Romanika

Izvor: Wikipedia
Katedrala Notre Dame la Grande, izgrađena 1150 u Poitiersu

Romanika (romanički stil latinski: romanicus, derivat od romanus) je stil u evropskoj umjetnosti koji je trajao otprilike od 1000 do 1250 godine, iako se negdje produžio i do 14. stoljeća.

Prethodni predromanički umjetnički stilovi; Karolinška umjetnost i Otonska umjetnost trajali su relativno kratko i bili su izrazito dvorski stilovi, koji se nisu raširili izvan svojih centara, romanika se raširila cijelom zapadnom Evropom (Španjolska, Italija, Njemačka, Engleska) iz francuskih samostana, gdje je nastala.

Izraz “romanička umjetnost” izmislili su historičari umjetnosti u 19. stoljeću, misleći prije svega na romaničku arhitekturu, koja je zadržala mnogo elemenata koja su bila obilježja rimske arhitekture - od kojih su najpoznatiji; polukružni lukovi, bačvasti svodovi, apside i dekoracija akantusovim lišćem, ali je također razvila mnogo vlastitih elemenata.

Dotad su je zvali “rimska umjetnost”, jer je romanička arhitektura u južnoj Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, i bila nastavak kasnoantičke arhitekture. Romanički stil je bio prvi umjetnički stil, koji je imao uticaj na cijelu tadašnju katoličku Evropu, od Danske do Sicilije. Romanička umjetnost je bila pod velikim utjecajem bizantske umjetnosti, posebno u slikarstvu, ali i pod snažnim uticajem britanskog otočja, njihovom simbiozom nastao je novi visoko inovativan i dosljedan stil.

Historijska pozadina[uredi - уреди]

Glavni članak: Srednji vijek

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću na prostoru dotad jedinstvenog carstva, povezanog istim zakonom, jezikom i dobrim rimskim cestama, nastale su brojne državice i za 5 stoljeća nestalo je gotovo bilo kojeg traga evropskog jedinstva. Ono što je bilo još gore, potpuno se urušio dotadašnji ekonomski sistem, tako da se ni staro nije moglo održavati, a za novo nije bilo ni znanja ni moći. Istina franački kralj Karlo Veliki je u 9. stoljeću ponovno ujedinio gotovo cijelu zapadnu Evropu, ali se njegova tvorevina brzo raspala. Tako da je već u 11. stoljeću (na području gdje se danas nalazi tridesetak država) tada bilo dvjestotinjak feudalnih tvorevina, vojvodstava, grofovija, kneževina i kraljevina. Svaka od tih feudalnih jedinica, bila je unutar sebe jedan zatvoren svijet, podjeljeljen na još manje feudalne tvorevine u kojima je vlast bila u rukama: plemstva, svećenstva i tek u manjoj mjeri građanstva. Ta trodijelna moć očituje se gradnjom pretežno tri vrste objekata: plemićkih dvoraca (burg), samostana, gradskih crkava i pokojeg svjetovnog objekta. Jedina koheziona snaga tog svijeta bilo je kršćanstvo koje je bilo prisutno u svim porama života.

Krajem 10. stoljeća barbarski narodi su u najvećoj mjeri evengelizirani, no još i tada je bilo masovnih pokrštavanja (čitava sela, i pokrajine) zbog tog su romaničke crkve imale uz sebe i posebnu građevinu baptisterij u kojem se taj obred mogao obaviti.

Katedrala u Modeni 11 - 12. stoljeće

Za romanike su ojačali benediktinci a njihovom reformom iz 1084. iznjedrili su se i novi crkveni redovi; Klinijevci, Cisterciti (1098.), Kartuzijanci. Njihovi samostani odigrali su veliku ulogu u mukotrpnim putovanjima hodočasnika preko Alpa, preko kojih tada više nije bilo nikakih puteva, jer su pružali kakvu takvu sigurnost hodočasnicima, i omogućili ima da u etapama od jednog do drugog samostana stignu do dalekog cilja Rima ili do Santiago de Compostele u Galiciji. Hodočasnici su odigrali veliku ulogu u ponovnom zbližavanju Evrope i širenju ideja i trgovine. Veliku ulogu u širenju romanike odigrao je samostan Cluny sa svojim redom i svojim bogatim opatima, koji su gradili samostane širom Evrope.

Za romanike se ponovno formiraju veća gradska naselja, sa zanatlijama i trgovcima, koji se pozicioniraju između seljaštva i plemstva, i postaju važan faktor srednjovjekovnog društva. Tadašnja Evropa bila je silno politički razjedinjena, jedino je vjera bila veliki kohezioni faktor tako da su pape imali veliki utjecaj na politiku. Evropu je već prije ugrozio islam koji je prodro iz Alžira u Španjolsku i tu osnovao svoj Kordobski kalifat. Vjerski zanos je prvo iskorišten za istjerivanje Arapa iz Španjolske 1035., nakon toga je Papa Urban II (i on je bio redovnik iz Clunya), inicirao Prvi križarski rat 1095. Tad je bilo isto tako jako poželjno ići na hodočašće u Svetu Zemlju, i to je razlog za oslobođenje svetih mjesta. Križarski ratovi nisu donijeli trajno oslobođenje Svete Zemlje, ali su evropljanima proširili horizonte, oni su upoznali arhitekturu daleke Armenije, Sirije i dio tog iskustva ugradili u umjetnost romanike.

Arhitektura[uredi - уреди]

Glavni članak: Arhitektura romanike

Romaničke crkve su u osnovi zadržale tlocrt latinskog križa i raspored ranokršćanske bazilike. Ispočetka su imale ravni drveni strop, a kasnije se razvio kameni polukružni i bačvasti svod. Srednji crkveni brod je odjeljen od bočnih stupovima sa kapitelima, koji dobijaju kockasti oblik i ukrašeni su klesanim biljnim i figuralnim motivima. Glavna karakteristika romaničkog stila su polukružni lukovi, koji imali svoju graditeljsku funkciju kao nosači gornjih dijelova zidova, ali i čisto estetsku jer su se koristili svuda, kod portala, prozora, pa i tamo gdje nisu imali nikakvu funkciju osim estetske, kao kod slijepih arkada koje su ukrašavale vanjske dijelove zidova ispod gornjeg krovnog vijenca.

Unutrašnjost Crkve u Vézelayu (srednji brod)

Uz pročelje romaničkih crkava, se obično podižu po dva zvonika, u Italiji je bio običaj gradnja samo jednog koji je stajao postrance od same crkve. U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, samostana, plemićkih utvrda (donjon). U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima.

Kiparstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Kiparstvo romanike
Timpanon iz crkva Vézelaya iz 1130., sa prikazom Strašnog suda, čestog motiva romaničkog kiparstva

Propašću Rimskog carstva, izumrla je i tradicija klesanja velikih skulptura u kamenu i lijevanja u bronci, u Zapadnoj Evropi iz ekonomskih razloga a u Bizantu zbog vjerskih razloga (Ikonoklazam). Za čitavo to vrijeme od gotovo pet stoljeća, napravljeno je vrlo malo skulptura u prirodnoj veličini, a i one su rađene od jeftinih materijala; štuka, gipsa ili drva tako da je malo primjeraka ostalo do danas. [1] Najpoznatiji preživjeli veliki skulptorski rad proto-romanike u Evropi je drveno raspelo u prirodnoj veličini, koju je naručio nadbiskup Gero u Kölnu oko 960-65, to raspelo postalo je prototip za sva kasnija raspela.

Prvi put nakon kasne antike, se ponovno pojavljuje jak osjećaj za plastično tek u romaničkom kiparstvu. Kiparske teme su isključivo religioznog karaktera, - s naglaskom na strašnu sudbinu onih koji nisu vjernici (kršteni); najčešći prizori na portalima i vijencima crkava su Strašni sud, i posljedice po one koji nisu vjernici; prizori iz Pakla, kao i prizori martirija svetaca. To je visoko šematizirano kiparstvo, u kojem se znalo gdje koji lik treba stajati, i što zavređuje koju veličinu.

Slikarstvo[uredi - уреди]

Glavni članak: Slikarstvo romanike
Freska iznad oltara koja prikazuje Krista u slavi, oko 1220., San Clemente, Barcelona.

Romaničko slikarstvo je kao i kiparstvo, čvrsto vezano uglavnom uz crkvenu arhitekturu. A to su freske, oslikani drveni stropovi, oslikani oltarni paneli, vitraji, i sve rjeđe mozaici. Ali je to doba procvata inkunabula i iluminacije koje su oslikavali redovnici iz brojnih samostana. Od svjetovnog slikarstva ostalo je dosta tapiserija i oslikanih sanduka.

Romaničko slikarstvo držalo se je klasične sheme za oslikavanje crkve, polazeći od ranijih primjera izvedenih u mozaiku, središnja točka crve bila je kalota u apsidi, tu je obično bio prikaz Krista u njegovoj slavi ili prikaz Krista otkupitelja na tronu, okruženog sa simboličkim prikazom četiri krilate zvijeri, simbola četiri evanđelista. Ukoliko je crkva bila posvećena Bogorodici tad je njen lik mogao zamijeniti Krista na centralom dijelu apside.

U ostalom dijelu apside obično su dolazile slike svetaca i apostola, ili slika martirija sveca kome je crkva bila posvećena. Na luku iznad svetišta su obično slikani likovi apostola, proroka ili dvadeset četiri "jahača Apokalipse", koji gledaju u pravcu poprsja Krista, ili njegova simbola jaganjca, koji je hijerahijski bio na vrhu luka. Na sjevernom zidu crkvenog broda, slikane su scene iz Starog zavjeta, a na južnom iz Novog zavjeta. Na stražnjem zapadnom zidu uvijek je slikan Posljednji sud sa Kristom na prijestolju. [2]

Romaničko slikarstvo je nešto kasnilo u odnosu na arhitekturu i ostalo dulje pod uticajem Bizanta, tako da se tek od 12. stoljeća odvojilo od uzora, iako je i nadalje postojala velika sličnost, kao u Venetu.

Za romaničko slikarstvo kao i za kiparstvo vrijede određene zajedničke karakteristike, skoro zakonitosti; plošnost, linearnost, vertikalna (hijerahijska) perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skroman izbor boja (to su tad bili isključivo zemljani pigmenti; ciglasto-crvena, oker-žuta i umba-smeđa).

Primijenjene umjetnosti[uredi - уреди]

triptih iz samostana Stavelot, Mosan, Belgija (oko 1156. - 58.) 48 × 66 cm, Morgan Library, New York

Za romanike se razvila trgovina relikvijama, koje su postali izuzetno cijenjena roba, tako da se relikvijarijima (kutijice, škrinje i slični predmeti) posvećivalo jako puno vremena i nije štedjelo novaca za njihovu izradu. Čak su i majstori koji su ih izrađivali bili na većoj cijeni od slikara ili arhitekata toga vremena, jer za mnoge od njih znamo. To su najčešće bili predmeti od plemenitih metala, ukrašeni draguljima, slonovačom i emajlom, tehnikom koja je tad bila na velikoj cijeni. Najpoznatiji relikvijari tog vremena su Škrinja tri kralja iz katedrale u Kölnu, rad majstora Nikolasa iz Verduna i njegovih suradnika (oko 1180–1225), triptih iz samostana Stavelot (u kojem se čuvao ostatak pravog križa) i relikvijarij sv. Maura iz katedrale u Reimsu (danas u Češkoj, Bečov nad Teplu), koje su napravili tad izuzetno cijenjeni belgijski zlatari iz doline Meuse. Ti predmeti su također bili i mala skulptorska dijela, rađena potpuno u skladu sa ukusom romanike, svaki lik imao je jasno određen prostor, - svoju lunetu.

Škrinja sv. Šimuna iz Zadra

Romanika na istočnoj obali Jadrana[uredi - уреди]

Najbolji primjerci romaničkog graditeljstva su katedrale u Rabu, Zadru, Trogiru i Kotoru izgrađene od 12. do 13. stoljeća. Uticaj romanike došao je i do Srbije, to se najbolje vidi na Bogorodičinoj crkvi manastira Studenica. U Sloveniji su za romanike izgrađeni cistercitski samostani u Stični (1136), Kostanjevici (1234.) i kartuzijanski samostan u Žiči (1160.) Najpoznatiji relikvijarih na istočnoj obali Jadrana je Škrinja sv. Šimuna iz Zadra (1380.)

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. V.I. Atroshenko and Judith Collins, The Origins of the Romanesque, Lund Humphries, London, 1985, ISBN 085331487X, U novije vrijeme pronađene su ispod zida crkve Santa Maria in Valle u Cividale del Friuli, skulpture od štuka, najvjerojatnije iz 9. stoljeća, str. 142
  2. James Hall, A History of Ideas and Images in Italian Art, str. 154, 1983, John Murray, London, ISBN 0719539714

Bibliografia[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]