Metafizičko slikarstvo
Metafizičko slikarstvo (tal. pittura metafisica) ili magični realizam je umjetnički pokret koji su osnovali talijanski slikari u Ferrari 1917. godine, a koji se odlikuje vizualnim prikazivanjem onoga što je izvan dosega osjetila, tj. izvan fizičkoga svijeta.[1]
Nastao je iz susreta četvorice umjetnika: Giorgia de Chirica, Carla Carráa, Alberta Savinija i Filippa de Pisisa, a naredne godine joj se pridružuje i Giorgio Morandi. Ti umjetnici sami sebe određuju kao metafizičare, to jest smatraju da vide onkraj stvarnosti.[2]
Njihova djela, čije značenje često ostaje tajanstveno, priopćavaju osjet nestvarnosti, iščekivanja neobičnog događaja, prizivaju tišinu i san. Metafizičke slike su uznemirujuće jer ih prožima istovremeno očaravajuće i odbojno raspoloženje. Ništa od onoga što je naslikano nije onako kakvim se čini: predmeti se postavljaju jedan uz drugi bez logičkog smisla, a odnosi koji ih povezuju ostaju nepoznati. U tehničkom pogledu besprijekorne, metafizičke slike ne teže tome da budu provokativne poput dadaističkih, već nas upozoravaju da nas i neživi predmeti mogu uvući u čarobni krug, u začaranu nepokretnu dimenziju (izvan historije). Grupa se raspada 1920. god.
.jpg)
Predstavnici[uredi | uredi kod]
Talijan Giorgio de Chirico (1888.-1978.) se s pravom naziva pionirom nadrealizma. S krajnje realističnom uvjerljivošću slikao je ambijente gradova osvijetljene jarkom svjetlošću, oštro ocrtanih bridova klasičnih građevina, potpuno pustih i nenastanjenih s dugim sjenama (ponekad u suprotnosti s izvorom svjetlosti – kao u snovima) a emotivno podsjeća na izgubljenost i otuđenost čovjeka u suvremenom životu i svijetu. To je jedan bezosjećajan svijet, sazdan od ekstremno strogih i hladnih oblika – svojevrsna "nostalgija beskonačnog", ako i postoje ljudi na njima – oni su lišeni emocija i predstavljaju samo lutke. Na njegovim slikama vrijeme je zaustavljeno, a iluzija i realnost su zamjenjive. Oko 1910. u Ferrari, udružio se sa slikarom Carlom Carráom, a svoje slikarstvo tajanstvenih i začaranih prostora nazvali su metafizičko slikarstvo, što znači „sa one strane fizičkog”.
Veze[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Piero Adorno, L'arte italiana, vol. III - Tomo secondo - Il Novecento: dalle avanguardie storiche ai giorni nostri, Firenze, G. D’Anna Casa editrice S.p.A., 2009, pp. LXXXVI-1266, ISBN 978-88-8104-138-1.
- ↑ Maurizio Calvesi, La metafisica schiarita. Da De Chirico a Carrà, da Morandi a Savinio, Milano, Feltrinelli, 1982.