Teutonski viteški red
| |||
| Kratica naziva: | teutonci | ||
| Godina osnivanja: | oko 1190 | ||
| Godina reorganiziranja: | |||
| Reorganizator: | - | ||
| Mjesto osnivanja: | Akra | ||
| Heinrich Walpot von Bassenheim | |||
| utemeljitelj: | Heinrich Walpot von Bassenheim | ||
| krilatica: | |||
| Službeni jezik: | |||
| Sjedište: | Akra (1192. - 1291.) Venecija (1291. - 1309.) Malbork (1309. - 1466.) Königsberg (1466. - 1525.) Bad Mergentheim (1525. - 1809.) Beč (1809. - do danas) | ||
| Veliki majstor: | Bruno Platter | ||
| čelni čovjek: | Veliki majstor | ||
| Roditeljski red: | - | ||
| Redovi nastali iz ovog reda: | |||
| Podredovi: | |||
| Broj pripadnika: | |||
| Poznati pripadnici: | |||
| Odijelo: | bijeli plašt sa crnim križem | ||
| ... | |||
Teutonski viteški red ili Teutonski vitezovi (latinski: Ordo domus Sanctæ Mariæ Theutonicorum Ierosolimitanorum, prevedeno - Red teutonskih vitezova doma svete Marije Jeruzalemske, njemački: Orden der Brüder vom Deutschen Haus St. Mariens in Jerusalem, odnosno najčešće i kraće samo Deutscher Orden ili Deutschritterorden) je njemački rimokatolički vjerski red koji je odigrao veliku ulogu u Istočnoj Evropu za kasnog srednjeg vijeka, i koji je pored toga prošao kroz brojne metamorfoze od svog osnivanja 1189. / 1190. do danas.[1]
U vrijeme kad su između 1189.- 1190., križari opsjedali Akru u Palestini, neki njemački trgovci iz Bremena i Lübecka osnovali su bratovštinu koja se trebala baviti oboljelima u Palestini.[1]
Nakon zauzimanja Akre - 1191., ta bratovština preuzela je gradsku ubožnicu, koju su prezvali u Bolnica Svete Marije iz njemačke kuće u Jeruzalemu. Papa Klement III. odobrio je njihov red, i pravila po uzoru na Suvereni Red Svetog Ivana Jerusalemskog, odnosno Malteške vitezove.[1]
Smrt hohenstaufenovskog cara Henrik VI., car Svetog Rimskog Carstva 1197, koji je inače planirao veliku invaziju Palestine, poremetila je stanje na frontu, jer se velik broj njemačkih križara koji su došli do Palestine odlučio vratiti kući.[1] Kako bi popunili novonastalu prazninu, njemački kneževi i biskupi, zajedno s jeruzalemskim kraljem Amalrichem II, odlučili su - 1198 pretvoriti Teutonsku bratovštinu u vojnički viteški red, sa sličnim monaškim pravilima po uzoru na templare. Red je dobio brojne privilegije od papa Celestina III i Inocenta III i velike donacije zemlje, i to ne samo po kraljevstvu Jeruzalema, već i po Njemačkoj i drugdje. Papa Inocent III odobrio je 1205. teutonskim vitezovima korištenje bijelog plašta s crnim križem.[1]
1260]]
Teuronci su zauvjek napustili Palestinu krajem križarskih ratova, i konačnog pada te zemlje pod islam 1291.[1]
Teutonski vitezovi su u međuvremenu, pod vodstvom Velikog majstora reda Hermanna von Salze (vladao 1210 - 1239), počeli seliti svoju aktivnost sa Bliskog istoka u Istočnu Evropu. Prvi Teutonski evropski poduhvat bio je uUgarskoj - 1211., nakon što ih je pozvao kralj Andrija II. da mu pomognu zaštititi pograničnu Transilvaniju od invazije Kumana tako da je koloniziraju i pokrste. Zauzvrat su dobili velika autonomna prava, ali su oni u svojim zahtjevima pretjerali pa su protjerani iz Ugarske 1225. Ali im se tad ukazala prilika za novi angažman, jer ih je pozvao poljski vojvoda Konrad Mazovski, da mu pomognu očistiti donji tok rijeka Visle od poganskih Prusa.[2]
Ovaj put je Hermann von Salza, ušao u posao puno pažljivije, kako bi se izbjegao ono što je doživio u Transilvaniji. Kako je već uživao povjerenje hohenstaufenovskog cara Fridrika II, kome je već služio kao diplomat, zatražio je od njega (i dobio 1226.) zlatnu bulu sa jasno preciziranim benificijama i pravima za posao sklopljen sa Konradom Mazovskim. Po njoj red ne samo da je imao pravo na zemlju dobijenu od Konrada, već i na onu koju bi sam osvojio u borbi sa Prusima.[2]
Nešto kasnije - 1234., Hermann je također osigurao i privilegije od pape Grgura IX., koje se mogu smatrati kao drugi temelj njihove Redovničke države, jer su pape bile spremni prihvatiti sadašnja i buduća osvajanja reda kao vlasništvo Svete Stolice dato na vječno korištenje samom redu.[2]
Od 1233. Teutonski vitezovi pod zapovjedništvom lokalnog veleposjednika Hermanna Balka, uz pomoć laičke dobrovoljačke vojske, regrutirane uglavnom po centralnoj Njemačkoj, započinju osvajanje Prusije.[2] Tokom sljedećih 50 godina, napredujući od donje Visle do donjeg Njemena, uspjeli su istrijebiti većinu orginalnog pruskog stanovništva (velike pogrome Teutonci su provodili u vrijeme velikih pobuna 1261. - 1283.) želivši na taj način uspostaviti svoju kontrolu nad Prusijom.[2]
Iako su Teutonci dali jednu trećinu osvojenih teritorija crkvi, a s druge strane dali veliki stupanj autonomije novoosnovanim gradovima na tom području, oni su bez sumnje izrasli u dominantnu silu Prusije.[2] Svoju posesiju nastojali su osigurati podižući utvrde, ali i doseljavanjem njemačkih seljaka po opustjelim područjima i darovanjem velikih feuda njemačkom i poljskom plemstvu koje je postalo vazal reda, ali i monopoliziranjem lukrativne trgovine žitom, osobito nakon 1263., kad je papa je dozvolio i viteškim redovima koji su prethodno bili dužni držati se zavjeta siromaštva, da se uključe izravno u trgovinu.[2]
Do 1237, manje od dvije godine prije nego što Hermann Salza umro, autonomna grana Teutonskog reda osnovana 1202. Livonsko bratstvo mača(Schwertbrüderorden), poznati i kao vitezovi mača, ili Livonski red potpuno su ovladali Livonijom. No i pored toga Teutonski red, nikada nije uspio provesti efikasnu kontrolu nad tim sjevernim pokrajinama, kao što mu je to uspjelo po Prusiji.[2]
Do 1309., kada je Veliki majstor reda uspio organizirati svoju rezidenciju u Malborku, Teutonski red je stvorio i snažnu Redovničku državu koja je vladala ne samo nad Prusijom, nego i po istočnobaltičkim zemljama, a nakon 1346. i Estonijom i Pomerenijom, uključujući i grad Danzing i teritorije po centralnoj i južnoj Njemačkoj.[2] Tokom nekoliko idućih vijekova kako bi pokazali svoju moć - stalno su (iako neuspješno), pokušavali osvojiti i pokrstiti Litvu, ali su istovremeno štitili hanzeatske trgovačke gradove i širili svoje teritorije kupnjom i osvajanjem.[2]
Širenje reda i jačanje njegove moći, navuklo je neprijateljstvo Poljske, kojoj je red širenjem svojih domena, odsjekao pristup Baltičkom moru, ali i Litve, koju su Teutonci i dalje smatrali neprijateljskom zemljom iako se ona obratila na kršćanstvo - 1387.[2] Zbog toga su nakon izbijanja pobune protiv reda u litvanskoj Zemgaliji - 1408., Poljska i Litva udružili snage i porazili Teutonske vitezove u Bitci kod Grunwalda (1410). Iako se red nakon tog poraza bio prisiljen odreći samo - Zemgalije i poljskog Dobrzyńa (Sporazum iz Toruna 1411.), to je bio njegov kraj, jer mu je bila skršena vojna moć.
Nakon tog je autoritet i financijski položaj reda naglo opao, pa on više nije bio u stanju izdržati ratove koje je i nadalje vodio sa Poljacima, a nakon što su ga napustili vazali i pridružili se Poljacima za Trinaestgodišnjeg rata (1454 -1466), red je konačno poražen.[2] Nakon tog je red - 1466. morao Poljskoj ustupiti Pomereniju, obje obale Visle i Warmijsku biskupiju (Sporazum iz Toruna 1466.). Teutonci su ipak uspjeli zadržati ostatak Prusije, ali pod uvjetom da njihov Veliki majstor postane vazal poljskog kralja. Velika promjena za red bila je i u tome što je odtad bio obvezan prihvatiti i poljske članove, a dotad je bio isključivo njemački.[2]
Vlast Teutonskog reda u Prusiji trajala je do kraja 1525., kad je tadašnji Veliki majstor Albert, pod utjecajem protestantizma, raspustio red a njegove dotadašnje domene pretvorio u vlastito sekularno vojvodstvo pod poljskim suverenitetom.[2] Novi Veliki majstor reda 1526 , Walter od Kronenberga, učvrstio je svoju rezidenciju u Bad Mergentheimu.[2] Nakon gubitka Prusije Teutonci su još uvijek imali po Evropi nekoliko teritorija. Ali su stvari krenule nagore nakon 1558. kad su izgubljeni livonijski teritoriji, oni su podijeljeni između Rusije, Švedske i Poljsko-Litavske Unije. Nakon tog je Utrechtska unija - 1580. označila gubitak teritorija po Beneluxu. Krajem 17. vijeka francuski kralj Louis XIV sekularizirao je njihove posjede po Francuskoj, a nakon potpisivanja Lunévillskog mira - 1801. red je izgubio i sve njemačke domene na lijevoj obali Rajne. Konačni udarac redu zadao je 1809. Napoleon, kad je preostale posjede reda podjelio između drugih kneževina i država.[2]
Do kraja Napoleonskih ratova Teutonski red uspio je zadržao samo male teritorije po austrijskim zemljama i Tirolu. Austrijski car je 1834. ponovno oživio red u Beču, kao crkvenu ustanovu, rezervirajući položaj velikog majsora za nekog od vojvoda iz habsburgške dinastije.[3] Nova pravila donešena od 1839. do 1840. ograničila su aktivnost Teutonaca na karitativnu i pastoralnu djelatnost, a rad njihovih ženskih članica isključivo na sestrinstvo.[3] Papa Pio IX. odobrio je 1871. nova pravila za svećenika reda. Kad je 1918. propala Austro-Ugarska posljednji habsburgški Veliki majstor reda - nadvojvoda Maksimilijan, prepustio je svoj položaj ordinarnom svećeniku reda. Od 27. novembra 1929. red ima nova pravila koja naglašavaju vjersku disciplinu.[3]
Trenutačno je sjedište reda u bečkoj - Singerstrasse 7, u kojoj imaju crkvu i arhiv. Pored Austrije, red ima filijale u Bavarskoj, Hesenu i talijanskom Tirolu.[3]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Teutonic Order” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 31. 05. 2014.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 „Teutonic Order” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 31. 05. 2014.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Teutonic Order” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 31. 05. 2014.
