Ferdinand Max osim 15 topova s užljebljenim cijevima od 24 funte, dok je drugi par korveta, porinut 1861., imao 10 topova od 180 mm i 48 funti s prednjim punjenjem, osim 18 topova od 150 mm s prednjim punjenjem s kuglom od 24 funte[16].
Komandant flote Wilhelm von Tegetthoff bio je cijenjen i poštovan i od svojih podređenih i od glavne komande, a brodovi su imali kompletnu posadu. Za razliku od italijanskih komandanata, Tegetthoff je već imao prethodno iskustvo u pomorskom ratovanju, pošto je komandirao austrijskom flotom u bitci kod Helgolanda u maju 1864. protiv Danske[17].
Italijanska mornarica bila je opremljena i topovima s užljebljenom cijevi i onima s glatkom cijevi, svi na prednje punjenje[18]. Oni s glatkom cijevi bili u topovi od 80 funti (u italijanskoj mornarici, 1 funta težila je 0,369 kg,[19]) (203 mm) i od 40 funti (165 mm), haubice od 20 cm (203 mm) i top Dahlgren od XI inča (279 mm). Postojale su dvije vrste topova s užljebljenim cijevima (svi od 40 funti - 165 mm), jedni standardni, a drugi s obručima za ojačanje cijevi koji su omogućavali korištenje većih barutnih punjenja. U toku nabave bila su četiri topa Armstrong od 300 funti (254 mm) s užljebljenom cijevi i na prednje punjenje, dvjema takvim topovima trebao je biti opremljen Affondatore a dvjema Re di Portogallo, ali njihovo korištenje je bilo otežano jer su otvori na brodu bili osmišljeni za topove manjih dimenzija[20]. Osim toga, u procesu nabave bilo je i šest topova od 150 funti (203 mm), ali dostavljeni su u Anconu tek 6. jula i dva su namijenjena brodu Re d'Italia, dva Palestru i dva Vareseu. U ovim topovnjačama došlo je do istog problema s premalim otvorima kao i s topovima od 300 funti na Re del Portogallo[21]. Početkom rata su topovi s užljebljenim cijevima i oni s ojačanim cijevima bili montirani na drvene brodove, ali su zbog očiglednih taktičkih prednosti ubrzo bili premješteni na oklopnjače, iz kojih su pak u zamjenu skinuti standardni topovi od 40 funti i postavljeni na drvene brodove; taj je postupak 27. juna 1866. bio još u toku[22]. Zbog vrlo malog vremenskog perioda od ugradnje novog oružja do bitke, posada nije imala nikakvog iskustva u rukovanju novim topovima i ušla je u bitku bez ikakve pripreme.
Italijansku municiju činile su željezne i čelične kugle (ispunjene) i granate. Čelične kugle, teže od onih željeznih i s većom sposobnošću penetracije[23], distribuirane su mornarici tek na početku rata s preporukom da se ograniči njihova upotreba[24].
Efikasnost italijanskih topova protiv austrijskih oklopnjača bila je ograničena udaljenošću. Topovi od 80 funti bili su efikasni na 200 m koristeći čelične kugle, a topovi s užljebljenom cijevi od 40 funti mogli su u istim uvjetima probiti samo minimalnu debljinu oklopa (10 cm). Topovi s glatkom cijevi od 40 funti i haubice bili su potpuno neefikasni protiv oklopnjača, ali su s lakoćom djelovali protiv drvenih brodova ili protiv neoklopljenih dijelova oklopnjača, a isto tako i topovi većeg kalibra sa željeznim kuglama ili granatama.
Naoružanje austrijske flote bilo je vrlo slično onom italijanskom[25], gotovo svi topovi bili su na prednje punjenje, neki od njih s užljebljenom cijevi, ali većina s glatkom. Austrijanci su naručili nekoliko modernih topova Krupp od 300 funti[26], kao naoružanje oklopnjača Ferdinand Max i Habsburg, koji s izbijanjem rata protiv Prusije nisu bili isporučeni. Topovi s užljebljenim cijevima bili su Wahrendorff od 24 funte (144 mm) na stražnje punjenje, potpuno neefikasni protiv italijanskih brodova i najčešće su bili montirani na rotirajuću osovinu na palubi nekih brodova. Osim njih, koristili su se topovi tipa Paixhans, od 60 funti (202 mm), s mogućnošću ispaljivanja eksplozivnih projektila u ravnom hitcu i topovi od 48 (191 mm) i 30 funti (164 mm), svi s glatkim cijevima.
Postoji vrlo malo informacija o austrijskoj municiji, uglavnom samo u obliku izjava članova posade prije ukrcavanja nekoliko dana prije bitke, o čeličnim topovskim kuglama na oklopnjači Drachei korveti Novara.
Dana 24. juna 1866. kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff, komandant austrijske flote, uputio je molbu nadvojvodi Albertu Habzburškom-Teschenu, komandantu austro-ugarskih snaga na italijanskom frontu, za ofenzivnu ekspediciju na italijansku stranu Jadrana kako bi provjerio stvarnu prisutnost italijanskih pomorskih snaga, pošto nekoliko dana prije parobrod izviđač Stadion u patroli blizu Ancone nije ugledao nijedan brod[27]. Nadvojvoda Albert šalje poruku dopuštenja za akciju 26. juna u poslijepodnevnim satima[1] i Tegetthoff nakon kratke konzultacije s podređenima odmah daje naredbu za isplovljavanje flote sastavljene od oklopne fregate na parni pogon Erzherzog Ferdinand Max, oklopnih korveta Prinz Eugen, Kaiser Max, Don Juan de Austria, Drache i Salamander, drvene fregate na parni pogon s brodskim vijkom Schwarzenberg, topovnjače s brodskim vijkom Hum, Streiter, Reka i Velebit i dva izvidnička parobroda na lopatice Stadion i Kaiserin Elizabeth[1]. Ovaj zadnji je polovio na čelu formacije podijeljene u dvije kolone[1].
Između četiri i pet ujutro dana 27. juna 1866., italijanski brod izviđač Esploratore u ophodnji na pučini ispred Ancone primjećuje dim sa sjevera-sjeverozapada i odmah nakon toga austrijsku formaciju[1]. Pošto je dobio pogrešnu informaciju da se u tom trenutku u Jadranskom moru nalaze i francuska i britanska ratna flota (obje neutralne), kapetan fregate Paolo Orengo, komandant Esploratorea, odlučio je podizanje italijanske zastave na jarbol i naredio manevar približavanja nepoznatoj formaciji kako bi se uvjerio u njihov identitet[1]. Približivši se brodu Kaiserin Elizabeth italijanski brod se našao pod paljbom: austrijski je brod, naime, podigao austro-ugarsku zastavu i ispalio topovsku salvu sa svim topovima na boku broda prema neprijatelju. Austrijanci smatraju da su oštetili kotač s lopaticama parobroda Esploratore, dok italijanski izvori tvrde da brod nije pretrpio oštećenja[28]). Nakon što je odgovorio na paljbu Esploratore se punom brzinom uputio u Anconu da informira admirala Persana[1].
U blizini baze, brod izviđač daje signal italijanskoj floti da «neprijatelj plovi prema Anconi» i nakon toga se postavlja uz admiralski brod Re d'Italia, na kojega se ukrcava kapetan broda izviđača komandant Orengo kako bi lično dao raport admiralu Persanu[29]. Persano naređuje isplovljavanje svih oklopnjača spremnih za plovidbu, ali tehnički i organizacijski problemi sprječavaju isplovljavanje broda Ancone (motor je bio demontiran i na popravku), broda Principe di Carignano, Formidabile, i Terribile (kod posljednjih dviju odvijali su se radovi prebacivanja topova s užljebljenim cijevima na prvi brod i povratnog prebacivanja istog broja topava, ali s glatkom cijevi), brodova Re d'Italia i Re di Portogallo (zbog izbijanja požara u magazinu uglja) i Palestra i Varesea (zbog dezertiranja francuskih mašinovođa)[1]. Mogli su odmah isploviti samo Regina Maria Pia, Castelfidardo i San Martino, iako ovom posljednjem još nisu bili montirani topovi na bokovima. Pošto je Re d’Italia bio onesposobljen zbog požara, admiral Persano i komandni kadar morali su se prebaciti na Esploratore[1]. Izviđački brod je potom zaplovio duž linije oklopnjača a kapetan broda D'Amico je putem megafona davao naredbe svakon brodu o poziciji koju su trebali zauzeti unutar ratne formacije[1]. Formaciji su se kasnije pridružile pojedinačno Ancona, Formidabile, Terribile, Palestro i Varese[1].
Oko 6:30 dvije flote ulaze u kontakt i Regina Maria Pia, na čelu italijanske formacije, imala je na dometu topova austrijki brod izviđač Kaiserin Elizabeth, kojeg je Tegetthoff poslao ispred glavnine flote[1]. Italijanska oklopnjača prema Persanovom naređenju ipak ne otvara vatru, admiral se naime bojao da ne ostane sam u borbi s cjelokupnom austrijskom flotom, pošto je njegova bitno zaostajala iza njega[1].
Kontraadmiral Tegetthoff je tako izgubio faktor iznenađenja i odlučuje ne ulaziti u borbu, te se povlači: Persano se prebacuje na brod Principe di Carignano, gdje je održao sastanak s komandnim kadrom Vaccom, D’Amicom, kapetanom broda na kojem se nalazio Corradom Jauchom i kapetanom fregate Tommasom Bucchiom (nadređenom Vacci), te donosi odluku da se ne krene u potjeru za neprijateljskim brodovima zbog lošeg stanja i nepripremljenosti u kojem se nalazila italijanska flota[1] i da se uplovi natrag u Anconu[1]. Ministar Depretis je smatrao da je Persano donio mudru odluku i bio je zadovoljan što je italijanska flota tako brzo isplovila usprkos lošem stanju u kojem se nalazila. Različiti italijanski oficiri su međutim smatrali da je Persanov potez bio kukavički[1].
.jpg)
Persano je u međuvremenu pozicionirao pet najbržih oklopnjača na otvorenom moru u blizini Ancone kao stražu u slučaju ponovnog kontakta s neprijateljem, te je nastavio manevre i obuku mornara, ali bez vježbi gađanja[27]. Dana 4. jula 1866. Depretis informira Persana da bi italijanska flota morala imati defanzivni stav i ulaziti u borbu isključivo ako je pobjeda sigurna, ali već drugi dan, u suprotnosti s prethodnom izjavom, ministar je upitao admirala kakva je situacija s flotom i kada će biti spremna za isplovljavanje[1].
Nagla promjena stava ministra Depretisa bila je posljedica pruske pobjede kod Sadowe: austrijski je car predložio Kraljevini Italiji prepuštanje regije Veneta Napoleonu III., koji bi ga potom prepustio Italiji, ali nakon burnih rasprava italijanska vlada je odlučila odbiti ponudu i osvojiti Veneto sopstvenim snagama[1][30]. Započela je tako politika agresivnijeg stava italijanskih vojnih snaga, posebno mornarice i zaista u večer 6. jula 1866. jedan oficir Ministarstva mornarice uručuje Persanu naredbe budućih operacija potpisane osobno 5. jula od Depretisa[1][31]. Naredba je bila totalni napad italijanske flote na austrijske pomorske snage i uspostava potpune kontrole na Jadranskom moru[1]. U slučaju da se austrijska flota podijeli u više vojnih luka (Trst, Pula, Rijeka, Lošinj, Zadar i Boka Kotorska), italijanska bi se flota trebala podijeliti u više formacija i nametnuti pomorsku blokadu tih luka i držati otvorenim komunikacije kako jedna formacija ne bi bla savladana u slučaju iznenadnog spajanja više austrijskih grupa[1]. Naređenja su bila i da se osvoji otok Cres i da se uništi željeznički čvor Aurisina kod Trsta kako bi se prekinula promentna komunikacija između Venecije, Trsta i Beča[1]. Naređenja su međutim bila kontradiktorna: napad na Cres i Aurisinu bi raspršio flotu i ne bi moglo doći do sukoba s austrougarskim pomorskim snagama, koje bi pak mogle izbjeći italijansku pomorsku blokadu isplovljavanjem noću[1].
Persano je priopćio ove probleme Depretisu, ali u konačnici odlučuje isploviti, napustio je luku u Anconi 8. jula 1866.[1] s flotom u gotovo potpunoj formaciji (s izuzetkom minornih plovila koje su ostale u luci[30]). Parobrod izviđač Sirena je u međuvremenu poslan oko 20 milja od Ancone u smjeru grada Visa na Visu kako bi informirao matičnu flotu u slučaju eventualnog isplovljavanja austrijskih snaga[1]. Persano je već uzimao zdravo za gotovo da će austrijski špijuni informirati Tegetthoffa o isplovljavanju italijanske flote iz Ancone i nadao se njegovom isplovljavanju iz Pule s austrijskom flotom. Pretpostavljao je da će austrijski admiral u zoru 9. jula nastaviti napad na Anconu od kojeg je odustao 27. juna računajući da je luka sada bez obrane[1]. U tom bi se trenutku Persanovi brodovi punom brzinom vratili u Anconu i zarobili austrijsku flotu između obale i italijanske flote[1]. Plan se nije ostvario jer je Tegetthoff ostao u pulskoj luci (mada je bio bio informiran 10. jula o prisustvu italijanskih brodova 25 milja od Visa i pored Dugog otoka[30]), a Persano, nakon što je plovio Jadranom od 8. do 12. jula od sjevera prema jugu i bez da se previše približava dalmatinskoj obali[30], vraća se u Anconu bez da je postigao ikakav rezultat[1]. Ova besplodna operacija još je više udaljila Persana od naklonosti vrhovne komande i same posade, većina ih je sve više bila uvjerena da se radi o admiralovom kukavičluku[32].
Nakon što je doznao za Persanov propali plan, ministar Depretis je 13. jula 1866. otputovao u Anconu[1]. Najprije je obavio razgovor s Persanom, potom i s Vaccom i Albinijem, koji su izjavili da su spremni na djelovanje, ali da je problem sam admiral Persano. D'Amico je također izjavio da se protivi admiralovom vođenju strategije[32] i zajedno s poslanikom Pier Carlom Boggiom članom posade broda Re d’Italia u svojstvu historiografa pomorskih operacija na Jadranu zamolio je Depretisa da naredi (svom prijatelju) Persanu da otplovi s flotom za Pulu[1]. Ministar je dobro znao da italijanska flota nije pripremljena za sukob s neprijateljskom flotom, te putuje u Ferraru (u Ferrari se nalazila vrhovna komada) i, kako bi umanjio svoju odgovornost, održava sastanak s Lamarmorom, Bettinom Ricasolijem, ministrom vanjskih poslova Emiliom Viscontijem Venostom, ministrom rata Ignaziom De Genova di Pettinengom i generalom Enricom Cialdinijem[1]. Uz činjenicu da je i sam kralj Vittorio Emanuele II bio razočaran s neaktivnošću Regie Marine, Persanu je naređeno da flota mora izaći u napad na austrisku flotu i fortifikacije čim brod Affondatore bude stigao u Anconu i pridružio se Operacijskoj armiji[1]. Nakon što se vratio u Anconu Depretis ponovo razgovara s Persanom, najprije 15. pa 16. jula 1866.: admiral se nakon nekoliko protesta o nepripremljenosti flote ipak složio s Depretisom oko cilja napada: bombardiranje i okupacija otoka Visa[1][33], na kojemu se nalazila austrijska pomorska baza branjena obalnim baterijama i na kojem je živjela bitna italijanska manjina[34]. Persano je smatrao da je flota sposobna uništiti obalne utvrde na otoku, ali da je za njenu okupaciju potrebno najmanje 6000 vojnika, ali Depretis je smatrao da je osvajanje Visa lagana vojna operacija i stavio je na raspolaganje 600 mornaričkih pješaka, dok je za dodatne trupe trebalo poslati zahtjev Kraljevskoj vojsci[1]. Na posljednjem sastanku prije polaska, Vacca je izjavio da je suglasan s napadom na Vis, dok je Albini izrazio svoje protivljenje akciji[1].
Dana 16. jula 1866. u popodnevnim satima Persano je isplovio iz Ancone s flotom od 24 broda: 11 oklopljenih parobroda, 4 drvene fregate na parni pogon, 3 korvete na parni pogon, 3 topovnjače, brodom bolnicom Washington i jednim brodom za prevoz tereta[1], ali bez oklopnjače Affondatore koja još nije stigla. Misija je organizirana površno i na brzinu, italijanska strana nije imala nikakve informacije, mape (Persano je uzaludno zahtijevao da mu budu dostavljene)[35] ni znanje o rasporedu i snazi Viške obrane. U osvajanje Visa je naime krenulo samo 1500 vojnika protiv austrijske obrane od 2000 vojnika i 93 topa koji su branili otok sa strmom obalom[36] Obranu je vodio pukovnik David Urs de Margina, porijeklom Rumunj iz Transilvanije[37]. Garnizon na Visu je činilo 1200 vojnika iz 4., 9., 10., 11. i 12. čete mornaričke pješadije, 1047 vojnika iz (nedavno raspoređenog) 4. bataljona 69. pješadijskog puka Graf Jelačić, 562 topnika iz 3. i 5. čete obalne artiljerije, 27 inženjeraca i 44 mornara[37]. Snage su 12. jula 1866. smanjene na 1833 vojnika, zbog prebacivanja 4. pješadijskog bataljona u Trst[37][38]. Na Visu je bilo postavljeno osam topovskih baterija, dvije su se nalazile na zapadnoj strani zaljeva luke u Komiži i jedna se baterija nalazila u malom pristaništu na jugoistočnoj strani otoka[37]. U unutrašnjosti otoka su se nalazile dodatne artiljerijske baterije, kao one u utvrdi Erzherzog Max-Feste, s dva kratka topa od 24 funte i dva topa od 7 funti koji se nisu mogli koristiti za djelovanje na moru[37].
Bez karata koje bi prikazale konformaciju terena i obrambene strukture Visa, kapetan D’Amico je predložio izviđanje otoka prerušen u civila i istovremeno se javio kao dobrovoljac za takvu misiju[1]. D’Amico se htio približiti otoku na bragocu koji je trebao figurirati kao njegovo vlasništvo, ali plan je propao jer umjesto bragoca koji je trebao biti korišten, iz Manfredonije je u Anconu dotegljen drugi bragoc s istim imenom, ali s potpuno različitim karakteristikama, tako da su pribavljeni dokumenti bili potpuno beskorisni[1]. D'Amico se tada odlučuje za alternativni plan izviđanja brzim parobrodom lopatičarom Messaggiereom. Messaggiere pod komandom kapetana fregate Garibaldija napušta luku u Anconi 16. jul 1866.[39],pod britanskom zastavom, koja ipak ne uspijeva prevariti branioce otoka, i do 17. jula[28] uspijeva izvršiti niz kratkih izviđanja triju najvažnijih luka na otoku, Rukavac, Komižu i Vis. Koliko god dobro izvedene s obzirom na situaciju, D'Amicova izviđanja bila su nepotpuna i manjkava[1]. D’Amico izvještava Persana o obranama otoka i izjavljuje da je moguće izvršiti uspješan iznenadni napad na otok[1]. Na temelju prikupljenih informacija odlučeno je izvršiti napad s tri skupine brodova na najznačajnije luke: Komižu, Rukavac i Vis. Neposredno prije napada, poslani su u izviđanje brzi parobrodovi Esploratore i Stella d'Italia.
Flota topovnjača sastavljena od topovnjača Montebella, Vinzaglia i Confienze, te broda tegljača Giglia korištenog kao izviđača bila je pod komandom kapetana fregate Antonija Sandrija i privremeno je pridružena 1. skupini. Prva misija prije samog napada bila je presjeći telegrafski kabel koji je povezivao Vis s Lošinjom i Splitom i uništiti semafor na motki pozicioniran ispred dalmatinske obale[1]. Sandrijevi brodovi isplovili su nešto prije ponoći 17. jula 1866., ali zbog vrlo loše kvalitete korištenog uglja i nedovoljne obučenosti mašinovođa, flota se nije mogla kretati brže od 6 čvorova te je stigla do Visa tek u zoru 18. jula[1]. Nakon što su pronašli kabel, trebalo ga je u kratkom roku presjeći, ali jedan je austrijski glasnogovornik poslan na Montebello na pregovore s italijanskom stranom i tako je dobio na vremenu što je omogućilo braniocima da dadu alarm.[1]. Tegetthoff se ipak nije alarmirao i jednostavno je dao upit u ministarstvo u Beču za daljnje instrukcije, na što mu je odgovoreno da pričeka kako bi se uvjerili da se ne radi o lažnom napadu. Ova kriva procjena situacije dala je italijanskoj strani nekoliko dana slobode djelovanja[40]. Austrijski delegat je otkrio poziciju telegrafskog kabla tek u popodnevnim satima i između ostalog pozvao je na ručak komandanta Sandrija što je on i prihvatio, te je dao naređenje da se kabel presjeće tek oko 18.00[37]), čak i bez da obavijesti Persana da je austrijska flota informirana o prisutnosti italijanske flote na Visu, što mu je potvrdio i austrijski funkcioner. Persano je dobio tu informaciju tek s Povratkom Sandrija ujutro 19. jula 1866.[1]
Nakon isplovljavanja iz Ancone, italijanska je flota ploveći brzinom od 6 čvorova najprije krenula prema Lošinju kako bi zbunila neprijateljske špijune, te je s dolaskom mraka promijenila smjer prema Visu[37]. Susret s Messaggiereom zbio se pred večer 17. jula nakon čega Persano odlučuje podijeliti flotu u tri napadačke skupine: dvije skupine topovnjača (tzv. 1. grupa) trebale su napasti luku Vis, jedna će skupina (3. grupa) napasti Komižu, a drveni brodovi bi trebali napasti Rukavac i izvršiti iskrcavanje[37]. Pri bombardiranju nisu se smjeli koristiti čelični projektili, koji su trebali biti čuvani za eventualni sukob s austrijskim oklopnjačama[37].
Dana 18. jula oko 10:30, oko pola sata nakon što je doplovila u blizinu Visa[37], glavnina italijanske flote prema uputama Persana započinje napad. Svi komandanti i admirali dobili su okvirnu skicu viških fortifikacija koju je izradio D'Amico za svog izviđanja[1]. Oko otoka, na četiri strane svijeta, postavljeni su brodovi izviđači Esploratore, Messaggiere, Sirena i Stella d'Italia[1].
Prva skupina bila je podijeljena u dvije formacije, prvu pod direktnom komandom Persana (obuhvaćala je brodove Re d'Italia, Formidabile, San Martino, Palestro), a drugu pod komandom kapetana broda Augusta Ribotyja (obuhvaćala je brodove Re di Portogallo, Regina Maria Pia, Terribile, Varese), koji su iz dva različita smjera (Persano sa zapada a Riboty s istoka) krenuli u napad na grad grad Vis, luku s najjačim fortifikacijama na otoku[1]. Brodovi Persana i Ribotyja otvaraju vatru nedugo nakon podneva (prema drugim izvorima u 11:30[37]) i nastavljaju s artiljerijskom paljbom sve do sumraka s vrlo značajnim rezultatima[1]; samo je Re d'Italia ispalio oko 1 300 hitaca[41]. U početku je napad bio neefikasan, ali potom Persano naređuje komandantu broda Formidabile, kapetanu fregate Simonu Pacoretu de Saint-Bon, bombardiranje utvrde u gradu Visu s male udaljenosti, a oko 16:00 Regina Maria Pia pogađa magazin municije što je izazvalo katastrofalnu eksploziju (te je oštetilo i okolne fortifikacije)[1][41]. Prije toga, oko 13:30, pogođen je magazin baruta baterije Schmidt i ekspoldirao, ubivši 35 vojnika i onesposobivši ovu utvrdu[41]. Persano je potom naredio Regini Marii Pii i San Martinu ulazak u samu luku, ali Regina Maria Pia se našla pod horizontalnom paljbom baterija Wellington i Madonna bez mogućnosti manevriranja u skućenom prostoru, dok se San Martino morao povući nakon što je primila višestruke pogotke, jedan od kojih je probio oklop i izazvao početak požara[41]. Italijaska paljba najzad uništava i toranj Bentick, a toranj Wellington i baterija Madonna ne trpe bitna oštećenja koja bi ih mogla izbaciti iz funkcije[1].
Druga skupina pod vodstvom Albinija, koju su činile fregate na parni pogon s brodskim vijkom Maria Adelaide, Vittorio Emanuele, Duca di Genova, Garibaldi i Gaeta, te korveta s brodskim vijkom San Giovanni, napala je luku Rukavac gdje se trebalo zbiti glavno iskrcavanje[1]. Jedini brodovi koji su otvorili vatru bili su admiralski brod Maria Adelaide i Vittorio Emanuele, ali njihovo bombardiranje nije imalo veći intenzitet i bilo je koncentrirano na obalnu bateriju sv. Vida: Maria Adelaide je ispalila jednu jedinu salvu s 14 topova, a Vittorio Emanuele je ispalio jedan jedini hitac iz topa od 270 mm (ali ni jedan hitac nije pogodio cilj zbog nepovoljnog položaja brodova[42]). Albini je potom pozvao sve komandante na admiralski brod Maria Adelaide i nakon konzultacija s njima odlučuje se na povlačenje radi uštede Šablon:Municija, a svoju je odluku opravdao malim manevarskim prostorom pred lukom i prisutnošću podvodnih hridi, te jedne dodatne obalne baterije za koju italijanska strana nije znala[1]. Osim toga, iako su drveni brodovi imali otvore koji su im omogućavali veće vertikalno podizanje cijevi topova u odnosu na oklopnjače, u ovom slučaju su se ipak previše približile obali da bi mogle efikasno pogađati neprijateljske baterije[1].
Treću skupinu pod vodstvom Vacce, činile su oklopljene fregate na parni pogon Principe di Carignano, Castelfidardo i Ancona. Zadatak im je bio djelovati protiv luke u Komiži, mjestu predviđenom za sekundarno iskrcavanje[1]. Brodovi iz ove skupine otvaraju paljbu između 11:00[1] i 11:30[37] ujutro: Principe di Carignano i Castelfidardo bombardiraju bateriju Magnaremi, koja je prva otvorila paljbu protiv njih, dok je Ancona bombardirala bateriju Perlic[37]. Najaktivniji brod u bombardiranju obale bio je Principe di Carignano sa svojih 116 ispaljenih hitaca i tri primljena pogotka[37] Njegovo je bombardiranje trajalo dva sata ali bez relevantnih rezultata: Vacca je kasnije tvrdio da je jedna dodatna austrijska baterija, koja nije bila otkrivena tokom D'Amicovog izviđanja, neprestano otvarala vatru na ulaz u luku i tako spriječila operaciju iskrcavanja (iako je to bio Albinijev osnovni zadatak, a ne kontraadmirala Vacce, koji je mogao nastaviti s paljbom protiv neprijateljskih fortifikacija)[1]. Vacca se osim toga, kao i Albini, žalio na preveliku visinu ciljeva u odnosu elevaciju topovskih cijevi koje je u biti precijenio[1][43] (problem se mogao jednostavno riješiti udaljavanjem brodova od obale[37]). Nakon borbenog djelovanja Vacca upućuje brodove istočno i dolazi u kontakt s drugom skupinom, koja je upravo završila s paljbom. Ponudio im je podršku pri bombardiranju, ali Albini odbija pomoć[37]. Vacca nastavlja ploviti sa svojim brodovima uz obalu i oko 17.00 sati se pridružuje prvoj skupini u djelovanju protiv luke Vis[1]. U 17.30 obalne baterije Wellington i Bentinck bile su teško oštećene ali su još odgovarale na paljbu (druga je najzad prestala s paljbom[1]); pogođena je i onesposobljena i baterija Manula, dok su baterije Zupparina i Madonna ostale uglavnom neoštećene[41]. Nedugo nakon toga Persano upućuje brod San Giovanni, da prenese naredbu Albiniju da se i druga skupina pridruži ostatku flote[1].
Napad na Vis završava oko 19.00 i Operacijska armija se okuplja na pučini u blizini otoka[1]: na italijanskim brodovima bilo je ukupno 7 mrtvih i 41 ranjenih[41]. Persano je oštro ukorio i Vaccu što je prekinuo napad na Komižu bez dopuštenja i Albinija, još prije nego je dobio sve raporte ukupne operacije[41].
Tegetthoff nije imao nikakvih preciznih vijesti o događajima na Visu, te, iz bojazni da ne upadne u zamku, šalje poruku dana 18 jula u 14.30 u kojem traži informacije kakvi tipovi brodova napadaju otok[41]. Tokom noći su se italijanske oklopnjače udaljile 75 km od Visa, između samog otoka i dalmatinske obale[41].
Dana 19. jula u jutarnjim satima Operacijska armija dobija pojačanja: iz Ancone je stigao dugo očekivani Affondatore i skupina brodova kapetana Guglielma Actona, koju su činile fregate na parni pogon s brodskim vijkom Principe Umberto (Actonov admiralski brod) i Carlo Alberto i korveta na parni pogon s lopaticama Governolo, s jednom pješadijskom četom kao pojačanje prilikom iskrcavanja[1]. Persano se odlučio ponoviti pokušaj iskrcavanja za što je bilo potrebno dovršiti uništenje viških fortifikacija[1]. Oko polovice topova u luci Vis bilo je uništeno u napadu 18. jula, ali dio njih je preko noći zamijenjen artiljerijskim oružjem iz Rukavca i Komiže[1].
Nakon što je od strane Sandrijeve flote dobio informaciju da je Tegetthoff obaviješten o prisutnosti italijanskih snaga, Persano je odlučio poslati prvu skupinu na pučinu kao defanzivni manevar, a drugoj i trećoj skupini dati zadatak da nastave s bombardiranjem fortifikacija u Visu[1]. Brodovi treće skupine postigli su dobre rezultate u borbi protiv obalnih baterija, većina njih je uništena[40], stoga je Persano, pošto nije bilo znakova dolaska austrijskim pomorskih snaga, u popodnevnim satima odvojio brodove Varese i Terribile i naredio im da bombardiraju Komižu[1]. Potom je naredio drugoj skupini i floti topovnjača da izvedu iskrcavanje na otok sa svim vojnicima, kojih je bilo između 2.000[1] i 2.600[32], što je trebalo učiniti na jednoj plaži u blizini luke Carober[1]. Ali Albini ne izvršava iskrcavanje s objašnjenjem da su uvjeti bili vrlo teški i bili bi kompromitirali uspješnost[32]. Nakon što je ponovo ukoren od Persana i nakon što mu je ponovljeno naređenje da se iskrca na drugom mjestu, Albini pokušava iskrcavanje oko 20.00 sati[32], ali kad je vidio da su čamci za vrijeme iskrcavanja pod jakom paljbom iz pješadijskog oružja, naređuje da se svi vrate na brodove[1].
U međuvremenu je Persano neredio da 3. divizija pod vodstvom Vacce (Principe di Carignano, Castelfidardo i Ancona), ojačana brodom Formidabile, uplovi u uvalu luke Vis i konačno uništi jedine preostale operativne obalne baterije na utvrdama Madonna i Wellington[1]. Vacca je izvršio naredbu i njegove četiri oklopnjače koncentriranom paljbom uspijevaju u potpunosti uništiti jednu od dvije baterije, no kasnije je admiral procijenio da je manevarski prostor u uvali premali za sva četiri broda (što je bila kriva procjena pošto se nakon Viške bitke cijela austrougarska flota s 26 brodova okupila u istoj uvali) te donosi odluku da se povuće iz uvale s tri broda ostavljajući Formidabile samog[1]. Isti brodovi tada pokušavaju izvesti akciju izviđanja luke Komiža, ali je pokušaj odbijen[32]. Nakon što je teško oštetila austrougarske baterije bombardirajući ih nekoliko sati usidrena 300-400 metara od njih[44]), bez da ih je potpuno uništila, Formidabile izlazi iz luke oko 19.00[45]. Italijanska je oklopnjača pretrpjela ozbiljnu štetu i gubitke od neprijateljske paljbe: teško je oštećen dimnjak, otvori na brodu i oprema (oklop je ipak izdržao i nije probijen[1]), izbilo je nekoliko jakih požara i poginulo je 14 mornara, a 30 ih je bilo ranjeno[45][46]. Brod je izgubio nekoliko topova a jedan eksplodirani projektil je izazvao trovanje kod nekoliko mornara. Nakon što se pridružila ostatku italijanske flote, Formidabileu je najprije pružio pomoć sanitarni personal iz Re d'Italia,a nakon toga brod bolnica Washington[45].
Oko 20.00 sati, nakon završetka operacije, Persano okuplja flotu na pučini oko 15 km od Visa[32]. Ovog dana su italijanski brodovi imali ukupno 9 mrtvih i 73 ranjena[32][47]. Broj ispaljenih projektila bio jako je varirao od broda do broda: tokom 18. i 19. jula Castelfidardo je ispucao oko 1 000 projektila, San Martino 776, Principe Umberto 80 i Terribile 50[32]. Viške fortifikacije su protiv italijanske flote ukupno ispucale 2733 projektila i pretrpile gubitke od 26 mrtvih i 68 ranjenih (u odnosu na 16 mrtvih 114 ranjenih na italijanskoj strani)[32]. Jedina neoštećena obalna baterija u luci Vis bila je Madonna, sve ostale forifikacije imale su ukupno samo osam topova[32].
U međuvremenu se pokrenula austrijska flota pod komandom Tegetthoffa: austrijski admiral je održao sastanak s komandantima drugih brodova 19. jula oko 10.30 i dao je naredbu da cijela flota isplovi iz Fažane izuzev adiralskog broda, Erzherzoga Ferdinanda Maxa, s kojim je isplovio u rano popodne, nakon što je dobio dopuštenje ministra rata i s jedinim ograničenjem da ne smije napasti italijanske snage na Visu ako ocijeni da je njihova akcija od sekundarne važnosti[32]. Austrijska se flota uputila prema jugoistoku brzinom od 6 čvorova[32].
Pošto još uvijek nije došlo do značajnijeg napretka u invaziji Visa, u večer 19. jula 1866. admiral Persano poziva na sastanak na Re d'Italia Vaccu, Albinija, kapetana broda Giuseppea Pauluccija, kapetana fregate Tommasa Bucchiju, te D'Amica iz 1. skupine i majora Taffinija, komandanta trupa za iskrcavanje[1]. Ispostavilo se da je nekim brodovima počelo nedostajati uglja i municije, a kod nekih je došlo do kvarova na mašinama, ali se ipak odlučilo da će se pokušati sa iskrcavanjem 20. jula[1]. Najveća Persanova nesigurnost bila je dolazak austrougarske flote. Nakon dva dana bobardiranja Persano ipak nije htio odustati od invazije na Vis[1]. Tokon operativnog sastanka na Re d'Italia, kapetan D'Amico je predložio da se flota okupi u blizini Lošinja gdje bi bila spremna reagirati ne eventualni napad i da pošalje zahtjev u Anconu za opskrbu ugljom i pojačanjima[1][32]. Vacca je pak predložio da se flota vrati u Ancnu kako bi se opskrbila, ali je ovu ideju Persano odmah odbio jer je smatrao da bi se mogla interpretirati kao neuspjeh operacije[32].
U noći između 19. i 20. došlo je do pogoršanja vremenskih prilika prisilivši posadu da ostane budna na svojim pozicijama iako su svi već bili umorni od dva dana bombardiranja[1]. Iz Ancone je najzad stigao brod Piemonte, s dodatnih 500 vojnika pojačanja pod komandom pukovnika Magliette. Mada je do sada bio neodlučan, Persano se s vojnim snagama za iskrcavanje naraslima na 2 500-3 000 ljudi odlučio na iskrcavanje[1][32][48]. U zoru 20. jula 2. skupina je poslana u luku Carober na iskrcavanje, 1. i 3. skupina se pozicionirala ispred Visa, a Terribilei Varese poslane su na bombardiranje luke Komiže[1].
U međuvremenu je izviđački brod Esploratore u patroli sjeverno, ugledao flotu admirala Tegetthoffa s 26 brodova od kojih dvije oklopnjače u plovidbi prema italijanskoj floti[1]. Bez dodatnih pokušaja identifikacije, izviđač se punom brzinom uputio prema italijanskoj floti pred lukom Vis i u 7.50 u punoj brzini dolazi do italijanskih oklopnjača i daje signal «sumnjivo brodovlje u smjeru sjeveroapada»[1][32].
Persano odmah daje naredbu o prekidu operacija iskrcavanja i naređuje oklopnjačama okupljanje u linijsku borbenu formaciju[1][49] Albini, koji je već započeo s iskrcavanjem i usprkos naredbama da drugi brodovi pokupe čamce za iskracavanje, zakasnio je na okupljanje jer je odlučio vratiti natrag dio opreme i čamaca[1][50]. Brodovi iz 2. skupine su pokupile dio čamaca, a druge je Sandrijeva skupina jednostavno vezala i povlačila. Prekid iskrcavanja i povlačenje su ipak bili naglo izvedeni, pa je bitan dio opreme napušten na plaži, te su ga se domogle austrougarske trupe[1].
.jpg)
Austrijska flota se sastojala od tri divizije[1]. Prva divizija, pod komandom Tegetthoffa, brojala je 7 oklopljenih brodova (Erzherzog Ferdinand Max, Habsburg, Kaiser Max, Prinz Eugen, Don Juan d'Austria, Drache i Salamander) i izviđača Kaiserin Elisabeth; druga divizija, pod komandom kapetana Antona von Petza, sastojala se od moćnog, ali zastarjelog linijskog broda SMS Kaiseri 5 drvenih fregata na parni pogon (Novara, Fürst Felix Schwarzenberg, Radetzky, Adria i Donau), korvete s brodskim vijkom Erzherzog Friedrich i parobroda izviđača Stadion[1]; treća se divizija, pod komandom kapetana fregate Ludwiga Eberlea, sastojala se od 7 manjih topovnjača s brodskim vijkom (Hum, Dalmat, Wall, Velebich, Reka, Seehund, Streiter), nekih manjih brodova (škuna Kerka i Narenta i parobroda lopatičara izviđača Andreasa Hofera)[1]. Izviđački brod Stadion je plovio na čelu flote s ciljem ranog upozoravanja na neprijateljske snage. Tri glavne divizije postavile su se u tri uzastopne klinaste formacije (u obliku slova "V"): prva oklopna divizija pod komandom Tegetthoffa bila je prva, najslabije topovnjače i manji brodovi treće divizije bile su na začelju, a snažni brodovi ali bez oklopa iz druge divizije pod komandom von Petza nalazili su se u centru[1].
Pošto nisu mogli računati na veliki volumen paljbe, plan austrougarske flote bio je naglo se približiti neprijatelju, otvoriti paljbu iz male udaljenosti i pokušati se zabiti u italijanske brodove nakon što ih izoliraju u male skupine odvojene od glavnine flote i potopiti ih kako bi demoralizirali Talijane i prisilili ih na povlačenje. Osim toga Tegetthoff je dao naređenje svojim brodovima da koriste "koncentriranu" paljbu, tj. svi topovi jednog broda trebali su otvarati vatru samo na jedan cilj umjesto da se paljba rasprši[51].
U trenutku dolaska Esploratorea, italijanska flota je bila prilično raspršena zbog operacija iskrcavanja: Varese i Terribile bile su zauzete s bombardiranjem Komiže, 1. skupina bila je između luke Carober i Visa, 2. skupina zajedno s flotilom topovnjača izvršavala je naredbu iskrcavanja u Carober, a 3. skupina nalazila se pred Visom[1]. Brod Re di Portogallo i Castelfidardo imali su kvar na pogonskim mašinama, a teško oštećena Formidabile, nalazila se nekoliko milja sjeverno od ostatka flote u fazi prebacivanja reanjenika na brod bolnicuWashington. Nakon završetka prebacivanja ranjenika Formidabile je otplovio za Anconu gdje je stigao 21. jula[1][32], iako je autorizacija za povlačenje koju je kapetan Saint-Bon uputio Persanu bila odbijena[32].
Originalni Persanov plan bio je dioba flote u tri usporedne kolone, 3. skupina pod komandom Vacce s tri broda, 2. skupina s Persanom s pet brodova i skupina pod komandom Ribotyja s četiri broda[1]. To, međutim, nije bilo moguće pošto se Formidabile povukao prema Anconi, Terribile i Varese bili su pred Komižom oko 15 kilometara udaljeni od ostalih, a Re di Portogallo još se nije pozicionirao u formaciju. Stoga se italijanska flota najprije postavila u frontalnu liniju (jedan brod uz drugi), kasnije u kolonu (jedan brod iza drugog), s tri broda pod komandom Vacce na čelu (Principe di Carignano, Castelfidardo i Ancona) iza kojih su se nalazili Persanovi brodovi (Re d'Italia, Palestro, San Martino, Affondatore), a na začelju su bili brodovi pod komandom Ribotyja (Re di Portogallo i Regina Maria Pia)[1].
Persano je poslao izviđački brod Messaggiere i korvetu Guiscardo da prenesu naredbu brodovima Terribile i Varese kod Komiže da im se pridruže u formaciju pred bitku. Međutim, komandant Terribile, kapetan fregate Leopoldo De Cosa, žestoko se protivio pridruživanju svog broda borbenoj formaciji (najzad nije sudjelovao u bitci), a komandant Varesea, kapetan fregate Luigi Fincati, je tek nakon velikog otpora uspio dobiti autorizaciju da napusti poziciju do Komiže i krene prema glavnini flote[1]. Varese je bio relativno spor brod, pa se uspio pridružiti začelju flote tek dvadesetak minuta poslije početka bitke, usprkos tome što je isforsirao pogonske mašine do maksimuma[32]. U međuvremenu su Re di Portogallo i Castelfidardo otegljeni daleko od glavnine flote kako bi popravile havarije s naredbom da se pridruže floti čim se kvarovi uklone[32].
Oko 9.30 italijanski su brodovi ugledali dim austrougarske flote. Brod Varese se polako približavao ostatku flote, a Re di Portogallo i Castelfidardo uspjeli su ukloniti kvarove te stali u formaciju zajedno s drugim brodovima[32]. Italijanska flota se malom brzinom uputila prema austrougarskoj floti: Persano je htio iskoristiti prednost snažnije artiljerije i izvesti manevar T presijecanja austrijskoj floti[1]. Teoretski su nakon oklopnjača trebali slijediti drveni brodovi pod vodstvom Albinija, ali kapetan je izgubio vrijeme na sakupljanje čamaca za iskrcavanje i tek se kasnije i vrlo malom brzinom uputio na poprište bitke s velikim razmakom od matične flote[1].
I Persano i Tegetthoff su se u svojim odlukama kako rasporediti brodove u formaciju bili pod snažnim utjecajem francuskog kontraadmirala Louisa Eduarda Bouet-Willaumeza, autora knjige Tactiques supplémentaire à l'usage d'une flotte cuirassée, objavljenog 1864[32].
Italijanske snage su imale na raspolaganju ukupno 8 oklopnjača u formaciji i Varesea u dolasku. Drveni brodovi iz 2. skupine bili su vrlo udaljeni od oklopnjača. Tri formacije koje su činile kolonu oklopnjača kretale su se međutim različitim brzinama: 3. skupina se kretala brzinom od 11 čvorova, II divizija nije mogla ploviti brže od devet čvorova zbog sporog kretanja Palestra (komandant Palestra, kapetan fregate Alfredo Cappellini, akumulirao je dodatne količine uglja u podpalublju). Affondatore se nalazio na krajnjem desnom boku II divizije, izvan zone borbi: moguće je da ga je Persano držao kao pojačanje.
Nešto prije bitke, oko 10.00, Persano je donio odluku da se zajedno s D'Amicom i svojim pomoćnicima premjesti na Affondatore[1], povećavši tako zbunjenost među svojim ljudima. Zbog neiskustva posade Affondatorea i njegovih loših manevarskih sposobnosti cijela je operacija trajala desetak minuta što je stvorilo razmak u formaciji između Re d'Italia, prvog broda 2. grupe i Ancone, posljednjeg iz 1. grupe, kojeg je Tegetthoff odmah iskoristio da izvede manevar «T presijecanja» neprijateljske formacije[1]. Razmak od više od 500 metara[50] (maksimalni razmak u formaciji je 400 metara), dodatno se povećao i zato jer kontraadmiral Vacca nije uzeo u obzir sporu plovidbu drugih brodova u formaciji, te je nastavio ploviti brzinom od 11 čvorova[1]. Osim toga, u žurbi prebacivanja niti se posadaAffondatora, niti posada Re d'Italia stigla pobrinuti da pokupi čamac kojim su se admirali prebacili, niti mornare koji su čamcem upravljali. Njih je tek nekoliko sati kasnije pokupio izviđački parobrod Governolo kad je bitka već bila gotova.[52]. Prebacivanjem se pojavio dodatni problem: u uvjetima slabe vidljivosti, admiralski barjak (koji se prilično loše primjećivao, jer se sastojao od italijanske trobojnice s dodatkom bijelih krugova na zelenom polju) postavljen na jarbol Affondatore bio je niži od zastave na jarbolu Re d'Italia, te je bio manje vidljiv. Mora se naglasiti da su i mnogi komandanti primijetili prebacivanje admirala, ali su se pravili kao da ga nisu primijetili kako ne bi morali izvršavati naredbe[1]. Drugi komandanti nisu uopšte primijetili prebacivanje i za primanje naredbi nastavili su pratiti signale iz Re d'Italia umjesto Affondatorea.
Tegetthoff je primijetio otvaranje razmaka između 3. skupine i II. italijanske divizije i odlučio je ponoviti taktiku Horatia Nelsona u Bitci kod Trafalgara i naredio je oklopnjačama zauzimanje formacije u liniju kako bi forsirao odvajanje dvaju grupa italijanskih brodova. Tegetthoff je tako izveo manevar "T presijecanja" italijanske flote. Nakon 10.00 Persano je ugledao austrijske brodove i dao naredbu skretanja desno, ali vidjevši da Tegetthoff plovi prema Visu mijenja naredbu i skreće flotu prema sjeveroistoku[53]. U 10.43 austrijski su se brodovi približili na domet topova.
Principe di Carignano je bio prvi brod koji je otvorio topovsku paljbu u bitci kod Visa (oko 10.45). Između 10.43[53] i 11.00 tri broda pod komandom Vacce ploveći većom brzinom bočno su se preklopili s drugim brodovima vlastite formacije i otvorile paljbu, ali paljbi se nisu pridružile ni 2. ni 3. italijanska divizija, pošto Persano tokom svog prebacivanja nije bio u stanju dati opću komandu otvaranja paljbe. Vaccini su brodovi gotovo odmah prestali s paljbom protiv Tegetthoffove formacije (sedam oklopnjača) zbog još uvijek velike udaljenosti (navedeno je da je udaljenost bila između 900 i 1 500 metara[53])[1], dok su austrijski brodovi odgovorili samo paljbom iz pramčanih topova. U daljem približavanju austrougarski brodovi, prošli su kroz vrlo opasnu zonu pod paljbom italijanskih brodova i pretrpjeli su ozbiljna oštećenja: austrougarski parobrod Drache na krajnjoj desnoj strani 1. austrougarske divizije, pogođen je 17 puta teškim projektilima, te je izgubio glavni jarbol i ostao je privremeno bez pogona. Jedan projektil iz Principe di Carignano pogodio je i obezglavio komandanta Drachea, kapetana broda Heinricha Freiherra von Molla, ali zamjenik kapetana, Carl Weyprecht, uspjeva ponovo dovesti brod u funkciju i pridružiti se bitci. Dok su austrougarske fregate Kaiser Max, Salamander i Habsburg odgovarale na vatru bez nekih bitnijih rezultata, 3. italijanska grupa započinje široki manevar skretanja ulijevo[1]. Ovaj manevar, koji je prema Vaccinom planu trebao pozicionirati njegove brodove na začelje austrijske formacije i napasti neoklopljene drvene brodove), imao je u praksi efekat isključivanja brodova 3. italijanske grupe iz bitke, baš kad se sedam austrijskih oklopnjača sukobilo s 4 italijaske oklopnjače iz II. divizije sada u brojčanoj inferiornosti[1][54].
Lijevo krilo austrougarske flote s brodovima Habsburg, Salamander i Kaiser Max, ušao je u kratku borbu s 3. italijanskom grupom, a desno krilo s brodovima Juan de Austria, Drache i Prinz Eugen napalo je II. italijansku diviziju, koja je prema Persanovom naređenju otvorila paljbu.
Iskoristivći metež u italijanskim redovima, komandant Kaisera von Petz, brzim manevrom uputio se s 2. divizijom prema italijanskom začelju. Italijanski komandant Riboty se u protumanevru odvojio od glavnine grupe i približio se s lijeva Austrijancima [55]. Austrougarski neoklopljeni drveni brodovi 2. divizije našli su se tako u sukobu s modernim italijanskim oklopnjačama s teškim topovima, ali usprkos teškim gubicima, zadržale su formaciju. Austrijska fregata s brodskim vijkom Novara pogođena je 47 puta i njezin kapetan von Klint je poginuo. Erzherzog Friedrich je pogođen projektilom sa Re di Portogallo ispod linije razine vode i počeo se puniti velikom količinom vode, ali se ipak nije potopio, a Schwarzenburg je onesposobljen teškom italijanskom vatrom i nastavila je plutati van kontrole.
Kao posljedica niza nekoordiniranih manevara, grupa triju središnjih brodova 1. italijanske grupe (Re d'Italia, Palestro i San Martino) ostala je izolirana od ostatka flote. Tegetthoff izdaje naređenje svojim oklopnjačama da koncentriraju svoj napad na njih[56]. Od tog trenutka bitka se fragmentirala u cijeli niz kaotičnih sekundarnih bitaka, u kojima su se italijanski brodovi našli u brojčanoj inferiornosti.
Tegetthoff usmjerava svojih sedam oklopnjača protiv brodova II divizije (s Affondatoreom udaljenim lijevo), s namjerom izvođenja kljunovog udara, ali italijanski brodovi skreću za 90° i izbjegavaju sudar[1]. Austrijski brodovi izvode luk i vraćaju se u novom pokušaju kljunovog udara, ali opet s negativnim rezultatom zbog italijanskog protumanevra[1]. U istom trenutku austrijski brodovi pod komandom von Petza nastavljaju paljbu na italijanske brodove pokušavajući ući u borbu s 2. Albinijevom grupom, ali ista se držala na velikoj udaljenosti nezainteresirana za bitku[1]. Brodovi Principe di Carignano i Castelfidardo imali su intenzivnu razmjenu vatre s drvenim fregatama Donau, Radetzky i Schwarzenberg, koje su odgovorile na paljbu koncentrirajući vatru na prva dva broda[57].
Persano se uključuje u bitku pokušajem kljunovog udara protiv udaljenijeg neoklopljenog drvenog broda Kaiser[1], umjesto protiv bližih oklopnjača zauzetih borbom protiv II italijanske divizije. Kaiser uspijeva izbjeći neprijateljski manevar pretrpivši međutim veliku štetu uzrokovanu artiljerijskom paljbom iz Affondatorea[1]. Vidljivost na bojnom polju bila je sve lošija zbog pogoršanja vremenskih prilika i zbog dima iz brodskih dimnjaka i artiljerijske paljbe[1].
U međuvremenu se i III. italijanska Ribotyjeva divizija našla u centru sukoba[1]. Potaknut primjerom svog admirala, italijanski komandant Riboty sa svojim brodom Re di Portogallo pokušava manevar kljunovog udara protiv Kaisera, držeći neprijateljski brod pod kontinuiranom paljbom svojim topovima s užljebljenim cijevima[1]. U posljednjem trenutku von Petz preokreće situaciju i skreće prema napadaču kako bi njegov brod izveo kljunov udar[1]. Dva su broda izbjegla frontalni sudar ali su se ostrugala po lijevom boku. Sudar je ipak slomio pramac i pramčano jedro Kaisera, a pramčana drvena statua s prikazom cara Franje Josipa I) ostala je zabijena u trup Re di Portogalla[1]. Re di Portogallo je iskoristio priliku za niz pogodaka salvom od jednog topa od 250 mm i trinaest topova od 160, što je oborilo glavni jarbol i dimnjak austrougarskog broda, ubilo i ranilo brojne mornare i izazvalo požar na brodu. Dim je bio toliko gust da se u ponovljenom pokušaju približavanja suparnici nisu našli[1].
Affondatore je ponovo ugledao Kaisera u sporom povlačenju (brod se nije mogao brzo kretati zbog oborenog dimnjaka) i u pratnji korvete Erzherzog Friedrich, te je opet pokušao kljunov udar, ali u tom trenutku su izašli na vidjelo svi nedostaci oklopljenog komandnog mosta. Admiral Persano, koji je promatrao cilj sa središnjeg prozorčića izravnatog s pramcem, dao je naređenje održavanja putanje prema Kaiseru bez skretanja, ali njegov podčinjeni D'Amico je promatrao iz prozorčića desno od Persana i ugledao je brod Erzherzog Friedrich i, mislivši da je to Kaiser, dao je naredbu skretanja udesno, dok je drugi zamjenik komandanta Martini na prozorčiću lijevo od Persana dao naredbu skretanja ulijevo. Rezultat je bio da je Affondatore promašio kljunov udar[1], iako već na manje od 200 metara od neprijatelja (na Kaiseru su mornari već bili na jarbolima, spremi ubaciti vrečice s barutom u dimnjak Affondatorea kako bi izazvali eksplozije u strojarnici).
Italijanska topovnjača Palestro, zbog svoje niske brzine, ostaje odvojena od drugih italijanskih brodova. U fazi približavanja brodu Re d'Italia, napalo ju je pet neprijateljskih brodova (četiri oklopnjače i drvena fregata Novara)[7]. Erzherzog Ferdinand Max pokušava manevar kljunovog udara protiv Palestra, ali italijanski brod protumanevrom smanjuje snagu udara na minimum i pri tome gubi samo krmeni jarbol, koji pada na palubu austrougarskog broda. Austrijski mornari tada zarobljavaju italijansku zastavu sa srušenog jarbola usprkos pokušajima mornara s Palestra da ih paljbom s pušaka spriječe u tome[7][57].
Re d'Italia se u međuvremenu našao okružen oklopljenim austrougarskim brodovima Drache, Don Juan de Austria, Salamander i Kaiser Max, ovaj posljednji pokušava kljunov udar kojeg italijanski brod izbjegava[1]. U trenutku bliskog prolaza dvaju brodova dolazi do razmjene topovskih salvi. Ključni događaj zbio se trenutak kasnije, u fasi udaljavanja dvaju brodova austrijski brod usmjerava topove prema krmi Re d'Italia i ispaljuje dvije salve. Prva salva izazvala je požar u admiralskim prostorijama, a druga salva uništava kormilo i mehanizam njegovog povezivanja s komandnim mostom bez mogućnosti popravka[1].
U prvim trenucima na italijanskom brodu nisu bili svjesni teškog oštećenja. Kapetan broda Emilio Faà di Bruno, ranjen u okršaju u nogu, postao je svjestan gubitka kontrole nakon što je izdao zapovijed udaljavanja s bojnog polja. Uvidjevši da kormilo ne funkcionira izdaje naredbu inverzije potiska motora s jedinim rezultatom da je Re d'Italia izgubio brzinu i potpuno se zaustavio[1]. Austrougarski brod Erzherzog Ferdinand Max našao se pramcem okrenut prema imobiliziranom italijanskom brodu. Njegov komandant, Maximilian Daublebsky von Sterneck, popeo se na ogradu kako bi imao bolji pregled i dao naredbu kormilaru Vincenzu Vianellu iz Pellestrine da izvrši manevar kljunovog udara punom brzinom od 11,5 čvorova. Kljun pramca Ferdinanda Maxa razvalio je trup broda Re d'Italia (oklop broda završavao je odmah ispod razine vode tako da je kljun napadača probio nezaštićeni dio trupa) i otvorio razrez od 15 m² s fatalnim učinkom. Italijanski brod se naprije od udara nagnuo desno pa se nagnuo na lijevi bok gdje se nalazio otvor u trupu, potom se prevrnuo i potopio oko dvije minute nakon udara (u 11.30) povukavši sa sobom veći dio posade[1]. Mnogi mornari na palubi, među njima i parlamentarni zastupnik Boggio, nastavili su pištoljima i puškama pucati prema austrijskom brodu dok je njihov brod tonuo, a ispaljena je i posljednja topovska salva koja nije uzrokovala veliku štetu[58]. Kormilar Erzherzoga Ferdinanda Maxa italijanskog porijekla kasnije je nagrađen "Zlatnom medaljom za hrabrost" (Tapferkeitsmedaille in Gold) za držanje u borbi[59]
Na mjesto potapanja dolazi austrougarski izviđački brod Kaiserin Elizabeth i započinje sa spašavanjem pređivjelih sa Re d'Italia, ali ubrzo napušta područje nakon što je četiri puta pogođen topovskom paljbom s italijanskih brodova San Martino i Palestro[60]. Od posade Re d'Italia poginulo je 27 oficira i 364 podoficira i mornara[61], a spasilo ih se 167[62]. Među poginulima bili su i kapetan broda Faà di Bruno, parlamentarni zastupnik Boggio, slikar Ippolito Caffi[63] i šef sanitarne službe ratne mornarice Luigi Verde[1].
Nakon što je izbijegao još jedan pokušaj zabijanja od strane Ferdinanda Maxa[57], Palestro je pretrpio veliku štetu od topovske paljbe, naprije od Novare, a kasnije i od još 3 austrijske oklopnjače među kojima je bila i Drache[60][64]. Volumen paljbe italijanske topovnjače nije se mogao usporediti s onim austrougarskog broda Drache (Drache je bio naoružan s 14 topova na svakom boku, protiv samo dva Palestrova topa):. Oklop nije bio posebno oštećen, ali su najveću štetu pretrpjeli nekolopljeni dijelovi krme, gdje je između ostalog bilo uskladišteno 20 tona uglja kao rezervnog goriva i gdje je izbio početak požara. Posada, koja je kasno primijetila opasnost, poplavljuje krmeno skladište municije i baruta kako bi spriječila eksploziju (samo poplavljivanje je sporo trajalo zbog lošeg funkcioniranja ventila za izlijevanje vode, a ipak je postojala mogućnost eksplozije jer se barut čuvao u vodonepropusnoj buradi; čak nije potpuno jasno da li je kapetanova naredba poplavljivanja krmenog dijela uopće izvršena[1]), dok je posada s austorugarske Novare bacala na Palestrovu palubu ručne bombe i zapaljivi materijal u pokušaju pogoršanja požara[7]. Palestro, u potpunosti onesposobljen za borbu, započinje manevar napuštanja bojnog polja, ali Drache kreće u potjeru za njim. Nedugo zatim, Affondatore zaustavlja austrijski brod, koji se postavlja između njega i Palestra i pokušava izvesti manevar zabijanja u Dracheov trup natjerajući ga tako da napusti potjeru[60]. Palestro tako ostaje sam između dvije flote, onesposobljen za borbu i u plamenu, s posadom u potpunosti zaokupljenom u gašenju požara[7].
U međuvremenu je komandant Ancone, kapetan broda Piola-Caselli, odlučio napustiti Vaccinu grupu i sam krenuti u napad na neprijateljske brodove koji su upravo potopili Re d'Italia. Ugledavši Tegetthoffov admiralski brod Erzherzog Ferdinand Max, Piola-Caselli pokušava izvesti kljunov udar, ali bez uspjeha. Promašivši sudar s austrijkim admiralskim brodom, topnici Ancone ispaljuju salvu iz svih topova iz neposredne blizine[58], ali bez ikakvog efekta, pošto je oficir na čelu topnika u prevelikom žaru bitke prerano dao naredbu za paljbu i topnici su izvršili naredbu i ispalili, iako su im topovi tek bili napunjeni samo barutom bez topovskih projektila u cijevi[58]. Ancona se potom upućuje i sustiže Re di Portogallo koji je doplovio zajedno s topovnjačom Varese u zakašnjenju nakon bombardiranja Komiže[1][65]. Zbog gustog dima na bojnom polju, dva su se italijanska broda sudarila, iako bez većih oštećenja[1][65].
Jedini brod II. divizije još u borbi, San Martino, pridružio se brodovima Re di Portogallo i Regina Maria Pia, ali ovi su brodovi ubrzo bili okruženi većim brojem neprijateljskih brodova[1]. Usprkos velikim oštećenjima, komandant San Martina Roberti uspio je spretnim manevrom izvući vlastiti brod iz okruženja i otploviti na sigurno[1]. Re di Portogallo se također našao u okruženju četiriju brodova (dvije oklopnjače i dvije drvene fregate), ali se Riboty uspio probiti iz okruženja za što su mu i protivnici odali priznanje[1]. Regina Maria Pia bila je u okruženju troje neprijateljskih oklopnjača Salamandea, Prina Eugena i Don Juana de Austria: da bi se oslobodio, komandant broda Del Carretto simulirao je pokušaj kljunovog udara prema Prinzu Eugenu, koji je morao izvesti protumanevar i otvoriti tako prolaz kroz koji je italijanski brod otplovio[1]. U trenutku bliskog prolaza Regine Marie Pie uz bok Prinza Eugena, tokom kojeg su dva broda razmjenjivali žestoku paljbu iz svih artiljerijskih cijevi, komandant Del Carretto i komandant Prinza Eugena Alfred Barry međusobno su se pozdravili oboje skinuvši šešir[1].
Oko podneva je većina italijanskih oklopnjača (Re di Portogallo, Regina Maria Pia, San Martino, Varese, Ancona), probilo okruženje i ponovo se okupilo i ubrzo im se pridružila 3. grupa pod komandom Vacce, koji je privremeno preuzeo komandu[1]. Terribile je također sustigla skupinu[1].
Na inicijativu svojih komandanata, Principe Umberto i Governolo su napustili svoje mjesto u 2. grupi i krenuli u pomoć oklopnjačama[1]. Principe Umberto se približio na oko 800 metara od neprijateljskih brodova i otvorio vatru, ali bio je odmah napadnut od strane jačih austrijskih oklopnjača Prinz Eugen i Salamander s velikim rizikom da bude poražen. Austrijski brodovi su pokušali izvesti manevar odsjecanja italijanskog broda od glavnine grupe i artiljerijskim djelovanjem su mu oštetili jarbole, ali mu je Regina Maria Pia priskočila u pomoć i spasila ga je pokušajem zabijanja u neprijateljske brodove[66]. Governolo je također bio napadnut od strane Prinza Eugena i Salamandera i spašen intervencijom Regine Marie Pie; pošto je tako propao pokušaj priskakanja u pomoć Persanovim brodovima još uvijek u borbi, admiral Albini je dao naredbu povlačenja ovim dvjema brodovima i naglasio je samu nazedbu jednim topovskim pucnjem[1]. Regina Maria Pia, nakon puščane razmjene vatre s Prinzom Eugenom i Salamanderom, na poslijetku se pridružila 3. grupi i nespretnim manevrom se sudarila sa San Martinom, ali bez ozbiljnijih posljedica[65].
Tokom plovidbe prema II. grupi, Principe Umberto se našao na mjestu potapanja oklopnjače Re d'Italia i spasila 116 od 167 preživjelih[66]. U pomoć je priskočio i izviđački brod Messaggiere.
U 12.10 Tegetthoff daje signal svim brodovima da se okupe[65] i austrijska flota, zadovoljna postignutim uspjehom, kreće pravcem Visa u formaciji dviju paralelnih linija, prema nekim izvorima triju[65] (vanjsku liniju prema italijanskoj floti činile su oklopnjače). Ovom formacijom htjelo se zaštititi Kaisera, koji je nakon sukoba s brodovima Re di Portogallo i Regina Maria Pia bio teško oštećen i plovio je uz pomoć broda Reke[1]. Italijanska 2. grupa bila je u poziciji da napadne, pošto je mogla presresti Kaisera držeći zauzetima ostale Tegethoffove oklopnjače, ali je Albini sa svojim brodovima ostao po strani, te su jedini brodovi koji su pokušali napad bili gorenavedeni Principe Umbertoi Governolo autonomnom odlukom njihovih komandanata[1][65].
Jedine oklopnjače koje se nisu pridružile Vaccinoj grupi bili su Palestro i Affondatore. Prvi je nakon što je izbio požar pokušao pobjeći, ali je Drache krenuo za njim u potjeru i tek je intervencija Affondatorea s pokušajem kljunovog udara prisilila Drachea na odustajanje od potjere[60]. Affondatore je nakratko stao uz bok Palestru, ali se zatim udaljio[1], a druga dva broda, Governolo i parobrod lopatičar Indipendenza, priskočili su u mu pomoć i bili spremni na ukrcavanje njegove posade ukoliko je bilo potrebno napuštanje gorućeg broda[7]. Oko 13.00 austrijska oklopnjača Kaiser Maxpokušala je napasti Palestra i druga dva broda koja su doplovila upomoć, ali još jedna intervencija Affondatorea spašava italijanske brodove od novog napada[65].
Kontraadmiral Vacca je u međuvremenu dao naredbu formiranja dviju linija brodova i usmjerio je flotu prema neprijatelju[1]. U jednom trenutku je, međutim, brod Principe di Carignano izveo manevar okretanja smjera i udaljio se s bojnog polja, a ubrzo su to učinili gotovo svi ostali brodovi[1]. S dolaskom Affondatorea admiral Persano preuzima komandu i daje naredbu svim brodovima da krenu u napad na austrijsku flotu i naglasio je da «bilo koji brod koji se ne uključi u bitku smatrati će se izdajnikom». Međutim samo je Re di Portogallo izvršio naredbu i krenuo prema neprijatelju, ali je njegov komandant Riboty, uvidjevši da ga nitko ne slijedi mislio da je krivo razumio naredbu, te je odustao i priključio se glavnini flote[1]. Samo je Affondatore usamljen plovio prema neprijateljskoj floti i nakon što je isplaio jedan jedini topovski hitac iz prevelike udaljenosti odustao je od protunapada[1].
Nešto prije 14.00 Kaiser uplovljava u luku Vis, a nakon otprilike sat vremena i cijela austrijska flota[1], sa zadnjim Erzherzogo Ferdinandom Maxom[65]. Prema nekim izvorima (iako mnogi smatraju da je to legenda), u trenutku kad je admiral Tegetthoff proglasio pobjedu posadama brodova u floti, ovi su odgovorili bacanjem kapa u zrak i povikom "Viva San Marco!" ("Živeo sveti Marko"), pokazujući tako još uvijek veliku privrženost istarskih i dalmatinskih mornara u austrijskoj floti bivšoj Mletačkoj Republici[67][68].
Persano je dao naredbu kapetanu Cappelliniju, komandantu Palestra da napusti brod sad već u potpunosti u plamenu, ali on, još uvijek vjerujući u spas broda, odlučio je ostati zajedno sa svom posadom. Dao je samo naredbu prebacivanja ranjenika na Governolo, koji ga je pokušao i otegliti prema Anconi.[1][7]. Prvi pokušaj tegljenja nije uspio, jer je užad pukla čim je Governolo pokrenuo mašine[7]. Za vrijeme postavljanja nove užadi požar se potpomognut vjetrom proširio i zahvatio magazin s municijom, baš nakon što je che Cappellini, na nagovor svojih oficira, konačno dao naredbu napuštanja broda[1]. Palestro je eksplodirao nešto prije 14.30[1][7] ili 14.45. U eksploziji i potapanju poginuo je komandant Cappellini, 19 oficira i 193 podoficira i mornara[7][69], a samo 23 čovjeka (poručnik Fabrizio Fabrizi bio je jedini preživjeli oficir, dva kormilara, kuhar za oficire i 19 mornara koji su se nalazili na pramcu i pripremali užad za tegljenje) bila su spašena[7]. Preživjele su spasili brodovi Governolo, Guiscardo i Washington[70][71].
Italijanska je flota nastavila ploviti u tom dijelu mora do večeri (Persano je u početku imao namjeru skupiti flotu i krenuti u novi napad[65]), brinući se o spašavanju brodolomaca, ali oko 22.30 i nakon što je detaljnije procijenio stanje vlastite flote (posada je bila umorna i demoralizirana, mnogi brodovi su bili teško oštećeni i potrošili su rezerve uglja i municije, na primjer Principe di Carignano je bio potrošio cjelokupnu rezervu projektila od 200 mm[65]) Persano izdaje naredbu vraćanja u Anconu[1][65]. Pogonske mašine Varesea otišle su u havariju, te je bilo potrebno tegljenje: brod je zaostajao od glavnine flote i stigao je u luku puno kasnije tegljen od broda Governolo[52]. Topovnjače iz Sandrijeve flotile ostale su nepomične zbog manjka uglja, te su i one morale biti otegljene (Guiscardo je oteglio brod Montebello i Gigliou luku Manfredoniju[70], a Washington je u istu luku oteglio Confienzu[71]).
Austrougarska je flota ispalila ukupno 4.456 artiljerijskih projektila (nije poznat broj projektila koji su efektivno pogodili cilj), dok je italijanska flota ispalila samo 1.452 projektila, od kojih je 412 pogodilo cilj[72]. Austrijske oklopnjače pretrpile su štetu samo nakon pogotka topova Armstrong od 150 i 300 lb, dok topovi od 80 lb nisu uspjeli probiti oklop austrougarskih brodova iako su mnogo puta pogodili cilj[72]. Italijanski brodovi su najviše štete pretrpjeli u dijelovima broda nezaštićenih oklopom, kao npr. Re di Portogallo[73]. Vrlo efikasna je bila austrijska taktika koncentrirane paljbe u jednu točku, koja je oštetila kormilo broda Re d'Italia[73]. Austrijske granate izazvale su manji broj požara na italijanskim brodovima, posebno je bio katastrofalan onaj na brodu Palestro, kojemu je zbog posljedica pogađanja zapaljena cijela rezerva uglja.[74] Šteta izazvana italijanskim granatama bila je ograničena na manji požar na austrougarskoj drvenoj fregati Adria[74].
Borba Kaisera i Affondatorea bila je posljednja važna akcija u bitci. Nakon dvije potopljene oklopnjače italijanske se snage povlače, iako je još nekoliko sati bila prisutna razmjena dalekomentne artiljerije. Dok je bio na popravku u luci Ancona, Affondatorea je 6. augusta 1866. zahvatilo nevrijeme, pri čemu se počeo puniti vodom i ubrzo kobilicom potonuo u plićak. Naknadno je izvućen iz mora i ostao je u službi sve do 1907. Po povratku u Anconu Persano je neobjašnjivo proglasio veliku pobjedu svoje flote i poticao je organiziranje bogate proslave sve dok nisu objavljeni realni podaci bitke kod Visa: austrijska flota imala je 38 mrtvih, 138 ranjenih i niti jedan izgubljeni brod, a italijanska flota pretrpjela je teške gubitke od 620 mrtvih, 161 ranjenih i potapanje dviju oklopnjača, Re d'Italia i Palestro. Poraz kod Visa, nakon poraza kod Custoze, izazvao je novi val indignacije u narodu koji je dodatno ojačao nakon uvjeta kojim je pripojen Veneto[1].
Depretis stoga odlučuje pozvati pred vojni sud sve komandante koji nisu izvršili svoju dužnost[1]. Persanu i Albiniju je oduzeta aktivna komanda brodovima, Operacijska armija je ukinuta, a još uvijek aktivne oklopnjače spojene su u novu Operacijsku skupinu pod komandom Vacce, koja je bila stacionirana bez aktivnosti u Anconi, dok su svi drveni brodovi prebačeni u Taranto pod komandom Ribotyja[1].
Mada je italijanski poraz zasjenjen potpunom pruskom pobjedom nad austrijskom vojskom u bitci kod Sadowe, dvostruki poraz kod Custoze i Visa imao je političke i diplomatske posljedice. Od svih teritorija na koje je imala pretenzije, Italija je uspjela dobiti samo Veneto. Čak i u tome je Italia morala pretrpjeti poniženje: Austrougarska, poražena od Prusije, ali pobjednica nad italijanskom kopnenom vojskom i italijanskom mornaricom, sklopila je tajni dogovor s Francuskom Napoleona III i prihvatila da joj prepusti Veneto s ciljem da se organizira glasanje o sudbini ove provincije. Iz niza razloga i zbog nezainteresiranosti Francuske da se glasanje organizira bez italijanskih pritisaka, Francuska najzad prepušta provinciju Italiji. U vojnom smislu Italija je doživjela potpuni fijasko, samo djelomično popravljen pobjedom vojnih jedinica Giuseppea Garibaldija u marginalnoj bitci kod Bazzecce i kasnom prodoru Cialdinija prema Udinama.
U oktobru 1866. započinje proces protiv admirala Persana vođen Senatom Kraljevine Italije pri Vrhovnom sudu (pošto je Persano bio i senator izbjegao je suđenje pred vojnim sudom)[1]. Nakon što je triput prekinut isključivo zbog birokratskih razloga, proces ponovo započinje 1867. optužbama za veleizdaju, kukavičluk pred neprijateljem, nesposobnost, nemarnost i neposluh[1]. Dana 15. aprila 1867. Persano je proglašen krivim za nesposobnost, nemarnost i neposluh, oduzet mu je čin, kasnije i mirovina i osuđen je na plaćanje troškova suđenja[1]. U julu 1867. održan je još jedan jedini sudski proces vezan za bitku na Visu protiv kapetana Leopolda De Cose zapovjednika broda Terribile koji je oslobođen svih optužbi iako se uopće nije uključio u bitku[1]. Admiralima Vacci i Albiniju nije suđeno, ali njihove su vojne karijere završile s viškom bitkom: viceadmiral Giovan Battista Albini je dekretom umirovljen u oktobru 1867, a kontraadmiral Giovanni Vacca doživio je istu sudbinu nešto kasnije na vlastiti zahtjev iznijevši kao razlog dugogodišnju službu i starost[1].
Italijanske vlasti su dodijelile zlatne medalje za hrabrost petorici mornara i oficira koji su učestvovali u bitci kod Visa: posmrtno komandantima Faà di Brunu i Cappelliniju, poginulima u potapanju njihovih brodova, komandantu Saint-Bon, za napad na luku Vis, mornaru topniku 2. klase Francescu Conteduci članu posade broda Formidabile koji je nakon teškog ranjavanja u ruku odbio pomoć svojih drugova kako ne bi morali napustiti svoje položaje[75], mornaru Antoniu Sogliuzzu iz broda Ancona kojeg je tokom napada na Vis neprijateljska paljba direktno pogodila amputiravši mu obje ruke, ali on je odbio pomoć drugova da ih ne bi usporio u uzvratnoj paljbi[76].
Bitka kod Visa je utjecala na izgradnju ratnih brodova slijedećih nekoliko decenija, jer se kljun broda, prije toga korišten samo u krajnjoj nuždi, počeo puno više uzimati u obzir kao primarno oružje. Nove generacije brodova gradile su se s ojačanim pramčanim kljunom sve do Prvog svjetskog rata, čak i kad je razvoj artiljeriske tehnike u praksi onemogućio fizički kontakt među brodovima. Izrada topova sve većeg kalibra i njihovo pozicioniranje u kupole na palubi s mogućnošću podizanja cijevi preko 20° omogućili su domet do 18 km, kao kod klase britanskih brodova Queen Elizabeth. Kako bi se što bolje iskoristio manevar kljunovog udara, izgradio se niz brodova s izuzetno ojačanim kljunom i čiji su topovi imali isključivu ulogu držati neprijatelja zaokupljenog prije samog zabijanja.[77] Prvi takav brod je francuski Taureau izgrađen 1863. godine[78], kojeg je projektirao Henri Dupuy de Lôme. U kasnijem razdoblju se kljun prestao koristiti kao oružje, jedini izolirani primjeri su kljunov udar bojnog broda HMS Dreadnought protiv podmornice. Za probijanje trupa podmornice u biti nije bio potreban osebno dizajniran kljun, dovoljna je bila kobilica broda, tako da je bilo slučajeva potapanja podmornica i od strane trgovačkih brodova koji su se zabijali u njih. Jedan karakterističan slučaj je britanski trgovački brod RMS Olympic, koji je potopio podmornicu udarom kobilice a da pri tome nije pretrpio tešku štetu. Nakon uplovljavanja u luku Southampton vidjelo se da su dvije željezne ploče oštećene i da je kobilica blago savijena, ali nije bilo pukotina u trupu[79].
S vremenom su nacionalne historiografije vrlo različito interpretirale bitku kod Visa. Tako neki historiografi ovu bitku stavljaju u kontekst talijanske teritorijalne ekspanzije prema slavenskom području.[80].
Na primjer Hrvatska enciklopedija on line (Vška bitka) tvrdi da od 7.871 člana posade austrijske flote, 5.000 su bili iz hrvatskih krajeva čime se sugerira većinsko prisustvo mornara Hrvata, ali kako se očito misli na današnjei teritorij Hrvatske, etnička pripadnost mornara je jako upitna pa tako po miišljenju amerčkog povjesničara Lawrencea Sondhausa, oko pola Tegetthoffovih mornara su bili Talijani iz Trsta, Istre, Rijeke i Dalmacije, Hrvati su činili trećinu, nekoliko stotina (najčeće strojari i artiljerci) su bili Austrijanci i Česi, dok je oko šesto mornara bilo iz Veneta.[81].
Do danas još uvijek nije učinjeno specifično arhivsko istraživanje točne nacionalnosti austrijkih mornara, ali iz tadašnjih austrijskih dnevnih novina[82] moguće je dobiti spisak imena mrtvih i ranjenih objavljenih nekoliko dana nakon bitke na inicijativu austrijske mornaričke komande. Objavljena su imena 26 poginulih mornara od ukupno 38 i 133 ranjena od ukupno 138, koji su se uglavnom odnosili na gubitke Kaisera, što otkriva velik volumen vatre koji je pogodio ovaj neoklopljeni brod na dvije palube.
Publicitet bitke za Vis bio je vrlo vrlo velik: dok se na teritoriju Austrijskog Carstva slavila velika pobjeda, u Italiji su s vremenom jačali pokušaji smanjenja njene važnosti, sve do točke tretiranja događaja s prezirom.
Podignut je spomenik sjećanja na poginule austrijske mornare, djelo tršćanskog vajara Leonea Battinellija, postavljen 1867. na viško groblje, koji na visokom pijedestalu prikazuje ležećeg lava na samrti (aluzija na venecijanskog lava) što među pandžama drži austrougarsku zastavu. Na bokovima pijedestala bila su urezana imena poginulih.
Nakon Tegetthoffove smrti, njemu u čast je podignut niz spomenika u Beču, Marburgu (njegovom rodnom gradu, danas Mariboru) i Puli, glavnoj pomorskoj vojnoj bazi Austrijskog Carstva. Preživjelima u bitci kod Visa poklonjeno je poljoprivredno zemljište u malom planinskom mjestu u Transilvaniji u distriktu Brašov, u omiljenom području carice Elizabete od Bavarske koji se i danas naziva Lisa (ime za Vis na rumunjskom jeziku).
Tokom Prvog svjetskog rata sjećanje na bitku koristilo se kao propaganda već od prvih dana neprijateljstva između Austrougarskog Carstva i Kraljevine Italije. U saopćenju Mojim narodima, car Franjo Josip I. , zaprijetio je Italiji ovim riječima:
Novi perfidni neprijatelj s juga nije za nas novi protivnik. Slavna sjećanja na Novaru, Mortaru, Custozu i Vis čine ponos moje mladosti, a duh Radetzkog, nadvojvode Alberta i Tegetthoffa, koji nastavlja živjeti u mojoj kopnenoj vojsci i mornarici, ulijeva mi povjerenje da možemo obraniti i južne granice Monarhije
– Službeno saopćenje Franja Josipa I., austrougarskog cara[83]
U isto vrijeme, u Italiji su štampane propagandne razglednice sa stihovima pjesme Canzone d'Oltremare ("Prekomorska pjesma") Gabrielea D'Annunzia napisane krajem 19. vijeka: «Izranja iz svetih viških voda glava i iz beskrvnih usta vikne: "Sjeti se! Sjeti se!", te ponovo zaroni». Isti pjesnik je austrijsku pobjedu iz 1866. više puta nazivao «viška pobjedica».
S prestankom neprijateljstava, italijanske su snage okupirale Dalmaciju prema odlukama Londonskog ugovora, pa tako i otok Vis. Spomeniku poginulima su tada dodane dvije nove pločice s natpisima: "Italija pobjednica" i "novembar 1918". Nakon pripajanja većeg dijela Dalmacije novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, spomenik je razmontiran i premješten u Livorno u dvorište tamošnje mornaričke akademije. Pošto je Istra nakon rata dodijeljena Italiji, i spomenik Tegetthoffu u Puli je 1935. razmontiran i poslan u Graz, gdje je ponovo montiran i postavljen. Spomenik u Marburgu/Mariboru su uništili Slovenci 1921., tokom niza akcija s ciljem slovenizacije grada i eliminacije sjećanja na domicilnu njemačku narodnost[84].
Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslovenske su vlasti na Visu podigle umanjenu kopiju originalnog spomenika premještenog u Livorno. Godine 1996. nakon hrvatske nezavisnosti za 130. obljetnicu bitke proširila se ideja da je većina mornara austrijske mornarice u bitci kod Visa bila hrvatske nacionalnosti i pokrenuta je novinarska kampanja da se preda službeni zahtjev italijanskoj vladi za vraćanje spomenika iz Livorna. Kasnije je podignut novi spomenik, identična kopija onog starog: na bokovima pijedestala urezan je natpis na njemačkom i hrvatskom u kojem se priziva mir na Jadranskom moru, ali su iz spiska poginulih mornara izostavljeni svi oni s italijanskim prezimenom[85].
- ↑ 1,000 1,001 1,002 1,003 1,004 1,005 1,006 1,007 1,008 1,009 1,010 1,011 1,012 1,013 1,014 1,015 1,016 1,017 1,018 1,019 1,020 1,021 1,022 1,023 1,024 1,025 1,026 1,027 1,028 1,029 1,030 1,031 1,032 1,033 1,034 1,035 1,036 1,037 1,038 1,039 1,040 1,041 1,042 1,043 1,044 1,045 1,046 1,047 1,048 1,049 1,050 1,051 1,052 1,053 1,054 1,055 1,056 1,057 1,058 1,059 1,060 1,061 1,062 1,063 1,064 1,065 1,066 1,067 1,068 1,069 1,070 1,071 1,072 1,073 1,074 1,075 1,076 1,077 1,078 1,079 1,080 1,081 1,082 1,083 1,084 1,085 1,086 1,087 1,088 1,089 1,090 1,091 1,092 1,093 1,094 1,095 1,096 1,097 1,098 1,099 1,100 1,101 1,102 1,103 1,104 1,105 1,106 1,107 1,108 1,109 1,110 1,111 1,112 1,113 1,114 1,115 1,116 1,117 1,118 1,119 1,120 1,121 1,122 1,123 1,124 1,125 1,126 1,127 1,128 1,129 1,130 1,131 1,132 1,133 1,134 1,135 1,136 1,137 1,138 1,139 1,140 1,141 1,142 1,143 1,144 1,145 1,146 1,147 1,148 1,149 1,150 1,151 1,152 1,153 1,154 1,155 1,156 1,157 1,158 1,159 1,160 1,161 1,162 1,163 1,164 1,165 1,166 1,167 1,168 1,169 1,170 1,171 1,172 1,173 1,174 1,175 1,176 1,177 1,178 1,179 1,180 1,181 1,182 1,183 1,184 1,185 1,186 1,187 1,188 1,189 1,190 Ermanno Martino (2011.). „Lissa 1866: perché? (1. i 2. dio)”. Storia Militare (broj 214 i 215).
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 1866: Quel brutto pasticcio di Lissa., pristupljeno 3. juna 2016.
- ↑ Greene e Massignani 1998. str. 215.
- ↑ Greene e Massignani 1998., str. 252.
- ↑ Greene e Massignani 1998., str. 251.
- ↑ R. N. Formidabile 1861 - pirocorvetta corazzata di 2ª classe, pristupljeno 31. maja 2012.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 Greene e Massignani 1998., str. 237.
- ↑ Affondatore je naručen u oktobru 1862. s isporukom predviđenom za jul 1863., ali zbog stečaja brodogradilišta u kojemu je naručena, gradnja je započela tek u aprilu 1863. s planom pune operativnosti u roku od 18 mjeseci, ali radovi su se odužili i brod je u žurbi predan naručiocu 6. juna 1866. Regia Marina je čak bila prisiljena odustati od naplate penala od 5000 britanskih funti za kašnjenje isporuke, pošto joj je brod bio prijeko potreban zbog izbijanja Trećega rata za nezavisnosti Italije.
- ↑ Greene i Massignani 1998., str. 238.
- ↑ Sacchi, str. 9.
- ↑ Greene e Massignani 1998. str. 235. i 238.
- ↑ ERZHERZOG FERDINAND MAX - 1865, pristupljeno 1. juna 2012.}}
- ↑ 14,0 14,1 HABSBURG - 1866, pristupljeno 1. juna 2012.
- ↑ 15,0 15,1 15,2 S.M.S. Erzherzog Ferdinand Max (1866), pristupljeno 1. juna 2012.
- ↑ DRACHE - 1861, pristupljeno 1. juna 2012.
- ↑ E. Martino, art. cit. dio 1., str. 11.
- ↑ Antonicelli, str. 26
- ↑ Domenico Millelire - Mortai archipendoli e bombe Arhivirano 2013-06-24 na Wayback Machine-u, pristupljeno 29. juna 2012.
- ↑ Antonicelli, str. 29.
- ↑ Antonicelli, str. 31.
- ↑ Antonicelli, str. 28.
- ↑ Pošto čisto željezo i čelik imaju gotovo istu gustoću (osim kod jako legiranih čelika, koji se u ono doba nisu koristili) vjerojatnije je da se radilo o lijevanom željezu. Antonicelli, str. 27.
- ↑ Antonicelli, str. 27.
- ↑ Antonicelli, str. 32.
- ↑ U Austrougarskoj mornarici jedna je funta težila 0,560 kg, vidi Antonicelli, bilješka 18
- ↑ 27,0 27,1 Greene e Massignani 1998. str. 217.
- ↑ L'Esploratore e gli avvisi Arhivirano 2013-10-07 na Wayback Machine-u, pristupljeno 19. juna 2012.
- ↑ 30,0 30,1 30,2 30,3 Greene i Massignani 1998., str. 218.
- ↑ Greene e Massignani 1998., str. 219.
- ↑ 32,00 32,01 32,02 32,03 32,04 32,05 32,06 32,07 32,08 32,09 32,10 32,11 32,12 32,13 32,14 32,15 32,16 32,17 32,18 32,19 32,20 32,21 32,22 Greene e Massignani 1998, str. 222.
- ↑ {{http://www.marina.difesa.it/storiacultura/storia/storianavale/Pagine/lissa.aspx La Battaglia di Lissa (20 luglio 1866), pristupljeno 31. maja 2012.
- ↑ Prvi podaci o korištenju jezika na Visu su iz 1890., oko četvrt stoljeća poslije bitke i nakon sistematske politike deitalijanizacije od strane austrijskih vlasti. Godine 1890. na popisu je bilo 352 Italijana od ukupno 8674 stanovnika. Vidi Guerrino Perselli: I censimenti della popolazione dell'Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune città della Dalmazia tra il 1850 e il 1936, Talijanska unija Rijeka-Narodno sveučilište Trst, Trst-Rovinj 1993., str. 461.
- ↑ U vezi dostave mapa postoje proturječne informacije. Prema nekim izvorima, Camillo Benso di Cavour je godinama prije pripremio detaljne mape i informacije o obrambenom sistemu otoka Visa, ali nikakav sličan dokument se ne nalazi u arhivima. Prema drugoj verziji matrice za grafike su stigle u Ministarstvo pomorstva, ali nikad nije pokrenuto štampanje. Martino, art. cit., str. 18.
- ↑ Sacchi, str. 10-11.
- ↑ 37,00 37,01 37,02 37,03 37,04 37,05 37,06 37,07 37,08 37,09 37,10 37,11 37,12 37,13 37,14 37,15 Greene e Massignani 1998, str. 224
- ↑ Gedenken des ÖMV zum 140. Jahrestag der Seeschlacht bei Lissa am 20.Juli 1866 bei der Insel Lissa, Karl Skrivanek, pristupljeno 22. juna 2006.
- ↑ Ferrante E. (1988.). Studio Tesi Edizioni. ur. I fatti di Lissa. ISBN 88-7692-190-7., Messaggiere je klasificiran kao izviđački brod s komandantom
- ↑ 40,0 40,1 Sacchi, str. 11.
- ↑ 41,0 41,1 41,2 41,3 41,4 41,5 41,6 41,7 41,8 Greene e Massignani 1998, str. 225.
- ↑ Greene e Massignani 1998. str. 224.-225.
- ↑ Vacca je na primjer izjavio da je jedna obalna baterija u luci Komiža pozicionirana na 700 m nadmorske visine, dok najviši vrh na Visu ne prelazi 600 m.
- ↑ Simone Pecoret de Saint Bon, Marina Militare, pristupljeno 19. juna 2012.
- ↑ E. Martino ipak iznosi puno manje gubitke, oko 3 mrtva i 39 ranjenih zajedno s lako ranjenima.
- ↑ Ovaj se podatak ne podudara s izvještajem o gubicima Formidabilea.
- ↑ Risorgimento, San Marco in Cina e Libia Arhivirano 2016-03-15 na Wayback Machine-u, pristupljeno 31. maja 2012.
- ↑ Sacchi, str. 11-12.
- ↑ 50,0 50,1 Sacchi, str. 12.
- ↑ E. Martino, art. cit. 1. dio, str. 12.
- ↑ 52,0 52,1 Luigi Fincati (1866). Tip. Baluffi. ur. Ancona e Lissa: cuique suum. str. str. 16.
- ↑ 53,0 53,1 53,2 Greene e Massignani 1998., str. 230.
- ↑ Greene e Massignani 1998., str. 231.
- ↑ Sacchi, str. 13.-14.
- ↑ Sacchi, 13.
- ↑ 57,0 57,1 57,2 Greene i Massignani 1998. str. 232.
- ↑ 58,0 58,1 58,2 Greene i Massignani 1998, str. 233.
- ↑ Rassegna storica del Risorgimento Arhivirano 2015-09-24 na Wayback Machine-u, website: Chioggia dal 1849 al 1866, pristupljeno 25. juna 2012. Službeno austrijsko ime ordena je "Ehren-Denkmünze für Tapferkeit", ali kolokvijalno je poznata kao "Tapferkeitsmedaille".
- ↑ 60,0 60,1 60,2 60,3 Mike Bennighof, The Battle of Lissa, 20 July 1866 Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u, pristupljeno 27. juna 2012.
- ↑ Ré d'Italia fregata 1863-1866, Lettens Jan, ristupljeno 27. juna 2012.
- ↑ La Regia Fregata Corazzata di I Rango ad elica "RE D'ITALIA", pristupljeno 27. juna 2012.
- ↑ Ippolito Caffi nell'Enciclopedia Treccani, pristupljeno 27. juna 2012.
- ↑ Alfredo Cappellini, Marina Militare - Medaglie di Oro al V.M., pristupljeno 27. juna 2012.
- ↑ 65,00 65,01 65,02 65,03 65,04 65,05 65,06 65,07 65,08 65,09 65,10 Greene e Massignani 1998., str. 234.
- ↑ Do 1849. i samo ime austrijske ratne mornarice bilo je Österreichische-Venezianische Kriegsmarine.
- ↑ (pdf) Le armi di San Marco. 2012.. str. 256..
- ↑ U vezi potapanja Palestra, međutim, izvori se ne slažu: drugi izvori iznose 231 poginulog (http://www.stulfa.it/ass%20mazz/Mazzini/doc/Mazzini-800.htm) i 19 preživjelih (http://www.solofrastorica.it/garzilliferdin.htm), ili 227 poginulih od ukupno 269 članova posade (http://www.wrecksite.eu/wreck.aspx?148120), ili još 228 mrtvih i 26 preživjelih (Martino).
- ↑ 70,0 70,1 Franco Bargoni, Franco Gay, Valerio Manlio Gay, Navi a vela e navi miste italiane, str. 145-176
- ↑ 71,0 71,1 Enrico Cernuschi, Maurizio Brescia, Erminio Bagnasco, Le navi ospedale italiane 1935-1945, str. 5.-6.
- ↑ 72,0 72,1 Antonicelli, str. 34.
- ↑ 73,0 73,1 Antonicelli, str. 35.
- ↑ 74,0 74,1 Antonicelli, str. 36.
- ↑ Francesco Conteduca, Marina Militare - Medaglie di Oro al V.M., pristupljeno 1. jula 2012.}}
- ↑ Antonio Sogliuzzo, Marina Militare- Medaglie di Oro al V.M., pristupljeno 1. jula 2012.}}
- ↑ Ropp, Theodore, and Stephen S. Roberts. The Development of a Modern Navy: French Naval Policy, 1871–1904. Naval Institute Press, 1987; str. 13.
- ↑ la Flotte de Napoléon III - Taureau Arhivirano 2012-03-10 na Wayback Machine-u, pristupljeno 4. jula 2012.
- ↑ Richard Henry Gibson; Prendergast, Maurice (1931.). Constable. ur. The German submarine war, 1914–1918. str. 304. ISBN 978-1-59114-314-7.
- ↑ Maštrović, Vjekoslav Novak, Grga Viška bitka, Zadar, Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, 1967.
- ↑ Sandhaus, Lavrence The Habsburg Empire ad the Sea. Austria Naval Policy 1797-1866, West Lafayette Purdue Universsity Press, 1989
- ↑ ANNO - AustriaN Newspapers Online,Österreichische Nationalbibliothek, Historische österreichische Zeitungen und Zeitschriften online, pristupljeno 1. juna 2012.
- ↑ Schieramento e statistiche - La dichiarazione di guerra dell'Italia all'Austria-Ungheria, Alessandro Gualtieri, lagrandeguerra.net, pristupljeno 29. april 2012.
- ↑ Reinhard Reimann, Für echte Deutsche gibt es bei uns genügend Rechte. Die Slowenen und ihre deutsche Minderheit 1918-1941, in Harald Heppner (cur.), Slowenen und Deutsche im gemeinsamen Raum, Südostdeutschen Historischen Kommission, 2002, str. 140.
- ↑ G.Scotti, Lissa 1866. la grande battaglia per l'Adriatico, LINT Editoriale, Trieste 2004, str. 198
- Aldo Antonicelli (april 2012). „I cannoni di Lissa”. Storia Militare (223): 26-36.
- Ironclads at War: The Origin and Development of the Armored Warship, 1854-1891. 1998. ISBN 0-938289-58-6.
- Ermanno Martino (2011). „Lissa 1866: perché? (1ª parte)”. Storia Militare (214).
- Ermanno Martino (august 2011). „Lissa 1866: perché? (2ª parte)”. Storia Militare (215).
- Giors Oneto, Un'onta della Regia Marina, Lodi, Il Rinascimento, 1966
- Sacchi (2000). Navi e cannoni: la Marina italiana da Lissa a oggi. ISBN 88-09-01576-2.
- Marco Scardigli (2011). BUR. ur. Le grandi battaglie del Risorgimento. ISBN 978-88-17-04611-4.
- Giacomo Scotti (2004). LINT Editoriale. ur. Lissa 1866. La grande battaglia per l'Adriatico. ISBN 88-8190-211-7.
- William Oliver Stevens; Allan Ferguson Westcott (1942). Doubleday. ur. A History of Sea Power.
Za borbene naredbe:
- Felice Venosta, Custoza e Lissa, fatti delle guerra italiana del 1866, Carlo Barbini Editore, Milano 1866
- Felice Venosta, Storia aneddotica della campagna d'Italia del 1866, Francesco Pagolini tipografo editore, Milano 1866
- La campagna del 1866 in Italia, G.Cassone e comp. tipografi-editori, Torino/Firenze 1866 (estratto dalla Rivista Militare Italiana, anno XI, vol. IV)
- Die Operationen der Österreichische Marine ... und die Seeschlacht bei Lissa, Wien 1866
- .
- La campagna del 1866 in Italia, Sezione storica del Corpo di stato maggiore, Roma 1875
- Hrvatska verzija Bitke za Vis, pristupljeno 1. juna 2016.
- Službena web stranica Italijanske ratne mornarice o Bitci kod Visa, pristupljeno 1. juna 2016.