Ante Trumbić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ante Trumbić
Ante Trumbić

Mandat
1906. – 1907.
Prethodnik Vinko Milić
Nasljednik Vicko Mihaljević

Ministar vanjskih poslova
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Mandat
1918. – 1920.
Prethodnik  Stojan Protić
Nasljednik Milenko Vesnić

Rođenje 17. svibnja 1864.
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Split, Austrijsko Carstvo
(danas  Hrvatska)
Smrt 17. studenog 1938.
Kraljevina Jugoslavija Zagreb, Kraljevina Jugoslavija
(danas  Hrvatska)
Politička stranka SP (-1905)
HS (1905-1918)
HZ (1924-1926)
HFSS (1926-1929)
HPSS (1931-1938)
Zanimanje advokat

Ante Trumbić (Split, 17.5. 1864. - Zagreb, 17.11. 1938) bio je hrvatski političar poznat kao jedan od vodećih zagovornika stvaranja i osnivač jugoslavenske države.

Školovao se za pravnika u Zagrebu, Beču i Grazu. Godine 1895. je izabran u Dalmatinski sabor kao član Hrvatske stranke prava i tamo je ostao sve do početka prvog svjetskog rata. Godine 1897. je izabran kao zastupnik u austrijskom Carevinskom vijeću. Godine 1906. je bio gradonačelnik Splita. Kada je izbio prvi svjetski rat, Trumbić je emigirirao u Italiju gdje se povezao sa Franom Supilom i drugim jugoslavenski nastrojenim emigrantima. Godine 1915. je postao predsjednikom novoosnovanog Jugoslavenskog odbora. Na njegovom čelu je vodio pregovore sa srpskom vladom Nikole Pašića koji su završeni usvajanjem Krfske deklaracije. Nakon stvaranja Kraljevine SHS bio je ministar vanjskih poslova i delegat SHS na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kada je SHS Rapalskim sporazumom prepustila Italiji Istru i dijelove Dalmacije, Trumbić je dao ostavku. Otada je postao žestoki kritičar vlade u Beogradu te se zalagao za preuređenje jugoslavenske države na federativnim osnovama. Nakon atentata na Stjepana Radića se priključio HSS-u.

Pred smrt (1936) je objavio knjigu Suton Austro-Ugarske.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Splitu, gdje je maturirao 1882, a Pravni fakultet u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je promoviran u doktora prava 1890.[1] Zastupao pravaške ideje još od zagrebačkih studentskih dana, pa u tom smislu javno djelovao kao tajnik trogirske općine (1886.-1888.), sudski pripravnik i odvjetnik (1894.) u Splitu.[2]

Austro-Ugarska[uredi - уреди | uredi izvor]

Već za studija upoznao se s pravaškim idejama i surađivao u pravaškom listu Hrvatska kritizirajući oportunističku politiku narodnjaka u Dalmaciji. Od 1894. bio odvjetnik u Splitu, gdje je djelovao na okupljanju svih pravaških skupina u Dalmaciji u jedinstvenu pravašku organizaciju, Stranku prava.[3] Trumbić se u politiku aktivno uključuje od 1891. godine i zastupao je pravaške ideje u Dalmaciji. S Ivom Prodanom i Franom Supilom osnovao je Stranku prava u Dalmaciji 1894. godine.[1] Trumbić je uz Supila najvažniji predstavnik dalmatinskoga liberalnog pravaštva.[2] Bio je zastupnikom u Dalmatinskom saboru više puta između 1895. i 1914. godine a 1897. godine i predstavnik u Carevinskom vijeću u Beču.[3]

Na njegovu inicijativu, hrvatski zastupnici objavili deklaraciju kojom se osporavao dotadašnji državnopravni položaj Dalmacije u austrijskom dijelu Monarhije. Radi jačanja političkog saveza pravaša i narodnjaka, sudjelovao je 1900. u osnivanju te bio predsjednik Hrvatskoga političkoga društva za Dalmaciju. Zajedno s Franom Supilom pokrenuo je 1903. godine politiku »novoga kursa« s idejom ujedinjenja hrvatskih zemalja te suradnje svih naroda ugroženih germanizacijom. Od 1905. do 1907 bio je izabran za gradonačelnika Splita.[3] Godine 1905. potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku, kojoj je bio potpredsjednik te napisao stranački program. Politika »novoga kursa« značila je približavanje Ugarskoj u korist zajedničke protubečke politike s boljim izgledima za samoodređenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Taj program podloga je Riječke rezolucije, koju je Trumbić i predložio na sastanku glavnine hrvatskih oporbenih stranaka (2. i 3. listopada 1905.).[2] Nakon krize oko aneksije BiH (1908.–1909.) i balkanskih ratova (1912.–1913.) zagovarao je ujedinjenje Južnih Slavena izvan Austro-Ugarske Monarhije.[3]

Prvi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Jugoslavenski odbor

Prihvativši ideju hrvatsko-srpskoga »narodnog jedinstva«, Trumbić sve više računa sa stvaranjem zajedničke jugoslavenske države. Nakon sarajevskog atentata, a po prethodnom dogovoru s oporbenim prvacima, prelazi u Italiju, gdje s Franom Supilom i Ivanom Meštrovićem pokušava spriječiti saveznička pogađanja s Italijom na račun hrvatskih i slovenskih teritorija. Unatoč znakovima srbijanske ekskluzivnosti, Trumbić je nakon susreta s predstavnicima domovinskih stranaka i Srbije, pa i razgovora s Nikolom Pašićem u Nišu (travanj 1915.), ustrajao na formiranju Jugoslavenskog odbora, koji je pokrenut potkraj svibnja 1915. u Parizu s Trumbićem na čelu. U početku su u tome odboru prevladavale razmirice između Trumbića i Supila, koji je nasuprot Trumbiću zahtijevao srbijanska jamstva kao preduvjet za zajedničku državu.[2] Bio je zatim predsjednik Odbora u Londonu te je nastojao kod sila Antante i srpske vlade postići priznanje Odbora kao zastupnika interesa južnoslavenskih narodâ Monarhije i jugoslavenskih dragovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih postrojbi.[3]

Hrvat Ante Trumbić, Srbi: Nikola Pašić, Milenko Vesnić i Slovenac Ivan Žolger na zajedničkoj fotografiji pred kraj rata.

Zbog mišljenja o nužnosti ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, došao je u sukob sa Supilom, koji je zatim istupio iz Odbora. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao uvođenje federativnoga uređenja u budućoj jugoslavenskoj državi. Nakon revolucije u veljači 1917. u Rusiji, Pašić je pristao na razgovore o novoj državi, što je utrlo put Krfskoj konferenciji.[2]

Na Krfskoj konferenciji, zauzimao se da ujedinjenje Kraljevine Srbije i ostalih južnoslavenskih naroda bude provedeno na temelju priznanja narodne individualnosti. Krfsku deklaraciju (20. srpnja 1917.), čiji je bio potpisnik u ime Jugoslavenskoga odbora, držao je osnovnim dokumentom južnoslavenskog ujedinjenja, koji se suprotstavljao velikosrpskim koncepcijama Nikole Pašića.[3] Sama deklaracija bila je kompromisan i nedorečen dokument.[2] Kao predstavnik Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, na Ženevskoj konferenciji (9. studenog 1918.) postigao je priznanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba kao ravnopravnoga čimbenika s Kraljevinom Srbijom u ujedinjenju južnoslavenskih naroda. Ali kako je srpska vlada odbila zaključke konferencije, ujedinjenje je provedeno bez njegova utjecaja.[3]

Kraljevina Jugoslavija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uspostave jugoslavenske države, Kraljevstva SHS, 1. prosinca 1918. godine i formiranja prve zajedničke vlade, pod predsjedništvom Stojana Protića, izabran je za ministra vanjskih poslova (20. prosinca).[1] Sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Versaillesu kao Pašićev zamjenik, zastupajući interese Kraljevstva SHS nasuprot talijanskim presezanjima prema istočnoj obali Jadrana. Voditelj je jugoslavenske delegacije na teritorijalnim pregovorima s Italijom u Rapallu (8.-12. studenog 1920.), nakon kojih je podnio ostavku. Razočaran politikom Beograda, izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao nezavisni zastupnik, osudio centralistički ustavni prijedlog i glasovao protiv njega. Protivio se kao i svi ostali hrvatski predstavnici, Vidovdanskom ustavu.[2]

Zauzimao se za federalističko uređenje i nacionalnu ravnopravnost. Nakon prelaska u Zagreb 1923., godine 1924. ušao je u Hrvatsku zajednicu (koja je bila u Hrvatskom bloku).[1] Hrvatsku zajednicu, autonomističku građansku stranku usmjerava k republikanstvu. Radićev je odvjetnik nakon uhićenja vodstva HRSS-a 1925., prihvaća kandidaturu HRSS-a i svoje matične stranke, te pobjeđuje na skupštinskim izborima 1925. kao jedan od kandidata za grad Zagreb.[2] Raskida s Radićem nakon njegova prihvaćanja Vidovdanskog ustava[6] Radićev čin ulaska u vladu označio je kao kapitulaciju pred hegemonizmom te istupa iz stranke i osniva proturadićevsku Hrvatsku federalističku seljačku stranku.[6] Stranka je svoj program temeljila na nepriznavanju Vidovdanskog ustava i centralističkog uređenja države.[7] Na skupštinskim izborima 1927. stvorio je Hrvatski blok s frankovcima, te bio izabran u Zagrebu.[2]

Nakon atentata na Stjepana Radića (1928.), pristupio je Poslaničkomu klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK) te je u vanjskoj politici zastupao politiku Hrvatske seljačke stranke (HSS). Bila je to neuspjela vanjskopolitička misija HSS-a u nizu zapadnih zemalja.[2] Za šestosiječanjske diktature, i formalno je pristupio HSS-u.[3][1] Branio je Mačeka nakon uhićenja 1930. Godine 1932. zajedno s Vladkom Mačekom i SDK, sudjeluje u stvaranju rezolucije nazvane Zagrebačke punktacije.[8] U toj se rezoluciji osuđuje srpski hegemonizam, naglašava hrvatska individualnost i traži složena država.[8] Za vrijeme Mačekova tamnovanja (1932.-1934.) neformalno je predvodio HSS.[2] Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine (1938.) prije raspada te države, u Zagrebu.[3] Sahranjen je u Splitu a nadgrobni mu je spomenik, djelo Ivana Meštrovića, postavljen na godišnjicu smrti, u studenom 1939. godine.[9]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Proleksis enciklopedija:Trumbić, Ante, preuzeto 10. kolovoza 2012.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 Krležijana - Ante Trumbić
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ante Trumbić
  4. Opća i nacionalna enciklopedija Jugoslavenski odbor
  5. Archive.org Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919. Sabrao ih Ferdo Šišić. str. 84-85 (pdf, 20 MB!)
  6. 6,0 6,1 Ivan Strižić, Hrvatski portreti, DoNeHa, Zagreb, 1993., ISBN 953-96050-0-8 str. 107.
  7. Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2. dop. izd., Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2003., ISBN 953-6308-46-0 str. 111.
  8. 8,0 8,1 Ivan Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, vl. naklada, Split, 1969., str. 213.
  9. Perislav Petrić: Dom dostojan splitskih veslača. Počast Trumbiću, Slobodna Dalmacija, srijeda, 1. prosinca 2004., preuzeto 10. kolovoza 2012.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Političke funkcije
Prethodi:
Vinko Milić
Gradonačelnik Splita
1906 – 1907
Slijedi:
Vicko Mihaljević
Prethodi:
Stojan Protić
Ministar spoljnih poslova Kraljevine Srba, Hrvatsa i Slovenaca
1918-1920
Slijedi:
Milenko Vesnić
Stranačke/partijske dužnosti
Prethodi:
Ivan Lorković
Vođa Hrvatske federalističke seljačke stranke
1926 – 1929
Slijedi:
nema