Montanizam

Izvor: Wikipedia
Hrišćanska ekstaza: silazak Duha na apostole (Djela apostolska, 2)

Novo proroštvo (lat. nova prophetia) je bilo ranohrišćanski pokret iz druge polovine 2. vijeka, kasnije nazvano montanizam po svome začetniku Montanu.

"Novo proroštvo" je nastalo kao unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kršćanskog života, hitno obraćenje svih kršćana, u vidu iščekivanja neposrednog dolaska Božjeg kraljevstva na zemlju.[1] Novo proroštvo je bilo reakcija na konformističke tendencije kršćanstva, tražeći povratak "ranokršćanskog zanesenjaštva" (From).[2] Bio je to duhovno-karizmatički pokret, koji nije dovodio u pitanje kršćansko vjerovanje o Bogu, već je naučavao prisustvo Duha i nastup novog duhovnog vremena, te zastupao određene oblike kršćanskog života i crkvenoga ustrojstva.[2]

Monatanisti su pobijali svaku ideju hijerarhije, organizacije, istorijskog prejemstva itd.[3] Bitan je bio Duh kao iskustvo pojedinca. U početku je montanizam nije zastupao neko teoretsko učenje, već je samo insistirao na strogoj askezi. Ova etička strogost navela je brojne savremenike da mu se dive i da mu pristupe, kao veliki teolog Tertulijan.[3]

Montanizam u početku nije smatran herezom; ali je vremenom došao u sukob sa službenom Crkvom. Kršćanstvo je već bilo institucionalizirano te su crkvene vlasti suzbijale montanizam kao herezu.[2] Montanizam se oblikovao kao rubna kršćanska zajednica, isključena iz Velike Crkve, ali koja se relativno dugo održala. Novo proroštvo je bilo masovan pokret koji je okupljao mnogo ljudi, u početku u svjetlu apokaliptičkih iščekivanja, a kasnije oko velikih godišnjih hodočašća. Njihova hodočašća su jedna od prvih masovnih kršćanskih hodočašća, a Hipolit navodi i »blagdane« kao montanističku novotariju.[4] U novom proroštvu su značajnu ulogu igrale žene. One su u maloazijskim crkvenim općinama bile u redovima klera, ne samo kao đakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri i biskupi.[5]

Danas se često podvlači sličnost između montanizma i savremenog pentekostalizma, koji neki nazivaju i neo-montanizmom.[6]

Pozadina[uredi - уреди]

“Novo proroštvo” se nadovezivalo na tradiciju prorokovanja koja je bila veoma živa u prvih stotinjak godina hrišćanstva.

Ranohrišćanski spis Didahe (učenje apostola), nastao krajem 1. ili početkom 2. veka, opisuje stvarnost ranohrišćanskog pokreta u kom najvažnije mjesto imaju putujući »proroci«.[7] Didahe donosi veoma zanimljiv kriterijum za razlikovanje pravih od lažnih proroka, time da li u nadahnuću traži hranu za sebe ili za druge:

Ranohrišćanski spis Didahe opisuje crkvenu situaciju u kojoj najvažnije mjesto imaju proroci.

“I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je lažni prorok.” (XI. 9)


Sličan kriterijumu hrane je i kruterijum novca, naime da li u nadahnuću traži novac za sebe ili za druge:

“A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi.” (XI. 12)


Pravila predviđaju da se "pravi proroci" mogu smestiti i za stalno u zajednici, služeći kao sveštenici:

“No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju hranu. Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on kao radnik svoje plaće. Uzmi dakle prvine proizvoda s preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici.” (XIII. 1-3)


Sredinom 2. veka apologet Justin piše da u hrišćanstvu još uvek postoje proročki darovi koji su nasleđeni iz judaizma:

Wikicitati „Kod nas i sada postoje proročki darovi; odatle i vi (Židovi) morate razumjeti, da je ono što je nekoć bilo kod vas, preneseno k nama.[8]

Približno u isto vreme (oko 140-155) Hermin »Pastir« donosi upute za razlikovanje pravog proroka od lažnog:

 »Prema životu ocijeni čovjeka koji ima Duha božanskoga. Onaj koji ima Duha odozgo, blag je, spokojan, skroman, uzdržava se od svake zloće i od isprazne želje ovoga svijeta, sebe smatra nižim od svih ljudi, i nikome ništa ne odgovara na njegovo traženje; ne govori posamce, i Duh Sveti ne govori kad čovjek želi govoriti, nego govori onda kad Bog hoće da on govori.« (Mand. 11, 7—10).


Na to se nadovezuje opis lažnog proroka:

 »Onaj čovjek koji prividno ima Duha, uzvisuje sama sebe, želi imati prvo mjesto, i odmah je drzovit i bestidan i mnogoglagoljiv; kreće se u mnogom raskošju i u mnogim drugim varljivostima, i prima plaću za svoje proroštvo; a ako mu se ne da, on ne prorokuje. Može li božanski Duh primati plaću i prorokovati? Ne može Božji prorok tako činiti, nego je duh takvih prizemni duh« (Mand. 11, 12).

Hermin Pastir

U vreme rađanja "novog proroštva" ova proročka tradicija ranog hrišćanstva je već slabila, a jačala je institucionalizacija.

Povest[uredi - уреди]

Karta Frigije u njenom najmanjem (žuto) i najvećem (narančasto) opsegu

Montan je počeo da propoveda oko 157. godine[9] u maloazijskoj pokrajini Frigiji, tvrdeći da je primio niz objava od svetog Duha (parakleta). Sa njime su uvek išle dve proročice, Priska (Priscila) i Maksimilija, koje su tvrdile da ih Duh pokreće i nadahnjuje. Priska i Maksimila bile su napustile svoje muževe i živjele u seksualnoj uzdržljivosti.[1] Njih troje su propovedali u ekstatičnim stanjima podstičući ljude da poste i da se mole, kako bi doživeli otkrovenje. Želeli su da izvuku kršćane iz društvenih odnosa i da osnuju novu zajednicu odvojenu od svijeta, kao pripremu za silazak »gornjeg Jeruzalema«[2] (iz knjige Otkrivenja). Montan je govorio:

Wikicitati „Jer, pravedan čovek će sijati stostruko sjajnije od Sunca, pa čak i najmanji među vama koji su spašeni, (će sjati) stostruko sjajnije od Meseca.[10]

Ovaj pokret, od početka nazvan »novim proroštvom«, je bio »eksplozija profetizma«, s različitim karizmama, vizijama i objavama.[11] Selo Pepuza u Frigiji, središte pokreta, su proglasili Novim Jerusalimom, zbog čega su isprva nazivani Pepuzijancima. Također su nazivani i Frigijcima, ili Katafrigija ("iz Frigije"), po domovini pokreta, maloazijskoj pokrajini Frigiji. Montan je umro oko 177. a Maksimila 179. godine, ostavši gomilu sledbenika. Pokret se brzo proširio i zapadnim delovima Rimskog carstva. Već 170-ih novo proroštvo je prisutno ne samo u Crkvi u Rimu već i u dalekoj Galiji, u Lyonu. Oko »novog proroštva« odmah se razvila velika raspra i veliko gibanje u Frigiji, a ubrzo i po cijeloj Maloj Aziji. Jedni su se oduševljavali novom objavom, a drugi su je smatrali lažnim proroštvom, i tako se razmahala žestoka borba. Montanisti su svoje protivnike nazivali »ubojicama proroka« (prema Mateju 23, 37—39).[1]

»Novo proroštvo« u početku nije bilo upereno protiv biskupa i crkvene hijerarhije. U Rimu su isprva dobro prihvaćeni, pa je ih je čak i papa Eleuterije (175-189) podržao pismom.[12] Montanisti su još za vreme Viktora (189-198) ili njegova nasljednika Zefirina (198-217), htjeli od rimskog biskupa zadobiti blagoslov. Međutim, novoproročko zanesenjaštvo je toliko uzbunilo kršćansku zajednicu u Maloj Aziji da su se biskupi osjetili ugroženim, te su protiv njih održane prve poznate sinode iz crkvene povijesti, a više biskupa je i pismeno istupilo protiv njih (Apolinar iz Hierapola, Meliton iz Sarda, Serapion iz Antiohije, Apolonije iz Efeza). Prvotna se polemika više odnosila na osobni život novih proroka: prigovarala im se, posebno Priski i Maksimili, pohlepa za dobitkom, šminkanje, uopće luksus, i naprosto način života.[13] Rimski biskup (Viktor ili Zefirin) je već bio priznao proroštvo Montana, Priske, Maksimile, te je na temelju toga podijelio mir Crkvama Azije i Frigije, i poslao mirovno pismo (litteras pacis) kojim nalaže prihvaćanje karizmi. Međutim, tada u Rim dolazi monarhijanac Praxeas iz Male Azije, koji je pogrdama o prorocima i njihovim zajednicama, ubedio papu da povuče priznanje.[1] Istovremeno i rimski prezbiter Gaius piše protiv montanista. Tako, već početkom 3. vijeka se na "novo proroštvo" počinje gledati kao na herezu.

Nakon razlaza s Velikom Crkvom, montanisti su je počeli nazivati »Ecclesia psychicorum« (psihička crkva), za razliku od svoje Crkve, koja je »Ecclesia pneumaticorum« (duhovna crkva). One koji ne prihvataju novo proroštvo su nazivali psihicima (psychikous)[14], a prema takvima je posebno oštar Tertulijan:

Wikicitati „Psihicima, koji ne prihvaćaju Duha, ne sviđa se ono što je od Duha. Budući da im se ne sviđa ono što je od Duha, sviđa im se ono što je od tijela, jer je to suprotno Duhu.[15]

Vjerojatno najpoznatiji montanista je bio Tertulijan, koji je kao prestižni latinski teolog prišao montanistima oko 206. godine u Kartagi. Montanizam je Tertulijanovim spisima »zadobio izgled teologije i stekao je razgovjetnu religioznu fizionomiju« (Campenhausen).

Datoteka:Pepuza.jpg
Iskopine drevne Pepuze, svetog mesta i središta montanizma.

Nakon dolaska hrišćanske crkve na vlast, montanisti su surovo proganjani. Na Istoku je oštre kazne protiv montanista zakonski propisao Konstantin Veliki 331. godine. Na Zapadu je car Honorije, na traženje pape Inocenta I, doneo 407. godine oštre zakone protiv montanista. Montanisti su se, međutim, još dugo održali. Njihova su žarišta bila u Kapadociji, Galaciji, Frigiji, Ciliciji i Carigradu.[16] U 6. veku, oko 550. godine, uz podršku cara Justinijana, biskup Jovan Efeški je predvodio ekspediciju u Pepuzu radi uništenja montanističkog svetilišta, ustanovljenog pored grobova Montana, Priscile i Maksimilije. Ivan Efeški je dao spaliti mošti začetnika montanizma, kao i njihove crkve.[1] Tada je njihovo sveto mesto opustošeno, a montanistička zajednica u Papuzi istrebljena.

Wikicitati „Za kršćansku povijest je golema šteta, ne samo to što je Velika Crkva — došavši do moći u suradnji s državom — iskoristila protiv montanista silu, no još više što je problem karizmatičnosti u Crkvi kasnije sasvim potisnut iz ekleziološkog mišljenja.[1]

Neke su se montanističke zajednice na izolovanim mestima održale i do 8. veka. Papa Grgur Veliki početkom 7. vijeka traži da se obraćeni montanisti ponovno krste, jer nisu kršteni u ime Trojstva, budući da »perverso sensu vjeruju da je Duh Sveti neki zao čovjek Montan«.[17]

Učenje[uredi - уреди]

Wikicitati „Oni ispovijedaju jednako kao i Crkva Oca svemira Boga i stvoritelja svega, kao i sve ono što o Kristu svjedoči i Evanđelje, a novotari su s obzirom na postove i svetkovine.[18]

Izvorni montanizam karakteriše neposredno očekivanje silaska nebeskog Jeruzalema, naglašavanje karizmatičkog elementa u Crkvi nasuprot institucionalnom, te s tim u vezi davanje odlučujuće uloge prorocima u Crkvi; etička strogost i s tim povezan crkveni purizam; naglašen asketizam i svjesno traženje mučeništva.[1]

“Novo proroštvo” ne želi unijeti nikakve nove sadržaje u kršćansko vjerovanje, već se više bavi načinom života. Po svjedočanstvu Epifanijevu, montanisti, kao i katolici, prihvaćaji čitavo Sveto Pismo Starog i Novog Zavjeta.[19] Hipolit svedoči da oni nisu ni gnostici ni marcionovci, i da u kristologiji nisu doketi ni judaisti.[1]

Oni nisu tvrdili da je sveti Duh dan tek Montanu već su polazili od stanja u prvoj Crkvi. Njihovo je osnovno vjerovanje da karizme nisu među hrišćanima prestale, nego da darovi Duha postoje i danas, kao i u vrijeme apostola. Tertulijan upozorava da treba čuti Duha kako prorokuje sve do sada, a ne samo nekoć.[20]

Post[uredi - уреди]

Glavni članak: Post

Montanisti su poseban naglasak stavljali na post i uzdržavanje od određenih vrsta jela. Velika Crkva je imala obvezan post samo u dane uoči Uskrsa, a kao neobvezan, ali općenito obdržavan, tzv. stationes dva puta tjedno, u srijedu i petak; oni su uključivali uzdržavanje od jela do devete ure (tj. do tri sata popodne, kad se u rimskom svijetu uzimao glavni obrok). U petak se obdržavao i cjelodnevni post, koji se u nekim prigodama prozegao na subotu. Montanisti su povećali broj dana kad je post obvezatan za sve vjernike i uveli obvezatno uzdržavanje od određenih jela. Tertulijan zajedljivo kaže da psihici zabacuju nova proroštva ne zato što bi Montan, Priscila i Maksimila propovijedali nekog novog Boga, ili razbijali neko Pravilo vjere ili nade, nego zato što oni javno uče da bi trebalo "češće postiti nego se ženiti".[21] Montanisti su tražili da se stationes poste sve do večeri, i uveli su neke određene posne dane povezane sa kserofagijom (suhom ishranom):

Wikicitati „Oni nas optužuju da obdržavamo svoje posebne dane posta, da često stationes produžujemo sve do večeri, da čak obdržavamo kserofagije, ukoliko uživamo samo suha jela, bez ičega mrsnoga, bez bilo kakve juhe i sočnih plodina, te ne jedemo i ne pijemo ništa što u sebi sadrži vina.[22]

Kserofagiju su montanisti obdržavali jedanput na godinu kroz dva kontinuirana tjedna, uz isključenje subote i nedjelje: sve u svemu deset dana. Možda je taj veliki post bio pred blagdan Pashe (Uskrs). Montanisti su za kserofagiju pronalazili biblijsko uporište u knjizi proroka Daniela (gl. 1) u izvještaju o židovskim dječacima koji su na babilonskom dvoru jeli samo povrće i pili samo vodu. Protivnici su optuživali montaniste da su kserofagiju preuzeli iz misterijskog kulta Izide odnosno Cibele.

Montanističko naglašavanje posta je bilo povezano s traženjem karizmatičkih darova, a posebno ekstaze, kao stanja u kojemu se Bog objavljuje preko čovjeka, kao autentično pojavljivanje »proroštva« u zajednici. Na to upućuje i povezivanje posta s knjigom Danielovom, po kojoj su mladići koji su se hranili samo povrćem i vodom, dobili »znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti«, a »Daniel razumijevaše viđenja i sne« (Dan 1, 17). Tertulijan govori o objavi »koju bi trebalo izmamiti pomoću kserofagija.« (De ieiun 12). Dakle, postovi montanista imaju svrhu da budu sredstvo za zadobivanje proročkih karizmi.

Rafanofagija, tj. jedenje rotkve, koju kao montanističku specijalnost spominje Hipolit[23], vjerojatno je način ironiziranja: toga nema u drugim vrelima.[1]

Trojstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Trojstvo
Poznati montanista Tertulijan, prestižni latinski teolog.

Montanisti su svratili veću pozornost na svetog duha, i na njegovu ulogu u Crkvi. Izvršili su golem utjecaj na trinitarnu spekulaciju III stoljeća, obzirom da je u II stoljeću učenje o Duhu bilo još veoma nerazvijeno. Montanisti ispovedaju rani oblik vjere u trojstvo Oca, Sina i svetog Duha. Montan, koji je verovao da kao prorok govori u »ekstazi«, odnosno da božansko govori kroz njega, je govorio:

Wikicitati „Ja sam Otac, Sin i Paraklet.[24]

Tertulijan je najstariji latinski pisac koji koristi izraz Trojstvo (Trinitas)[25], i daje najstarije postojeće formalno izlaganje trinitarne teologije.[26] On je napisao svoju trinitarnu formulu nakon što je postao montanist, te je njegovа idejа u početku odbačenа kao jeres od strane crkve, ali je kasnije prihvaćenа kao ortodoksija.[27]

Proroštvo[uredi - уреди]

Glavni članci: Prorok i Ekstaza

Za montaniste je prorok glas Božji. Oni su verovali da prorok, kad izriče svoja »oracula« kao poruke Božje, govori u ekstazi, to jest izvan sebe, da Duh preuzima njegove duševne i tjelesne moći i služi se njima, a da prorok nije svjestan sebe ni onoga što govori: ne govori on, nego Duh Božji govori kroz njega. Ovo je vjerovanje za montaniste bilo jedno od ključnih. Tertulijan je napisao šest knjiga o ekstazi[28], ali to djelo nije sačuvano. Iz spisa protiv Marciona se vidi kako je govor u ekstazi bitan:

Wikicitati „Neka iznese Marcion darove svoga Boga, neke proroke, no koji nisu govorili iz ljudskog shvaćanja, nego od Božjega Duha, koji su i unaprijed navijestili buduće, i iznijeli ono što je sakriveno u srcu. Neka pokaže neki psalam, neko viđenje, neku molitvu, ali duhovnu, u ekstazi, to jest u nesvjesti ... Neka mi dokaže da je kod njega i žena prorokovala, nekoja od onih njegovih svetijih žena: veličat ću. Ako sve to lakše ja iznesem, i to u skladu s pravilima i disciplinom Stvoritelja, onda će bez sumnje mome Bogu pripadati i Krist i Duh i Apostol«.[29]

Prema Tertulijanovu shvaćanju, za pravo proroštvo je bitno da ga čovjek izriče u stanju besvijesti, nemajući u vlasti svojih osjetilnih moći. Isto shvaćanje iznosi i u spisu "O duši":

Wikicitati „Jer kad se čovjek nađe u Duhu, osobito kad ugleda slavu Božju ili kad kroz njega Bog govori, nužno je da ispadne iz osjetila, jer je osjenjen silom Božjom.[30]
()

Ovo shvatanje je izazvalo posebno žive rasprave, pa je Miltijad napisao spis kojim dokazuje da prorok ne govori u ekstazi.[31] Antimontanisti su dokazivali da pravi prorok uopće ne govori u besvijesti, nego u parakolouthesis, stanju koje mu ne oduzima uporabu njegovih osjetila. Oni su poredili esktatičko stanje montanista sa analognim pojavama kod pagana.[32]

Vjerojatno je još tokom prve faze pokreta došlo do stava da je proroštvo bar na neki način iznad biskupa, jer takav stav Tertulijan izričito zastupa.

Mučeništvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Hrišćanski mučenici

Montanisti su, u skladu sa svojom eshatologijom, inzistirali na aktivnoj spremnosti na mučeništvo. Oni nisu odobravali da se kršćanin skloni za vrijeme progona i tako izbjegne mučeništvu. Prihvatanje mučeništva je povezano sa odbijanjem uklapanja u tadašnje društvo i državu. "Novo proroštvo" se svjesno isključivalo iz društva; bio je to svojevrstan bijeg od svijeta, uzdržavanje od svega što je u svijetu, želja za očuvati se čistim od svijeta, u očekivanju Božjeg kraljevstva.

Tertulijan je nakon što se priključio montanistima napisao je spis "O bijegu u vrijeme progona" u kojem je osudio izbjegavanje progona i prilike za mučeništvo. I u spisu "O idololatriji" iz 211/212. takođe zastupa takav stav:

Wikicitati „Mnogi kažu: Nitko ne mora samoga sebe promulgirati. A ja mislim: Ni zanijekati. Jer niječe svaki onaj koji u bilo kojoj prilici sebe pritajuje, dopuštajući da ga drže za paganina. I dakako, svako je nijekanje idololatrija, kao što je svaka idololatrija nijekanje, bilo to djelom ili rječju.[33]

Daniélou smatra da je proturimsko zaoštravanje montanista i traženje mučeništva predstavljalo »opasnu prijetnju miru Crkve«.[34] Crkvene vlasti nisu odobravale postupke kršćana kojima su mogli izazvati državne vlasti,[35] već su imali »realističniji« pristup, išli su na sporazumijevanje s vlastima, posebno u vrijeme Severovaca.[36] Daniélou smatra mogućim da razbuktavanje progona pod severovskom dinastijom treba velikim dijelom pripisati razbuktavanju apokaliptičkog gibanja među kršćanima, u čemu su se posebno isticali montanisti[37], i ukazuje na činjenicu da nemamo podataka »da su u toj periodi bili općenito uznemirivani biskupi«.[38]

Eshatologija[uredi - уреди]

Glavni članak: Eshatologija

Eshatološko iščekivanje je isprva bilo temeljni element pokreta. Jedno od posljednjih Maksimilinih proroštava glasi da poslije nje više neće biti proroka: nastupit će kraj sveta.[39] Očekivanje »nebeskog Jeruzalema« je bilo u vezi s maloazijskim hilijastičkim očekivanjima i apokaliptikom koja je u to vrijeme još bila živa u ranom kršćanstvu. Montanisti su posebno cenili Ivanovo Evanđelje i Ivanovu Apokalipsu, odakle i dolazi pojam »novog Jeruzalema«. Pokret je već od samog početka morao sadržavati i poziv na hitno obraćenje, pa s tim u vezi i moralni rigorizam.[1]

Početni montanizam je, očito u vezi s neposrednim eshatološkim iščekivanjima, preporučivao i uzdržavanje od braka.

Vreme duha[uredi - уреди]

Teško je reći je li učenje o vremenu Duha, kao o trećem vremenu, bilo u montanizmu prisutno odmah od početka, ali se vremenom iskristaliziralo. Misao o vremenu Duha, kao o trećem vremenu, poslije vremena Oca i poslije vremena Sina, je od golemog značenja za kršćansko poimanje povijesti spasenja. Tertulijan je zacrtao temeljne obrise za to shvaćanje. On polazi od načela da se ništa ne zbiva »sine aetate«, i da sve treba vremena. To načelo pronalazi u prirodi, što mu služi kao usporedba za razvitak u području Božje pravednosti (iustitia):

Wikicitati „Tako je i pravednost najprije bila u prvim zametcima, kao priroda koja se boji Boga; odatle je preko Zakona i Proroka uznapredovala u djetinjstvo - odatle je preko Evanđelja stasala u mladenačko doba; sada je Paraklet uređuje u zrelu dob.«[40]

Tako se u montanizmu učvrstila ideja o tri epohe čovječanstva: Oca (Stari Zavjet), Sina (vrijeme ustanovljenja Crkve) i Duha (Parakleta), koje je njihovo vreme.[41] Sličnu je ideju u Srednjem vijeku iznio opat Joakim de Fiore (1145—1202), a na to se oslanjao i pokret spiritualaca u XII i XIII stoljeću.[42] Slične ideje u moderno doba otkrivaju se kod nekih velikih književnika (George Sand, Dostojevski, posebno Mereškovski).

Crkveni purizam[uredi - уреди]

Osobita je značajka montanizma eklezialni purizam, shvaćanje po kojem u Crkvi nema mjesta za grešnike. Ogleda se u naučavanju da se veliki grijesi učinjeni poslije krštenja ne mogu oprostiti u Crkvi, što znači zabacivanje mogućnosti pokore za velike grijehe. To shvaćanje počinje od prvih dana montanističkog pokreta, kako nam svjedoči jedan Montanov »oraculum«:

Wikicitati „Može Crkva otpustiti grijeh, ali neću to činiti, da ne bi i drugi griješili«.[43]

Tertulijan se žestoko obara na edikt jednoga biskupa, najvjerojatnije Agripina Kartaškog, koji otpušta grijehe preljuba i bluda onima koji obave pokoru.[44] Rasprava se kreće prvenstveno oko preljuba, ali Tertulijan jasno govori i o drugim grijesima, naročito o grijehu otpada od Boga i o ubistvu. On razlikuje dvije vrste grijeha: oprostive koje naziva i lakšima, i neoprostive koje označuje i kao teže (čovjekoubojstvo, idolopoklonstvo, prijevara, nijekanje, bogohulstvo, preljub, blud i slično).[45] Oprostivi gresi su protiv čovjeka, a neoprostivi protiv Boga[46], budući da su oskvrnuća hrama Božjega. Svi se grijesi, pa i neoprostivi, opraštaju krštenjem. Ali krštenim hrišćanima nema oproštenja za neoprostive grijehe, i ne mogu biti primljeni nazad u crkveno zajedništvo. No, svi moraju činiti pokoru, samo što grešnici s neoprostivim grijesima ne mogu dobiti oproštenje od Crkve, nego svoje oproštenje moraju očekivati samo od Boga.[47]

Tako se montanistička zajednica ukazuje kao »Crkva čistih«: u zajedništvu mogu imati udjela samo oni koji su sačuvali čistotu, ne okaljavši se nikada, otkad su kršteni, teškim grijehom. Boreći se protiv davanja crkvenog zajedništva grešnicima koji su se podvrgli određenoj pokori, Tertulijan ocrtava temeljne obrise montanističkog pojma Crkve, tj. montanističku ekleziologiju. Biskupi mogu opraštati samo oprostive grijehe. Opraštanje grijeha protiv Boga pripada samo Bogu, ona ne pripada biskupima, njima pripada samo upravljanje crkvenom zajednicom. Biskupi su u ruke dobili samo disciplinu, a nisu dobili moć ili vlast (potestas). Prava moć je ustvari duh, jer Duh je Bog. (De pudic. 21, 1). Onaj kroz kojega progovara sam Bog, to je prorok. Prorok može oprostiti grijehe, ali je onda sam Bog koji oprašta, budući da prorok govori u ekstazi. Stoga, opraštanje velikih grijeha u Crkvi ne može biti redovita i institucionalizirana pojava, budući da je proroštvo individualni dar.

Spisi[uredi - уреди]

Wikicitati „Najurena sam kao vuk od ovaca; Ja nisam vuk. Ja sam reč, i duh, i snaga.[48]
(Maksimila)

Pretpostavlja se da Priscila, Maksimilija i Montan nisu ništa pisali, već samo propovedali. Ipak su vrlo rano njihova proroštva sabrana u zbirke. Hipolit govori o njihovim »bezbrojnim knjigama«[49], što se verovatno odnosi na zbirke proroštva (oracula). Rimski prezbiter Gaj ih napada zbog drskosti što su stvarali »nova Pisma«: očito je riječ o zbirkama proroštva koja su učenici stavljali uz kanonske spise. Od »Oracula« je sačuvano samo nešto kod starih pisaca.

Poznat je jedan od montanističkih pisaca, Asterius Urbanus, koji je sakupljao uglavnom proroštava Maksimilina.[50] Takođe je poznat odgovor koji je napisan na Miltijadov spis protiv montanista. Spis je obrađivao problem naravi proroštva kao čovjekova čina, tj. da prorok govori u »ekstazi« (izvan sebe, nesvjestan što govori). Themison, vođa frigijskih montanista u vrijeme Maksimile, napisao je po uzoru na apostole »katoličku« poslanicu, tj. pismo upravljeno svim kršćanima. Početkom III stoljeća djelovao je u Rimu montanistički pisac Proklo, s kojim se ponosi Tertulijan, a spominje ga i protivnik Gaj.

Poznato je također da su postojali i montanistički »Psalmi«, koji su se pjevali u njihovim zajednicama.

Najveći je montanistički pisac Tertulijan. Velik je dio njegovih spisa sačuvan.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 1.8 1.9 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  3. 3.0 3.1 Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство
  4. Hipolit, Philos. 8, 19, 2
  5. Epifanije, Panarion. 49, 2
  6. Nicholas Conner, The Montanists: Heretics or Primitive Christians?
  7. Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958, str. 439).
  8. Justin, »Dijalog s Trifonom«
  9. Epifanije, Panarion, 48, 1
  10. Montanist Fragments
  11. J. DANIÉLOU, Nuova storia délia Chiesa, I, str. 145
  12. Tertullian, "Adversus Praxean" c.1, Trevett 58-59
  13. Eusebije, Hist. eccl., 5, 18
  14. Klement, Strom. 4, 13, 93
  15. Tertulian, »De monogamia«, 1
  16. EPIPH., Panar., 48, 14
  17. Papa Grgur Veliki, Epist. XI, 67
  18. Hipolit, Philos. 8, 19, 2
  19. Epifanije, Panar. 48, 1
  20. Tertulijan, De virg. vel. 1
  21. Tertulijan, De ieiunio, 1
  22. Tertulijan, De ieiunio, 1
  23. Hipolit, Philos. 8, 19, 2
  24. DIDYMUS, De Trinitate, 3, 41, 1
  25. "Trinitas" is itself a Latinization of the Greek "he trias" (the Triad), a term that was used earlier than Tertullian by Theophilus of Antioch in Ad Autolycum 2.15 to refer to God, God's Logos (Jesus), and God's Sophia (Holy Spirit)
  26. In Adversus Praxean; see Barnes for a summary of the work.
  27. Justo L. Gonzáles, The Story of Christianity, Volume 1: The Early Church to the Dawn of the Reformation (New York: HarperCollins Publishers, 2010), 91-93.
  28. Jeronim, De vir. ili. 53 i 40
  29. Tertulijan, »Adversus Marcionem« 5, 8
  30. Tertulijan, »De anima« 45
  31. Euzebije, Hist. eccl. 5, 17, 1
  32. J. SCHUEMER, Die altchristiche Fastenpraxis, Muenster i. W. 1933, str. 236—240
  33. Tertulijan, De idolatria 22
  34. J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 146
  35. J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 184
  36. J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 185
  37. J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 182—189
  38. J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 187
  39. EPIPH., Panar., 48, 2
  40. Tertulian, De virg. vel. 1
  41. M. LODS, Précis d'histoire de la théologie chrétienne du IIe au début du Ive siècle, Neuchatel [Suisse] 1966, str. 71—76
  42. St. da CAMPAGNOLA, L'angelo del sesto sigillo e l'»Alter Christus«, Roma 1971; posebno str. 7—48
  43. Tertulijan, De pudicitia. 21, 7
  44. Tertulijan, De pudicit. 1, 6
  45. Tertulijan, De pudicitia 2, 12; 18, 18; 19, 23—26
  46. Tertulijan, De pudic. 2, 10
  47. Tertulijan, De pudic. 3
  48. The Extant Writings of Asterius Urbanus
  49. Philos., 8, 19
  50. Catholic Encyclopedia > Asterius

Eksterni linkovi[uredi - уреди]