Apokalipsa
Apokalipsa (grč. Ἀποκάλυψις apokálypsis - podizanje vela, otkrivanje) je grčka reč koja se obično prevodi kao otkrivenje.
Apokalipsa je također naziv posljednje knjige Svetog pisma, koja se prevodi kao Knjiga Otkrivenja, a govori nadahnuto o smaku sveta.
Apokalipsa kao književni žanr označava specifičan dio religiozne literature u kojoj je "sudnji dan" u središtu pozornosti. Apokaliptička literatura vizionarski najavljuje katastrofe koje dovode do "kraja povijesti" i dolaska Božjeg kraljevstva.
Osim kod judejaca i kršćana, i sveta pisma drugih religija sadrže apokaliptične vizije povezane s krajem svijeta.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Apokaliptička literatura u judaizmu
Apokaliptička literatura je razvijena unutar judaizma starog veka. Usled političkih i društvenih borbi tog vremena, te mesijanski obojenih revolucionarnih kretanja, pišu se popularna djela nadahnuta tim tendencijama. Uprkos raznolikosti apokaliptičke literature, vizija budućnosti u njoj srazmjerno je ista.[1]
Najprije imamo nevolje koje neće zabrinjavati »izabrane« — glad, potresi, epidemije li ratovi. Zatim dolazi »velika žalost« prorokovana u knjizi proroka Daniela 12:1, kakva se ne pamti od stvaranja svijeta, a to je zastrašujuće vrijeme patnje i boli. Kroz cijelu apokaliptičku literaturu provejava vjerovanje da će izabrani biti zaštićeni od te žalosti. Grozota pustoši, prorokovana u knjizi proroka Daniela 9:27, 11:31 i 12:11, predstavlja konačan znak kraja. Vrhunac će biti pojava Sina Čovječjeg na oblacima u velikom sjaju i slavi.[1]
Poznata dela stare hebrejske „apokaliptičke" literature su Knjiga Danilova u hebrejskoj Bibliji, ili Knjiga Enohova u apokrifima.
Nova židovska apokaliptika, uglavnom neortodoksna, se razvija kao izraz razočaranja poslije pada Jeruzalema 70. godine, kad su se pojedini judejski krugovi osjećali izdanim u svojim eshatološkim očekivanjima. Karakteriše je pobuna protiv Boga tvorca i svijeta koji je stvorio. Iz nje se razvijaju razni judeo-hrišćanski gnostički pravci.[2]
[uredi - уреди] Apokaliptička literatura u hrišćanstvu
Kraj svega postojećeg neprekidno je opčinjavao rane hrišćane, koji su očekivali da će se Bog uskoro umešati u zemaljske poslove da bi zbacio sile zla i uspostavio svoje carstvo na zemlji, sa Isusom na čelu. Neki hrišćanski pisci su pisali proročke priče o tome šta će se desiti prilikom tog kataklizmičkog kraja sveta koji ćemo doživeti.[3]
Jedna od hrišćanskih apokalipsi je na kraju uključena u Novi zavet: Jovanova Apokalipsa. Druge, kao što su Petrova Apokalipsa i Jermin Pastir, bile su takođe popularno štivo u određenom broju hrišćanskih zajednica u prvim vekovima crkve.[3]
[uredi - уреди] Izvori
- ↑ 1.0 1.1 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
- ↑ Jean Daniélou, Nuova storia delta Chiesa, I, str. 104—105.
- ↑ 3.0 3.1 Bart Ehrman - Isus to nije rekao (scribd)
