Villa Rotonda

Izvor: Wikipedia
Pročelje Vile Rotonda
La Rotonda

Vila Rotonda (talijanski: La Rotonda) je renesansna ladanjska kuća arhitekta Andrea Palladia iz 1569. godine u okolici Vicenze.

Vila Rotonda je bila prva, od mnogih koje su uslijedile, ladanjska kuća s kupolom. Osobito za vrijeme paladijanizma u arhitekturi 18. stoljeća u Engleskoj i Americi.

Povijest[uredi - уреди]

Presjek vile
Tlocrt vile

Iste godine kada je dovršio slavnu crkvu San Giorgio Maggiore Andrea Palladio je počeo graditi ovu slavnu vilu u neposrednoj blizini Vicenze prema svom projektu iz 1550. godine. Nakon dovršetka, 1569. godine, vila je prozvana "rotondom" jer je na njoj dominirala kupola inspirirana jednom drugom rotondom (kružnom dvoranom) – rimskim Panteonom. Kada ju je kupila bogata venecijanska obitelj Capra, 1591. godine, postala je poznata kao "Vila Capra".

Osobitosti[uredi - уреди]

Vila je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila u Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i skladna vila je bila potpuno originalna.

Premda su vile uvijek bile projektirane kao stambene zgrade na farmi, Palladio je projektirao ovu vilu prije svega za odmor i uživanje u prirodi. Kao i kod drugih vila, glavne stambene prostorije bile su na drugom katu, dok su se na donjem nalazili kuhinja, skladište i ostale uslužne prostorije, ali dominirala je centralna kružna prostorija za prijeme i zabavu. Kako bi omogućio stanarima da što više uživaju u pejzažu, napravio je ulazni trijem sa stubištem, ukrašen jonskim stupovima, na sve četiri fasade zgrade.

Građevina je centralna, kvadratnog tlocrta, s kupolom nad središnjom prostorijom i trijemom na svakoj strani. Čitavim volumenom dominiraju ulazni trijemovi, koje središnji volumen raščlanjuju, produžuju u krakove. Sve četiri fasade su iste i to ponavljanje oblika četiri puta dijeli vrijeme obilaska u četiri puta ponovljenu sekvencu i naglašava čin ulaska. No, ulazak postaje dvosmislen jer se ulaskom dolazi do vrata koje vode van, i sam ulazak postaje poziv na izlazak.

Upravo istodobnim negiranjem boravka kao zaustavljenosti na nekom mjestu i smisla kretanja Palladio je stvorio najbolji primjer manirističke arhitekture koji kao da tjera stanara da ne miruje, nego da se kreće prema vani, prema prirodi. Palladio je unio određenu dinamičnost u arhitekturu, građevina više nije statična s glavnim pročeljem i leđima, njena su sva četiri pročelja jednako vrijedna, što je snažna odlika manirizma – neodređenost, nemirnost.

Izvori[uredi - уреди]

  • Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
  • Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529
  • Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1994. ISBN 953-0-20203-2

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]