Londonski ugovor

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Londonski ugovor
Sporazum između Francuske, Rusije, Velike Britanije i Italije
Generalno
Tip sporazuma međunarodni ugovor
Jezici engleski, francuski
Potpisivanje 26. travnja 1915.
Ujedinjeno Kraljevstvo London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Stranke
Strana 1 Strana 2
Strane Francuska Francuska
 Rusko Carstvo
 Ujedinjeno Kraljevstvo
Italija Italija
Potpisnici Francuska Paul Cambon
Rusko Carstvo Aleksandar Benckendorff
Ujedinjeno Kraljevstvo Edward Grey
Italija Guglielmo Imperiali

Londonski ugovor bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njihovih dojučerašnjih saveznika.

Talijanska pretpovijest i njeni probitci[uredi - уреди | uredi izvor]

Italija je bila članicom Trojnog saveza, ali je 1914. proglasila neutralnost, ne uključivši se u Prvi svjetski rat. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio obećan Južni Tirol, dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan Europe.

U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. Trentino, Južnu Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Italija je dobila i južnu Albaniju te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije, koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Pri podjeli Male Azije, Italija je trebala dobiti i dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj.

Iste godine, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na galicijskom bojištu. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.

Ugovor je držan u tajnosti, ali je u studenom 1917., nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus. Известия). Dio obećanja je ostao neispunjen, podosta zahvaljujući i radu hrv. političara u Jugoslavenskom klubu, koji su i raskrinkali Londonski sporazum. Primjerice, zaslugom Ante Trumbića, spriječeno je da i otok Vis, koji je imao simbolično značenje (Viška bitka 1866.), dopadne u ruke Talijanima. Ante Trumbić je bio svojevremeno zastupnik za otok Vis.

Obećanja drugim saveznicima[uredi - уреди | uredi izvor]

Ugovor je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije. Saveznici su Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.

Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.

Prema informacijama, koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u travnju 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vikizvornik
Vikizvornik ima originalan tekst povezan sa ovim člankom: