Rudolf Hercigonja
Rudolf Hercigonja | |
---|---|
![]() | |
Datum rođenja | 10. decembar 1896. |
Mesto rođenja |
Zagreb ![]() |
Datum smrti | 11. januar 1938. (41 god.) |
Mesto smrti |
Komunarka kod Moskve, Ruska SFSR ![]() |
Član KPJ od | 1919. |
Rudolf Hercigonja (Zagreb, 10. decembar 1896 - Moskva, 11. januar 1938) je bio hrvatski revolucionar, atentator, u mladosti anarhist, potom komunist.
Za vrijeme Austro-Ugarske bio je atentator na mađarskog bana Hrvatske Ivana Skerlecza 1914. godine, potom zatvorenik u Lepoglavi.[1] O svojim zatvorskim danima napisao je knjigu »Lepoglavski vampiri«.
U Kraljevini SHS jedan je od osnivača KPJ i SKOJ-a, te organizator terorističke organizacije Crvena pravda.[2] Bio je glavni inicijator atentata na ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića.[1]
Nakon bekstva iz zemlje bio je aktivist Komunističke Internacionale. Ubijen je tokom staljinističke čistke u SSSR.
Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]
Rudolf Hercigonja je rođen 10. prosinca 1896. godine u Zagrebu, u velikoj radničkoj obitelji.[3] Po zanimanju je bio ekonomist.[1] U mladosti je pokazivao izrazita anarhistička shvatanja.
Revolucionarni rad u Austro-Ugarskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Hercigonja je od mladosti pripadao revolucionarnom pokretu. Završio je četiri razreda gimnazije, sa Đukom Cvijićem, Kamilom Horvatinom, Augustom Cesarecom i drugim, sa kojima je bio povezan u đačkim organizacijama.[3] Bio je povezan sa srpskim oslobodilačkim organizacijama u Austro-Ugarskoj i zalagao se za srpsko-hrvatsko zbližavanje.[3]
Nakon male mature upisao je Trgovačku akademiju. 1912. godine Hercigonja se povezao sa mladobosanskim revolucionarom Vladimirom Gaćinovićem.[3] 1913. godine upoznaje se sa zagrebačkim anarhistom Marijanom Jakšićem, sa kojim osniva tajnu revolucionarnu organizaciju.[3] Njih dvojica potom prelaze u Beograd, gde se povezuju sa sličnomišljenicima iz Narodne odbrane i drugih organizacija. Oni su se vratili iz Srbije oduševljeni, govoreći da su tamo našli "više slobode nego u Hrvatskoj".[3] Po povratku su okupili oko sebe grupu omladinaca revolucionara.


1914. godine, kao osamnaestogodišnjak, sa još jednim omladincem Jakovom Šaferom je pokušao atentat na mađarskog bana Hrvatske i Slavonije baruna Ivana Skerlecza, "čovjeka koji je mrzio Hrvate".[3] Šafer i Hercigonja su 29. maja 1914. pokušali bombama da izvedu atentat u Zagrebačkoj operi, na hrvatskog bana Škrleca i nadvojvodu Leopolda Salvatorea.[4] Atentat je propao, a Hercigonja je ubrzo uhapšen, kako on veruje, na osnovu izdaje bivšeg člana organizacije Marijana Jakšića. Osuđen je na 8 godina robije za "zločinstvo potajnog umorstva" i "zločinstvo veleizdaje". Kaznu je izdržavao u zatvoru u Lepoglavi, gde je bio podvrgnut torturi.[3]
Hercigonja je oslobođen nakon 4 godine robije propašću Austro-Ugarske i objavom amnestije koju je proglasila Hrvatsko-slavonska-dalmatinska zemaljska vlada 30. listopada 1918.[3]
Revolucionarni rad u Jugoslaviji[uredi - уреди | uredi izvor]

Videvši da se stvaranjem Kraljevine SHS njegovi ideali slobode nisu ostvarili, Hercigonja pristupa komunističkom pokretu. Posebno je bio ogorčen što je upravnik lepoglavske kaznione, Josip Šaban, ostao na položaju.[3] Hercigonja je član KPJ od osnivanja 1919. godine.[5] Takođe je jedan od organizatora osnivačke konferencije SKOJ-a. 10. listopada 1919. godine izabran je za člana sekretarijata Privremenog odbora SKOJ-a[3], a neki izvori ga navode kao sekretara CK SKOJ-a.[6] Od 1. prosinca 1919. je prvi glavni urednik glasila Komunističke omladine Jugoslavije »Crvena zastava«.[3]

27. ožujka 1920. godine je žestoko govorio na velikom štrajku rudara ugljenika Ivanec i Ladanje (kotar Ivanec), a isto tako Maretić, Konjščina, Golubovec Stari i Golubovec Novi (kotar Zlatar).[3]
Na prvom kongresu SKOJ-a u Beogradu 14. lipnja 1920. delegacija zagrebačkih skojevaca istupila je protiv sudjelovanja Partije na predstojećim izborima za Konstituantu. Naročito je protiv toga istupao član najužeg rukovodstva SKOJ-a Rudolf Hercigonja, uz podršku veće grupe zagrebačkih srednjoškolaca i studenata. Zbog toga su članovi partijskog rukovodstva Đuka Cvijić i Kamilo Horvatin dobili zadatak da ga uvjere u ispravnost odluke CK КРЈ. Hercigonja i grupa oko njega kvalificirani su kao »pelagićevsko-anarhistička grupa«. Sa njim su bili Zlatko Šnajder, Janko Mišić, Marijan Stilinović i Rodoljub Čolaković. Njima se suprotstavljao član rukovodstva SKOJ-a Štefek Cvijić.[3]

Nakon donošenja Obznane, Hercigonja veruje da je individualni teror jedino preostalo sredstvo borbe proletarijata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. On inicira osnivanje Crvene pravde, revolucionarne terorističke organizacije koju je u februaru 1921. u Zagrebu osnovala grupa mladih komunista, nezadovoljnih oportunističkom politikom tadašnjeg partijskog rukovodstva. "Crvenopravdaši" su bili rešeni na radikalne metode borbe, teror i atentate.[7] Pored Hercigonje, vođe su bili Rodoljub Čolaković i Janko Mišić.[3]
Hercigonja je posle zakonske zabrane komunističkog delovanja uspeo da pridobije brojne skojevce za ideju individualnih terorističkih akcija.[8] Mreža sa trojkama bi trebala da se raširi preko cele Jugoslavije, članovi bi se odrekli imovine, porodice, njima bi komandama upravljao izvršni komitet. Termin i institucija “izvršni komitet” preuzet je od ruske terorističke organizacije Narodna volja.[9] Rudolf Hercigonja je bio u vezi i sa aktivistima u radničkom pokretu (August Cesarec, Đuka Cvijić i Simo Miljuš).[10]
Učestvovao je u pripremi atentata na ministra policije Draškovića.[5] Međutim, ubrzo se povlači i protiv je atentata, jer "ideje iz manifesta nisu još popularizirane".[3] Neki smatraju da je pod pritiskom partijskog rukovodstva odustao je od terorističkih akcija.[1] No, ostali omladinci — Alija Alijagić, Dimitrije Lopandić, Rodoljub Čolaković - odlučuju ga izvrše.[1] Jula 1921. godine crvenopravdaš Alija Alijagić je izvršio atentat na ministra policije Milorada Draškovića, ubivši ga sa dva revolverska metka. Kada su posle atentata počela hapšenja, osnivač „Crvene pravde“ Rudolf Hercigonja je pobegao u inostranstvo.[5]
Emigracija u SSSR[uredi - уреди | uredi izvor]
Hercigonja je iz Jugoslavije uspeo ilegalno preći u Austriju preko Maribora. U Beču se susreo s članovima partijskog rukovodstva Đukom Cvijićem i Kamilom Horvatinom koji su ranije emigrirali u Beč. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova kraljevine SHS od 4. veljače 1922. godine, on se skrivao pod imenom Milan Ajsenster u Beču. Međutim, austrijska ga policija nije uspjela pronaći. U Beču je čekao dozvolu za odlazak u Moskvu.[3] U to vrijeme u Beču se nalazila dosta brojna jugoslavenska emigracija koja se okupljala oko Kluba jugoslavenskih studenata marksista.[3]
S dozvolom zamjeničkog rukovodstva KPJ Triše Kaclerovića i Moše Pijade, on je sastavio pismo i »kurirsku propusnicu« koju mu je navodno izdao ministar Svetozar Pribićević i to poslao u Beograd bivšem predsjedniku vlade Stojanu Protiću, koji ih je objavio u listu »Radikal«. Pismo i navodna »kurirska propusnica« optuživali su ministra Pribićevića i vladu za navodnu pomoć u organizaciji atentata na ministra Draškovića. Ovi »dokumenti« su izazvali javni sukob Protić — Pribićević, ali nisu ublažili kaznu komunistima suđenim u vidovdanskom procesu u Beogradu, a niti pomogli da Alija Alijagić ne bude obješen.[3]
Jula 1922. godine sudjelovao je na prvoj partijskoj konferenciji u Beču. U svibnju 1923. godine je bez potrebnih dokumenata upućen u Sovjetsku Rusiju, usled čega je po dolasku u Lenjingrad zadržan tri mjeseca u zatvoru. Kada je njegov predmet ispitan, upućen je na rad u Moskvu, pod lažnim imenom Sergej Nikolajevič Mironov. Radio je kao instruktor CK u Međunarodnoj organizaciji za pomoć revolucionarima, koja je bila u sastavu Kominterne. Ta je organizacija preko radničkog pokreta djelovala aktivno u mnogim evropskim zemljama. U toj organizaciji primljen je za člana Ruske komunističke partije (boljševika). Kao instruktor CK MOPR-a boravio je u toku 1926—1927. godine u Meksiku.[3]
Rudolf Hercigonja je bio u Moskvi član najužeg partijskog aktiva pri predstavništvu KPJ i Izvršnom komitetu Komunističke internacionale.[11] Godine 1929. i slijedećih predavao je na jugoslavenskom sektoru Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ) predmet fizičku geografiju.[3]
Početkom 1930-ih godina iz MOPR-a je premješten u Komesarijat za planiranje (gosplan). Po zadatku ove ustanove često je putovao po Sovjetskom Savezu, naročito u Sibir, gdje se prehladio pa mu se aktivirala tuberkuloza. Jedno je vrijeme bio zadužen za rad u jugoslavenskom emigrantskom klubu u kojem se sakupljala sva jugoslavenska emigracija u Moskvi. Zatim je do 1935. godine bio pomoćnik predstavnika KPJ pri Izvršnom komitetu Komunističke internacionale Vladimira Ćopića. U to vrijeme pripadao je grupi užeg partijskog aktiva u Moskvi, koji su činili: Josip Broz, Štefek Cvijić, Radomir Vujović, Filip Filipović, Božidar Maslarić, Edvard Kardelj, Roman Filipčev, Dragutin Gustinčič i Stjepan Zinić.[3]
Učestvovao je u pripremama za Sedmi kongres Kominterne 1935. godine.[11] Nakon kongresa poslan je na rad u izdavačko poduzeće Kominterne »Inostrani radnik«. To se poduzeće bavilo izdavanjem marksističke literature, među kojom izdavanjem izabranih djela Lenjina na hrvatsko-srpskom jeziku. Tih godina je Hercigonja napisao brošuru o nacionalnom pitanju, ali do danas nije ustanovljena sudbina njegovog spisa.
Hercigonja je krajem 1936. godine kad je počeo građanski rat u Španjolskoj tražio da ga pošalju kao dobrovoljca u Španjolsku. Međutim, Kominterna ga nije puštala »zbog njegovog bježanja iz Jugoslavije 1921. godine«.[3]
Hapšenje i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]
1937. godine Mironov je bio kandidat za odlazak na rad u Kanadu da radi među jugoslovenskim iseljenicima. Međutim, on nije dočekao rješenje Kominterne o odlasku u Kanadu, jer je 23. kolovoza 1937. godine uhapšen. O tome njegova žena Barica Debeljak piše:

Slijedećeg dana Barica je obavijestila o hapšenju Đuku Cvijića. On joj je savjetovao da se obrati Dimitrovu. Svi su bili uvjereni da se radi o zabuni. Međutim, uskoro je uhapšen i Đuka Cvijić.
Rudolf Hercigonja je ubijen tokom Staljinove velike čistke, 11. siječnja 1938. godine, "zbog špijunaže i pripreme terorističkih akata". Streljan je na poligonu Komunarka kraj Moskve.[12]
Posmrtno je rehabilitiran od Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR-a 3. listopada 1963. godine.[3]
Dela[uredi - уреди | uredi izvor]
- Lepoglavski vampiri, Zagreb 1919.
Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 75-84), Beograd, 1989.
Reference[uredi - уреди | uredi izvor]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 75-84), Beograd, 1989.
- ↑ Pregled. 1974. http://books.google.com/books?id=uhQQAQAAMAAJ.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 3,25 3,26 3,27 3,28 Građa za biografiju Rudolfa Hercigonje
- ↑ Na Habzburge svi udarali, a krivica samo Srbima | Društvo | Novosti.rs
- ↑ 5,0 5,1 5,2 http://books.google.rs/books?id=xhUBCz0GTB0C&q=Rudolf+Hercigonja&dq=Rudolf+Hercigonja&hl=en&sa=X&ei=MVbVU9CwGqnV4QT_zIDoCQ&ved=0CKkBEOgBMBc4Hg
- ↑ Josip Broz Tito, Sabrana djela, svezak šesti, str. 327—328
- ↑ http://books.google.rs/books?id=zfkSAQAAMAAJ&q=%C5%A1tefek+Cviji%C4%87&dq=%C5%A1tefek+Cviji%C4%87&hl=en&sa=X&ei=cifVU6iwDaaGywPG-4CoCQ&ved=0CGkQ6AEwDA
- ↑ http://books.google.rs/books?id=ClYiAAAAMAAJ&q=Rudolf+Hercigonja&dq=Rudolf+Hercigonja&hl=en&sa=X&ei=Wk_VU4zrKsnZ4QT-1oAQ&ved=0CCgQ6AEwAg
- ↑ Dnevni list Danas | Nedelja | Rodoljub Čolaković: Rentijer revolucije
- ↑ http://books.google.rs/books?id=uhQQAQAAMAAJ&q=Rudolf+Hercigonja&dq=Rudolf+Hercigonja&hl=en&sa=X&ei=MVbVU9CwGqnV4QT_zIDoCQ&ved=0CBoQ6AEwADge
- ↑ 11,0 11,1 http://books.google.rs/books?id=P4VWAAAAMAAJ&q=Rudolf+Hercigonja&dq=Rudolf+Hercigonja&hl=en&sa=X&ei=Wk_VU4zrKsnZ4QT-1oAQ&ved=0CGwQ6AEwEQ
- ↑ Podaci o pogubljenju Rudolfa Hercigonje