Meliton Sardski

Izvor: Wikipedia
Meliton Sardski

apologet i episkop Sarda
Umro/la 180
Štuje se u Rimokatolička crkva, pravoslavne crkve, drevnoistočne crkve
Kanoniziran/a pre-kongregacijski
Kalendar svetaca 1. april
Zgrada gimnazije u Sardu.

Meliton Sardski (? - cca. 180) bio je kršćanski vođa, pisac, apologet i biskup Sarda, koji se smatra jednim od najvećih autoriteta ranog kršćanstva. Sv. Jeronim navodi da je upravo on sastavio kršćanski kanon Starog zavjeta. Poznat je po tome što je apologiju kršćanstva poslao i samom rimskom caru Marku Aureliju.[1] Slavi se 1. aprila.

Melitona su u njegovo vrijeme smatrali »prorokom«.[2] O njegovom životu imamo veoma malo podataka, iako spada među glasovitije ličnosti staroga kršćanstva. On je po svoj prilici bio najjači predstavnik prvotne maloazijske kršćanske teologije, u njezinu najvećem rascvatu, prije nego što će je zasjeniti teologija i literatura koja će se razviti nakon osnutka katehetske škole u Aleksandriji.[3] Melitonov je ugled bio značajan u kristološkim rasprama na Efeškom koncilu g. 431.[4]

I Euzebije i Jeronim stavljaju na prvo mjesto među njegovim djelima Apologiju upravljenu caru Marku Aureliju. Polikrat nabraja Melitona među stupovima maloazijskog kršćanstva, među kojima su na prvom mjestu apostoli Filip i Ivan. Spominje ga kao već pokojnoga, i za njega kaže da je živio u celibatueunuh«), da je sav živio u Duhu Svetom, da počiva u Sardu čekajući paruziju i uskrsnuće od mrtvih. Sigurno je da nije pripadao montanizmu, jer ga je montanist Tertulijan ubrojio među katolike. Sigurno je da je zastupao kvartodecimanizam, kao i sva tadašnja maloazijska Crkva. Od Euzebija u početku IV stoljeća saznajemo da je on bio biskup u Sardu, glavnom gradu Lidije.[5]

Melitonova Apologija[uredi - уреди]

Melitonova Apologija, upravljena caru Marku Aureliju, napisana je negdje između g. 169. i 176, jer je u to vrijeme on vladao bez suvladara. To je bio kratak spis, a sačuvao se samo u fragmentima koje donosi Euzebije[6] i Uskršnja hronika.

Meliton izvješćuje cara o progonima »onih koji boga štuju« na temelju novih odredaba progoni u Aziji, da razni bestidni denuncijanti haraju i pljačkaju, noću i danju, »one koji nisu načinili nikakve nepravde«. On pretpostavlja da te odredbe — koje ne bi dolikovalo donijeti ni protiv neprijateljskih barbara — ne potječu od cara, jer »pravedan vladar ne bi nikad naredio nešto nepravedno«, pa ga stoga moli da ne prepusti kršćane takvom javnom pljačkanju. On kaže da kršćani ne štuju »kamenje«, nego da »štuju jedinoga Boga koji je prije svega i iznad svega, i Krista njegova koji je Božji Logos prije vjekova«. Kršćanstvo naziva filozofijom: ono je nastalo kod barbara, među narode carstva raširilo se pod vladom Augustovom, a postalo je osobito povoljna vrijednost za vladavinu cara Marka Aurelija, kojemu piše. Od Augusta nadalje učvrstilo se u snazi carstvo, a u isto se vrijeme rascvalo i kršćanstvo:

 »Ti si postao željkovani baštinik, i ostat ćeš to zajedno sa svojim sinom, ako budeš čuvao filozofiju koja je s carstvom zajedno othranjena i koja je s Augustom počela, a koju su tvoji predšasnici uz druga bogoštovlja poštovali. Najveći dokaz da je naše učenje na dobrobit, jest to, što se rascvalo zajedno sa sretno započetim carstvom, što se ništa štetno nije desilo sve tamo od Augustove vlade, već je naprotiv sve bilo sjajno i slavno, po molitvama svih«.[2]


Carevi nisu kršćane progonili, osim jedinih Nerona i Domicijana, navedenih od zavidnih ljudi; odonda se protiv kršćana širi laž i denuncijacija, ali su carevi ustajali protiv toga. Posebno je djed Marka Aurelija, Hadrijan, pisao u tom smislu prokonzulu Azije Fundanu, a i carev otac Antonin, u vrijeme kad mu je car bio suvladar, pisao je u razne gradove, kao Larisu, Solun, Atenu, i svim Grcima, neka se protiv kršćana ne poduzimaju nikakvi novi postupci. Budući da i on, Marko Aurelije, ima o kršćanima isto mišljenje, pa čak i humanije i filozofskije, Meliton je siguran da će učiniti sve za što ga moli.[2]

Iako Meliton to baš tako ne kaže, povjesničari vide u njegovoj Apologiji prvi pokušaj da se rimska vlast uvjeri o obostranoj koristi suradnje »između Države i Crkve«.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Euzebije, Hist. eccl. 4, 26, 1
  2. 2.0 2.1 2.2 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. R. CANTALAMESSA, Questioni melitoniane, Rivista di storia e letteratura religiosa, 6 [Firenze 1971] str. 245—267
  4. T. ŠAGI-BUNIĆ, De dyophysitismo extra scholam antiochenam, Laurentianum 4 (1963) 231—232, bilj. 1
  5. Euzebije, Crkvena povijest 4, 13, 8; 26, 1
  6. Euzebije, Hist. eccl. 4, 26, 4—11

Eksterni linkovi[uredi - уреди]