Alfred Tennyson

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Alfred Tennyson

Portret mladog Tennysona
Biografske informacije
Rođenje 6. august 1809. (1809-08-06)
selo Somersby (Lincolnshire), Engleska
Smrt 6. oktobar 1892. (dob: 83)
selo Lurgashall (West Sussex), Engleska
Obrazovanje
Zanimanje pjesnik, književnik
Opus
Znamenita djela
Inspiracija

Alfred Tennyson službeno nakon što je primljen u perstvo 1884. - Alfred Tennyson, prvi baron Tennyson od Aldwortha i Freshwatera (selo Somersby (Lincolnshire), 6. august 1809.- selo Lurgashall (West Sussex), Engleska, 6. oktobar 1892.) bio je engleski pjesnik, poznat i slavljen kao najveći poet viktorijanskog doba.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Alfred je bio četvrto od dvanaestero djece, rođen u porodici anglikanskog pastora Alfreda Tennysona. Otac ga je zajedno sa braćom Frederickom i Charlesom poslao 1815. u gimnaziju u Louth - gdje je se nije snašao pa ju je napustio 1820. Školovanje je nastavio u roditeljskom domu, gdje mu je otac uspio pružiti široko literarno obrazovanje, tako da se već zarana zaljubio u pjesništvo. Pa je i sam počeo pisati pjesme u stilu Alexandra Popa, Waltera Scotta i Johna Miltona. Tad je napisao zbirku pjesama The Devil and the Lady (objavljena posthumno 1930.) u njoj je pokazao fascinantno razumijevanje elizabetanske dramatike. U to vrijeme neosporno najveći utjecaj na njega imao je Byron.[1]

Zdravlje Alfredova oca počelo se radikalno pogoršavati nakon 1824., pa se propio. Alfred je iako potišten situacijom u domu, nastavio pisati surađujući sa braćom Frederickom i Charlesom, tako je nastala Poems by Two Brothers (1826.). Njegov doprinos bio je veći od polovice, a stih u skladu s modom toga doba.[1]

Alfred i Charles pridružili su se bratu Fredericku na Trinity koledžu u Cambridgu - 1827. Tamo se Alfred sprijateljio sa Arthurom Hallamom, talentiranim sinom historičara Henryja Hallama, on mu je postao (i ostao) najveći prijatelj do kraja života, zajedno su postali članovi ekskluzivnog studentskog kluba Apostles. U Cambridgu se Tennysonova reputacija pjesnika povećala kad je 1829. osvojio zlatnu medalju za pjesmu -Timbuctoo. Nakon tog je 1830. objavio zbirku pjesama Chiefly Lyrical, iste godine je sa Hallamom i društvom otputovao u Španjolsku kako bi sudjelovao u neuspješnoj revoluciji protiv Fernanda VII. U međuvremenu se Hallam zaljubio u Tennysonovu sestru Emily, ali mu je njegov otac zabranio da se sa njom viđa.[1]

Alfredov otac je umro 1831., da nevolja bude veća, otkrilo se da je umro u dugovima, pa je Alfred morao napustiti Trinity koledž bez diplome. Naredne 1832. godine Hallam se doselio u Somersby i počeo živjeti sa Emily.[1]

Alfred Tennyson je 1832. objavio još jednu knjigu pjesama, među kojima su se našle; The Lotos-Eaters, The Palace of Art" i Lady of Shalott.[1]

Prijatelj Hallam koji se zdušno trudio oko njegove porodice, naprasno je u septembru 1833. umro u Beču. To je ozbiljno uzdrmalo Alfreda, pa je pao u depresiju, jer su mu i tri brata, Edward, Charles i Septimus, bila ozbiljno bolesna, uz to mučilo ga je i to što mu pjesme publika nije dobro prihvaćala. Ipak je u tom periodu napisao neke od svojih najamblematskijih pjesama; The Two Voices (orginalni naslov bio je Thoughts of a Suicide), Ulysses, St. Simeon Stylites. U to vrijeme je najvjerojatnije nastala i prva skica za Morte d'Arthur, a tad je napisao i neke od pjesama koje su postale sastavni dijelovi zbirke - In Memoriam, posvećene Halamovoj smrti, i pjesme koje su se kasnije našle u zbirci Maud and Other Poems.[1]

U maju 1836. mu se brat Charles oženio sa Louisom Sellwood, na toj svadbi se Alfred zaljubio u njenu sestru Emily. Iako je ljubav bila obostrana, ispriječio se Emilyn otac kom se Alfred nije dopadao zbog boemštine, pretjeranog konzumiranja porta i duhana i zbog liberalnih vjerskih uvjerenja, pa mu je 1840. zabranio da se sa njom viđa i dopisuje. U međuvremenu je porodica Tennyson napustila Somersby i živjela prilično nomadski u okolici Londona. Alfred se u tom periodu sprijateljio sa mnogim poznatim ličnostima, između ostalih sa političarom Williamom Gladstonom i historičarem Thomasom Carlylom.[1]

Alfred je 1842. objavio Poems (Pjesme), u dva sveska, jedan je sadržavao revidirani izbor pjesama iz 1830. i 1832., a drugi nove pjesme, među kojima su se našle; Morte d'Arthur, The Two Voices, Locksley Hall i The Vision of Sin, one su otkrile njegovu čudesnu naivnost, pa nisu baš dobro prošle kod publike. No u tom trenutku, uskočio je tadašnji premijer Robert Peel i dodjelio mu kao pjesniku od formata apanažu od 200 £, koja mu je pomogla da ublaži svoje financijske neprilike. Nakon tog je 1847. objavio je svoju prvu veću poemu - The Princess, jedinstvenu anti- feminističku fantaziju.[1]

Velika prekretnica u Alfredovu životu bila je 1850., kad se Emily Sellwood (nakon višegodišnjeg dopisivanja) pristala udati za njega. Istovremeno mu je izdavač Edward Moxon ponudio objaviti elegije o Hallamu, na kojima je Alfred dotad radio. Zbirka In Memoriam objavljena je 1850., nju su i čitaoci kritičari odlično prihvatili, a dapala se i kraljici Viktoriji što mu je pomoglo da iste godine dobije status nacionalnog (dvorskog) pjesnika.[1]

In Memoriam je velika poema od 131 sekcija različitih duljina, sa prologom i epilogom, inspirirana tugom za prerano umrlim prijateljem Hallamom. Poema se dotakla brojnih pitanja viktorijanskog doba od smisla života i smrti do beznađa nakon velikog gubitka. In Memoriam je prije svega pjesnički pokušaj izmirenja tradicionalnih religijskih vrijednosti o besmrtnosti sa suvremenom naukom i teorijom evolucije. Stihovi pokazuju evoluciju kroz tri godine koliko je Alfredu trebalo da prihvati smrt svog prijatelja, epilog pjeva o sretnom događaju - vjenčanju njegove sestre Cecilije.[1]

Nakon svoje svadbe Alfred se konačno skrasio 1853., kad se uselio u vlastitu raskošnu kuću na Otoku Wight u kojoj je proveo veći dio svog preostalog života. Vremena nestašice i bijede bila su iza njega, tu su mu se rodila dva sina Hallam i Lionel, drugu kuću kupio je pored Haslemera (Surrey).[1]

Svoj status nacionalnog pjesnika potvrdio je poemom Ode on the Death of the Duke of Wellington 1852. (koju su neki kritičari u početku ocjenili razočaravajućom) - i poznatom The Charge of the Light Brigade iz 1855. Zbirka Maud and Other Poems čudna i burna "monodrama", izazvala je buru protesta, jer su mnogi od pjesnikovih obožavatelja bili su zaprepašteni morbidnošću, histerijom i ratničkom surovošću junaka.[1]

Projekt kojim se Alfred dugo bavio bio je legenda o Kralju Arthuru, pa je tek 1859. izdao - Idylls of the King, zbirku od 12 pjesama posvećenih toj legendarnoj ličnosti. U njima pjeva o njegovoj zaljubljenosti u Guineveru sve do propasti kraljevstva. Pjesme su fokusirane na zlo koje je ušlo u Camelot, radi preljubničke ljubavi između Lancelota i Guinevere, jer se tad rasplinulo povjerenje koje je u početku nosilo Vitezove Okruglog stola. Kraljeve idile doživjele su momentalni uspjeh, pa je Alfred postao slavan, što mu je teško padalo jer je mrzio publicitet. Zbirka - Enoch Arden iz 1864. vjerojatno je bila zenit njegove popularnosti, novu zbirku na arturovsku temu The Holy Grail, and Other Poems objavio je 1869./70. i ona je dobro prihvaćena, iako se nekim čitateljima nisu dopali detalji ubačeni na bazi Thomasa Malorya, jer to nije odgovaralo viktorijanskom moralu.[1] Alfred Tennyson se 1874. odlučio okušati u novoj formi, pa je 1875. objavio dramu u stihovima - Queen Mary, koja je praizvedena 1876. u skraćenoj verziji, sa polovičnim uspjehom. Nakon tog je 1876. objavio Harolda i Becketa i rustkalnu tragediju The Promise of May, koja je doživjela fijasko na premijeri u novembru 1882. Ta drama jedino njegovo prozno djelo je ogledalo njegove ogorčenosti prema religijskim, moralnim i političkim tendencijama tog doba. To je još više došlo do izražaja u zbirci Tiresias and Other Poems, objavljenoj 1885. u kojoj pjesnik lementira o egzistenciji prije i nakon svog zemaljskog života.[1]

Nakon izvjesnog oklijevanja prihvatio je perstvo i postao - lord 1884., dvije godine kasnije 1886. objavio je novu knjigu pjesama Locksley Hall Sixty Years After, koja je uglavnom njegov revolt prema modernoj dekadenciji i liberalizmu i svojevrsna revizija njegovih ranijih nada u neizbježan ljudski progres.[1]

Alfred je 1889. napisao čuvenu kratku pjesmu Crossing the Bar (Preko prolaza), za vrijeme plovidbe na Otok Wight. Iste godine objavio je zbirku Demeter and Other Poems, u kojoj su se našle šarmantne retrospektivne To Mary Boyle, The Progress of Spring napisane ranije i Merlin and the Gleam, alegorijski sukus svoje poetske karijere. Njegova poetska drama The Foresters uspješno je izvedena u New Yorku 1892. I pored lošeg zdravstvenog stanja, uspio je obaviti redakciju svoje posljednje zbirke The Death of Oenone, Akbar’s Dream, and Other Poems 1892.[1]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Lord Alfred Tennyson, bio je vodeći pjesnik viktorijanskog doba u Engleskoj sredinom 19. vijeka, sa sličnim statusom koji je imao Alexander Pope u 18. vijeku. Tennyson je konsolidirao i pročistio ostavštinu svojih romantičarskih predhodnika Wordswortha, Byrona i Keatsa. Njegova poezija imala je metričku raznolikost, bogatu piktoralnost i sjajnu verbalnu melodioznost. Često se bavio sumnjama i poteškoćama doba u kom su nauka i moderni napredak sve više dovodili u pitanje dotad neupitne religijske i tradicijske predožbe o čovjekovoj prirodi i sudbini. Njegova se poezija bavila tim neprilikama, kao intimnim ličnim problemima čovjeka sklonog melankoliji.[1]

Tennysonova slava i uspjeh počela se propitivati ​​još za njegova života, i to među samim viktorijanskim pjesnicima. Kritičari 20. vijeka, pod utjecajem nove škole poezije na čelu sa T. S. Eliotom, predložili su drastičnu devalvaciju njegova rada.[1]

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Chiefly Lyrical, 1830.
  • Poems, 1842.
  • The Princess, 1847.
  • In Memoriam A.H.H., 1850.
  • Ode on the Death of the Duke of Wellington, 1852.
  • The Charge of the Light Brigade, 1855.
  • Idylls of the King, 1859.
  • Enoch Arden, 1864.
  • The Holy Grail, and Other Poems, 1869./70
  • Queen Mary, 1875.
  • The Promise of May, 1876.
  • Tiresias and Other Poems, 1885.
  • Locksley Hall Sixty Years After, 1886.
  • Demeter and Other Poems, 1889.
  • The Death of Oenone, Akbar’s Dream, and Other Poems, 1892.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]