Bizantska umjetnost

Izvor: Wikipedia

Bizantska umjetnost je umjetnička produkcija i izričaj Istočnog rimskog carstva (Bizanta).

Povijest[uredi - уреди]

Bizantsko Carstvo se formira nakon 395. g. i raspada Rimske carevine i glavni grad mu je Carigrad. To je carevina koja je osim grada Carigrada obuhvaćala južne dijelove Balkanskog poluotoka, Egejske otoke, zapadni dio Male Azije, Ravenu, Veneciju, jug Italije te Mezepotamiju, Siriju i sjevernu Afriku. U 11. st. su Turci zavladali velikim dijelom Male Azije, Bizant je sveden na Balkan i Grčku, sve do konačnog pada Carigrada 1453. g. Unutar tih desetak stoljeća carevina je preživjela više faza:

Konstantinopol iz zlatnog doba Bizanta, autor: DeliDumrul
  • Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana (527. - 565.g.). To je vrijeme apsolutne moći države koja je uspjela doći sve do Ravene, Venecije i Juga Italije;
  • doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne građevine) (726. - 843.g.);
  • doba Makedonske i Komnenske dinastije (11. i 12. st.) i na kraju
  • doba paleologa (vrijeme propadanja i raspada Carevine).

Bizant je naziv za širu oblast oko grada Bizanta kojeg je Konstantin Veliki 330. g. proglasio glavnim gradom Rimskog Carstva (od tada – Konstantinopol), prije svega zbog njegovog strateškog položaja na Bosforu kao prirodnog mosta između Europe i Azije. Nakon podjele Rimskog Carstva, on postaje glavni grad Istočnoga Carstva i održava kontinuitet rimske prostorne organicacije: u središtu je forum na čijem jednom kraju se podiže centralna crkva (Aja Sofija), a na drugom carska palača s vrtovima, dok je na jugozapadu veliki hipodrom. Za vrijeme Justinajana, ovaj grad na poluotoku odvojen je od kopna slavnim Teodozijevim zidinama (moglo se ući samo kroz monumentalna zlatna vrata) i postaje poznat kao Carigrad. U ranom srednjem vijeku on postaje najveći i najnaseljeniji grad na svijetu.

Rano-bizantska umjetnost[uredi - уреди]

San Vitale u Raveni, 526.-547.
Plan crkve San Vitale u Ravenni

Najznačajniji spomenici rane bizantske umjetnosti se nalaze u talijanskoj Ravenni koja je 402. g. bila prijestolnicom Zapadno-Rimskog Carstva, a za vrijeme cara Justinijana tu je sjedište bizantske vlasti u Italiji (535. g.). Crkva San Vitale u Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom polukružnih niša. Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.

Mozaik, kao način ukrašavanja zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je posebnu važnost u Bizantu i postao posvuda prisutan u carskim i sakralnim građevinama.

Justinijan s pratnjom, mozaik u apsidi crkve San Vitale, 547. god., 264x365 cm.

U crkvi San Vitale s obje strane oltara nalaze se raskošni mozaici (Car s pratnjom i Carica s pratnjom) koji simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Oni prikazuju Bizantski ideal ljepote: - visoke istanjene figure, ovalnih glava sa prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).

Jedini očuvani rano-bizantski spomenik u Hrvatskoj je trobrodna Eufrazijeva bazilika u Poreču iz 5. st., s mozaicima iz 6. st. (npr. portret biskupa Eufrazija). Sama bazilika je najstariji primjer troapsidalne crkve na zapadu; izvana poligonalna, a iznutra polukružna (bočne apside su utopljene u zidnu masu i to će postati karakteristika predromanike i romanike). Nova je bila i tehnika gradnje zidanjem pločastih udrobljenih lomljenica. Mozaici označavaju prekretnicu u prikazivanju - figurativni likovi s frontalnom kompozicijom, izrazito plošni i simetrični, te dostojanstvene smirene geste.,.

Unutrašnjost Aja Sofije u Konstantinopolu, 537. god.

Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija građevina ovog razdoblja. Tlocrt je kombinacija uzdužne bazilike i centralnog tipa s kupolom na sredini. Tada najveću kupolu na svijetu podupiru dvije polu-kupole i sferni (kružni) trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana prozorima i svjetlucavim mozaicima pa se čini kao da je bez težine. Izvana je volumen zatvoren ravnim geometrijskim plohama, dok je iznutra zid potpuno dematerijaliziran mramornim oplatama i mozaicima dajući mu slikarski karakter.

U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni prostori (koji su dothumbrali u zlatnom dobu), a vanjska obrada volumena dobiva na važnosti gdje se javljaju i ornamentalni ukrasi od opeke (npr. Crkva sv. Luke u Fokidi, Grčka, ili sv. Pantelejmon kod Skopja, Makedonija).

Vladimirova Gospa, ikona iz 12. st., Moskva.

U unutrašnjosti se zidovi crkava ukrašavaju pored mozaika i freskama, a glavni brod je naglašen ikonostasom. Ikonostas je oltarna pregrada koja dijeli svetište od ostalog prostora crkve, a čine je kameni pluteji ili ikone. Ikone su prenosive slike na platnenoj ili češće drvenoj podlozi. One su rađene po vrlo strogim pravilima prikazivanja likova – po njima prozvanim ikonografskim pravilima.

Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo potisnuto, osim male plastike izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu (emajl) s izrazitom plošnošću.

Ikonoklazam[uredi - уреди]

Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, vjerujući kako da će im molitve biti djelotvornije – što su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulthumbralo 726. g. zabranom upotrebe ikona od strane cara Leona III. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progona svećenika i ikonofila, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko Carstvo se stalno branilo od napada Islamskih naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode, jer se podilazilo Islamskoj zabrani prikazivanja svetih likova.

Napuštanjem sakralnih motiva posezalo se za seoskim motivima, prirode, motivima lova, svakodnevice ili apstraktne ornamentike. Procvata profane umjetnosti se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih palača (pločice, sagovi ...) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.

God. 843., spor je završio pobjedom štovalaca slika i dolazi do procvata slikarstva pod Makedonskom dinastijom.

Kasno-bizantska umjetnost[uredi - уреди]

Bazilika sv. Marka u Veneciji, 1063. god.

Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta, to je crkva tlocrta upisanog grčkog križa (istokrakog) u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji okvir kupole) i na tom visokom tamburu otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu potpuno bez prozora na zidu.

Takav tip crkve je i crkva Sv. Marko u Veneciji (1063.), iako nije bila pod vlašću Bizanta, bila je pod direktnim umjetničkim utjecajem. Ona ima osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg kvadrata i svakog kraka križa - odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene drvenim krovovima. Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.

Anđeo iz Manastira Mileševo u jugozapadnoj Srbiji, 14. st.

Iako nam se Bizantska umjetnost, zbog svog dugog kontinuiteta doimlje statičnom i nepromijenjenom, možemo uočiti neke razlike. Tako za vrijeme Komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu: vodoravno stremljenje, načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih kompozicija ..., dok umjetnost u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj osjećajnosti ..., što podjeća na Gotiku.

Crkva sv. Basila, Moskva, 1561. god.

U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se latinsko carstvo, što dovodi do intenzivnijeg razvoja umjetničke djelatnosti u periferiji Bizanta kao što je Makedonija, Srbija i Rusija. U Srbiji nastaju crkve „Raške škole“ u kojoj se osjete utjecaji romanike. Dok Crkva Manastira Gračanice na Kosovu (1315. god.) zbog svoje visine podsjeća na gotičku gradnju. Ona ima predulaz spojen s centralnim prostor om kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana naglašen stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih se u sredini izdvaja peta – najviša i najveća. Sjajan ritam nižih i viših tijela koja skoro ne izlaze iz kvadratne osnove.

Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije počelo se sve više graditi u drvetu, a pomalo se mijenjao i Bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve više, veće i raskošnije, i umnožavat će se (oblik lukovice uveo se zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči najreprezentativniji primjer Bizantske arhitekture tzv. Saborna crkva sv. Basila blaženog u Moskvi (1555.-1561. god.).

Izvori[uredi - уреди]

Šablon:Portal Likovna umjetnost

  • J. Beckwith, Early Christian and Byzantine art (New Haven, 1993).
  • R. Cormack, Byzantine art (Oxford, 2000).
  • H.C. Evans, ed., Byzantium: faith and power (1261-1557) (New York, 2004).
  • H.C. Evans, ed., The glory of Byzantium (New York, 1997).
  • Sharon E. J. Gerstel and Julie A. Lauffenburger, ed., A Lost Art Rediscovered (Penn State, 2001) ISBN 0-271-02139-X
  • C. Mango, ed., The art of the Byzantine Empire, 312-1453: sources and documents (Englewood Cliffs, 1972).
  • K. Weitzmann, ed., Age of spirituality (New York, 1979).

Linkovi[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]