Dioklecijanova palača

Izvor: Wikipedia

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Ostaci palače danas su dio povijesne jezgre Splita.

Gradnja[uredi - уреди]

Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. g., nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. g., palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenima u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena originalnost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.

Arhitektura[uredi - уреди]

Model Dioklecijanove palače

Svojim oblikom nalikuje kastrumu - vojnom logoru. Vanjski su zidovi gotovo pravokutni, dimenzija 175-181 x 216 m, a kule na uglovima palače slijede tradiciju vojne arhitekture. Budući da je palača bila udaljena od najbližeg velikog grada 6km (Salona), bila je okružena bedemima. I unutrašnji raspored palače podsjeća na vojni logor - cardo i decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim logorskim ulicama via praetoria i via principalis. Postojala su četiri ulaza u palaču. tri s kopnene i jedan s morske strane. Cijeli prostor palače je bio podjeljen na dva dijela, ali različite namjene. U sjevernom dijelu su bile smještene zgrade za poslugu, vojsku, skladišta i dr. U južnom, raskošnijem dijelu, koji je zbog izravnavanja sa sjevernim bio podignut nad zasvođenim supstrukcijama (tzv. podrumi palače), nalazili su se objekti namjenjeni carskoj obitelji. Ni fasade nisu bile jednake. Najreprezentativnija je bila ona južna, okrenuta prema moru. U donjem dijelu (kojeg je u Dioklecijanovo vrijeme zapljuskivalo more) su se nalazili manji otvori i vrata tzv. porta aenea (Mjedena vrata). Istočna i zapadna fasada su međusobno slične i bez ukrasa, a vrata na njima se zovu porta argentea (Srebrna vrata) i porta ferrea (Željezna vrata). Na sjevernoj fasadi je bio glavni ulaz u palaču s dvostrukim vratima s arhitravom - porta aurea (Zlatna vrata), na kojem je ležao luk s nišama u kojima se se nalazile statue (vjerojatno Jupitera i četiri tetrarha). Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na čijoj se lijevoj strani nalazio carev mauzolej (danas katedrala sv. Dujma). S desne strane peristila su se nalazila tri hrama. Prvi je Jupiterov, a druga dva se danas nazivaju Kibelinim i Venerinim, iako ti nazivi nisu potvrđeni. U carev stan se ulazilo iz protirona preko vestibula. Nekadašnji se raspored prostorija može rekonstruirati uz pomoć prizemnih dvorana, koje su identičnog rasporeda.

Razvoj[uredi - уреди]

Peristil, centralno dvorište ispred Mauzoleja mjesto је čestih događanja

Smrću cara Dioklecijana 316. g. život u palači se ne gasi, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući da je bila u posjedu rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske obitelji, a najbitniji događaj bio je rušenje Salone početkom 6. st. kada je dio prognanog stanovništva našao utočište unutar zidina palače i kada počinje novi, organizirani gradski život.

U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, između 12. i 14. st., dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovijekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju započinje i izgradnja romaničkog zvonika Katedrale sv. Dujma. Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 st. i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.

Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovijekovnom dogradnjom ona čini vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks i zato je 1979. g. uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Galerija[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Tomislav Marasović, Dioklecijanova palača - svjetska kulturna baština, Zagreb, 1995. (ISBN 953-6006-02-2)