Rimska umjetnost

Izvor: Wikipedia
Kolosej u Rimu iz 1. st. UNESCOva svjetska baština i jedno od novih sedam svjetskih čuda.

Rimska umjetnost podrazumijeva umjetničku produkciju starih Rimljana od 9. st. pne. do pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine

Drevni Rim[uredi - уреди]

Razvoj Rimske države:
  Rimska Republika 510.-40. pne.
  Rimsko Carstvo 20.-360.
Glavni članak: Kronologija starog Rima

U političkom smislu Rim je promijenio tri ustrojstva:

Rimsko Carstvo, na vrhuncu moći (za cara Hadrijana), se prostiralo od sjeverne Engleske i Rajne do ivica Afričke pustinje, te od zapadne obale Pirinejskog poluotoka pa do Crvenog mora i Mezopotamije.

"Najveća građevina Rimljana bila je njihova država." Ta čvrsta i podatna politička tvorevina od skromnog saveza lacijskih plemena seoskog podrijetla postaje sila koja će sebi pripojiti Etruščane i provesti ujedinjenje Italije, snaga koja će pobijediti u suparništvu s punskom Kartagom, osiguravajući Rimu premoć na Sredozemlju, velika tvorevina koja će u Europi, Aziji i Africi prekriti cjelokupno područje zapadne civilizacije. Na tom području Rim uspostavlja svoju civilizaciju zasnovanu na osebujnoj mješavini samovlade i demokracije.

Stoga, nije čudo što svijet obuzet praktičnim potrebama (političke, vojne, ekonomske, organizacijske, financijske …) i u umjetnosti daje praktični biljeg. Tako će jedna od glavnih osobina rimske umjetnosti biti težnja veličanstvenošću kao znamenjem moći, dakle impozantnost i čvrstina ispred elegancije i ljupkosti, umjetnost koja se bavi potrebama velikog mnoštva. Upravo zato graditeljska i arhitektonska djela svojom originalnošću i monumentalnošću uvelike zasjenjuju ona u kiparstvu i slikarstvu.

Izvori rimske umjetnosti[uredi - уреди]

Glavni članak: Etrurska umjetnost

Predrimske civilizacije Italije u razdoblju kraljevstva uvelike utječu na razvoj umjetnosti Rima.

Od 3 st. pne. Etrurski gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija Etrursku kulturu.

Ranjena Niobida iz Rima, oko 430. pne., grčki mramor, visina 1,49 m, Državni muzej, Rim.

U kasnijem razdoblju Republike Rimljani vremenski produljuju i prostorno šire grčku umjetnost. Grčka umjetnost je svoj utjecaj na rimske narode isprva vršila iz brojnih grčkih kolonija na Italskom tlu. Taj utjecaj je bio jak iako su Rimljani imali zakon protiv pretjerane javne potrošnje i osobne raskoši. Od 339. pne., kada su se riješili sukobi patricija i plebejaca, nastalo je društvo koje je bez obzira na obiteljsko podrijetlo počelo da umjetnost shvaća kao znak društvenog statusa. Za vrijeme Aleksandra Velikog (334.-323. pne.) nastaje oponašanje klasičnog i helenističkog grčkog stila. To je se pojačalo trgovinom i ratovima, putem kojih su u Rim stizala predivna umjetnička djela (osvajanje Sirakuze, 212. pne.) i nastala je kolekcionarska strast za grčkim umjetninama. Čak što više, većina umjetnika koja je radila u Rimu za vrijeme Republike (509.-27. pne.), i do kraja Carstva (27. pne. – 395. g.) bili su podrijetlom iz Grčke. Oni na svoje kopije nisu potpisivali svoja imena nego imena originalnih umjetnika po čijim je originalima kopija i nastala.

Neki znanstvenici idu toliko daleko da tvrde kako "rimski stil" i ne postoji, već samo rimska tema grčkog stila. Ako uzmemo u obzir da je Grčka umjetnost tada bila u procesu opadanja uslijed infiltracije drugih ne-grčkih smjerova, te da je Rimsko Carstvo je bilo kozmopolitsko društvo koje je vrlo brzo apsorbiralo razne utjecaje pod zajednički naslov jedne prijestolnice – Rima. Pri tom upijanju utjecaja imalo je veliku toleranciju prema tuđim tradicijama i usklađivala ih je i prilagođavala rimskim propisima i pravilima. Dakle, Rimljani su nametali svoje zakone i vlast, ali su bili otvoreni prema umjetnosti, kulturi i običajima potlačenih naroda (to je pridonosilo čvrstom jedinstvu društva, otvorenom i raznolikom u isto vrijeme). Odonda je Rimska umjetnost, kao takva, prirodan i opravdan nastavak grčke umjetnosti.

Odlike rimske umjetnosti[uredi - уреди]

Svečani ophod, detalj sa Ara Pacis, 22.-43. g., mramor, Villa Medici, Rim. Primjer klasične rimske umjetnosti.

O rimskoj umjetnosti se obično govori kao o umjetnosti jednog naroda, ali u tijeku proširenja teritorija pod rimskom vlašću u redove Rimskih građana primorani su i pripadnici drugih naroda. Tako su u rimskim kolonijama živjeli mnogi rimski građani koji su taj naslov stekli služeći u rimskoj vojsci. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u doba Carstva. Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost; luksuz za bogataše, ili oznaka rimske dominacije.

Friz s Konstantinovog slavoluka, 313.-315. g. u Rimu. Primjer kasno-antičke umjetnosti.

I u rimskoj umjetnosti postoje dvije faze:

  • klasična rimska umjetnost (1. st. pne. - 2. st.)
  • kasno-antička umjetnost (3. - 5. st.).

U prvoj fazi vrijede sva pravila koja su ustvrdili još Grci. U 3. st. nakon društvene i gospodarske krize Carstva uslijed pre-glomaznosti teško održivog Carstva i robovlasničkog sustava, Carstvo je podijeljeno na više-manje samostalne provincije, a u 4. st. su opet ujedinjene zajedničkom religijom – kršćanstvom koje je dokinulo rimski pluralizam. Možemo prepoznati previranja i utjecaje tih kriza kroz promjene u umjetničkom izrazu.

Samostalnost rimskog kiparstva i slikarstva se može dovesti u pitanje, ali rimska arhitektura je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku sumnju u njenu bitnost.

Rekonstrukcija centra starog Rima. Na ovoj slici se vide sve vrste građevinskih poduhvata starih Rimljana. Najočitije su monumentalne građevine Koloseja i Circusa Maximusa, ali nije za zanemariti i fortifikacijski akvadukt, te brojne palače, insulae, cenacule i domuse. Naravno sve ih spajaju brojne ulice i široki Forumi. U sredini se vidi i kompleks Forum Romanum lijevo od Koloseja, a sastoji se od niza trgova (Forum Julium, Nervin, Mirin, Augustov i Trajanov forum) spojenih u jedinstven kompleks. Forum, Kolosej i Circus Maximus činili su najveličanstveniju arhitektonsku panoramu rimskog svijeta, a i šire.

Urbanizacija[uredi - уреди]

Forum Romanum, današnji izgled.

Prije arhitekture, Rimljani su bili poznati građevinari. Iza njih su ostali brojni mostovi, brane, kanali, popločane ceste i općenito brojna inženjerska remekdjela koja su bila rasijana po cijelom Rimskom Carstvu. Prva cesta, Via Appia iz 312. pne., protezala se 300 km od Rima do Capue; kasnije su Rimljani popločali do 5000 000 km cesta i oko 1500 urbaniziranih gradova.

Rimski grad bi rastao unutar utvrde (castruma), oko centralnih ulica koje su se sjekle na sredini (cardo i decumanus) što je predstavljalo oblik urbanizacije koja nije postojala od grčkih kolonija, zatim bi se gradilo izvan zidina (suburbium) (npr. Split oko Dioklecijanove palače) itd. U grad bi se uveo vodovod (akvadukt) i kanalizacija (rimska Cloaca maxima i dan danas, nakon 2500 g., služi svojoj svrsi).

Urbanizacija bi se nastavljala i izvan grada gdje su zemljane parcele bivale podijeljene u pravilne kvadrate – agera (400 x 400 m) i obično darivane rimskim veteranima. Osnova današnje agrarne organizacije poljoprivrednih, agronomskih dobara.

Rimska civilizacija donijela je novinu vezanu za grad, ta novina je trg (forum) kao organizirana i urbanizirana cjelina. Taj glavni gradski prostor je sa svih strana bio okružen javnim objektima i hramovima koji kao pojedinačni objekti nisu važni nego značaj dobivaju uklopivši se u cjeli kompleks i čineći forum.

Na vrhuncu Carstva grad Rim je imao više foruma. Forum nije imao isključivo službene funkcije nego i trgovačke, pa je najveći Forum Romanum (građen od 5. st. pne. do 3. st.) pored ostalih javnih objekata imao i 2 reda dućana. Njega čini nekoliko trgova s zajedničkom glavnom osi, a svaki je okružen zgradama različitih funkcija vezanih za javni život (bazilikama) i raspoređenih sasvim slobodno. Upravo te zgrade svojim volumenima određuju raznolike, manje ili veće prostore – trgove. Na njemu se nalazila i govornica (24 m), prolazila je kroz njega sveta cesta koja je služila za procesije.

Dugo su se na forumima odigravale i gladijatorske igre, sve dok Rimljani nisu stvorili prostor amfiteatra samo za tu svrhu.

Arhitektura[uredi - уреди]

Akvadukt Pont du Gard blizu Nimesa u Francuskoj, 19. g., 275 x 49 m. UNESCOva svjetska baština.

Uzimajući grčke elemente Rimljani su stekli preduvjete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je luk i svod bez kojih ne bi postojala arhitektura zapada.

Razvoj arhitekture od samih početaka odražava specifično rimski karakter i rimski način privatnog i javnog života, tako da su svi elementi pozajmljeni od Etruščana i Grka, ubrzo dobili nesumnjivo rimsko obilježje. To se na prvi pogled vidi na raznovrsnim tipovima rimskih hramova bazilikalnog, kružnog ili osmokutnog oblika, rimskih kuća i palača, samostalnih (domus) ili grupiranih u blokove (insula), carskih palača - veličanstvenih po razmjerima, teatrima, amfiteatrima, hipodromima i javnim kupatilima (termama).

Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnosti (do 16 m). Redanjem lukova u istom smjeru dobiva se bačvasti ili lučni svod (do 20 m). Križanje dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º stvara križni svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola (najpoznatija je Hadrijanova kupola Panteona, 43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to je cement (cementum, oko 4. st. pne.).

Presjek Panteona u Rimu iz 125. g.

Arhitektonska djela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski akvadukti. Jedan od najljepših primjera je Pont du Gard (Nimes, Francuska), 19. pne. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju široku dolinu ne govore samo o graditeljskom umijeću Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio vječna inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim ritmiziranjem najmanjih lukova na trećem horizontalnom pojasu akvadukta.

Rekonstrukcija Konstantinove (prvotno Maksencijeve) bazilike, Rim, oko 310. – 320. g. Jedna od prvih trobrodnih građevina čiji je glavni, tj. središnji, brod bio viši od ostala dva, čime se dobio dodatni prostor za prozore. Ovakav tip bazilike je bio sigurno pun svjetlosti i zraka i od tada ovakav tip osvjetljenja nazivamo – “bazilikalno osvjetljenje”. Ovakvu konstrukciju ćemo naći u mnogim kasnijim građevinama, od crkvi do željezničkih stanica. Rimljani trg okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – Bazilike, to su jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda stupova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u vrijeme vrućina i kiša. Bazilika je pravokutnog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, tržnice, sastanci i dr. Tlocrt longitudinalne građevine će preuzeti kršćanstvo za oblik svoje sakralne bazilike, koja mora biti izdužena i podijeljena na 3 broda.

Tlocrt Konstantinove bazilike u Rimu iz 312. g., 23 x 17 m.

Stambene zgrade su bile samostalne kuće (domus), stambena zgrada višekatnica (cenacule) ili stambeni blokovi (insulae = otoci) koje su obično imale 4 kata, a nerijetko i do deset katova.

Domusi u Rimu su bile raskošne, ali i funkcionalne stambene kuće. Obično su se sastojale od brojnih kvadratnih prostorija raznih namjena koje su bile orijentirane prema središnjem otvorenom dvorištu s bazenom, etruščanskog podrijetla – atriju. Takvim se rasporedom rimska kuća izolira od ulice i okolnih kuća, ali su zrak, svjetlost i zelenilo prisutni u samom njenom središtu. Takva je i Vila Misterija s konca 2. st. pne. iz Pompeja. U carske palače čak uvode i podno grijanje (hipocastum), kao u Vespazijanovoj vili na Velikom Brijunu.

Rekonstrukcijski crtež Karakalinih termi u Rimu.

Terme su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom, kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim zrakom, parne kupaonica, vestibula, prostora za razgovor, sobe za vježbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života. Tlocrtni kompleksi rimskih termi su ujedno najkompliciraniji i najuspješniji primjeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti. Najveće rimske terme su Karakaline terme, građene od 212. do 223. Bili su to golemi prostori nadsvođeni križnim svodovima u rasponima od 25 m, bogato ukrašeni mozaicima, štukaturama, i posebice novim razigranim arhitektonskim elementima koji se mogu vidjeti iz njenog složenog plana.

Konstantinov slavoluk u Rimu iz 312. g. je najveći rimski slavoluk: 21 x 25.7 x 7.4 m.

Što se tiče kazališta (teatar), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je skena prelazi u prvi plan, a u orkestri sjede rimski odličnici. Rimska kazališta se uvelike razlikuju od grčkih, prije svega u tome što su Grci iskorištavali prirodnu padinu brijega za pravljenje mjesta za sjedenje, dok su Rimljani gradili sjedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene (scene) zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.

No, amfiteatar je čisto rimska tvorevina koja jednostavno spaja dva teatra u eliptičan objekt za zabavu (Kolosej – 50 000 mjesta za sjedenje).

Slavoluci su osobit arhitektonski oblik koji su izmislili Rimljani. Oni su bili monumentalni arkadni spomenici podignuti u čast pobjeda imperatora ili velikih vojskovođa, obično su označavali kraj ulice i početak foruma. U početku su podizani u čast vojnih pobjeda i trijumfalnih dočeka, kako bi vojskovođa mogao s pobjedničkom vojskom kroz trijumfalni luk ujahati u grad. Najčešće su s jednim ili tri zasvođena prolaza, ukrašena stupovima ili polu-stupovima koji stoje na visokoj bazi. Ukrašeni su brojnim reljefima koji su i bit slavoluka. Najpoznatiji slavoluci su u Rimu: Titov slavoluk, Slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk, te u Francuskoj u Nimesu, i u Hrvatskoj u Puli.

Skulptura[uredi - уреди]

Bista Rimljanina (vjerojatno Lucije Brut), 3. st. pne., bronca s bijelim i smeđim inkrustratom u očima, visina 32 cm, Palazzo dei Conservatori, Rim.
Rimska skulptura je bila originalna i odlikuje se karakternim portretima kao što je ova bista nepoznatog Rimljanina iz Gliptoteke u Münchenu. Mramor visine 64.5 cm.

Počeci rimske skulpture oslanjaju se na etruščansku skulpturu ili su doslovna kopija grčkih majstora u mramoru. Dok su u klasičnoj Grčkoj interesi bili usredotočeni na traženje, oblikovanje općeg, idealnog ljudskog lika, u rimskoj je umjetnosti akcent na prikazivanju pojedinačnog, karakterističnog. To najbolje dolazi do izražaja u mnoštvu portreta rimskih građana (14 000 statua).

Na tim portretima se postižu meki prijelazi svjetla i sjene mekanom obradom površine. Karakterizacija ponekad ide do potpune naturalizacije, kao kod Portreta Rimljanina iz 1. st. pne.

Jedinstveni su i rimski reljefi koji su obično bivali vezani za zavjetne objekte, sarkofage, trijumfalne stupove ili slavoluke.

Ara Pacis Augustae (13. pne. - 9. g.) je zavjetni objekt koji je car August dao napraviti i najšire izražava carsku koncepciju portreta. Na licima iz svečanog mimohoda prevladava realistični naglasak bez insistiranja na pojedinostima, samo jednostavan ritam nabora koji su pokrenuti svečanim hodom.

Najbolji reljefi se nalaze na Titovom slavoluku iz 81. g., a predstavljaju osvajanje i razaranje Jeruzalema. Dojam prostornosti na ovim rimskim reljefima postiže se kombinacijom visokog reljefa u prvom i plitkoga u drugom planu.

Trajanov stup, Rim, 106.113., mramor, visina trake reljefa oko 1,27 m. Najpoznatiji trijumfalni stup u Rimu je svakako Trajanov stup visok 38 m, (106. - 113.) podignut u spomen Trajanovih osvajanja Dacije. On je ukrašen od baze do vrha narativnim reljefima koji u vidu spiralne trake obavijaju stup i u plitkom reljefu prikazuju pobjedonosni rat protiv Dačana. Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakternost, čak i portretnost svakog lica, bogata igra svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubište, a na vrhu stubišta se nalazila skulptura Trajana (danas Sv. Petra).

Konjanički spomenik Marka Aurelija s kaptolskog trga, danas u kaptolskom muzeju u Rimu. Između 165. i 173. g., bronca nekoć pozlaćena, visina 5,12 m.

Jedini sačuvani konjanički spomenik je onaj Marka Aurelija, rimskog cara, filozofa i pjesnika (161. - 180.). Na ovoj brončanoj skulpturi veliki oblici su sitnim detaljima spojeni na krajnje prirodan način. Ovo djelo bilo je uzor velikim konjaničkim skulpturama renesanse (Donatello i Andrea del Verrocchio).

Konstantin Veliki, 313.–324., 2 m visoka glava nekad monumentalne figure, Kaptolski muzej, Rim.

Konstantin Veliki, početak 4. st., mramor, visina 2,44 m, Kapitolski muzej, Rim. Kada Rimsko carstvo zapada u krizu, u 3. st., umjetnici na kasnim portretima iskazuju svojevrsnu krizu, tako oni izgledaju mistično. Rimski portret se sve više udaljava od objektivne slike stvarnog, a postaje sve više vidljivi simbol duhovne ličnosti. Tako portret cara Konstantina Velikog, imperatora koji će priznati kršćanstvo i time, na izvjesno vrijeme, doprinijeti stabilnosti i jedinstvu Rima, je nezgrapan u omjerima i proporcijama, grub i neprecizan u pojedinostima i izrazito ukočena pogleda (kao da želi reći kako vidi sve i svakoga) - više uopćen portret cara nego njegov realističan prikaz. Ogromne, ozarene oči, masivno, nepokretno lice, ne govore nam mnogo o Konstantinovom stvarnom izgledu, ali nam govore veoma mnogo o tome kako je on gledao na sebe i svoje zvanje.

Jedna od važnijih promjena u kasnoantičkim reljefima, u odnosu na klasične, jeste gubitak osjećaja za prostor i dubinu.

Slikarstvo[uredi - уреди]

Detalj mozaika Bitka kod Issa s likom Aleksandra Velikog, oko 350. pne., 3,23 x 5,82 m, Napulj.
Freska iz Pompeja s najstarijim, tzv. Arhitektonskim stilom, 2. st. pne.

Bitka kod Issa Aleksandra i Perzijanaca, mozaik, kopija helenističkog originala iz 315. pne., Pompeji, 2,7 x 5,1 m, Arheološki muzej, Napulj. Ova slika pokazuje izvjesnu kolekcionarsku strast Starih Rimljana koju su oni gajili za sve što je podrijetlom iz Antičke Grčke. Izuzetno velik i tehnički savršen podni mozaik ipak nema onu bitnu sastavnicu svakog umjetničkog djela – originalnost. Rimsko slikarstvo sačuvano je u manjoj mjeri u Rimu, a ponajviše u Pompejima i Herkulaneju stradalim u prirodnoj katastrofi vulkana Vezuva i "konzerviranima" u pepelu. Slikarstvo se vjerojatno oslanjalo na helenističko slikarstvo, iako od helenističkog slikarstva nije ostalo gotovo nikakvih tragova. Ipak, jedan veliki mozaik prikazuje helenistički motiv – "Bitka kod Issa" gdje Aleksandar Veliki pokorava perzijskog cara Darija. To je veličanstveni prizor potenciran snažnim pokretima ljudskog mnoštva; oblici su modelirani sjenama, a prostorna rješenja poznaju smjela skraćenja.

Pogled na freske u „Vili misterija” blizu Pompeja, oko 65.-50. pne.

Mnoge imućne, pa i one ne tako imućne, građanske kuće bile su ukrašavane zidnim slikama (freskama). Isprva te freske pokušavaju prikazati iluzionističku arhitektonsku perspektivu s iluzijom mramornih ploča i dekorativnih stupova koji uokviruju neobične poglede na plošne ili iluzionističke pejzaže (od 2. st. pne. do prve polovice 1. st. pne.), no iako prelijepih dometa, ta perspektiva je nevješta, a pokatkad i obrnuta.

Kasnije nestaje arhitektonskih okvira, a slike su slikane s velikom prirodnom uvjerljivošću. Iz druge polovice 1. st. pne. je i veliki friz u Vili misterija u Pompejima. Na uskoj površini zelenog poda, a ispred crvene pozadine, koja je okomitim crnim prugama podijeljena na manja polja, nalazi se niz prizora iz nama nepoznatog obreda. Tijela u elegantnim pozama i raskošne draperije oslikane su sa dotad nepoznatom modelacijom i realizmom, umijeće koje će se brzo zaboraviti dok se ponovno ne otkrije u renesansi.

Portret ratnika, Fayum, donji Egipat, 2. st., enkaustika na dasci, 39 x 19 cm, Metropolitan muzej, New York.

Portreti su u rimskom slikarstvu bili veoma rijetki (za razliku od skulptura), a najljepši su primjeri iz Fayuma u donjem Egiptu. Oni su slikani enkaustikom na drvenim pločama, veoma teškom tehnikom koja zahtijeva brzo slikanje, te zbog toga slike odišu izrazitom svježinom, a kako su imali ulogu grobnog priloga (iz staro-egipatske tradicije) savršeno su odgovarali da prikažu životnost portretiranog. Ti najstariji očuvani portreti su sačuvani zahvaljujući prastarom egipatskom običaju da se portret preminuloga pričvrsti za njegovo mumificirano tijelo. Oni su očuvani jasnih i svježih boja zato što su rađeni u veoma trajnoj tehnici enkaustike koja se sastoji u boji rastopljenoj u toplom vosku. Ova tehnika je dozvoljavala slikanje od neprozirnih i gustih sve do prozirnih namaza.

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]