Informel

Izvor: Wikipedia
Informel
Art informel
Jean Dubuffet: Jardin d'Email (Kröller-Müller Museum)
Jean Dubuffet: Jardin d'Email (Kröller-Müller Museum)

Informel ili Enformel (tako se izgovara), je skraćenica od neformalna umjetnost [1](od francuskog: Art informel [1]= umjetnost bez forme / bez oblika, dakle neformalna, neusiljena umjetnost, koja nije po propisu). Informel je dakle naziv za pravac u likovnoj umjetnosti - prvenstveno u slikarstvu, unutar apstraktne umjetnosti, koji je bio u modi u Evropi prvih dekada nakon Drugog svjetskog rata.

Informel se kao slikarska moda raširio iz posljeratnog Pariza 1950.-ih. po Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i zemljama Beneluxa, a od kraja 1950 -ih i po svoj Evropi, pa tako i u ondašnjoj Jugoslaviji . Američki pandan informelu bio je apstraktni ekspresionizam, koji je na naki način bio roditelj tog pravca.[1] Unutar Informela (ili paralelno s njim) postojali su brojni podpokreti, kao tašizam, lirska apstrakcija i marginalna umjetnost (art brut).

Krakteristike Informela[uredi - уреди]

Kod informela je postao važniji sam proces slikanja - od motiva, slučajnost, spontanost i podsvjesno - postali su važniji od razumski izvedenih ideja, po tom je informel bio potpuna suprotnost geometrijskoj apstrakciji - koja je bila u modi do rata. U procesu informela, umjetnik se potpuno prepustio slučajnosti i svom trenutačnom raspoloženju, i kako je na neki način uzor tog pokreta Jackson Pollock rekao, bacajući preko ramena kantu boje na platno - možda će to biti remek djelo.

Umjetnici su se doslovno igrali sa bojom, njenom plastičnošću - nanošenjem različitih slojeva, ili korištenjem neočekivanih materijala (zemlje, cementa, prašine), bez ikakve unaprijed stvorene ideje (skica, koncepta) nadajući se da će se iz samog procesa rada - izroditi i neka ideja, a to se doista i dešavalo, kao u slučaju slikara Georgesa Mathieua i Hansa Hartunga koji su takvim pristupom došli do neke nove kaligrafije. Jedna od značajnih karakteristika tog slikarstva bila su veliki formati, platna su dobila često giganske razmjere.

Historijski konteks nastanka informela[uredi - уреди]

Sjedinjene Američke Države su nakon Drugog svjetskog rata, izašle kao stvarni pobjednici tog rata i postali ne samo vojno, već i ekonomski najveća sila svijeta, a to se odrazilo ne samo na politiku, već i na sfere života pa tako i kulturu. Dok su do rata sramežljivo kopirali britanske slikare, sad su konačno iznjedrili prvog svog predstavnika sa vlastitim stilom, to je bio Jackson Pollock koji je sa svojim action paintingom postao velika slikarska zvijezda. Na razvoj američkog slikarstva, neosporno su veliki uticaj imali i brojni emigranti iz Evrope koji su se našli u New Yorku za rata (Matta, Ernst, Dali, Masson, Bretton) i pretvorili ga u umjetničku metropolu, i veliki mecena te vrste umjetnosti Peggy Gugenheim. Američki apstraktni ekspresionizam postao je nakon rata i snažno ideološko oružje u hladnoratovskoj konfrontaciji sa SSSR-om, koji se poput svojih velikih neprijatelja Trećeg reicha grozio, spontaniteta i bilo kakve iracionalnosti i prefererirao strogo figurativni i epski pričljiv socijalistički realizam. Reih je u svojoj nacističkoj umjetnosti preferirao figuralnu zanatsku perfekciju i prezirao bilo kakvu degenerativnu izopačenu umjetnost baziranu na improvizaciji i spontanosti.

Evropska poslijeratna situacija[uredi - уреди]

Informel u Francuskoj[uredi - уреди]

Pariz i Francuska su imali bogato iskustvo slikarskih pokreta, koji su tražili inspiraciju u spontanom, podsvjesnom i emotivnom, i bili fascinirani primitivnim kulturama, od dadaizma, nadrealizama i brojnih eksperimentatora iz 1920-ih. Okupacija je prekinula, sve te tendencije, tako da su one nakon oslobođenja izbile poput bujice. Slična je situacija bila i u Njemačkoj, gdje su dolaskom nacista na vlast, dokinut val njemačkog ekspresionizma, a i u ostalim evropskim zemljama. Za razvoj francuskog informela bile su značajne grupe CoBra i Gutai, a najpoznatiji predstavnici bili su Wols, Jean Fautrier i Jean Dubuffet. [1]

Termin Lirska apstrakcija prvi je upotrijebio Jean José Marchand za slike Georgesa Mathieua izložene na izložbi u decembru 1947., u pariškoj Galeriji Luksemburg. A termin Tašizam kritičar Pierre Guéguen 1951. - pežorativno opisujući slikarski postupak Jacksona Pollocka. A termin Informel ili neformalna umjetnost (Art informel) prvi je u svijet likovne umjetnosti unio 1951. pariški likovni kritičar Michel Tapie[2], nakon izložbe održane u martu u galeriji Nine Dausset na temu "Trendovi ekstremnog ne- figurativnog slikarstva", na kojoj su izlagali Camille Bryen, Giuseppe Capogrossi, De Kooning, Hartung, Mathieu, Pollock, Riopelle, Russel i Wols.

Informel u Njemačkoj[uredi - уреди]

U Njemačkoj se informel počeo širiti od 1952. nakon izložbe grupe Quadriga, održane u Frankfurtu, na kojoj su nastupili Karl Otto Götz, Bernard Schultze, Otto Greis i Heinz Kreutz[3], ubrzo su osnovane grupe ZEN 49, SPUR i WIR insprirane francuskom CoBrom s kojom su održavali dobre odnose. U Njemačkoj su poznati Informelisti bili Hans Hartung , Emil Schumacher, Karl Fred Dahmen, Karl Otto Götz, Gerhard Hoehme, Hans-Jürgen Schlieker, Bernard Schultze, K. R. H. Sonderborg, Fred Thieler i Hann Trier. [1]

Poznati evropski informelisti[uredi - уреди]

Američki umjetnici (apstraktni ekspresionizam)[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "Informel" (engleski). Art directory. http://www.art-directory.info/fine-art/informel/index.shtml. pristupljeno 26. 10. 2011.. 
  2. "Informel" (njemački). Das grosse Kunstlexikon von P.W. Hartmann. http://www.beyars.com/kunstlexikon/lexikon_4310.html. pristupljeno 26. 10. 2011.. 
  3. "Bernard Schultze - Werkverzeichnis Von Lothar Romain und Rolf Wedewer. München 1991" (njemački). Art service. http://art-service.de/cgi-bin/item?fromrubrik=A22&id=308439&user=. pristupljeno 26. 10. 2011.. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]