Surinamski unutrašnji rat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Surinamski unutrašnji rat

  Područja na kojima se borio Junglecmmando
  Područja na koja su bježale izbjeglice tijekom sukoba
  Područja na kojima se borila skupina Tucayana Amazonas nisu obilježena
Datum 22. srpnja 1986. – 8. kolovoza 1992.
Lokacija  Surinam
Ishod Status quo ante bellum
Sukobljene strane
Junglecommando
Tucayana Amazonas 		 Surinam
Komandanti i vođe
Ronnie Brunswijk
Thomas Sabajo
Hugo Sabajo 		Surinam Dési Bouterse
Žrtve i gubici
60 komandosa Nepoznato
Najmanje 300 ubijenih civila[1]

Surinamski unutrašnji rat (nizozemski: Binnenlandse Oorlog) bio je građanski rat koji se od 1986. do 1992. godine vodio u Surinamu, mahom na području distrikta Sipaliwini. Rat su pokrenule dvije gerilske paravojne grupacije, Tucayana Amazonas, koju je predvodio Thomas Sabajo,[2] i Junglecommando, koju je predvodio Ronnie Brunswijk, protiv Surinama i Oružanih snaga Surinama, na čijem je čelu tada bio diktator i pučist Dési Bouterse. Iako je nominalni uzrok rata bilo podređen položaj manjinskih skupina, posebice Marona, u Surinamu, zapravo se radilo o internom sukobu između Brunswijka i Boutersea, bivših suradnika, koji je dobio razmjere građanskog rata.

Tijek rata[uredi | uredi kod]

Spomenik žrtvama masakra u Moiwani u Albini.

Surinam je etnički izrazito hetergoena zemlja, a osim naroda koji su se nastanili u Surinamu u sklopu migracija, postoji i cijeli niz domorodačkih naroda koje Nizozemci za vrijeme kolonijalnog perioda nisu mogli pokoriti pa su im priznali određeni stupanj autonomije.[3] Međutim, iako je rat kasnije dobio šire političke dimenzije jer su se ustanici predstavili kao zaštitnici prava domorodačkog stanovništva (Brunswijk će tražiti veća demokratska i građanska prava te niz gospodarskim mjera za poboljšanje položaja Marona),[1] sve je započelo 1986. godine kao osobna svađa između Boutersea i Brunswijka. Bouterse je od 1980. godine vladao zemljom kao diktator nakon državnog udara, a Ronnie Brunswijk inicijalno je radio kao njegov tjelohranitelj. Međutim, nakon što je tražio povišicu dobio je otkaz te je iz osvete formirao gerilsku paravojnu grupaciju pod nazivom Junglecommando, s kojom će ubrzo započeti rat protiv Boutersea.

Dana 22. srpnja 1986. godine, oko 03:00, Brunswijkovi komandosi oteli su 12 vojnika s njihovih pozicija u Stolkertsijveru, čime je formalno započeo Surinamski unutrašnji rat.[4] Iako se činilo kako je Brunswijkov napad bio samo njegovo djelo, kasnije se otkrilo kako je Nizozemska financirala Brunswijkove komandose tijekom rata.[5][6][7] U znak osvete, Bouterseova vojska je 29. studenog 1986. godine upala u Brunswijkovo rodno selo, Moiwanu, i počinila masakr nad stanovnicima sela, ubivši najmanje 39 ljudi, uglavnom žene i djece.[8] Brunswijkova rodna kuća zapaljena je, a cijelo je selo potpuno uništeno; preživjeli stanovnici izbjegli su u Francusku Gijanu, koja će od tog trenutka postati centar za izbjeglice iz Unutrašnjeg rata;[9] do kraja rata, oko 10,000 Surinamaca pobjeglo je u susjednu zemlju.[10]

Iako se Bouterse borio protiv manje skupine gerilaca, država nije imala previše uspjeha u ratu. Dana 1. lipnja 1989. godine, gerilci su zauzeli branu u Afobaki te su prijetili kako će poplaviti Paramaribo ukoliko država ne pristane na pregovore. Iako država nije popustila pod prijetnjama, Brunswijk je nakon 36 sati naredio gerilcima da se povuku iz najveće hidroelektrane u zemlji. Sedam dana nakon zauzimanja brane, sukobljene strane sastale su se na otoku Portal i dogovorile okvirni mirovni sporazum.[1] Država je 21. srpnja 1989. godine u Kourouu potpisala prekid vatre s Brunswijkom,[11] prema kojem su njegovi komandosi postali dio državne vojske i dobili su zadaću patroliranja i nadziranja teritorija Surinama.[12] Država je također obećala zaposliti Marone u rudarskoj i šumarskoj industriji.

Međutim, dio domorodačkih naroda doživio je sporazum iz Kouroua kao izdaju[12] jer su njime zagarantirana veća prava samo Maronima, dok je položaj ostalih naroda ostao nepromijenjen.[13] Dana 31. kolovoza 1989. godine zauzeli su trajekt koji se nalazio u Jennyju te su se organizirali pod imenom Tucayana Amazonas. Ovi su gerilci ubrzo zauzeli sela Apoeru i Washabo[14] te, u konačnici, Bigi Poiku, koje je postalo njihovo sjedište.[13] Grupaciju su predvodila braća Thomas i Hugo ("Piko") Sabajo. Međutim, ubrzo je došlo do sukoba unutar grupacije te je Thomas brzinski prebjegao na stranu Oružanih snaga Surinama, koje su ekspresno povratile kontrolu nad okupiranim selima.[14] Piko je pobjegao u Gvajanu, ali je u veljači 1990. godine uhapšen i vraćen u Surinam,[15] gdje su njegovi pobornici i on pogubljeni.[13] Iako su se kršenja primirja nastavila i u narednom periodu, sukob više nije eskalirao.[16]

Novi pregovori održali su se 19. ožujka 1991. godine u Moengu, gdje je država dala izdašnu ponudu Brunswijku, a sve je finalizirano osam dana kasnije u Drietabbetjeu, kada je sukob faktički zaključen.[16] Konačni mirovni sporazum potpisan je 8. kolovoza 1992. godine.[17]

Ratni zločini[uredi | uredi kod]

Surinamski unutrašnji rat trajao je šest godina i tokom rata nije bila zabilježena ni jedna značajna bitka, međutim bio je zabilježen cijeli niz zvjerskih zločina na obje strane. Prvi takav zločin bio je masakr u Moiwani, koji se dogodio 29. studenog 1986. godine, kada su Bouterseove oružane snage upale u rodno selo Ronnieja Brunswijka, gdje su pogubili najmanje 39 ljudi, uništili domove i prisilili ljude na bijeg iz sela. Dana 23. travnja 1987. godine,[18] Brunswijkovi komandosi upali su u selo Pokigron te su stanovnike prisilili na odlazak u džunglu, nakon čega su ih opljačkali i uništili njihove domove.[19][18] Bouterse se osvetio 11. rujna iste godine, ali prema izvještajima međunarodnih organizacija u napadu su ubijeni civili, uključujući žene i djecu. Obje stranke negirale su da su u njihovim napadima stradali civili,.[20] što je Međuamerička komisija za ljudska prava osporila u svom izvještaju, navodeći da je ubijeno najmanje 15 ljudi (među kojima šestoro djece i tri žene, jedna od kojih je prethodno silovana), četvero je nestalo, a jedan je slučaj ostao nerazjašnjen.[21] Posljednji značajni incident dogodio se 31. prosinca 1987. godine, kada su Oružane snage zatočile i odvezle sedam maronskih civila pod sumnjom da su bili dio Brunswijkovih komandosa. Nekoliko kilometara dalje, zatočenici su prisiljeni kopati vlastite grobove; šestoro ih je sumarno pogubljeno, a sedmi je umro od ozljeda koje je zadobio pokušavajući pobjeći.[22] Iako su država i međunarodne organizacije istraživale gotovo sve slučajeve kršenja temeljnih prava za vrijeme rata, neki su slučajevi još uvijek aktivni i/ili nerazriješeni.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Susana Hayward (September 3, 1989). „Fragile Peace Plan in Suriname Tests Government's Control Over Army”. LA Times. Associated Press. Pristupljeno July 19, 2015. 
  2. ↑ Kohn, George Childs (2013-10-31) (en). Dictionary of Wars. Routledge. str. 477. ISBN 978-1-135-95494-9. 
  3. ↑ Jacques Arends; Margot van den Berg. „The Saramaka Peace Treaty in Sranan: An edition of the 1762 text (including a copy of the original manuscript)”. Pristupljeno July 19, 2015. 
  4. ↑ „Leger Suriname zoekt gijzelaars” (nl). Reformatorisch Dagblad via Digibron. 26 July 1986. Pristupljeno 30 June 2020. »The newspaper article of 26 July - four days later - stated that it was assumed that Brunswijk was behind the attack« 
  5. ↑ „De bouterse connectie” (nl). De Groene Amsterdammer. 10 August 1994. Pristupljeno 11 July 2020. 
  6. ↑ „Zijne Excellentie Ronnie Brunswijk” (nl). Star Nieuws. Pristupljeno 11 July 2020. 
  7. ↑ „Kolonel Bas Van Tussenbroek En Ronnie Brunswijk (video)” (nl). Nederlandse Programma Stichting via Archive.org. 12 November 2000. Pristupljeno 11 July 2020. 
  8. ↑ NRC Handelsblad - Brunswijk wijst graf aan van moorden bij Moiwana
  9. ↑ „Distrikt Marowijne” (nl). Suriname.nu. Pristupljeno 19 May 2020. 
  10. ↑ „Panorama de la population immigrée en Guyane”. INSEE. Pristupljeno 2019-02-02. 
  11. ↑ „Compromis in de maak rond Kourou-akkoord” (nl). Reformatorisch Dagblad via Digibron. 1 August 1989. Pristupljeno 13 July 2020. 
  12. ↑ 12,0 12,1 „Sranan. Cultuur in Suriname” (nl). Digital Library for Dutch Literature. 1992. Pristupljeno 18 June 2020. 
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 „Het vergeten verhaal van de Tucajana's” (nl). De Ware Tijd via Nickerie.net. Pristupljeno 18 June 2020. 
  14. ↑ 14,0 14,1 „Desi Bouterse” (nl). Amnesty International. Pristupljeno 18 June 2020. 
  15. ↑ „25 Jaar geleden - 12 – 17 februari 1990” (nl). Dagblad De West. Pristupljeno 18 June 2020. 
  16. ↑ 16,0 16,1 „Suriname's Leader and Rebel Chief Vow to Negotiate Uprising's End”. NY Times. Reuters. March 27, 1991. Pristupljeno July 19, 2015. 
  17. ↑ Boven, Karin M. (2006). Overleven in een Grensgebied: Veranderingsprocessen bij de Wayana in Suriname en Frans-Guyana - Page 207. Amsterdam: Rozenberg Publishers. 
  18. ↑ 18,0 18,1 „De ondergang van een Surinaams bosnegerdorp” (nl). Terdege via Delpher. 2 January 1991. Pristupljeno 20 May 2020. 
  19. ↑ „Leger Suriname zoekt gijzelaars”. Reformatorisch Dagblad via Delpher. 26 July 1986. Pristupljeno 19 May 2020. 
  20. ↑ „Franse artsen melden nieuw bloedbad in dorp Suriname” (nl). Reformatorisch Dagblad via Delpher. 29 September 1987. Pristupljeno 20 May 2020. 
  21. ↑ „Tjongalangapassie victims v. Surin., Case 10.124, Inter-Am. C.H.R., Report No. 22/89, OEA/Ser.L/V/II.76, doc. 10 (1988-1989)”. World Courts. 27 September 1989. Arhivirano iz originala na datum 2022-06-12. Pristupljeno 2023-11-22. 
  22. ↑ Claudia Martin; Françoise Roth. „Suriname Faces Past Human Rights Violations”. Human Rights Brief. Center for Human Rights & Humanitarian Law, Washington College of Law, American University. Arhivirano iz originala na datum March 3, 2016. Pristupljeno July 19, 2015. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Surinamski_unutrašnji_rat&oldid=41670170