Rapalski ugovor

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Potpisivanje ugovora

Rapalski sporazum je međudržavni sporazum između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je rešeno tzv. jadransko pitanje - utvrđivanje posleratnih granica na istočnoj jadranskoj obali između dviju kraljevina. Potpisan je 12. novembra 1920. godine u gradu Rapalu pored Đenove.

Pregled[uredi - уреди | uredi izvor]

Historijske činjenice pre potpisivanja Ugovora:

  • Rijeka i Sušak su paraleno i pod vojnom upravom savezničkih snaga Atante (Italije, Francuske, V. Britanije i SAD) sve do Rapalskog ugovora;
  • U memorandumu od 17. II. 1919. Italija proglašava svoje pretenzije i na Rijeku (mimo Londonskog ugovora);
  • Notom od 24. IV. 1019. predsednik SAD Vilson negira Londonski sporazum iz 1915. i zastupa ideju smoopredeljenja naroda AU (realizirano jedino na području Koruške);

Ugovor[uredi - уреди | uredi izvor]

Pregovori se vode u tri navrata, 11. V. 1920. u Palanzzi, 5-16. Vii 1920. u Spa da bi bili okončani 8-12. XI. 1920. u Rapalu. Pregovori su vođeni uz veliku premoć Italije koja je uživala podršku Francuske i V. Britanije. Predstavnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (A. Trumbić, M. Vesnić i K. Stojanović) su također bili spremni na kompromis, jer je državu privredno iscrpljivala nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Vilsonovog poraza na izborima izgubljena je i američka podrška.

Rapalskim ugovorom pod Italijom ostaje okupirani teritorij Julije i Italija dobiva usku etničku enklavu Zadar (od velikog područja Dalmacije od Tribnja na sjeveru do rta Ploče sa Šibenikom i Zadrom i širokim zaleđem u slivu reka Čikole, Krke i Butušnice koje je Italija trebala dobiti prema Londonskom sporazumu 1915.) i otoke Lastovo, Palagruža i Sušac, dok je otok Krk i sjeveroistočni dio Istre (Kastavština), koji su prema Londonskom sporazumu trebao pripasti Italiji, potpao pod Kraljevinu SHS, a okupirani dio Hrvatskog primorja je vraćen s time da se status Sušaka (v.) definisao tek 1924. Rimskim ugovorom;.

Rijeka je jedina na čitavom ovom području dobila pravo na svoju autonomiju kao Slobodna Država Rijeka, usled čega je riječki duce, Gabrijele Danuncijo, kao objavio rat Italiji i ubrzo pobegao iz Rijeke nakon prvog pucnja savezničke mornarice. Za 4 godine i to pravo na autonomiju Rijeke ove dve države ukidaju.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Aneksijom većeg dijela Julijske pokrajine Italiji započinje XX. stoljetna tragedija naroda ove multietničke regije koji do danas nisu realizirali svoje pravo na samoopredjeljenje i postali žrtva kolonijalnih i iredentističkih težnji okolnih drava: Italije, Slovenije i Hrvatske. Tako, nakon raspada Austro-Ugarske, 50% stanoništva Julije, oko 440.000 Hrvata i Slovenaca -172.784 Hrvata (s otokom Krkom) i 276.398 Slovenaca (prema posljednjem popisu stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1910. godine), će vrlo brzo biti izloženi talijanizaciji, zatvaranju slavenskih prosvetnih i kulturnih ustanova i fašističkom teroru, a isto tako nakon aneksije Julije SRH i SRSl 1945. do velikog etničkog čišćenja, egzodus preko 350.000 stanovnika.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]