Apokalipsa

Izvor: Wikipedia
Vizije svetoga Ivana Evanđelista, ilustracija iz rokopisa Très Riches Heures.

Apokalipsa (grč. Ἀποκάλυψις apokálypsis - podizanje vela, otkrivanje) je grčka reč koja se obično prevodi kao otkrivenje. Apokalipsa je također naziv posljednje knjige Svetog pisma, koja se prevodi kao Knjiga Otkrivenja, a govori nadahnuto o smaku sveta.

Apokalipsa kao književni žanr označava specifičan dio religiozne literature u kojoj je "sudnji dan" u središtu pozornosti. Apokaliptička literatura vizionarski najavljuje katastrofe koje dovode do "kraja povijesti" i dolaska Božjeg kraljevstva.

U zajednicama apokaliptičara je vladao asketizam, zajednička imovina, ubeđenje skorog kraja sveta i sopstveno identifikuje sa Izrailom.[1] Jevrejska apokaliptika se na specifičan način istorijski povezuje sa pojavom hrišćanstva.[1] Osim kod judejaca i kršćana, i sveta pisma drugih religija sadrže apokaliptične vizije povezane s krajem svijeta.

Apokaliptička literatura u judaizmu[uredi - уреди]

Apokaliptička literatura je razvijena unutar judaizma starog veka. Judejska apokaliptika nastaje iz duhovnog otpora prema stranim osvajačima, Rimljanima i Grcima.[1] Usled političkih i društvenih borbi tog vremena, te mesijanskih revolucionarnih kretanja, nastaju spisi nadahnuti tim tendencijama. Uprkos raznolikosti apokaliptičke literature, vizija budućnosti u njoj srazmjerno je ista.[2] Najprije imamo nevolje koje neće zabrinjavati »izabrane« — glad, potresi, epidemije li ratovi. Zatim dolazi »velika žalost« prorokovana u knjizi proroka Daniela 12:1, kakva se ne pamti od stvaranja svijeta, zastrašujuće vrijeme patnje i boli. Kroz cijelu apokaliptičku literaturu provejava vjerovanje da će izabrani biti zaštićeni od te žalosti. Grozota pustoši, prorokovana u knjizi proroka Daniela 9:27, 11:31 i 12:11, predstavlja konačan znak kraja. Vrhunac će biti pojava Sina Čovječjeg na oblacima u sjaju i slavi.[2]

Poznata dela stare hebrejske apokaliptičke literature su Knjiga Danilova u hebrejskoj Bibliji, ili Knjiga Enohova u apokrifima. Prvi primer apokaliptičke književnosti, Knjiga proroka Danila, pripada vremenu nasilne helenizacije Jevreja pre Makavejskog ustanka. Činjenica da apokaliptika započinje kao forma otpora protiv helenizma daje joj antihelenski ton. Međutim, apokaliptička književnost široko cirkuliše na grčkom jeziku.[1]

U apokaliptici od samog početka postoji tendencija (npr. kod Danila) da se sistematizuje istorija. Ova sistematizacija se odvija uglavnom uz pomoć formi preuzetih iz dualističke misli istočnih religija, najviše persijske. U apokaliptičkoj književnosti se primećuje intenzivan nagon za poznanjem kako vidljivog, tako i nevidljivog sveta. Celokupna apokaliptika prožeta je pojmovima kao „apokalipsis“ (samo ime književne vrste), „gnosis“, „misterion“ itd.[1]

Nova židovska apokaliptika, uglavnom neortodoksna, se razvija kao izraz razočaranja poslije pada Jeruzalema 70. godine, kad su se pojedini judejski krugovi osjećali izdanim u svojim eshatološkim očekivanjima. Karakteriše je pobuna protiv Boga tvorca i svijeta koji je stvorio. Iz nje se razvijaju razni judeo-hrišćanski gnostički pravci.[3]

Apokaliptička literatura u hrišćanstvu[uredi - уреди]

Sedam Trublje od Otkrivenja

Hrišćanstvo je iz jevrejske apokaliptike nasledilo nekoliko bitnih koncepata: istorijsku svest (lociranje istine na prostor istorije kao polja božjeg delovanja), eshatologiju, i pojam zajednice, koji karakteriše odbijanje helenskog individualizma, te premeštanje istine iz oblasti misaonog u oblast zajedničke aktivnosti.[1]

Kraj svega postojećeg neprekidno je opčinjavao rane hrišćane, koji su očekivali da će se Bog uskoro umešati u zemaljske poslove da bi zbacio sile zla i uspostavio svoje carstvo na zemlji, sa Isusom na čelu. Neki hrišćanski pisci su pisali proročke priče o tome šta će se desiti prilikom tog kataklizmičkog kraja sveta koji ćemo doživeti.[4]

Jedna od hrišćanskih apokalipsi je na kraju uključena u Novi zavet: Jovanova Apokalipsa. Druge, kao što su Petrova Apokalipsa i Jermin Pastir, bile su takođe popularno štivo u određenom broju hrišćanskih zajednica u prvim vekovima crkve.[4]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]