Geografija Jermenije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Geografija Jermenije
Armenia (orthographic projection).svg
Kontinent Azija / Europa
Regija Kavkaz
Koordinate 40°0′N, 45°0′E
Površina 29.743 km² (138. po veličini)
 - kopno 95,29%
 - voda 4,71%
Granice Ukupno 1267 km:
 Gruzija (164 km)
 Turska (268 km)
 Iran (48 km)
 Azerbejdžan (787 km)
Najviša točka Aragac
(4095 m)
Najniža točka Debed
(460 m)
Najduža rijeka Araks
(48/1072 km)
Najveće jezero Sevan
(940 km²)

Jermenija je kontinentalna država u Kavkaskoj regiji, na granici između Evrope i Azije. Smeštena je na sjeveroistoku Jermenske visoravni (koja se još naziva i historijskom Jermenijom), između Crnog i Kaspijskog mora, dok je sa sjevera i istoka okružena planinskim lancima Malog Kavkaza. Graniči se sa Gruzijom, Azerbajdžanom, Iranom i Turskom, te odmetnutom i de facto nezavisnom Republikom Nagorno-Karabah[1].

Geografski položaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Jermenija obuhvaća područje Kavkaske regije između 38° i 42° sjeverne geografske širine i između 43° i 47° istočne geografske dužine. Njen geopolitički položaj je za nju samu izrazito nepovoljan i uvijek je donosio mnogo problema jer je smeštena između tri moćne države: Rusije na sjeveru, Turske na jugoistoku i Irana na jugu. Od sjeveroozapada prema jugoistoku proteže se dužinom od oko 350 km, dok je najveća širina u pravcu od zapada ka istoku 200 km. Državni teritorij je smešten u međurječju dve velike kavkaske rijeke: Araksa na jugu i Kure na sjeveru. Od Kaspijskog jezera udaljena je svega 75 km, dok je Crno more 145 km zapadnije. Oko 960 km južnije je Perzijski zaljev.

Na sjeveru Jermenija graniči sa Gruzijom (164 km), na istoku i jugozapadu je Azerbejdžan (787 km, uključujući tu i granice sa Nahičevanskom autonomnom republikom i Nagorno Karabahom), Turska (268 km) je na zapadu, dok na jugu graniči sa Iranom (48 km). Ukupna dužina granica je 1267 km.[2][3]

Geologija i tektonika[uredi - уреди | uredi izvor]

Gjumri nakon potresa 1988. godine

Kavkaski masiv se izdigao na današnju visinu tokom mlađeg alpskog orogena, a izdizanja su aktivna i danas što za posljedice ima razorne i česte zemljotrese. Prema istraživanjima Jermenskog društva za seizmologiju i fiziku, 94% svih katastrofalnih događaja u historiji Jermenije ima veze sa strahovitim potresima (kroz vjekove mnoge od prestonica su često stradale u katastrofalnim potresima).[4] Prema historijskim podacima, maksimalna jačina potresa u zadnjih 2000 godina iznosila je 10° MKS (od mogućih 12°).

Najtrusnije zone su duž rasjeda, a najjači potresi se javljaju na mjestima ukrštanja dva ili više rjaseda. Glavne aktivne rjasedne zone su:

  • Garnijski rasjed;
  • Pambak - Sevanski rasjed;
  • Ahurjanski rasjed i
  • Želtorječensko-sarigamiška rasjedna zona.

Oko 70 % teritorija se nalazi u okviru izoseiste od 8°, dok je preostalih 30% u zoni opasnosti od trusova jačine 7° MKS skale. Žarišta trusova su obično u plićim delovima litosfere (do 35 km dubine), dok su foršok i afteršok talasi znatno manjeg intenziteta. Prosečno žarišta trusova se nalaze na dubini između 10 i 15 km.

Poslednji katastrofalni potres zabilježen je u decembru 1988. godine kod grada Spitaka na sjeveru zemlje. Magnituda potresa iznosila je 7,2°. Gradić Spitak je sravnjen sa zemljom, baš kao i mnogi drugi gradovi (uključujući i Gjumri drugi po veličini grad u zemlji). Potres se osetio na preko 40% teritorije Jermenije i u okolnim državama. Stradalo je 25.000 ljudi, dok je preko 500.000 ostalo bez krova nad glavom.

Reljef[uredi - уреди | uredi izvor]

Planina Aragac, najviša točka u Jermeniji

Jermenija je tipična planinska zemlja smještena u regionu Zakavkazja. Preko 90% njene teritorije, od ukupno 29.800 km², se nalazi iznad 1000 m nadmorske visine, od toga je oko polovina iznad 2000 m, dok je svega 3% teritorije niže od 650 m nadmorske visine. Najniži djelovi su u dolinama rijeka Araks (na jugu) i Debed (na sjeveroistoku), i njihova nadmorska visina je 580 m, odnosno 460 metara. Najviši vrh u zemlji je planina Aragac čija je nadmorska visina 4095 m.

Jermenija obuhvaća sjeveroistočni dio Jermenske visoravni. Sjevernim dijelom zemlje se prostire Mali Kavkaz, koji se dalje u vidu lanca spušta ka jugoistoku duž današnje jermensko-azerbajdžanske granice, pa sve do granice sa Iranom. U reljefnom pogledu se izdvajaju srednje visoke planine koje su međusobno odvojene dubokim dolinama i klisurama. Jugozapadno od Kavkaza pruža se vulkanska Jermenska visoravan koja zauzima oko trećine državnog teritorija. Ona se proteže od Džavahedskih planina na sjeverozapadu do Karabaških planina na jugoistoku. Reljef je ovdje dosta ravan i pitom, i dominira ravna vulkanska visoravan sa erozivnim dolinama i sa nje se uzdižu usamljeni vulkanski vrhovi (Gegamski, Vardeniski). Najviši od njih Aragac je ujedno i najviši vrh Jermenije.

Južno od vulkanske visoravni i masiva se nalazi Araratska ravnica, koja se proteže nizvodno od ušća reke Ahurjan u Araks. Jermeniji pripada nizina uz lijevu obalu Araksa, dok je desna obala u sastavu Turske i jednim malim dijelom Azerbejdžana (Nahčivan). Nizina se postepeno spušta ka dolini Araksa, a njena dužina je oko 90 km.

Na krajnjem jugu zemlje se nalaze visoke i neprohodne planine ispresjecane dubokim klisurama. Duž granice marza Sjunik i Nahičevana je visoki Zangezur (najviši vrh Kapudžuh leži na 3905 m nadmorske visine). U tom području je jako izražena visinska zonalnost i oštra klima, dok je vegetacija jako oskudna.

U istočnom dijelu zemlje nalazi se prostrana Sevanska kotlina u čijem centralnom dijelu je najveće jezero u regiji, Sevan. Kotlina je sa svih strana okružena visokim planinama. Na zapadu je ograničavaju Gegamske planine, na jugu su Vardeni, a jugoistoku Istočno-sevanske planine. Na istoku su Sevanske planine, a na severoistoku je planina Areguni.

Satellite image of Armenia in May 2003.jpg

Ravnice[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Ravnice Jermenije

Republika Jermenija je planinska zemlja i veća kontinuirana ravničarska područja na teritoriju ove zemlje su jako rijetka. Najčešći ravničarski vidovi reljefa predstavljeni su plitkim kotlinama i vulkanskim platoima.

Ravničarska područja u Jermeniji obuhvaćaju ukupnu površinu od 4720 km² ili 15,5% površine zemlje. Najveća i najvažnija od njih je Araratska ravnica koja sa 3300 km² površine čini 70% svih ravničarskih područja Jermenije. Značajnija dolinska područja su i Širakska ravnica (površine 600 km²), Lorijska kotlina (325 km²) i Masrikska ravnica (oko 300 km²).

Rudna bogatstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Područje Jermenije je zahvaljujući svojoj intenzivnoj vulkanskoj prošlosti bogato raznim vrstama ruda metala i nemetala. Industrijski značaj imaju rude crnih i obojenih metala, kamene soli, bentonita, vatrostalne gline, opsidijana, dijatomita, travertina, tufa, mermera, andezita i drugih. Postoje i ležišta poludragog i dragog kamenja kao što su ahat, ametist, tirkiz, opsidijan i jaspis. Utvrđeno je postojanje 20 ležišta ruda i metala: 3 bakra, 6 molibdena, 5 polumetaličnih (olovo, cink i dr.), 4 zlata i 2 železa.

Najveće su zalihe ruda bakra i molibdena kod Kadžaranskog i Tehutskog revira. Po rezervama molibdena Jermenija je među prvima na svijetu. Postoje i značajna ležišta zlata i drugih plemenitih metala, te ugljena.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Klimatska slika Jermenije je vrlo raznovrsna. Zahvaljujući svom geografskom položaju između dva velika akvatorija, visokim planinama koje je okružuju i nadmorskoj visini može se izdvojiti šest klimatskih varijacija na tlu Jermenije.[5]

Temperatura zraka uglavnom zavisi od nadmorske visine. Visoke planine sprječavaju prodor maritimnih uticaja sa Crnog mora što dovodi do velikih temperaturnih kolebanja na godišnjem nivou (temperatura opada sa nadmorskom visinom). Prosječne zimske temperature zraka na Jermenskoj visoravni su oko 0°C, a letnje oko 25°C. Prosječna godišnja količina padalina je od oko 200 mm u nizinskim do preko 800 mm u planinskim područjima.

Iako je prema geografskoj širini Jermenija u suptropskom pojasu, samo najjužniji delovi zemlje se odlikuju suptropskom klimom. Tako se kod grada Megrija na krajnjem jugu (na rijeci Araks na granici sa Iranom) uzgajaju tipične suptropske kulture poput limuna, naranči, maslina, abonosa, smokvi i drugih kultura. Na planinskim područjima dominira oštra alpska klima, dok su visoravni i nizine pod uticajem izrazito kontinentalnog klimata sa vrelim ljetima i oštrim i snježnim zimama. Prosječne januarske temperature zraka u nižim područjima su oko -5°C, a julske oko +25°C; u planinama u prosjeku od -6°C u januaru do +20°C u julu. Količina padalina raste sa nadmorskom visinom. Najsušnija je Araratska ravnica u kojoj prosečno padne svega 200 - 250 mm taloga godišnje, u centralnim djelovima prosjek je oko 500 mm, dok u planinama godišnje padne između 700 i 900 mm taloga. Najkišoviti dio zemlje je u pokrajini Lori koja je obrasla bujnim četinarskim listopadnim šumama.

Hidrologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Reke i jezera Jermenije
Riječni slivovi u Jermeniji

Sve jermenske rijeke pripadaju slivu Kaspijskog jezera u koje se odvodnjavaju preko Araksa i Kure. Araks je najveća i najvažnija rijeka, i njegovom slivu pripada 76% ukupne površine i ujedno predstavlja prirodnu granicu prema Iranu i većem dijelu Turske. Njegove najveće pritoke u Jermeniji su Ahurjan (također granična rijeka prema Turskoj), Hrazdan koji je otoka jezera Sevan, Sevdžur, Azat, Arpa, Vorotan i Vohči. Severoistočni delovi se odvodnjavaju prema reci Kuri, a njene najveće pritoke u Jermeniji su Debed i Agstev. Ujedno doline Debeda i Agsteva služe i kao glavne transportne veze između sjevernih i centralnih dijelova zemlje.

Od ukupne količine padavina tokom godine (između 15 i 18 miliona ) čak 2/3 ispari dok svega 1/3 obrazuje nadzemne ili podzemne vodotokove. Gustina rečne mreže zavisi od sastava zemljišta, tako u krečnjačkim područjima dominiraju podzemni tokovi, dok u rejonima sa čvršćom osnovom dominiraju površinski tokovi.[6]

Rijeke[uredi - уреди | uredi izvor]

U Jermeniji postoji ukupno 9480 manjih i većih vodotoka, od kojih čak 379 ima tok duži od 10 km, a ukupna dužina riječne mreže iznosi 23.000 km.[7] Neravnomjeran raspored hidroloških resursa odrazio se i na varijacije u gustoći riječne mreže koja iznosi od 0 do 2,5 km/km² (u proseku 0,8 km/km²).

Rijeke su vrlo snažne i bogate hidroenergijom, pune su brzaka (posebno u gornjim i srednjim djelovima toka), neplovne su i uglavnom teku kroz uske klisure dubine 300 do 400 m. Najviši vodostaj je u proleće kada se topi snijeg na planinskim područjima, dok je tokom ljeta i jeseni nivo vode u rijekama znatno niži.

Jezera[uredi - уреди | uredi izvor]

Jezero Sevan koje je široko preko 70 km i dugačko 376 km predstavlja najveći slatkovodni rezervoar ne samo u Jermeniji nego na celom Kavkazu. Nalazi se u kotlini na nadmorskoj visini od 2070 m. Pored Sevana, postoji još oko 300-tinjak manjih jezera širom zemlje, ukupne zapremine oko 300 mil. vode. Najveći dio jezera se napaja putem padalina. Izuzetak je maleno jezerce Ajgr u Araratskoj ravnici koje se hrani putem izvora na dnu.

Jermensko „more“ Sevan

Podzemne vode[uredi - уреди | uredi izvor]

Svake godine preko 3 mil. vode završi pod zemljom, obično u vidu podzemnih potoka i rezervoara, koji kasnije putem arteških izdani izbijaju na površinu. U dosta slučajeva ta voda se na poršini manifestira u vidu bara i močvara. U Araratskoj nizini se pod pritiskom arteških izvora periodično formiraju bare i močvare na površini od 1500 km². Većina barica je isušena sredinom 1950-ih i ta područja su kultivirana.

Podzemni izvori se koriste za navodnjavanje i vodosnabdjevanje. Čak 96% vode za piće u Jermeniji je ovog porijekla. Voda je izrazito visoke kvalitete i u najvećem broju slučajeva nije je potrebno dodatno prerađivati.

Umjetna jezera[uredi - уреди | uredi izvor]

Na svim rijekama izgrađeno je 75 umjetnih jezera ukupne zapremine 960 mil. , a trenutno se gradi još 10 akumulacija zapremine 396 mil. (po podacima za 2002.)[8] Najveće akumulacije su: Arpi i Ahurjanska (na rijeci Ahurjan) te Aparanska na reci Kasah. Njihova voda se uglavnom koristi za navodnjavanje i industriju.

Iskorištavanje vodnih resursa[uredi - уреди | uredi izvor]

Aktivno se iskorištavaju i nadzemni vodotoci i podzemne vode. Podzemne vode, koje čine 27% vodoprivredne aktivnosti se uglavnom iskorištavaju za domaćinstva i kao voda za piće. Voda iz umjetnih jezera se uglavnom koristi za navodnjavanje (čak 85%) i industriju.[7]

Ukupan hidroenergetski potencijal je procjenjen na 1,700.000 kWh električne energije, od kojih se sada iskorištava nekih 40%.[6] Najveći broj hidroelektrana se nalazi na rijeci Hrazdan, čak osam u nizu. Sa ciljem intenzivnijeg razvoja irigacijske mreže grade se novi kanali. Najveći umjetni kanali su: Arzni - šamiramski kanal, Artašatski, Donjohrazdanski, Kotajski, Oktobarski, Širački i Ečmijadzinski. Ečmijadzinski kanal je interesantan jer je izskopan još u 5. vijeku pne. u doba države Urartu.[9] Da bi se izbjeglo konstanto gubljenje vode iz Sevana izgrađena su dva kanala za dovod vode u jezero: od rijeke Vorotan ka rijeci Arpa i dalje prema Sevanu.

Pedologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Tla u Jermeniji:
1. Visokoplaninska tla
2. Planinske livade
3. Planinske šume
4. Stepe
5. Kestenjasta tla
6. Smeđa tla
7. Crna zemlja

Pedologija Jermenije je vrlo raznovrsna i šarolika. Prema tipovima zemljišta, Jermenija se može podeliti na 5 zona:

  • Polupustinjska zemljišta se uglavnom nalaze u Araratskoj ravnici, na nadmorskim visinama između 850 i 1250 metara, i zauzimaju površinu od oko 236.000 hektara. Karakterizira ih jako nizak stupanj humusa, svega oko 2%. Najtipičniji primjer takvog zemljišta je u polupješčanoj pustinji Goravan (površine oko 300 hektara).
  • Stepska zemljišta zauzimaju površinu od 797 hektara i nalaze se na visinama od 1300 - 2400 m. Dijele se na područja černozema (718.000 hektara u Araratskoj kotlini, Širaku, Loriju, Sevanskom bazenu i na jugu u Sjuniku), livadski černozem (13.000 hektara u Loriju, Širaku i Sevanskom bazenu), naplavine (48.000 hektara u dolinama rijeka i u isušenim dijelovima Sevana). Zona černozema i livadskog černozema se odlikuje visokim stupnjem humusa (12 do 13%), dok je sadržaj humusa u plavinama značajno niži (do 4 %).
  • Suha stepa je prekrivena smeđim tlom i zastupljena je na ocjeditijim dijelovima (na Araratskom pobrđu, Vajots Džoru i Sjuniku, na nadmorskim visinama između 1250 i 1950 metara. Zauzimaju površinu od 242.000 hektara, imaju dosta nizak procenat humusa (2 - 4%), kamenita su i suha.
  • Šumska zemljišta zauzimaju ukupno 712.000 hektara površine na visinama između 500 i 2400 metara, i dosta su bogata humusom (4 - 11%).
  • Planinske livade zauzimaju površinu od 629.000 hektara na visinama između 2200 i 4000 metara. Javljaju se u svim planinskim područjima Jermenije (osim u Širaku). Dijele se na planinske livade i stepe. Koncentracija humusa je izrazito visoka (i do 20%).

Biogeografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Zahvaljujući nepristupačnom i raznolikom terenu i klimatskim varijacijama, na teritoriju Jermenije se razvio specifičan i šarenolik živi svijet.

Živi svijet pripada sljedećim biomima:

  • Polupustinjski pojas
  • Stepski pojas
  • Šumski pojas
  • Subalpski pojas
  • Alpski pojas

Flora[uredi - уреди | uredi izvor]

Biljni svijet je vrlo raznovrsan. Registrirano je postojanje 143 vrste algi, 4200 vrsta gljiva, 290 vrsta lišajeva (od kojih se 190 nastanilo u bazenu Sevana), 430 vrsta mahovina, 2 vrste likopodija, 6 vrsta rastavića, 38 vrsta paprati, 9 vrsta golosjemenjača i 3015 vrsta skrivenosjemenjača. Postoji oko 120 endemskih vrsta, što čini 3% cjelokupne flore Jermenije.

Fauna[uredi - уреди | uredi izvor]

Registrirano je postojanje oko 155 vrsta mekušaca (od čega je 141 vrsta puževa i 14 vrsta školjki), oko 16.845 vrsti zglavkara (2000 vrsta paukova i 14.845 vrsta insekata). Među beskičmenjcima je oko 316 endemskih i oko 100 zaštićenih vrsta.

Postoji i više različitih vrsta kičmenjaka. Od riba izdvajaju se 22 vrste šarana, 5 vrsta lososa, 2 vrste krezubica i jedna vrsta soma. Endemska vrsta je sevanska pastrmka (ili „išhan“), jermenska haringa, sevanska mrena, deverika.

Klasa vodozemaca je predstavljena sa 8 vrsta. Od žaba najraširenije su zelena žaba i krastače, kavkaska žaba (u zoni planinskih stepa), šeljkovnikova gatalinka (u sjevernoj šumskoj zoni), maloazijska gatalinka (na jugu), sirijska žaba, maloazijski triton (na sjeveru).

Posebno se ističe velika raznovrsnost gmazova. Od 156 vrsta u cijelom bivšem SSSR-u čak 53 se nalazilo na teritoriji Jermenije. Međutim danas je većina njih na listi ugroženih vrsta. Postoje 3 vrste kornjača, 26 vrsta guštera i 24 vrste zmija.

U svijetu ptica postoji 349 vrsta, od kojih su najrasprostranjeniji vrapci (146 vrsta), močvarice (62 vrste), sokolovi (35 vrsta), plovuše (28 vrsta), ždralovi (13 vrsta).

Postoje i 83 vrste sisavaca. Endemske vrste su jermenski muflon, maloazijski skočimiš, planinska lasica, kavkaski miš, araksijanska sova ušara.

Ekologija i zaštita prirode[uredi - уреди | uredi izvor]

Ukupno 10% površine Jermenije su zaštićene ekološke zone. Postoje 23 nacionalna prirodna rezervata, dva nacionalna parka i nekoliko parkova prirode.

  • Garnijski park prirode zauzima površinu od 14.600 hektara na zapadnim obroncima Gegamskih planina. U parku je registrirano 1686 vrsta biljaka (polovna cjelokupne vegetacije u državi), a 146 vrsta je registrirano u jermenskoj Crvenoj knjizi. Od 171 vrste životinja, 60 vrsta su endemske.
  • Šikahogski rezervat zauzima površinu od 10 hektara u Sjuniku u bazenu rijeka Šikaoh i Cav. Park je obrastao zaštićenim grabovo-hrastovim šumama.
  • Erebunski park se nalazi obuhvaća 89 hektara površine nedaleko od Jerevana. U njemu živi oko 293 vrste biljaka (uglavnom trave), 17 vrsta gmizavaca, 50 vrsta ptica (prepelice, jarebice), razne vrste sisavaca (lisica, lasica itd).
  • Dilidžanski nacionalni park (do 2002. rezervat prirode) zauzima površinu od 27.995 ha u dolinama rijeka Getik i Agstev. Od 900 vrsta biljaka, ugroženim se smatra 35 njih. Dominiraju šume bukve, hrasta i tise.
  • Sevanski nacionalni park zauzima površinu od 150.100 hektara. Obuhvaća cijelu površinu jezera Sevan i oko 25.000 ha zemljišta na obalama jezera.

Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Jermenija je podeljena na 11 administrativnih jedinica, od kojih su 10 pokrajine (jerm. մարզ, marz, odnosno marzer u množini) i na područje grada Jerevana (jerm. Երևան). Vlada imenuje guvernera svake pokrajine (marzpet je guverner marza) dok glavnim gradom upravlja gradonačelnik koga imenuje predsjednik države.

Svaka pokrajina je podjeljena na općine (hamajnk) a svaku općtinu čini od jednog do nekoliko naselja (varošica i sela), a 2007. u Jermeniji je bilo 49 urbanih (gradovi i varoši) i 866 ruralnih sredina.[10] Grad Jerevan je podeljen na 12 distrikata.

Historija

Sovjetska Jermenija je bila podjeljena na upravne okruge (do 1928. ih je bilo 10) i to na njih 5 (Zangezurski, Leninakanski, Lorijski, Sevanski i Jerevanski) koji su se dalje delili na manje regije. Broj okruga je varirao do 1952. kada je izvršena nova podela na tri okruga (Jerevanski, Kirovakanski i Leninakanski) i takav sistem administrativne podjele je važio sve do 1995. (sa čestim izmjenama) kada je uvedena sadašnja podjela na marzeve.

Marz Originalno
ime
Površina, km² Stanovnika Centar
Aragacotn Արագածոտնի 2. 755 126. 278 Aštarak
Ararat Արարատի 2. 003 252. 665 Artašat
Armavir Արմավիրի 1. 241 255. 861 Armavir
Vajoc Džor Վայոց Ձորի 2. 406 53. 230 Jehegnadžor
Geharkunik Գեղարքունիքի 3. 655 215. 371 Gavar
Jerevan Երևան 227 1. 088. 300
Kotajk Կոտայքի 2. 100 241. 337 Hrazdan
Lori Լոռու 3. 791 253. 351 Vanadzor
Sjunik Սյունիքի 4. 505 134. 061 Kapan
Tavuš Տավուշի 3. 120 121. 963 Idževan
Širak Շիրակի 2. 679 257. 242 Gjumri

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Geografija Jermenije
Gnome-globe.svgU Wikimedijinoj ostavi nalazi se atlas Jermenije