Državni udar u Surinamu 1980.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Puč narednika
Segment Hladnog rata

Spomenik puču u Nieuw Amsterdamu
Datum 25. veljače 1980.
Lokacija  Surinam
Ishod Pobjeda pučista
Sukobljene strane
 Surinam

Podrška:
 Gvajana
 Sjedinjene Države
 Venezuela
Surinam Oružane snage Surinama

Podrška:
 Brazil
 Kina
 Kuba
 Sovjetski Savez
Komandanti i vođe
Surinam Johan Ferrier
Surinam Henck Arron
Surinam Dési Bouterse

Državni udar u Surinamu 1980. godine, poznatiji kao Puč narednika (nizozemski: De Sergeantencoup), bio je vojni udar koji se dogodio 25. veljače 1980. godine pod vodstvom skupine od 16 narednika, znanih kao "Šesnaestorka" (nizozemski: Groep van zestien), Surinamskih oružanih snaga na čijem je čelu bio narednik Dési Bouterse. Pučisti su u nasilnom državnom udaru svrgnuli legalno izabranu vladu premijera Hencka Arrona te de facto preuzeli kontrolu nad državom.[1] Na čelo države došao je Nacionalni vojni savjet, a uz kraći prekid, vojska je vladala Surinamom sve do 1991. godine. Period vojne diktature u Surinamu bio je obilježen cijelom serijom represivnih mjera koje su uključivale policijski sat, ograničavanje temeljnih prava i sloboda, zabranu političkih stranaka (od 1985. godine) te pogubljenja političkih oponenata.[2]

Surinam je 1975. godine stekao nezavisnost od Nizozemske,[3] a stečena nezavisnost dovela je do cijelog niza problema u gospodarstvu, što je pak dovelo do nezadovoljstva surinamske populacije.[4] Skupina koja se u ovom periodu posebno istaknula bili su neaktivni vojni časnici koji su se pokušali organizirati u sindikat,[5] žaleći se na niske plaće[5] i korupciju.[3] Tadašnji premijer Henck Arron odbio je pregovarati s njima te je dao uhapsiti vođe te grupe, koji su 26. veljače 1980. godine trebali izaći pred sud,[6] dok su za ožujak bili zakazani izbori.[5] No, dan prije suđenja, 25. veljače 1980. godine, "Šesnaestorka" na čelu s Bouterseom počinje državni udar napadom na vojne kampove u Paramaribu, pri čemu su svi koji su im pružali otpor bil uhapšeni. Najveći otpor pružala je sudinamska policija u glavnoj zgradi, koja je spaljena do temelja u znak odmazde. Nakon što se policija predala, pučisti su preuzeli potpunu kontrolu[7] te su svrgnuli premijera Arrona i optužili ga za korupciju.[8] Predsjednik Johan Ferrier bio je prisiljen na ostavku u kolovozu 1980. godine,[9] čime je i posljednji element legalno izabrane vlasti u Surinamu uklonjen, a Nacionalni vojni savjet preuzeo je svu kontrolu. Institucija predsjednika i dalje je postojala, međutim svi su predsjednici do 1988. godine bili Bouterseove marionete, a sam Bouterse imao je gotovo apsolutne ovlasti kao čelnik Savjeta.[10]

Međutim, iako je vojska uvela strogu diktaturu, otpor je i dalje postojao, što je dovelo do dvije značajne tragedije. Dana 8. prosinca 1982. godine, skupina od 15 surinamskih intelektualaca uhapšena je tokom noći i odvedena u Fort Zeelandiju, gdje se nalazio Bouterseov ured, gdje su ih Bouterseovi ljudi mučili i pogubili. Među petnaest žrtava bio je i nizozemski novinar Frank Wijngaarde, a nemili događaj ostat će zabilježen pod nazivom Decembarska ubojstva.[11] Država će kasnije pokrenuti kazneni postupak protiv nekolicine osumnjičenih, među kojima je i Bouterse, koji je prvostupanjski osuđen na 20 godina zatvora. Druga tragedija dogodila se 1986. godine, nedugo nakon što je Bouterseov bivši tjelohranitelj, Ronnie Brunswijk, pokrenuo građanski rat u Surinamu. Kao čin odmazde, surinamska je vojska počinila masakr u Brunswijkovom rodnom selu, Moiwani, u kojem je ubijeno najmanje 39 osoba.[12][13]

Iako je vojska i dalje imala čvrstu kontrolu, vanjski i unutrašnji pritisci prisilili su Boutersea na kompromis te su, nakon usvajanja Ustava 1987. godine, održani izbori 1988. godine i demokracija je ponovo uvedena u Surinam. Međutim, demokratski je period trajao vrlo kratko jer je Bouterse, nezadovoljan novoizabranom vlasti, već 1990. godine proveo tzv. "Telefonski puč" i ponovo svrgnuo legalno izabranu vlast,[14] s tim da je vojna diktatura ovog puta trajala znatno kraće, do 1991. godine, kada je Surinam formalno vratio demokrtatski sustav.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „The World Factbook”. cia.gov. Pristupljeno 13 August 2015. 
  2. „BBC News – Timeline: Suriname”. bbc.co.uk. 14 September 2012. Pristupljeno 13 August 2015. 
  3. 3,0 3,1 „Henck Arron (1936–2000)” (nl). Historiek. December 2008. Pristupljeno 22 June 2020. 
  4. „Wat zijn de Decembermoorden” (nl). NPO Focus. Pristupljeno 22 June 2020. 
  5. 5,0 5,1 5,2 „The Kingdom Of The Netherlands In The Caribbean. Suriname 1954 – 2004: Kroniek van een illusie” (nl). Rozenberg Quarterly. Pristupljeno 22 June 2020. 
  6. Caribbean Review (1980). „The Year of the Sergeants”. University of Florida. Pristupljeno 22 June 2020. 
  7. Janssen, Roger (2011) (en). In Search of a Path: An Analysis of the Foreign Policy of Suriname from 1975 to 1991. Leiden: Brill. str. 56. ISBN 978-90-04-25367-4. JSTOR 10.1163/j.ctt1w8h0wm. 
  8. Gunson, Phil (January 24, 2001). „Obituary Henck Arron”. The Guardian. Pristupljeno February 24, 2020. 
  9. De Vries, Paul (15 August 1980). „President Afgezet” (nl). Limburgs Dagblad: str. 1. 
  10. Kruijt, Dirk (2020-12-17) (en), Suriname: The National Army in Politics, Oxford University Press, DOI:10.1093/acrefore/9780190228637.013.1855, ISBN 978-0-19-022863-7, pristupljeno 2023-02-22 
  11. „The Right to Life and the Right to Personal Integrity”. Report on the Human Rights Situation in Suriname. Inter-American Commission on Human Rights. 5 October 1983. Pristupljeno 22 February 2023. 
  12. „Suriname apologizes for 1986 massacre – Americas – International Herald Tribune” (en-US). The New York Times. 2006-07-16. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2023-02-22. 
  13. „Dutch Police arrest man on suspicion of war crimes Surinamese Interior War – News item – Public Prosecution Service” (en-GB). www.prosecutionservice.nl. 2021-10-29. Pristupljeno 2023-02-22. 
  14. Singh, Chaitram (2008-04-15). „Re-democratization in Guyana and Suriname: Critical Comparisons” (en). European Review of Latin American and Caribbean Studies (84): 71–85. DOI:10.18352/erlacs.9627. ISSN 1879-4750. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]