François Mauriac

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nobel prize medal.svg François Mauriac
Biografske informacije
Rođenje François Charles Mauriac
11. listopada 1885.
Francuska Bordeaux, Francuska
Smrt 1. rujna 1970.
Francuska Pariz, Francuska
Državljanstvo Francuska francusko
Supružnik Jeanne Lafon
Djeca Claude Mauriac
Claire Mauriac
Luce Mauriac
Jean Mauriac
Rodbina Jean-Paul Mauriac (otac)
Claire Mauriac (majka)
Obrazovanje
Alma mater Sveučilište u Bordeauxu
Zanimanje pisac
Opus
Književni pravac avangarda, modernizam
Književne vrste proza, poezija, drama, esej
Jezik francuski jezik
Znamenita djela
Nagrade
Potpis
François Mauriac signature.svg

François Charles Mauriac (Bordeaux, 11. listopada 1885.Pariz, 1. rujna 1970.) je bio francuski pisac, član Académie française te dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Godine 1958. uručen mu je i orden Légion d'honneur. Mauriac je pripadao generaciji katoličkih pisaca koji su ružnu realnost svakodnevnice analizirali kroz prizmu vječnosti. Njegova najznačajnija djela su mahom psihološki romani koji prate napetu atmosferu, a u središtu kojih se nalazi religiozan lik koji se bori s grijehom i spasenjem.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mauriac u odori člana Académie française.

Mauriac je rođen u Bordeauxu, gdje je studirao i diplomirao književnost 1905. godine. Nakon diplome, seli se u Pariz kako bi na École des Chartes dovršio svoje postdiplomske studije. Ubrzo je napustio školu u Parizu kako bi se posvetio pisanju. Prva zbirka pjesama, Les Mains jointes, objavljena mu je 1909. godine. No, Mauriacov talent ležao je u romanu. Njegovi prvi romani, L’Enfant chargé de chaînes (1913.) i La Robe prétexte (1914.), pokazuju još uvijek nesiguran stil, ali postavljaju temelje za neke njegove klasične teme. Njegov rodni Bordeaux i zagušljiva atmosfera buržoaskog života postavile su okvir za analizu njegovih likova lišenih emocionalne topline. Mauriac je romaneskni renome stekao djelom Le Baiser au lépreux, objavljenim 1922. godine. Daljnji razvoj svog talenta pokazuje u djelima Le Désert de l’amour (1925.) i Thérèse Desqueyroux (1927.), čija naslovna junakinja pokušava ubiti svog supruga kako bi se izvukla iz zagušljivog života. Uz Thérèse, njegovim remek-djelom najčešće se smatra roman Le Nœud de vipères (1932.). Radi se o obiteljskoj drami koja prati starog advokata i proučava njegov odnos prema obitelji, novcu i njegovu konačnu konverziju. Kao i u njegovim drugim djelima, ljubav koji ljudi traže među sobom upotpuni se isključivo kroz ljubav prema Bogu.

Dana 1. lipnja 1933., izabran je u Académie française, sjedalo 22, naslijedivši Eugènea Brieuxa. Njegova kasnija djela uključuju poluautobiografski Le Mystère Frontenac (1933.), Les Chemins de la mer (1939.) i La Pharisienne (1941.), analizu vjerske hipokrizije i želje za dominacijom. Godine 1938., Mauriac se posvetio pisanju drama, počevši s tročinkom Asmodée (1938.), u kojoj je glavni lik zlobnik koji uživa u kontroliranju slabijih. Sličnu temu obradio je i u manje uspješnoj Les Mal Aimés (1945.).

Nakon oslobođenja Francuske u Drugom svjetskom ratu, Mauriac je imao oštru polemiku s Albertom Camusom. U tom je periodu Camus uređivao časopis Combat, dok je Mauriac bio kolumnist za Le Figaro. Camus je smatrao kako poslijeratna Francuska treba progoniti sve nacističke kolaboratore, dok je Mauriac smatrao kako bi osveta trebala biti zanemarena nauštrb nacionalnog pomirenja. Mauriac je također smatrao kako progoni ne bi bili odbjektivni. Mauriac se oštro sukobio i s piscem Rogerom Peyrefitteom, koji je u svojim djelima bio kritičan prema Vatikanu. Mauriac je zaprijetio kako će napustiti novine L'Express, za koje je tada pisao, ako ne prestanu reklamirati Peyrefitteova djela. Svađa je dodatno pojačana kada je počelo prikazivanje ekranizacije jednog Peyrefitteovog djela, a sam Peyrefitte je objavio oštro otvoreno pismo u kojem je optužio Mauriaca da je homoseksualac i nazvao ga "Tartuffe". Teze o Mauriacovoj homoseksualnosti (ili čak pederastiji) ostale su na razini teorije i nikada nisu nepobitno utvrđene.

Njegove polemike su nerijetko bile i političke prirode. Tokom 1930-ih godina je oštro istupio protiv fašizma, osuđujući pojavu istog u Italiji i Španjolskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, surađivao je s Pokretom otpora, a kasnije se oštro protivio francuskoj upravi u Vijetnamu i nasilju u Alžiru. Tokom 60-ih godina je podržavao de Gaullea, čiju je biografiju napisao.

Godine 1952., Švedska akademija mu je dodijelila Nobelovu nagradu za književnost "zbog dubokog duhovnog uvida i umjetničkog intenziteta kojim je, u svojim romanima, prodro u dramu ljudskog života."

Posljednje godine proveo je u Parizu, gdje je i umro 1. rujna 1970. godine.

Privatni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1913. oženio se Jeanne Lafon, koju je upoznao preko zajedničke prijateljice. Sljedeće godine rođen je njihov prvi sin, Claude, koji je također pisac. Imao je još troje djece - Claire, Luce i Jeana. Njegova unuka je glumica i bivša supruga Jean-Luca Godarda, Anne Wiazemsky.

Opus[uredi - уреди | uredi izvor]

Proza[uredi - уреди | uredi izvor]

Teatar[uredi - уреди | uredi izvor]

Poezija[uredi - уреди | uredi izvor]

Eseji[uredi - уреди | uredi izvor]

Memoari[uredi - уреди | uredi izvor]

Autobiografija i korespondencija[uredi - уреди | uredi izvor]

Scenarij[uredi - уреди | uredi izvor]

  • 1955. : Le Pain vivant

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]