Moć

Izvor: Wikipedia

Moć je sposobnost pojedinca ili grupe da ostvaruje svoje interese i zahtjeve čak i ako im se drugi protive. To ponekad znači i primjenu sile. Pojedinac raspolaže svojom individualnom moći a da toga nije ni svjestan (u porodici, školi, poslu i slično). U političkom smislu na izborima putem glasanja ili pripadanja nekoj političkoj stranci, grupi za pritisak i drugim.

U ekonomskom smislu moć je raspolaganje određenim kapitalom, znanjem ili imovinom. Raznovrsni su oblici i izvori moći. Njena priroda je u samoj čovjekovoj nejednakosti i različitoj sposobnosti i poziciji koju jedinka ima. Moć je socijalne, političke i ekonomske prirode. Moć je društvena kategorija. Društvena moć se pojavljuje i ispoljava u institucionalnom obliku u odnosu prema pojedincima (vlada). Privredno-ekonomska moć uslovljena je elementarnom činjenicom (kako kaže Weber), da raspolaganje materijalnim dobrima, bogatstvom i vlasništvom, na tržištu gdje ljudi konkurišu jedni drugima, stvara specifičke životne pogodnosti za sticanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja ili vlasništva. Ekonomska moć je nerijetko uslovljena vremenom i usko vezana sa političkom moći i teško se može utvrditi koji je izvor dominantniji i koji je interes preovlađujući: da li je to zaštita ekonomskih interesa ili ostvarivanje političkih ciljeva?

Politička moć je uvijek institucionalizirana moć kojom raspolaže određena grupa, stranka ili sama država. Političke stranke su generatori, ali i nosioci političke moći. One su moderni kolektivni vladari koji svoje postojanje duguju čvrstoj organizaciji vlasti za koju se bore demokratskim sredstvima pridobivajući članstvo i glasače na izborima.

Teorije moći[uredi - уреди]

  1. Psihološka teorija: polazi od moći kao ljudskog nagona. Borba za opstanak je ljudska sudbina. Ljudi se međusobno razlikuju po sposobnostima, sklonostima, posebno do duhovnoj i intelektualnoj snazi, karakteru, izdržljivosti.

Tomas Hobs:" Držim da je na prvom mjestu žudnja za trajnom i neprestano uvijek novom moći, općim nagonom cijelog čovječanstva koji završava samo smrću". On navodi postojanje prirodne potrebe ljudi za potčinjavanjem i poslušnošću općoj vlasti radi svog dobra. Ali, u principu volja za moći je osnova egzistencije i opstanka.

Fridrih Niče smatra da ono što čovjek hoće je višak moći. Adler je pod uticajem Ničea nagon za moći stavio iznad libida. Iza svake neuroze, po Adleru, stoji kompleks niže vrijednosti koji se u težnji za moći kompenzira, upravlja zbivanjima u ličnosti da bi osigurao stabilnost osječanja i savladavanje potčinjenosti.

I danas se u objašnjavanju moći i vlasti poseže za psihičkim objašnjenjem strukture ličnosti i njenih nagona za moći. Primjeri objašnjavanja su fenomeni fašizma, staljinizma i drugi.

  1. Funkcionalna teorija: polazi od stava da je društvo nosilac moći i da ono raspolaže njome kao cjelinom. Po njima moć nije djeljiva na grupe i individue (Parsons-moć je opće sredstvo i metod u društvu). Moć se nalazi kod svih članova kao cjeline jer oni njome raspolažu. Moć je uslovljena ljudskim i društvenim nejednakostima. Moć je utjecaj kojim pojedinci i grupe raspolažu u ostvarivanju određenog interesa ili ciljeva u jednom sistemu.

Moć se najčešće legitimizira (opravdava) i ostvaruje pomoću vlasti i to putem institucionalne strukture i sile kojom ova raspolaže. Odatle je i nastala potreba da se ogranići kako institucionalna tako i pojedinačna moć. Do sada najefikasniji poznati načini ograničavanja su:

  • Podjela vlasti, određivanje njenih okvira i dosega;
  • Provjera vlasti, i njenih postupaka pred skupštinom i biračima;
  • Putem opozicije, i njene kontrole nosilaca vlasti;
  • Putem interesnih grupa, te sredstava informisanja i mogućnosti da se u demokratskih procesima iskažu i suprotna mišljenja i iznesu argumenti.

U historiji su česti primjeri manipulacije i upotrebe prevelike količine moći kojima se pojedinci ili sistemi vlasti koriste kako bi ostvarili interese i ciljeve. Takvim aktivnostima se obično suprostavljaju građani različitim sredstvima. Tako su nastali danas već afirmisani pokreti. Ukoliko su ti otpori veći i češći nastupa stanje konfliktnosti i nestabilnosti sistema. Obično se tada uspostavlja novo stanje i pravila, ne samo poretka moći i vlasti već društva u cjelini. Promjene su imale karakter velikog nasilja kojim se koristila vladajuća moć, ali i otpor građana protiv takvog stanja moći.

Savremeni Oblici moći[uredi - уреди]

Moć i uticaj su u savremenom svijetu jedna te ista stvar, jer imati moć znači imati mogućnost da utičemo na nekoga.

Tako da danas na običan svijet najveći uticaj ima mafija i politika na jednoj strani i sport na drugoj i sve to psredstvom medija, kojima se može prepisati apsolutna moć nad generacijama 21.-og vijeka. U današnjem svijetu moć predstavlja sve. Da bi došli do moći ljudi su spremni da učine svašta. Danas jedan od znacajnijih oblika moći jeste neko mjesto u svijetu politike. Političari trenutno imaju veliku moć nad običnim svijetom, iako bi oni trebali da budu predstavnici i glas naroda oni se ponasaju kao apsolutni vladari, ponekad diktatorski. Imati moć nosi veliku odgovornost i zato treba dobro razmisliti kome se ona povjerava, jer u protivnom mogu nastradati mnogi nevini zivoti. Jedan od najznačajnijih oblika moći predstavljaju mediji. Počevši od novina, pa radio, televizija i na kraju internet. Svaki oblik javnog informisanja ima uticaj na način i tok naših života. Mediji su veoma korisna karika u savremenom i brzom načinu života, ali u pogrešnim rukama veoma je opasna po obične ljude. Zbog toga bi mediji morali biti nezavisni i da nemaju nikakve uticaje os strane političkih lidera. To jest mediji bi trebali da izvestavaju onako kako jeste, bez cenzure. Krišćenje medija u pogrešne svrhe može dovesti i do ratova. Kako? Jednostavno. Da li vi vjerujete medijima kada nesto kažu. Da? E pa isto tako na sledećim vjestima može da se čuje kako je neka zemlja objavila rat našoj i da je mobilizacija u toku. U gradovima bi nastao haos. Eto kakva pometnja može da se stvori Još jedan primjer koji je koliko toliko svjež, to je svinjski grip. U medijima su napravili čitavu polemiku oko gripa, liječenja i na kraju vakcina. Iako na kraju to nije bilo nista strasno, velike farmaceutske kompanije su profitirale.

Uz veliku moć ide i velika odgovornost!