Atentat u Narodnoj skupštini

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Atentat u Narodnoj skupštini 1928.

Snimka atentata
Lokacija Narodna skupština, Beograd, Kraljevina SHS (danas Srbija)
Datum 20. jun 1928.
11:25 (CET)
Meta poslanici Hrvatske seljačke stranke
Vrsta napada masovno ubistvo/politički motivirani atentat
Oružje pištolj
Mrtvih 3 (2, 1 naknadno preminuo)
Ranjenih 2
Počinitelji Puniša Račić

Atentat u Narodnoj skupštini je naziv za ubistvo tri poslanika Hrvatske seljačke stranke, uključujući njenog vođu Stjepana Radića koje je 20. juna 1928. tokom zasjedanja počinio Puniša Račić, poslanik vladajuće Radikalne stranke.

Do atentata je došlo tokom oštre parlamentarne rasprave u kojoj su poslanici vladajuće većine predstavnike opozicije, grupirane oko HSS-a, optuživali za veleizdaju, dok su oni njih zauzvrat optuživali za korupciju. Račić, ali i još nekoliko radikalnih poslanika, su tokom rasprave počeli prijetiti poslanicima HSS-a smrću. Oko 11:25 je Račić te prijetnje ostvario, došavši pred poslanike HSS-a, izvadivši pištolj iz džepa i ispalivši nekoliko hitaca na Stjepana Radića, ali i nekoliko HSS-ovih poslanika koji su pokušali zaštiti svog vođu. Tada su na mjestu ubijeni poslanici Đuro Basariček i Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića. Radić, te poslanici Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni.

Vijest o atentatu je izazvala duboki šok u javnosti tadašnje države, ali i bijes u Hrvatskoj, gdje su u Zagrebu tada organizirane demonstracije, koje su eskalirale u žestoke nerede. Vodstvo HSS-a se 1. augusta sastalo i izjavilo da njeni poslanici više neće odlaziti u "Skupštinu gdje ih se ubija" te izjavilo da više ne smatra legitimnom odluku o stvaranju Kraljevine SHS te umjesto toga traži nove pregovore o zajedničkoj državi Srba i Hrvata. Nekoliko dana kasnije je umro Stjepan Radić, koji je zbog toga stekao status jednog od najvećih mučenika u hrvatskoj povijesti.

Atentat je imao značajne političke posljedice, s obzirom da je u Zagrebu, ali i u Beogradu, dao argumente svim protivnicima Jugoslavije. U Hrvatskoj je zamah dobila struja radikalnih nacionalista koja će poslije postati poznata kao ustaški pokret, dok su u Srbiji atentat i neredi poslužili iznošenju ideja o "amputaciji", odnosno izdvajanju "problematične" Hrvatske, odnosno pretvaranju Kraljevine SHS u Veliku Srbiju. Tadašnja je vlada izgubila veliki dio svog autoriteta, a što je iskoristio kralj Aleksandar kako bi 6. 1. 1929. zaveo šestojanuarsku diktaturu; taj čin će dati podlogu i za brojne teorije zavjere prema kojima su Aleksandar ili beogradska vlada stajali iza krvoprolića.

Puniša Račić, je nedugo nakon atentata uhapšen, te mu je suđeno u maju 1929. godine. Osuđen je na 33 godine i 8 mjeseci zatvora, od kojih je ukupno morao odslužiti 20, što je tada bio najveći mogući broj godina. Ukupno je proveo 13 godina u zatvoru u Požarevcu, a poslednje tri u statusu "slobodnjaka", s pravom na izlaske. Pušten je na slobodu 27. marta 1941, nedugo pred početak drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Za vrijeme drugog svjetskog rata su ga u oktobru 1944. uhvatili partizani, sudili mu na prijekom sudu 21. srpske divizije, te ga osudili na smrt i pogubili.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
  • Ljubomir Antić, Hrvatska federalistička seljačka stranka, Radovi IHP, 15/1982.
  • Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.