Justin Filozof

Izvor: Wikipedia
Sveti Justin Mučenik
Justin Martyr.jpg

Sveti Justin Mučenik
Rođen/a 103[1], Flavia Neapolis (današnji Nablus), Zapadna obala
Umro/la 165, Rim, Rimsko Carstvo
Štuje se u Rimokatolička crkva
Anglikanska zajednica
Pravoslavna crkva
Luteranstvo
Drevnoistočne crkve
Kanoniziran/a Pre-kongregacijski
Kalendar svetaca 1. jun (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, Anglikanska zajednica)
14. april (rimski kalendar, 1882–1969)

Sveti Justin mučenik (Flavia Neapolis, između 100.-110.Rim, oko 164.), bio je kršćanski filozof i mučenik, najplodniji i najpoznatiji apologeta II. st. Katolička Crkva ga slavi kao sveca, mučenika i ubraja ga među Crkvene Oce. Njegova dva najpoznatija djela su Prva apologija i Druga apologija prema kojima je bio prvi koji je branio kršćansku misao pred poganima.

Životopis[uredi - уреди]

Justin dolazi iz obitelji latinskih korijena koja je živjela u Samariji. Rođen u poganstvu, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznaje istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, vjerojatno u Efezu oko 130. godine. Nakon toga kao laik je branio i naučavao “novu filozofiju” – kršćanstvo. U Rim dolazi oko 140. godine te tu osniva vlastitu školuu kojoj besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. Borio se protiv marcionita i gnostika. Njegov učenik je bio Tacijan. Bio je optužen zbog ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filozofa Krescenta) te je umro mučeničkom smrću zajedno sa svojih šest drugova oko 164. godine.

Djela[uredi - уреди]

Justin je napisao dvije Apologije upravljene Antoninu Piju, dužu u 68 poglavlja i kraću u 15 poglavlja. Još je napisao i Dijalog s Trifonom. Iz ovih djela se može razabrati organizacija i život prve kršćanske zajednice

Prva apologija[uredi - уреди]

Napisana je oko 155. g. u dva dijela. U prvom pobija klevete pogana o kršćanima koje ukazuju na sličnosti između Isusa Krista i božanstava iz starijih mitologija. Justin Mučenik navodi da je Sotona bio upoznat s proročanstvima o Isusu Kristu te je putovao kroz vrijeme i u određene antičke mitove umetnuo slične bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista.

To je kraći i negativni dio. U drugom dijelu koji je širi i pozitivan, Justin izlaže i objašnjava sadržaj kršćanskog nauka iznoseći opširno dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo. U slijedećim poglavljima opisuje kršćansku inicijaciju i euharistijsku liturgiju. Uvjeren je da je kršćanstvo progonjeno samo zato što ga se dobro ne poznaje. Zato nastoji naširoko izložiti kršćansko učenje, običaje, kult, Sveto Pismo.

Druga apologija[uredi - уреди]

Napisana je kao nadopuna prvoj. Justin ju je napisao povodom mučeničke smrti triju kršćana zbog ispovijedanja svoje vjere. Justin prosvjeduje protiv toga i želi utjecati na javno mnijenje. Veliki dio ove apologije posvećuje pobijanju stoicizma i platonizma dokazujući uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama.

Dijalog s Židovom Trifonom[uredi - уреди]

Djelo je napisano u obliku dijaloga kojeg Justin ima s Židovom Trifonom. Dok je u apologijama bio u polemici s poganima, ovdje ulazi u polemiku sa Židovima koji su se jednako opirali kršćanstvu kao i pogani. Također opisuje i svoje duševno proživljavanje obraćenja.

Justinova Teologija[uredi - уреди]

Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisu upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti. Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti. Najbolje možemo opisati Justina riječima Ivana Pavla II kao: "pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja": on doista, "iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje prema grčkoj filozofiji, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao 'jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju' (Dial. 8,1)" (‘’Fides et ratio’’, 38).

Literatura[uredi - уреди]

J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993. T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976-

Izvori[uredi - уреди]

  1. Thomas Whitlaw, Commentary on John (1885), p. xl

Eksterni linkovi[uredi - уреди]