Crnogorski jezik
| Crnogorski | |
|---|---|
| Države |  Crna Gora Srbija (Vojvodina) |
| Regije | Jugoistočna Evropa ili Zapadni Balkan |
| Broj govornika | oko 229.251 ljudi; oko 37% stanovnika Crne Gore (2011) |
| Jezična porodica | Indoevropski
|
| Službeni status | |
| Službeni | Crna Gora |
| Regulator | države |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | – |
| ISO 639-2 | cnr[1] |
| ISO 639-3 | cnr |
| srpskohrvatske standardne varijante, dijalekti i govori |
|---|
|
policentrični srpskohrvatski standardni jezik usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti srpska varijanta · hrvatska varijanta · bosanska varijanta · crnogorska varijanta štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski) kajkavski (ekavski · ikavski) čakavski (ikavski · ekavski · ijekavski) torlački (ekavski · našinski) užički · romanosrpski · bunjevački gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski slavenosrpski |
Crnogorski, naziv za standardnu varijantu srpskohrvatskoga jezika[2][3] koja se koristi u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori Ustavom je definisana ravnopravna upotreba ćirilice i latinice. Tri dnevne novine, Pobjeda, Dnevne novine i Vijesti, tiskaju se na latinici, a Dan na ćirilici. Jedina dva politička nedeljnika, Monitor i Revija D, štampaju se na latinici.
Nacionalna televizija, Javni servis Televizija Crne Gore, sve tekstualne segmente programa (logo, reklame, najave) ispisuje na latinici, kao i gotovo sve druge veće i lokalne TV stanice (TV IN, TV Atlas, TV MBC, TV Montena, TV Vijesti, itd.)[4].
U internetskom prometu, ima i ćirilice i latinice. Sajt Vlade Crne Gore je i na ćirilici i latinici.
Uz pomoć hrvatskih lingvista[5] u crnogorski pravopis uvedena su 2009. godine dva nova slova, ś i ź koja bi zamjenila sj i zj, pa abeceda i azbuka izledaju ovako:
| latinica | A | B | C | Č | Ć | D | Dž | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | Lj | M | N | Nj | O | P | R | S | Š | Ś | T | U | V | Z | Ž | Ź |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ćirilica | А | Б | Ц | Ч | Ћ | Д | Џ | Ђ | Е | Ф | Г | Х | И | Ј | К | Л | Љ | М | Н | Њ | О | П | Р | С | Ш | С́ | Т | У | В | З | Ж | З́ |
| ćirilica | А | Б | В | Г | Д | Ђ | Е | Ж | З | З́ | И | Ј | К | Л | Љ | М | Н | Њ | О | П | Р | С | С́ | Т | Ћ | У | Ф | Х | Ц | Ч | Џ | Ш |
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| latinica | A | B | V | G | D | Đ | E | Ž | Z | Ź | I | J | K | L | Lj | M | N | Nj | O | P | R | S | Ś | T | Ć | U | F | H | C | Č | Dž | Š |
Skupština Crne Gore, državna institucija koja je nove digrafe uvela u službenu upotrebu i većinom bila jedina koja ih je koristila, od rane 2017. godine više ih ne koristi u svojim dokumentima. Prema saznanjima novinara Duška Vukovića, ova slova u neslužbenoj upotrebi uopšte nisu zaživjela.[6]
Glavne posebnosti crnogorske varijante su:
- Jotovanje d i j daje i đevojka, niđe, poneđeljak, ovđe, đed.
- Analogija postoji i kod c i j koji se spajaju u ć: ćepanica, šćeti, ćelokupni.
- Ima primjera hiperijekavice: nijesam, tijeh, ovijeh, ovijema, tijema.
- Umjesto lokativa koristi se ponekad akuzativ: Živi u grad, Ćera đecu po ulicu, Voda u krš.
- Lične zamjenice ja, ti, sebe u genitivu, dativu, akuzativu i vokativu ponekad imaju nastavak e: Daj mene tu knjigu ili Tebe ću vrnuti oni dug.
- U nekim govorima se koristi meko ś, meko ź i meko з: зavala, зera, зanovijetati, biзin, зinзula, зamantati, bronзin, śekira, śutra, śever, śeme, ośetiti, śediti, śekirati, Śata (nadimak), źevati, źenica, iźutra, iźede, źapiti, iźelica, koźetina, Źaga (nadimak).
Danski slavist Per Jacobsen kaže
iznenađuje upravo tvrdnja da su ś i ź posebni crnogorski fonemi kad se zna da su prisutni u velikom dijelu istočnohercegovačkih govora (...). Ne radi se o posebnim fonemima "crnogorskog jezika", već predstavljaju zajedničku glasovnu crtu istočnohercegovačkih govora kojima pripada i polovina govornog područja Crne Gore. A pored toga jasno je da ś i ź nisu funkcionalne jedinice, nego kombinatorske varijante fonema s odnosno z jer se pojavljuju samo u vezi sa fonemima /j/, /lj/ i /nj/.[7]
– iz zbornika Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija
Vlada Crne Gore osnovala je u siječnju 2008. godine Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika u cilju izrade crnogorskog pravopisa, gramatike i rječnika. Ovi dokumenti će, poslije verificiranja, postati sastavni dio prosvjetnog programa u Crnoj Gori.
Članovi su Savjeta za kodifikaciju crnogorskog jezika: književnik i predsjednik Matice crnogorske Branko Banjević, dr. Rajka Glušica (Filozofski fakultet u Nikšiću), književni kritičar Milorad Stojović, književnik i akademik Mirko Kovač, književnik i akademik Mladen Lompar, književni kritičar Rajko Cerović, književnik i akademik Čedo Vuković, književnik i akademik Zuvdija Hodžić, dr. Milenko Perović (Filozofski fakultet u Novom Sadu), dr. Zorica Radulović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Tatjana Bečanović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Igor Lakić (dekan Instituta za strane jezike u Podgorici) i dr. Adnan Čirgić (Filozofski fakultet u Nikšiću)
Montenegristica Rajka Glušica upozorava na nacionalističko pozicioniranje Vlade Crne Gore i podupiranje onih lingvista koji zastupaju crnogorski nacionalizam:
Lingvisti bi kao predstavnici nauke morali ukazivati na zastranjenost politike na jezičkom planu nastale zbog nacionalističkih ciljeva i na posljedice koje ta politika ima u obrazovanju i kulturi. Međutim, da to nije nimalo laka pozicija svjedoči i podatak da oni koji to čine u Crnoj Gori, a i u drugim sredinama, proglašavaju se državnim neprijateljima i izdajnicima nacionalnih interesa.[8]
– iz crnogorskog filološkog časopisa Riječ
Kroz 20. stoljeće postojalo je ukupno pet crnogorskih ustava. Ustavom iz 1992. prvi je put u povijesti uveden srpski jezik ijekavskoga izgovora. Crna Gora tada je bila postala članicom SRJ.
Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. uopće ne normira koji je jezik službeni. No, u crnogorskom Zakonu o narodnijem školama od 1907. (prerađen 1911. godine) piše u članku 1. sljedeće: "Zadatak je narodnijema školama,da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život a naročito da šire prosvjetu i sprsku pismenost u narodu", te da se pohađa srpska škola a predmeti su srpski jezik i povijest.
U Ustavu Narodne Republike Crne Gore iz 1946. ne imenuje se službeni jezik, no u njegovom članku 113. navodi se kako se "sudski postupak vodi na srpskom jeziku".
Novosadski dogovor od 10. prosinca 1954. precizirao je u članku 1. sljedeće: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim". Ovaj je zaključak dostavljen i Skupštini NR Crne Gore.
Crnogorski ustavi iz 1963. i 1974. spominju da je u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori srpskohrvatski službeni jezik.
Vlada Crne Gore 2003. u školske je programe uvela maternji jezik koji se definira kao "crnogorski, srpski, bošnjački odnosno hrvatski jezik". Od školske 2011/12. je dogovorom vlasti i opozicije odlučeno da naziv nastavnog programa bude crnogorski - srpski, bosanski i hrvatski jezik.
Prilikom popisa 2011. stanovništvo se prema jeziku očitovalo ovako:
- crnogorski: 229.251 (37%)
- srpski: 265.895 (40.38%)
- bosanski: 33.077 (5,33%)
- albanski: 32.671 (5.27%)
- srpskohrvatski: 12.559 (2.03%)
- romski: 5.169 (0.83%)
- bošnjački: 3.662 (0.59%)
- hrvatski: 2.791 (0.45%)
- ↑ ISO 639-2 Registration Authority
- ↑ Kordić, Snježana (2008). „Crnogorska standardna varijanta policentričnog standardnog jezika”. u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija: radovi sa međunarodnog naučnog skupa, Podgorica 24.-25.5.2007. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 35–47. ISBN 978-86-7215-207-4. OCLC 318462699. SSRN 3434494. CROSBI 430408. S2CID 232539465. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-04. Pristupljeno 5. 9. 2021.
- ↑ Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionaliziranje srpskohrvatskog standarda]. u: Kempgen, Sebastian, ur. (njemački). Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. München: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.
- ↑ Javni servis Televizija Crne Gore
- ↑ Jović, Dejan (2023-05-04). „Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića”. Podgorica: Vijesti. ISSN 1450-6181. Pristupljeno 2023-05-06.
- ↑ Šćepanović, Lela (2. februara 2017). „Crnogorski se govori i bez ś”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 29. oktobra 2022. »Slova ś i ź odnedavno ne koristi ni Skupština Crne Gore, prva i jedina državna institucija koja ih je nakon reforme crnogorskog jezika koristila u zvaničnoj komunikaciji.«
- ↑ Jakobsen, Per (2008). „O strukturno-lingvističkim konstantama srpskohrvatskog jezika”. u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 30. ISBN 978-86-7215-207-4. .
- ↑ Glušica, Rajka (2011). „O nacionalizmu u jeziku”. Riječ 5: 189. ISSN 0354-6039. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-12. Pristupljeno 3. 2. 2017. Arhivirano 2016-01-07 na Wayback Machine-u.
