Barnabina poslanica

Izvor: Wikipedia
Sinajski rukopis iz 4. vijeka, koji sadrži i Barnabinu poslanicu.

Barnabina ili Varnavina poslanica (grčki: Επιστολή Βαρνάβα, hebrejski: איגרת בארנבס) je poslanica iz ranog hrišćanstva koja je pripisivana Varnavi.

Poslanica oštro osuđuje judaizam, između ostalog zbog prinošenja životinjskih žrtvi, nerazumevanja Mojsijevog zakona, smisla Hrama i mnogih drugih grešaka koje su Jevreji pravili zbog nesagledavanja i poricanja Božije volje. Judejske rukopise tumači ezoterijski. U Starom zavetu nalazi brojne elemente koji opravdavaju hrišćanstvo, a osuđuju judaizam.

Svrha spisa je priopćavanje »savršenog znanja« (gnose) naslovnicima (Barn. 1, 5). Ta savršena gnoza se prvenstveno sastoji u ispravnom shvaćanju Starog Zavjeta. Temeljna ideja je da Židovi uopće nisu ispravno shvaćali svoje spise, jer su ih shvaćali materijalno, a trebalo je duhovno. Njih je prevario »zli anđeo«  (Barn. 9, 4) da doslovno shvate propise o obrezanju, žrtvama, zabranjenim životinjama i slično, kako nije trebalo: zato Savez nije kod njih, nego kod kršćana.

Nije verovatno da je autor Barnaba. Verovatno je pravi autor neki aleksandrijski hrišćanin, a delo napisano između 70. i 100. g.[1]

Nastanak[uredi - уреди]

Kao mjesto nastanka Poslanice općenito se prihvaćala Aleksandrija. To se mišljenje oslanja na način kako poslanica tumači Stari Zavjet, ali i zbog toga što su je osobito upotrebljavali i cijenili aleksandrijski teolozi. Pošto su otkrivene srodnosti s kumranskim spisom »Manuale disciplinae«, P. Prigent (g. 1971.) misli da bi se moglo pretpostaviti da je spis sirijskog ili palestinskog podrijetla, a nije isključena ni Mala Azija.

Vrijeme nastanka spisa treba tražiti između g. 70. i g. 140. Svakako je napisan poslije razorenja jeruzalemskog hrama jer se u gl. 16. govori o razorenom hramu. O pobližem datiranju istraživači se razilaze: M. d'Herbigny i dr. misle da je Poslanica napisana još pod Vespazijanom, malo poslije razorenja Jeruzalema, a H. Lietzmann drži da je u njoj riječ o drugom razorenju Jeruzalema kad je skršen židovski ustanak u posljednjoj godini vlade cara Hadrijana (138), pa da je Poslanica napisana u to vrijeme. Harnack misli da je napisana 130/131, oslanjajući se na gl. 16, 4, gdje je riječ o nekoj nakani slugu neprijatelja da opet sagrade hram. Harnack misli da je tu govor o hramu Jupitrovu što ga je Hadrijan podigao na mjestu starog židovskog hrama.[2]

F. X. Funk upozorava na mesto gdje se citira prorok Daniel (Dan 7, 8.24) o deset kraljeva, i o jedanaestom koji je trojicu srušio »odjednom«, kako dodaje pisac Poslanice: riječ bi bila o rimskim carevima, a taj jedanaesti bio bi Nerva (96-98) koji je srušio dinastiju Flavijevaca (to su bila trojica: Vespazijan, Tito, Domicijan). Poslanica bi bila, dakle, napisana pod Nervom. Nezgodno je to što Nerva, u stvari, nije bio jedanaesti, nego dvanaesti car, i što on nije osobno sudjelovao kod rušenja Domicijana. Funk tumači mjesto o novoj gradnji hrama (gl. 16, 4) kao o gradnji duhovnog hrama (Crkve): »sluge neprijatelja« su kršćani, ukoliko su podanici Rimskog carstva. Takvo shvaćanje toga mjesta preuzima i Bogaert [3]

Kakogod, sadašnja situacija je ocrtana kao loša, jer su »dani zli« (Barn. 2, 1).

Autorstvo[uredi - уреди]

Barnaba, kome se pripisuje poslanica.

U poslanici nije označen ni pisac ni adresati kojima se obraća. Primaoci se nazivaju »sinovi i kćeri« (Barn. 1, 1), »braćom« (Barn. 2, 10; 3. 6; i dr.), »djecom« (tekna: 15, 4), »djecom ljubavi« (9, 7), i si. Autor je među njima osobno djelovao (usp. Barn. 1, 4). U spisu im se obraća »ne kao učitelj, nego kao jedan od njih« (Barn. 1, 8).

Barnabina poslanica je u kršćanskoj starini uživala relativno velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa, bar u nekim Crkvama i kod nekih pisaca. U starini nije nitko izričito osporavao Barnabino autorstvo. Prvi starokršćanski pisac koji tu poslanicu pripisuje izričito apostolu Barnabi jest Klement Aleksandrijski, koji spis veoma cijeni i u više navrata citira. Spis je u velikoj cijeni i kod Origena, koji ga citira kao Sveto Pismo [4] i naziva ga »epistola catholica«[5]. Euzebije Cezarejski ju je pak smjestio među apokrife.[6]

Danas ovu poslanicu više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje Barnabi. Negativan stav prema Starom Zavjetu najglavniji je razlog zbog kojega se danas zabacuje da bi autor mogao biti Barnaba, jer se pretpostavlja da je njegov stav prema Starom Zavjetu bio otprilike isti kao stav Pavla: kritičan, ali nipošto čisto negativan.[2]

Rukopisi[uredi - уреди]

Grčki je izvornik u cijelosti do nas došao u dva rukopisa: Codex Sinaiticus iz IV stoljeća i Codex Hierosolymitanus iz g. 1056 (isti kodeks u kojem se nalazi grčki tekst Didache). U Sinaiticus-u nalazi se Barnabina poslanica među novozavjetnim knjigama, odmah iza Knjige Otkrivenja. Editio princeps je objavio 1863. godine C. Tischendorf u Leipzigu.

Postoji i stari latinski prijevod, načinjen možda krajem 2. ili početkom 3. vijeka. Prema kodeksu iz IX stoljeća, u kojemu nedostaje čitav drugi dio (cc. 18—21), prvi je taj prijevod izdao J. Usher (Oxford 1643), ali je izdanje prilikom požara izgorjelo; novo je izdanje priredio Hugo Menard, a postumno izdao njegov subrat L. D'Achery, u Parizu g. 1645. Poslije je taj tekst izišao u brojnim izdanjima. Sačuvan je i dio starog sirijskog prijevoda (cc. 18—20).[2]

Sadržaj[uredi - уреди]

Poslanica predstavlja katehetski priručnik koji sadrži dogmatski i moralni dio. Prvi dio, teoretski, je opširniji (gl. 2,4-17,2): u njemu pisac dokazuje da su Židovi krivo shvaćali Stari Zavjet. Drugi dio, relativno kratak (gl. 18-20), sažimlje kršćansko moralno učenje pomoću sheme o dva puta, »putu svjetla« i o »putu tame«, slično onom u spisu Didache.[7][8]

Prvi dio, oslonjen na Testimonia Starog Zavjeta, počinje objašnjavanjem hebrejskih propisa o žrtvama. To je dogmatski najvažniji dio, jer u njemu autor izlaže svoju kristologiju i soteriologiju. Bog je preko svih proroka pokazao (citira se Iz 1, 11, 13) da mu ne treba žrtava; novi zakon Isusa Krista nema prinosa koje bi činio čovjek; žrtva Bogu je srce raskajano (Ps 50, 19). I o postu je Bog rekao svoje mišljenje: »Ovo je post koji mi je po volji... Kidaj okove nepravedne, razvezuj spone prisilnih ugovora, puštaj na slobodu potlačene, lomi sve što je nepravedno pismeno utvrđeno. Podijeli kruh svoj s gladnima, i ako vidiš koga gola obuci ga...« (Iz 58, 6ss) (gl. 3). Savez nije kod Židova, nego kod kršćana, jer je Mojsije razbio ploče kad su se Židovi okrenuli idolima (4, 8). »Ne živite osamijenički, povlačeći se u sebe kao da ste već opravdani, već skupljajući se na isto mjesto zajedno tražite ono što je na zajedničku korist. Jer kaže Pismo: Jao onima koji su razumni samima sebi i mudri pred samima sobom. Postanimo duhovni postanimo savršen hram Bogu.« (4, 10—11).

 »Gospodin je podnio da njegovo tijelo bude predano uništenju, da bismo mi bili očišćeni otpuštenjem grijeha, koje je u škropljenju njegovom krvlju« (5, 1).


Gospodin svega kozmosa (5, 5) se podvrgao patnji za naše duše, »da uništi smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih«; pojavio se u tijelu i trpio jer je trebalo da ispuni obećanje i da sebi pripravi novi narod (5, 6—7). Apostole, koji su bili grešnici, poslao je da navijeste Evanđelje, i tada je očitovao sebe da je Sin Božji (5, 9). Pisac zatim citira više biblijskih mjesta da pokaže da je trpljenje Kristovo bilo unaprijed naviješteno (gl. 5—6). Govor u zemlji u kojoj teče mlijeko i med odnosi se na kršćane. To je drugo stvaranje (6, 13). Pozivajući se na Ezekiju (11, 19; 36, 26) kaže »Mi smo nanovo stvoreni« (6, 14), jer je »sveti hram Gospodinu, braćo moja, boravište srca našega« (6, 15). Sada se još sve to nije dovršilo, jer još nemamo gospodstva nad ribama (Post. 1, 26.28), ali će se ispuniti kad postignemo savršenost da postanemo baštinici Saveza Gospodnjega (gl. 6).

Sin Božji, koji ima suditi žive i mrtve, je podnio stradanje, da njegova žrtva oživi nas (7, 2). Kao žrtvu za naše grijehe je prinio »posudu Duha«, tj. svoje tijelo. Pisac dokazuje da se svi hebrejski žrtveni propisi zapravo odnose na Hristovu žrtvu. Na Krista se primjenjuje propis iz Lev 16, o jarcu na kojega se polažu svi grijesi Izraela, i propis iz Br 19 o crvenoj junici (gl. 7-8).

Zatim se bavi drugim elementima židovskog obrednog zakona. Najprije govori o obrezanju (gl. 9). Obrezanje se imalo duhovno razumjeti, kao obrezanje srca; Židovi su to krivo razumjeli, jer ih je prevario zli anđeo (9, 4). Obrezuju se i Sirijci, i Arapi, i Egipćani, i svi idolski svećenici (9, 6): prema tome, to ne može biti pečat izabranog naroda.

Sledeća glava (10) se bavi propisima o nečistim životinjama, koje su Židovima zabranjene za jelo. Ti propisi imaju čisto duhovno, a ne materijalno značenje: to su simboli za moralno ponašanje koje se zahtijevalo. Tako je nečista životinja svinja: to znači da se čovjek ne smije biti kao svinja, koja za svoga gospodara zna samo kad je gladna, a zaboravlja na nj, odlazi i šuti kad je nahranjena. Nečiste su: orao, kobac, gavran; to su grabežljivci, slični ljudima koji ne znaju sebi pribavljati hranu radom i znojem, nego otimaju drugima. Smisao zapovijedi jest da se čovjek ne smije s takvima družiti niti biti kao oni. Zabranjena je hobotnica, sipa; one se ne dižu na površinu, već ostaju na dnu, pa su slika ljudi koji su sasvim ogrezli u nepobožnosti.

Potom se kako su Jošua, David i Izaija svjedoci za Isusa (gl. 12, 8—11), pa o tome kako je u Starom Zavjetu predoznačeno da će narod kršćana, kao mlađi i drugorođeni, biti baštinik Saveza (gl. 13). Nakon toga se još jedanput vraća na Savez: Židovima je Savez dan po Mojsiju, koji je bio sluga, ali ga oni nisu bili dostojni. Kršćanima je sam Gospodin osobno dao Savez — da budu narod baštine — podnijevši za njih stradanje (gl. 14).

Pogrešno je bilo i židovsko shvaćanje o Hramu. Uzdali su se u građevinu kao da je kuća Božja, a ne u svoga Boga koji ih je stvorio (16, 1). Postupali su slično kao pogani (16, 2). Zato su hram i razrušili neprijatelji; »sada će ga sami sluge neprijatelja sagraditi« (16, 4). Ipak, pravi hram Božji postoji, jer je pisano: »sagradit će se hram Božji slavno, na imenu Gospodnjem« (16, 6). »To je duhovni hram koji se gradi Gospodinu« (16, 10). Taj su hram sami vjernici. Prije nego što su povjerovali Bogu, boravište njihova srca bilo je pokvarljivo kao rukotvoreni hram, pun idola.

 »Primivši otpuštenje grijeha s nadom u Ime postadosmo novi, ponovno stvoreni od početka. Uslijed toga, kao u boravištu, u nama odistinski stanuje Bog« (16, 8).


Bog u nama boravi, prorokuje, otvara nam vrata hrama, tj. usta, uvodi nas u »neraspadljiv hram«, obraćajući nas koji smo robovali smrti (16,9). Zato onaj koji se hoće spasiti ne gleda čovjeka, već »onoga koji u njemu stanuje i govori« (16,10).

Poslanica zatim prelazi na drugi dio: iznošenje »druge gnoze« (18, 1) o dva puta:

 »Dva su puta učenja i moći: jedan svjetla a drugi tame; a velika je razlika između ta dva puta« (18, 1).


Nad jednim su putem postavljeni anđeli Božji, nositelji svjetla, a nad drugim anđeli sotone (18, 1). Jedan je »Gospodin od vjekova do vjekova, a drugi je knez sadašnjeg vremena bezakonja« (18, 2). Najprije se ocrtava put svjetla (gl. 19), a zatim »put Crnoga« (gl. 20). U zaključku upozorava da je »blizu dan, u koji će propasti sve povezano sa Zlim: 'blizu je Gospodin i plaća njegova'« (21, 3); traži od naslovnika da postanu »dobri zakonodavci samih sebe, da budu vjerni savjetnici jedni drugima, i da iz sebe uklone svaku hipokriziju«. A Bog, koji neka ima dade mudrost, razumnost, znanje, strpljivost (21, 4). Poslanica završava pozdravom: »Zdravi bili, djeco ljubavi i mira. Gospodin slave i sve milosti s vašim duhom!« (21, 9).

Analiza[uredi - уреди]

U znanosti je prevladavalo mišljenje da je ova poslanica proizvod helenističkog kršćanstva. To se oslanjalo na naglašeni protužidovski značaj spisa i sud da se spis služi alegorijskom egzegetskom metodom koja se posebno razvila u Aleksandriji. Međutim, novija istraživanja, posebno nakon otkrića tekstova iz Kumrana, pokazuju da Barnabina poslanica spada među tipične produkte judeokršćanske teologije. Njezina je egzegetska metoda prvenstveno tipološka (figurativna), koja se nadovezuje na peser kumranskih spisa. Specifično helenističkog alegoriziranja nema, a postojeće alegorija su rabinskog tipa. Naglašavanje gnoze, citiranje židovskih apokaliptičkih knjiga (1 Henohova, 4 Ezdrina, II Baruh), dokazni postupak pomoću Testimonia iz hebrejske Biblije, i više drugih elemenata, pokazuju da spis svakako treba smjestiti u judeokršćansku sredinu.

Cullmann smatra da je Barnaba želio objasniti kako kršćanska zajednica može smatrati hebrejsku Bibliju kao kršćansku normu. Stoga on u Starom Zavjetu nalazi Isusov život ocrtan do u najmanje detalje. Hebrejska Biblija je tako postala "knjiga enigmi", koja ne govori ništa o razdoblju koje je prethodilo Kristu; ona je naprosto izlaganje, uz pomoć tajnog govora, događaja Isusova života. Učenjak pomoću alegorijske metode može sve ono o čemu izvješćuju Evanđelja integralno pronaći u Starom Zavjetu.[9]

Spis kao Sveto Pismo citira i apokrifne knjige Enohovu, IV Ezdrinu i tzv. sirskog Baruha (II Baruh), a za neke citate se još ne zna porijeklo. Od novozavjetnih knjiga citira Matejevo Evanđelje, neke Pavlove Poslanice (2 Tim, Tit, Rim...) i 1 Petrovu.

Nauka o dva puta je poznata i u drugim judeo-hrišćanskim spisima. U Didache ta se dva puta zovu "put života i put smrti". Audet je ustanovio zajedničku ovisnost o ranijem judaističkom spisu o dva puta, srodnom kumranskim spisima.[10] Barnaba također veliku vrijednost pridaje gnozi, što kasnije nastavlja Klement Aleksandrijski svojim pojmom »pravog gnostika«.

Kristologija[uredi - уреди]

Glavni članak: Kristologija

O inkarnaciji se govori kao o Sinovu »dolasku u tijelu«, i pojavljenju u tijelu (npr. Barn. 5, 6), da bi ljudi mogli ostati živi gledajući u njega (Barn. 5, 10-11). Kristovoj smrti se pripisuje izričito žrtveni karakter, on je dao svoje tijelo uništenju »da mi budemo očišćeni po oproštenju grijeha, koje stoji u škropljenju njegovom krvlju« (Barn. 5, 1). »Podnio je trpljenje za našu dušu« (Barn. 5, 5). Trpio je »da uništi smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih« (Barn. 5, 6). Otpuštenje grijeha je prvi učinak Krista:

 »Obnovivši nas otpuštenjem grijeha učinio je od nas drugi lik, kao da imamo dušu djece, kao da nas je on iznova stvorio«. (Barn. 6, 11)


Barnaba Kristovo tijelo naziva »posudom Duha« (Barn. 7, 3). Glavni naziv za Krista je »Sin Božji«, pa mu se čak niječe naslov »Sin čovječji« (»Gledajte Isusa, ne sina čovječjega, nego Sina Božjega«). Autor se poziva na Davidov citat iz Postanja: "Reče Gospod Gospodu mojemu: Sjedni o desnu moju" (Ps 109,1), objašnjavajući da ga on naziva Gospodom, a ne sinom« (Barn. 12, 10-11). Krist nije, kao Mojsije, sluga, nego je Gospod (Barn. 14, 4), »Gospod svega kozmosa« (Barn. 5, 5). Sin Božji je postojao prije nego su ljudi bili stvoreni: »Jer kaže Pismo o nama, kako reče Sinu: 'Načinimo na sliku i priliku našu čovjeka, i neka gospoduje nad zvijerima zemaljskim i nad pticama nebeskim i nad ribama morskim'« (Post 1, 26). Krist ima »suditi žive i mrtve« (Barn. 7, 2); o svijetu se govori kao o kraljevstvu Isusovu (Barn, 7, 11; 8, 5.6).

Neki su (npr. K. Thieme, O. Cullmann) u Barnabinu shvaćanju inkarnacije nazrijeli dah doketizma, ali to je teško spojivo sa naglašavanjem Hristove muke.[2]

Krštenje[uredi - уреди]

 »Mi silazimo u vodu puni grijeha i okaljanosti, a izlazimo noseći plodove, imajući u srcu strah i u duhu nadu u Isusa« (Barn. 11, 11).


Krštenje je za Barnabu novo stvaranje, i čovjek po njemu postaje novo stvorenje: »Primivši oproštenje grijeha i s nadom u Ime postadosmo novi, ponovno stvoreni od početka. Uslijed toga, kao u boravištu, u nama odistinski stanuje Bog« (Barn. 16, 8). Krštenjem ljudi postaju nova stvorenja, ali u ovom se vremenu učinci ne ostvaruju do kraja, nego će se savršeno ostvariti tek na kraju vremena (usp. Barn. 6, 18—19) kad posvećenje vjernika omogući dolazak Kraljevstva Božjeg.

Krštenjem srce hrišćanina postaje boravište, odnosno »hram Gospodinu« (6, 15) No, to nije statičan proces, već treba, koliko je do nas, biti duhovan i vježbati se u strahu Božjem (Barn. 4, 11). Barnabin pojam duhovnog hrama ima i dinamički značaj: ne samo da hrišćani doživljavaju da je Bog u njima prisutan, nego se to, da su oni hram Božji, očituje i u djelovanju na druge ljude: drugi mogu otkriti da je u kršćanima prisutan Bog na svijetu.[2]

Pritom, Barnaba gotovo sva mjesta u Starom Zavjetu koja pominju vodu tumači kao govor o kršćanskom krštenju (Cullmann).

Literatura[uredi - уреди]

  • P. Haeuser, Der Barnabasbrief, 1912;
  • A.L. Williams, The Date of the Epistle of Barnabas, 1933, c. 337-346

Izvori[uredi - уреди]

  1. A.L. Williams, The Date of the Epistle of Barnabas, 1933, c. 337-346
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. Pierre Bogaert, Apocalypse de Baruch, t. I, SC 144, Paris 1969, str. 276—280
  4. Origen, In Rom., 1, 24
  5. Origen, Contra Celsum 1, 63
  6. Euzebije, Hist. eccl. 3, 25, 4
  7. Jean Daniélou, Théologie du judéo-christianisme, str. 43
  8. Jean Daniélou - Régine du Charlat, La Catéchèse Aux Premiers Siècles, Fayard, Mame, Paris 1968, str. 25—26
  9. Oscar Cullmann, Christ et le temps, Neuchâtel-Paris 1957, str. 94—95
  10. Jean-Paul Audet, La Didache, Instructions des Apotres, Paris 1958, str. 122—163

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]