Erich Fromm

Izvor: Wikipedia

Erih From (nem. Erich Fromm; Frankfurt na Majni, 23. mart 1900 — Muralto 18. mart 1980) bio je njemačko-američki socijalni psiholog, psihoanalitičar i humanistički filozof.

Fromm je bio povezan sa frankfurtskom školom kritičke teorije društva. Bio je ljevičar i humanist pod utjecajem Marxa, Freuda, te kritičar suvremenog društva. Predstavnik je neopsihoanalize. Fromm se istakao kao originalni kritički interpretator Freudovih koncepcija koje su, pored marxizma, njegova druga osnovna inspiracija.

Život[uredi - уреди]

Erich Fromm je započeo studije 1918. na Univerzitetu u Frankfurtu na Majni. Tokom ljetnjeg semestra 1919. Fromm je studirao na Hajdelberškom univerzitetu, gdje je promjenio studije sa prava na sociologiju kod Alfred Webera (brat Max Webera), Karl Jaspersa i Heinrich Rickerta. Fromm je postao doktorom filozofije (Ph.D.) 1922., a završio je svoju obuku u psihoanalitici 1930. na Psihoanalitičkom Institutu u Berlinu. Iste godine je otvorio kliniku i pridružio se Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu. Nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, Fromm je se preselio u Ženevu, a onda 1934. u New York i Columbia univerzitet. Nakon što je napustio Columbiu, pomogao je stvaranju njujorške filijale Washingtonske škole psihijatrije 1943. i William Alanson White instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju 1945.

Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950, postao je profesor na UNAM (Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitičko odjeljenje u medicinskoj školi. Podučavao je na UNAM-u do penzionisanja 1965. U međuvremenu je podučavao kao profesor psihologije na Michigan State univerzitetu od 1957 do 1961., a kao pomoćni profesor psihologije na odjeljenju Umjetnosti i nauka njujorškog univerziteta poslije 1962. Fromm se preselio u Muralto, Švicarska, 1974. i umro u svom domu 1980, pet dana prije svog osamdesetog rođendana. Cijelo vrijeme je imao svoju kliniku i izdavao seriju knjiga.

Psihološka teorija[uredi - уреди]

Počevši sa njegovim prvim radom, Bijeg od slobode (Escape from freedom), Fromova djela su poznata po njegovim socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim podvlačenjima. Njegova druga knjiga, Man for Himself: An Inquiry into the Psychology of Ethics iz 1947. je bila nastavak Bijega od slobode. Zajedno, te knjige su činile Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakako Umjetnost ljubavi, internacionalni bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode iz Bijega od slobode i Man for Himself.

Centralna u Frommovom pogledu na svijet je bila njegova interpretacija Talmuda, koji je studirao kao mladić kod rabina J. Horowitza, a kasnije i kod rabina Salman Baruch Rabinkowa, dok je radio na doktoratu sociologije na Hajdelberškom univerzitetu. Frommov djed i dva pradjeda na očevoj strani su bili rabini, dok je majčin ujak bio poznat talmudski naučnik. Ipak, Fromm je se distancirao od ortodoksnog judaizma 1926., a pridružio sekularnom shvatanju skripturalnih ideala.

Jezgro Frommove humanističke filozofije je njegova interpretacija biblijske priče o Adamovom i Evinom protjerivanju iz Rajskog vrta. Oslanjajući se na svoje znanje Talmuda, Fromm je ukazao da je uglavnom vrlina kada se može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavom smatraju Adama i Evu griješnim zbog neposlušnosti prema Bogu, tako što su zagrizli jabuku s Drveta Znanja. Ipak, napuštajući tradicionalnu religioznu ortodoksiju, Fromm je veličao ljudske vrline zbog nezavisnog djelovanja i korištenja razuma kako bi se uspostavile moralne vrline, a ne pripadanju autoritetskim moralnim vrijednostima.

Pored pojednostavljenog osuđivanja autoritetskih vrijednosti sistema, Fromm je koristio priču Adama i Eve kao alegorijsko objašnjenje ljudske biološke evolucije i egzistencijalnog straha, izjavljujući da su Adam i Eva, nakon što su jeli sa Drveta Znanja, postali svjesni samih sebe kao odvojenim od prirode, ali i dio nje. Zato su se osjećali "goli" i "postiđeni": Oni su se razvili u ljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama prirode i društva. Nisu više bili ujedinjeni s kosmosom kao što su bili instinktivno, u praljudskom postojanju kao životinje. Po Frommu, svjesnost odvojenog ljudskog postojanja je izvor svih krivica i srama, a rješenje za ovu egzistencijalnu dihotomiju se nalazi u razvitku jedinstvene ljudske moći ljubavi i razuma. Fromm je odvojio njegov koncept ljubavi od popularnog shvatanja ljubavi u takvoj mjeri, da je njegov odnos prema ovom konceptu bio u biti paradoksalan.

Fromm je smatrao da je ljubav međusobni kreativni kapacitet, a ne emocija, i odvojio je kreativni kapacitet od onog što je smatrao raznim formama narcističkih neuroza i sado-mazohističkih tendencija, koje se obično uzimaju kao dokaz "istinite ljubavi". Fromm je zaista posmatrao iskustvo "zaljubljivanja" kao dokaz nečije nesposobnosti da razumije istinitu prirodu ljubavi koja, po njemu, uvijek ima zajedničke elemente kao što su briga, odgovornost, poštovanje i znanje. Oslanjajući se na svoje znanje o Talmudu, Fromm je isticao priču o Jonahu, koji nije htio da spasi građane Nineveha od konsekvenci njihovih grijehova, kao demonstraciju njegovog vjerovanja da su vrijednosti brige i odgovornosti uglavnom odsutne u većini ljudskih veza. Fromm je također tvrdio da vrlo mali broj ljudi savremenog društva ima poštovanje prema autonomiji drugih ljudskih bića, a još manje objektivno znanje o onome što drugi ljudi iskreno žele i trebaju.

Politika[uredi - уреди]

Kulminacija Frommove socijalne i političke filozofije je bila njegova knjiga Zdravo društvo (The Sane society), štampana 1955., u kojoj favorizira humani, demokratski socijalizam. Oslanjajući se primarno na radove Karl Marxa, Fromm je bio prvi politički i sociološki komentator te vrste misli, koja je zagovarala ideal lične slobode, koje se češće nalazila u knjigama klasičnih liberalista. Frommova varijanta socijalizma je odbacila i zapadnjački kapitalizam i sovjetski komunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje rezultiraju otuđivanjem pojedinaca od društva i svijeta.

Fromm je bilo vrlo aktivan u američkoj politici. Pridružio se Socijalističkoj partiji Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe kako bi se dalo alternativno gledište na McCartizam koje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao suosnivač SANE-a, Frommov najjači politički interes je bio međunarodni pokret za mir, boreći se protiv utrke nuklearnog naoružanja i američkog učestvovanja u Vijetnamskom ratu. Nakon što je uzalud podržavao senatora Eugene McCarthyja tokom predsjedničke nominacije demokrata 1968, Fromm se manje-više povukao sa američke političke scene.

Religijska kritika[uredi - уреди]

U svome delu "Dogma o Kristu", From je kritički analizirao uticaj socijalne strukture ranih hrišćana na razvoj ranokršćanske dogme. On zaključuje da je transformacija koju je kršćanstvo, izvorno religija siromašnih, pretrpjelo u prvih par vekova uzrokovana ponajviše promjenom socijalnog sastava, te novom sociološkom funkcijom koju je zadobilo. Govoreći o golemoj promeni koju je kršćanstvo pretrpjelo od najranijih dana do postajanja državnom religijom, From ocenjuje da se nije »ta« hrišćanska religija proširila na veliku većinu stanovništva Rimskog carstva, već se, zapravo, prvotna religija vremenom pretvorila u nešto drugo.[1]

Radovi[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]