Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata

Izvor: Wikipedia
Bijeg Nijemaca iz Sudeta 1945.

Progon Nijemaca (njemački Heimatvertriebene) počeo je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i poraza Trećeg Reicha, kada su u SSSR-u, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Jugoslaviji - sve državama koje su se nalazile pod njemačkom okupacijom - počeli osvetnički pohodi i masovna protjerivanja autothonih pripadnika te nacije sa svojih teritorija, namečući im kolektivnu krivnju zbog ratnih zločina nacista tijekom rata.

Sa barem 12 millijuna[1][2][3] Nijemaca izravno pogođenih, vjerojatno 14 millijuna ili više, to je bilo najveće premještanje bilo koje etničke skupine u modernoj povijesti[2] i najveće od svih evakuacija ili premještanja nakon Drugog svjetskog rata u Europi.[1] Nijemci su nakon 1945. protjerani iz mnogih država Europe, te su većinom pronašli utočište u Njemačkoj i Austriji, ali dobar dio i u SAD-u. Taj događaj se uglavnom klasificira kao "razmjena stanovništva"[4][5] ili kao etničko čišćenje.[6][7][8][9][10] Neki povjesničari idu toliko daleko da progon karakteriziraju kao genocid.[11][12][13] Primjerice, Rudolph J. Rummel ga je svrstao i kao democid i kao genocid.[14]

Progon se odvijao u tri faze: prva je bila prilikom njemačkog bijega od nadolazeće Crvene armije 1944.-1945., druga odmah nakon poraza Njemačke kada su Nijemci postali "nepoželjan narod", a treća, organizirana, nakon sporazuma u Potsdamu, koji je prekrojio granice i odobrio "humani" progon Nijemaca iz zapadne Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Događaji su dugo vremena bili tabu tema u Europi, pa i u samoj Njemačkoj, zbog nastojanja da se ne širi mržnja i netrpeljivost nakon mračnog ratnog razdoblja 1940-ih.

Tijekom tog masovnog pogroma, pri bijegu u Njemačku od 1945. do 1950. poginulo je puno nedužnih civila. Točan broj poginulih Nijemaca je nepoznat, no procjene sežu od najmanje 500.000[15][16] do najviše 3 milijuna žrtava,[17] čime je to jedna od najvećih katastrofa u modernoj ljudskoj povijesti.

Uvod[uredi - уреди]

Od 13. stoljeća nadalje, Nijemci su migrirali prema istoku, često uz aktivnu potporu mjesnih knezova i monarha. Od 1900-ih, njemačke zajednice bile su raspršene po Prusiji i Baltiku, sa velikim gradovima kao što su Danzig i Königsberg (danas Kalinjingrad), Austro-Ugarskoj (dijelovi Mađarske, Rumunjske, Vojvodine) te čak i duboko unutar Rusije, poglavito oko Volge. Neki Nijemci na tim područjima bili su zemljovlasnici, kleri i službenici.[18] Radikalizacija Njemačke uspostavom Trećeg Reicha dovela je do tzv. Drang nach Osten, pokušaja ekspanzije prema istoku na račun drugih nacija. Treći Reich napao je desetak europskih država, prouzročio desetke milijuna mrtvih i velika razaranja. Nakon poraza u Staljingradu i Kursku, situacija se preokrenula te je poraz nacizma postao neizbježan.

Bijeg Nijemaca[uredi - уреди]

Karta rasprostranjenosti njemačkog jezika po Europi prije (lijevo) i poslije Drugog svjetskog rata (desno) Karta rasprostranjenosti njemačkog jezika po Europi prije (lijevo) i poslije Drugog svjetskog rata (desno)
Karta rasprostranjenosti njemačkog jezika po Europi prije (lijevo) i poslije Drugog svjetskog rata (desno)
Bijeg Nijemaca iz istočne Pruske
Izbjeglički logor Friedland za Nijemce protjerane iz Poljske
Izbjeglice u Berlinu, 1945.

Prilikom protuofenzive Crvene armije, mnogi Nijemci su postali svjesni da će uslijediti osvetnički pohodi protiv njih, bez obzira na to da li su sudjelovali u ratu ili ne. Ulaskom Sovjeta u Kalinjingradsku oblast, uslijedio je pokolj u Nemmersdorfu[19] koji je proširio paniku među Nijemcima.

Planovi za evakuaciju njemačkog stanovništva prema zapadnoj Njemačkoj su odgođeni sve dok nije postalo očito da Wehrmacht gubi bitku i ne može zaustaviti invaziju Sovjeta. U ljeto 1944., organiziran je prvi spontani bijeg prema zapadu. Kolone izbjeglica duge kilometrima bježale su po snijegu od nadolazeće Crvene armije. Kada ih je vojska stigla, mnogi su poginuli od borbenih zrakoplova ili tenkova.

Između 23. siječnja i 5. svibnja 1945., oko 200.000 Nijemaca, uglavnom žene, djece i staraca, je evakuirano brodovima iz istočne Pruske i Baltičkih država u izbjegličke logore u Dansku u operaciji Hanibal.[20][21] Posljedne izbjeglice napustile su Dansku tek 1949.

Nakon rata, Potsdamska konferencija je predvidjela "premještanje Nijemaca iz Poljske, Mađarske i Čehoslovačke u Njemačku na uredan i humani način."[22]

Pripadnici tog naroda bježali su sa svojom prtljagom iz tih zemalja u vagonima, autima, kočijama ili čak i pješice.

Čehoslovačka[uredi - уреди]

Tako je počela serija protjerivanja Nijemaca diljem istočne Europe koju su tada kontrolirali Rusi. Vlasništvo i roba Nijemaca je zaplijenjena te potom prebačena u SSSR, nacionalizirana ili podijeljena stanovnicima tih država. Najviše je bilo protjerivanja iz Čehoslovačke[23] i Poljske.

U svibnju 1945., bilo je oko 3.050.000 Nijemaca u Čehoslovačkoj. Već sljedeća tri mjeseca, protjerano je između 700.000 i 800.000 Nijemaca koji su kolektivno okrivljeni za agresiju na Češku. Progon su ohrabrivali češki političari i lokalni stanovnici. Do listopada 1946., oko 1,3 milijuna Nijemaca je protjerano u Zapadnu Njemačku a oko 800.000 u Istočnu.[24] Otprilike je sveukupno 2,2 milijuna Nijemaca napustilo tu državu, a u srpnju 1946. je 14.400 pripadnika tog naroda napuštalo granicu dnevno.[25] Procjene o broju žrtava tijekom tog razdoblja (od gladi, ubojstava, bolesti i zarobljeništvu u logorima) kreću se od 20.000 do 250.000.[26]

Mađarska[uredi - уреди]

U Mađarskoj, protjerivanje Nijemaca nisu provodili samo mađarski političari, nego i sovjetski. Već prije rata, oko 60.000 Nijemaca je pobjeglo iz zemlje. [25] U siječnju 1945., uhićeno je oko 32.000 Nijemaca i odvedeno na prisilni rad u SSSR. Jedino Nijemci koji su bili u braku sa Mađarom su pošteđeni. Većini ostalih obitelji je pak izbrisano mađarsko državljanstvo te su morali pronaći novi dom u Njemačkoj.

Nizozemska[uredi - уреди]

Nizozemska je vlada odlučila protjerati oko 4.000 Nijemaca u operaciji "Crni tulipan". Usred noći, njemačke obitelji su uhićene te im je dan jedan sat da spakiraju 50 kg prtljage prije nego će napustiti zemlju.[27]

Poljska[uredi - уреди]

U Poljskoj, NKVD je uhapsio gotovo cjelokupnu njemačku mušku populaciju istočno od Odre te ih deportirao u posebne sabirne logore. Nitko nije oslobođen prije 1948. Tek 1950. su logori predani vladi Istočne Njemačke. Brojali su između 122.000 i 150.000 zatvorenika, od kojih je najmanje 43.000 poginulo.[28] Poljaci su tada općenito osjećali antagonizam prema Nijemcima zbog ratnih razaranja njihove zemlje ali i milijun poljskih izbjeglica tijekom sukoba. Mnoge skupine su vršile razne nekažnjene zločine protiv Nijemaca, kao što su pljačkanje, ubojstva, premlaćivanje pa i silovanje.

Neki su pak sovjetski vojnici bili prestravljeni nasiljem te su štitili Nijemce.[29] Prema nekim procjenama, do 7 milijuna ljudi je protjerano iz Poljske. [30]

Rumunjska[uredi - уреди]

Već nakon ulaska sovjetskih vojnika u Rumunjsku, započeo je progon Nijemaca iz te države. Neki su prisilno raseljeni dok su drugi dobrovoljno otišli zbog neprijateljske atmosfere prema njihovoj naciji i kulturi. A velik dio je deportiran u SSSR radi prisilnog rada. I ovdje je bilo mrtvih tijekom tog procesa. Od 745.421 Nijemca u Rumunjskoj prije rata 1930. (4 % ukupnog stanovništva),[31][32] samo ih je 400.000 ostalo do 1950. U razdoblju od 1946. do 1950. Nijemci nisu niti imali pravo glasovanja.[32] 1992. bilo je još samo 119.646 Nijemaca.[33]

Sovjetski Savez[uredi - уреди]

Nakon njemačke invazije na SSSR 1941., Staljin je naredio deportaciju autothonih Nijemca u Rusiji, koji su tada gledani kao "potencijalni neprijatelji" - otprilike 390.000 Nijemaca kraj Volge[34] i 80.000 Nijemaca u Lenjingradu - prema istoku zemlje i što dalje od blizine fronte, u Sibir, Kirgistan i Kazahstan.[35] Tamo su vršili prisilni rad. Procjenjuje se da je otprilike 1 milijun od 1,5 milijuna Sovjetskih Nijemaca raseljeno prema istoku SSSR-a.[36] Tijekom protuofenzive Crvene armije, otprilike 250.000 Nijemaca je pobjeglo iz Šleske i drugih dijelova Poljske u Njemačku. Samuel Sinner procjenjuje da je oko 300.000 Nijemaca preminulo zbog posljedica nasilnog premještanja po Rusiji 1941.-1946.[37]

Nakon rata, mnogo Nijemaca u Rusiji je deportirano u gulage. Oko pola milijuna se preselilo u Njemačku. Ipak, usprkos teškim vremenima, nezaposlenosti i traženju azila u Njemačkoj, njemačka manjina se od svih spomenutih država najviše očuvala u Rusiji. 2002. bilo je 597.212 Nijemaca u toj državi,[38] od toga oko 350.000 u sibirskoj regiji.

Jugoslavija[uredi - уреди]

Od oko 540.000 Nijemaca koliko ih je živjelo u Jugoslaviji do 1941. godine, oko 95.000 se našlo u sklopu njemačkih, mađarskih i hrvatskih vojnih jedinica, a oko 245.000 Nijemaca je evakuirano u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obnovljena pod Titovim režimom.[39] U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945., preostalih oko 200.000 Nijemaca našlo se u Titovoj Jugoslaviji. Još od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja okrutno ubijeno oko 1.500 civila. U razdoblju od listopada 1944. do lipnja 1945. okrutno je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9.500 muškaraca i žena.[39] Krajem 1944. oko 8.000 žena i 4.000 muškaraca deportirano je u SSSR. S iznimkom od oko 8.000 ljudi, preostalih oko 170.000 etničkih njemačkih civila (od djece do starijih osoba) je u razdoblju od 1945. do 1948. godine bilo otjerano u logore. Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948., oko 40.000 je dokumentirano imenom i prezimenom.[39] Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada "pobjednički samozadovoljno" izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata.[40] Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija[41]

Nijemci u Hrvatskoj smanjeni su sa 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. na samo 10.114 1948., dakle ostao je samo 1 od 10 Nijemaca.[42]

Nijemci u Vojvodini također su bili podvrgnuti torturi. 1931. bio je registriran 328.631 Nijemac u toj pokrajini, čime su bili treća najbrojnija zajednica, iza Srba i Mađara. 1948., bilo ih je još samo 28.869,[43] a taj broj se nastavio smanjivati do 1980-ih.

U Sloveniji je prije rata bilo oko 24.000 Nijemaca. 1948., samo se još 1.824 osoba izjasnilo kao Nijemci a 745 kao Austrijanci. Najmanje 9.000 je prisilno deportirano od jugoslavenskih vlasti a ostali su dobrovoljno otišli ili su ubijeni.[44]

Demografske procjene[uredi - уреди]

Demografsko istraživanje Zapadne Njemačke 1958.[uredi - уреди]

Prema istraživanju Zapadne Njemačke 1958., nakon 1945. bilo je 11.893.200 njemačkih izbjeglica protjeranih diljem Europe, mnogi od kojih su pronašli utočište u Njemačkoj. Od toga broja, nestalo je ili ubijeno 2.250.000 osoba.[45] Te brojke međutim sadrže i smrti uzrokovane od gladi i bolesti tijekom bijega.

Opis Njemačko stanovništvo 1939. Ratne smrti Prirodni prirast 1939.-50. Ostali u istočnoj Europi i SSSR-u 1950. Protjerani do 1950. Poginuli tijekom progona
Njemačka, granice 1937. (istočne provincije) 9.575.200 667.500 546.000 1.134.000 6.981.000 1.338.700
Poljska, granice 1939. 1.371.000 108.000 46.000 436.000 688.000 185.000
Slobodni grad Gdansk 380.000 22.000 22.000 4.000 290.800 83.200
Čehoslovačka 3.477.000 180.000 235.000 258.700 3.000.400 272.900
Baltičke republike 249.500 15.000 5.700 19.300 169.500 51.400
Jugoslavija 536.800 40.000 23.500 87.000 297.500 135.800
Mađarska 623,000 32,000 17,000 338,000 213,000 57,000
Rumunjska 786.000 35.000 41.000 438.000 253.000 101.000
Ukupno 16.998.500 1.099.500 936.200 2.717.000 11.893.200 2.225.000

Procjene Federacije prognanih[uredi - уреди]

Federacija prognanih, njemačka udruga izbjeglih iz istočne Europe, sastavilo je procjenu da je bilo preko 13.5 milijuna izbjeglica a od tog broja oko 2.2 milijuna je umrlo ili nestalo:[46]

Vremensko razdoblje Broj protjeranih
Počinitelji progona Protjerani,
deportirani,
pobjegli iz
Prema sljedećem odredištu Poginuli tijekom progona
1941. - 1942. 900.000 SSSR Ukrajina, Njemačka autonomna sovjetska socijalistička republika Volga, Kavkaz, itd. Sibir, središnja Azija, itd. 210.000
1944. - 1948. 200.000 Jugoslavija Jugoslavija Njemačka, Austrija 62.500
1945. 75.000 SSSR, Rumunji Rumunjska SSSR 11.000
1944. - 1948. 2.209.000 Poljska, SSSR Istočna Njemačka, istočna Pruska Njemačka 299.000
1945. - 1948. 5.820.000 Poljska Bivša istočna Njemačka Njemačka 914.000
1945. - 1948. 367.000 Poljska Slobodni grad Gdansk Njemačka 83.000
1945. - 1948. 3.159.000 Čehoslovačka Čehoslovačka Njemačka, Austrija 238.000
1945. - 1948. 857.000 Poljska Poljska Njemačka 185.000
1945. - 1948. 320,000 Poljska, SSSR Poljska, Istočna Njemačka Zapadna Njemačka 99.000
1945. - 1948. 30.000 SSSR Poljska, Istočna Njemačka Sibir, središnja Azija 10.000
1945. - 1946. 280.000 SSSR, zapadni saveznici Središnja Njemačka Sibir, središnja Azija 90.000
1946. - 1948. 250.000 Mađarska Mađarska Njemačka, Austrija 6.000
Ukupno 13.567.000 2.207.500

Broj izbjeglica[uredi - уреди]

Raspodjela 11.935.000 njemačkih izbjeglica po Njemačkoj (1950.)
Pokrajina Broj izbjeglica % (udio u broju izbjeglica) % (udio u stanovništvu pokrajine)
Bavarska 1.937.000 16,2 % 21 %
Donja Saska 1.851.000 15,5 % 27 %
Sjeverna Rajna-Vestfalija 1.332.000 11,2 % 10 %
Mecklenburg-Zapadno Pomorje 981.000 8,2 % 45 %
Saska-Anhalt 961.000 8,1 % 23 %
Baden-Württemberg 862.000 7,2 % 13,5 %
Schleswig-Holstein 857.000 7,2 % 33 %
Saska 781.000 6,5 % 14 %
Hessen 721.000 6 % 16,5 %
Thüringen 607.000 5,1 % 20,5 %
Brandenburg 581.000 4,9 % 23 %
Rheinland-Pfalz 152.000 1,3 % 5 %
Zapadni Berlin 148.000 1,2 % 6,9 %
Hamburg 116.000 1 % 7,2 %
Bremen 48.000 0,4 % 8,6 %

Analize događaja[uredi - уреди]

Spomenik protjeranim Nijemcima na kojem piše: "Pravo na domovinu je pravo čovjeka."

Njemački pisac Günter Grass je u romanu Korakom raka opisao događaj simboličnom pričom o brodu Willhelmu Gustloffu kojeg su 30. siječnja 1945. potopile sovjetske snage, te sa njim 9.000 njemačkih izbjeglica, od kojih su 4.000 bili djeca. [47] Profesor dr. Alfred de Zayas je nazvao progon Nijemaca genocidom i jednim od najvećih prešutnih zločina saveznika. U svojoj je izjavi rekao:

"Kada sam bio student povijesti na Harvardu 1970., nisam znao ništa o protjerivanju Nijemaca. Nijedan od mojih profesora povijesti nije smatrao taj događaj ni vrijednim spominjanja, a kamoli vrijednim istraživanja. Zanimljivo, o tom događaju nisam prvi put čuo na predavanju iz povijesti, nego na seminaru o pravilu ratovanja...Ubrzo sam otkrio da nije slučajnost što nema gotovo ništa napisano na engleskom o toj temi - ona je bila tabu...Nürnberški proces je odredio da je njemački politički vrh počinio ratne zločine i zločin protiv čovječnosti na temelju tih masovnih progona. Zbog toga je upravo i specifična anomalija da su se sami saveznici uključili u politiku progona mnogo većih razmjera od onih koje su počinili nacisti."[48]

Rudolph J. Rummel je progon nazvao democidom. Martin Shaw i and W.D. Rubinstein su progon nazvali genocidom.[11][12] Felix Ermacora je 1991. napisao da je protjerivanje Sudetskih Nijemaca bio genocid.[13] Sveukupno, oko 1/7 njemačke nacije je bila zahvačena raseljavanjem i bijegom. Danas su potomci njemačkih izbjeglica integrirani u njemačko društvo i imaju njemačko državljanstvo te udruge kojima podsjećaju na događaj.

1990., Čehoslovački predsjednik Vaclav Havel je uputio ispriku u ime svoje zemlje zbog tih događaja, koristeći pojam "protjerivanje" a ne "premještanje stanovništva".[49][50]

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Weber 2004., str. 2
  2. 2.0 2.1 Kacowicz & Lutomski 2007., str. 100
    "...largest movement of European people in modern history"
  3. Schuck & Münz 1997., str. 156
  4. Frank 2008., str. 275
  5. Fritsch-Bournazel 1992., str. 77
  6. Osmańczyk 2003., str. 656
  7. Naimark 2001, str. 15, 112, 121 i 136
  8. Curp 2006., str. 200
  9. Cordell 1999., str. 175
  10. Gibney & Hansen 2005., str. 196
  11. 11.0 11.1 Shaw 2007., str. 56 i 60
  12. 12.0 12.1 Rubinstein 2004., str. 260
  13. 13.0 13.1 Ermacora, Felix (1991). "Gutachten Ermacora 1991" (pdf). http://www.ermacora-institut.at/wDeutsch/dokumente/pdf/gutachten_ermacora_1991.pdf. 
  14. Rummel 1997., str. 305
  15. Biess 2006., str. 2
  16. Overmans 2004.
  17. Ehmer, Ferdinand & Reulecke 2007, str. 271
  18. Prauser & Rees 2004., str. 3
  19. Thorsten Hinz Kein Erinnerungsort nirgends: Eine deutsche Opferstätte: Vor sechzig Jahren verheerte die Rote Armee das ostpreußische Nemmersdorf published in Junge Freiheit, 22 October 2004
  20. Andreas Kunz, Wehrmacht und Niederlage: Die bewaffnete Macht in der Endphase der nationalsozialistischen Herrschaft 1944 bis 1945, 2nd edition, Oldenbourg Wissenschaftsverlag, 2007, p.93, ISBN 3-486-58388-3
  21. Manfred Ertel. "A Legacy of Dead German Children", Spiegel Online, May 16, 2005
  22. Agreements of the Berlin (Potsdam) Conference
  23. Jenkins, Jolyon. "The Sudeten Germans' forgotten fate", BBC News, 07-02-2004, pristupljeno 10-10-2011.
  24. Brian Kenety (14. 4. 2005.). "Memories of World War II in the Czech Lands: the expulsion of Sudeten Germans". Radio Prahs. http://www.radio.cz/en/article/65421. pristupljeno 6. 9. 2007.. 
  25. 25.0 25.1 Wasserstein, Bernard (17. veljače 2011). "European Refugee Movements After World War Two". BBC History. http://www.bbc.co.uk/history/worldwars/wwtwo/refugees_01.shtml. pristupljeno 7. svibnja 2012. 
  26. P. Wallace (11. ožujka 2002.). "Putting The Past To Rest", Time (časopis). Accessed 16. listopada 2008.
  27. Podaci prema dokumentarcu Crni tulipan/Black Tulip
  28. Cornelius 2004, str. 131
  29. Gibney & Hansen 2005., str. 199
    "The Poles began driving Germans out of their houses with a brutality that had by then almost become commonplace: People were beaten, shot and raped. Even Soviet soldiers were taken aback, and some protected the German civilians."
  30. Prauser & Rees 2004., str. 29
  31. Peterson & Salzborn 2010., str. 205
  32. 32.0 32.1 Herta Müller (01-03-2010). "Herta Müller, Atemschaukel – Vortrag 1.3.2010" (PDF). http://www.ligelue.de/herta_mueller_atemschaukel.pdf. pristupljeno 22-02-2011. 
  33. Geschichte der Deutschen in Rumänien von Anneli Ute Gabanyi
  34. Stalin Sends Volga Germans to Siberia, Southern California Chapter Newsletter, Fall 2001.
  35. German-Russian Settlement Map
  36. Volga German ASSR (1918-1942)
  37. Samuel Sinner, Genocide of Germans in Russia (1915 - 1955)
  38. Ethnic groups in Russia, 2002 census, Demoscope Weekly. Retrieved 5 February 2009
  39. 39.0 39.1 39.2 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948., Die Station eines Volkermordes, Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1998.; preveo Denis Detling. Preuzeto 1-10-2010.
  40. Vladimir Geiger (2008). "Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca". Hrvatski institut za povijest, Zagreb. http://hrcak.srce.hr/file/62380. pristupljeno 20. veljače 2011. 
  41. Nekažnjeni zločini nad Podunavskim Švabama
  42. Stanovništvo Hrvatske od 1931.-2001. Vojska.net. Preuzeto 1. kolovoza 2009.
  43. Karoly Kocsis, Eszter Kocsis-Hodosi. "Hungarian Minorities in the Carpathian Basin - Ethnic structure of the population of the present territory of Vojvodina (1880-1991)". Hungarian History. Arhivirano iz originala 31-07-2012. http://web.archive.org/web/20110204113113/http://hungarian-history.hu/lib/hmcb/Tab21.htm. pristupljeno 31. listopada 2009. 
  44. Migrations and deportations of Slovenians, Germans and Italians during the Second World War
  45. Die deutschen Vertreibungsverluste. Bevölkerungsbilanzen für die deutschen Vertreibungsgebiete 1939/50. Herausgeber: Statistisches Bundesamt - Wiesbaden. - Stuttgart: Verlag W. Kohlhammer, 1958
  46. Data and sources for expelled Germans Foundation Centre Against Expulsions. Preuzeto 23. lipnja 2012.
  47. Prauser & Rees 2004., str. 1
  48. Dr. Alfred de Zayas Expulsion of Germans, genocide against Germans
  49. Green, Peter S.. "A Czech Seeks to Atone For a Nation's Revenge", New York Times, 22. 12. 2002., pristupljeno 9. 7. 2009..
  50. Eric Follath (23. prosinca 2011). "Remembering Vaclav Havel - A Moral Giant among Pygmies". Spiegel. http://www.spiegel.de/international/europe/remembering-vaclav-havel-a-moral-giant-among-pygmies-a-805536.html. pristupljeno 23. lipnja 2012. 

Literatura[uredi - уреди]

  • Cordell, Karl (1999). Ethnicity and democratisation in the new Europe. London: Routledge. ISBN 0-415-17312-4. 
  • Curp, T. David (2006). A clean sweep?: the politics of ethnic cleansing in western Poland, 1945-1960. University of Rochester Press. ISBN 1-58046-238-3. 
  • Ehmer, Ferdinand & Reulecke, Josef, Ursula & Jürgen (2007). Herausforderung Bevölkerung: zu Entwicklungen des modernen Denkens über die Bevölkerung vor, im und nach dem "Dritten Reich". VS Verlag. ISBN 3531155563. 
  • Frank, Matthew James (2008). Expelling the Germans: British Opinion and Post-1945 Population Transfer in Context. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780199233649. 
  • Fritsch-Bournazel, Renata (1992). Europe and German unification. Berg Publishers. ISBN 9780854966844. 
  • Gibney & Hansen, Matthew J. & Randall (2005). Immigration and asylum: from 1900 to the present, Volume 3. ABC-CLIO. ISBN 1576077969. 
  • Kacowicz & Lutomski, Arie Marcelo & Pawel (2007). Population resettlement in international conflicts: a comparative study. Lanham, Maryland: Lexington Books. ISBN 073911607. 
  • Naimark, Norman M. (2001). Fires of hatred: ethnic cleansing in twentieth-century Europe. Harvard University Press. ISBN 0-674-00994-0. 
  • Osmańczyk, Edmund Jan (2003). Encyclopedia of the United Nations and international agreements. Routledge. ISBN 0-415-93924-0. 
  • Petersen & Salzborn, Hans-Christian & Samuel (2010). Antisemitism in Eastern Europe: History and Present in Comparison. 5. Frankfurt: Peter Lang. ISBN 9783631598283. 
  • Rubinstein, W.D. (2004). Genocide, a history. Pearson Education Ltd.. ISBN 0 582506018. 
  • Rummel, Rudolph Joseph (1997). Death by government (6 izd.). New Brunswick, New Jersey: Transaction Publishers. ISBN 1560009276. 
  • Schuck & Münz, Peter H. & Rainer (1997). Paths to Inclusion: The Integration of Migrants in the United States and Germany. Oxford: Berghahn Books. ISBN 1571810927. 
  • Shaw, Martin (2007). What is genocide?. Polity. ISBN 0745631827. 
  • Weber, Jürgen (2004). Germany, 1945-1990: A Parallel History. Central European University Press. ISBN 9639241709. 

Ostali izvori[uredi - уреди]

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Refugees of World War II in Germany