Kemijski element

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
gore: Periodni sistem hemo terapija. ispod: primjeri određenih hemijskih elemenata. Sa lijeva na desno: vodik, barij, bakar, uranij, brom i helij.

Hemijski element je vrsta čiste hemijske supstance koja se ne može podijeliti na dvije ili više čiste supstance običnim hemijskim metodama.[1] Hemijski elementi se sastoje od samo jedne vrste atoma, koji se razlikuju po svom atomskom broju, tj. broju protona u atomskom jezgru.[2] Elementi se dijele na metale, metaloide i nemetale. Najpoznah elemenata su ugljik, dušik, kisik, silicij, arsen, aluminij, željezo, bakar, zlato, živa i olovo.

Najlakši hemijski elementi, među kojima su vodik, helij i manje količine litija, berilija i bora, nastali su različitim kosmičkim procesima tokom Velikog praska i djelovanjem kosmičkih zraka. Nastanak težih elemenata, počev od ugljika do najtežih elemenata, desio se putem nukleosinteze u zvijezdama, a pri nastanku Sunčevog sistema i formiranjem njegovog planetarnog sistema iz planetarnih maglina i supernova, koje su izbacivale ove elemente u svemir.[3][4]

Velika rasprostranjenost kisika, silicija i željeza za Zemlji odaje njihovo zajedničko porijeklo u takvim zvijezdama. Dok je većina elemenata uglavnom stabilno, postoji mali broj prirodnih nuklearnih transformacija iz jednog elementa u drugi, a koje se također dešavaju pri raspadu radioaktivnih elemenata kao i u drugim prirodnim nuklearnim procesima.[5]

Danas je poznato 118 elemenata, od čega se 91 hemijski element može naći u prirodi, a ostali su proizvedeni u laboratoriji. U hemiji, svaki element ima svoj jedinstveni hemijski simbol. On se sastoji iz jednog ili dva slova, obično izvedena iz imena tog elementa. Naprimjer simbol za ugljik (karbon) je C, dok je simbol za aluminij Al. Ponekad su simboli izvedeni iz latinskih imena elemenata ili iz nekog njegovog spoja.[6]

Dijeljenjem tvari (u idealnom slučaju) došli bi do atoma tog hemijskog elementa.

Historija otkrića[uredi | uredi kod]

Pojam hemijskog elementa nastao je od 17. vijeka, nakon što je sve više postajalo jasno, da pojam elementa iz alhemije nije pogodan za naučno objašnjenje raznovrsnosti osobina supstanci i njihovih reakcija.[7] Jedan značajan iskorak učinio je Etienne de Clave koji je 1641. dao definiciju elemenata kao najjednostavnijih supstanci od čijih su mješavina sastavljeni spojevi i čiji se spojevi mogu ponovno razložiti na te supstance. Robert Boyle je 1661. objavio rad pod naslovom The Sceptical Chymist vrlo utjecajnu kritiku mahana i nedostataka alhemije. Osim toga, dalje je naveo da se pod pojmom hemijskog elementa trebaju podrazumijevati primitivne supstance, koje nisu nastale iz drugih supstanci ili jedni iz drugih, već čine osnovne sastojke iz kojih se sastoje miješane supstance.

Oba naučnika su se tako postavili nasuprot tada vladajućeg učenja alhemičara o četiri elementa, po kojem su sve supstance zapravo nastale različitim miješanjem vatre, vode, zraka i zemlje, te su tako učinile pojam elementa općenito bližem eksperimentalnom naučnom istraživanju. Međutim i pored naprednog razmišljanja, i dalje su ostali "vjerni" alhemiji, jer su smatrali da takvi elementi u prirodi ne postoje, jer je istovremeno svaka realna supstanca istovremeno i mješavina određenih elemenata. Boyle je izražavao sumnju da takvih elemenata uopće ima. Potpuno u duhu tada važeće mehanike, on je zauzimao stav da supstance koje naoko izgledaju monolitno, zapravo se sastoje iz mnogo sićušnih istovrsnih dijelića (korpuskula) a koji se dalje opet mogu dijeliti na još sitnije. Također je objašnjavao raznovrsnost supstanci i njihovih reakcija preko bezbrojnih načina u kojima ovi sićušni djelići mogu spajati karakteristično različito za svaku supstancu. Kao rezultat takvog mišljenja, smatrao je mogućom takozvanu transmutaciju u alhemiji kojom bi se takvi djelići supstance mogli presložiti iz jednog elementa (npr. olova) u drugi (npr. zlato).

Ipak, Boyle je na taj način pripremio put za istraživanja Lavoisiera, koji je odbacio teoriju djelića (korpuskula) kao metafizičku špekulaciju, ali je već 1789. u svoju definiciju hemijskog elementa ugradio njihovu osobinu da se oni ne mogu razložiti u druge supstance. Preciznije, svi materijali bi trebali biti svrstani u elemente, osim ako ne postoji otkrivena metoda za daljnje odvajanje pojedinih komponenti.[8]

Na osnovu ove definicije, Lavoisier je započeo izuzetno precizna posmatranja hemijskih i fizičkih transformacija materijala u modernoj hemiji. Posebno se ističe njegovo otkriće zakona o očuvanju ukupne mase svih transformacija supstanci i utvrdio tačan maseni omjer u kojima čisti elementi reagiraju jedan s drugim. Tako je i John Dalton izveo i zakon o umnoženim proporcijama, te 1803. naučno mogao potvrditi postojanje nepromjenjivih i neuništivih najmanjih čestica materije, atoma. Prema Daltonu, element je definiran kao uniformni skup istovrsnih atoma koji se mogu spajati sa drugim atomima prema stalnim, nepromjenjivim pravilima. Različito ponašanje elemenata je objašnjavano činjenicom da se atomi razlikuju po svojoj masi, veličini i mogućnosti spajanja sa drugim atomima. Iz toga je proizašla mogućnost da se odrede atomske mase različitih elemenata (barem odnos jednih prema drugim), te su atomi po prvi put postali predmet proučavanja eksperimentalne nauke.

Otkrića elemenata[uredi | uredi kod]

Kristali sumpora
Kapljice žive

Od antičkih vremena pa sve do Srednjeg vijeka ljudi su živjeli u uvjerenju, da se svijet sastoji iz četiri elementa: zemlje, vode, zraka i vatre.

Od elemenata u današnjem smislu te riječi u antici je bilo poznato samo njih nekoliko u čistom obliku, koji su se dobijali istopljeni iz ruda ili su pronađeni samorodni: ugljik, sumpor, željezo, bakar, cink, srebro, kalaj, zlato, živa i olovo.

U toku srednjovjekovne historije rudarstva, naročito u njemačkom rudnom gorju Erzgebirge, pronađene su rude koje su sadržavale male primjese do tad nepoznatih metala a koji su dobili imena po duhovima iz rudnika: kobalt, nikl i volfram. Hennig Brand otkrio je 1669. fosfor čime je započelo doba otkrivanja većine elemenata, te zaključno sa 1789. godinu kada je Klaproth otkrio uranij u rudi uraninitu.

Od 1751. bili su poznati sljedeći prijelazni elementi: željezo, kobalt, nikl, bakar, cink, srebro, platina, zlato i živa, te elementi glavne grupe periodnog sistema ugljik, fosfor, sumpor, arsen, kalaj, antimon, olovo i bizmut.[9]

Nakon 1751. pa sve do 1800. pronađeni su i vodik, titanij, hrom, mangan, itrij, cirkonij, molibden, volfram, uranij, a kasnije i dušik, kisik, hlor i telur.[10]

U periodu od 1800. do 1830. otkrivena su ukupno 22 nova elemente i to iz sporedne grupe elemenata: vanadij, tantal, rodij, paladij, kadmij, osmij, iridij te metal iz grupe rijetkih zemalja torij, kao i elementi iz glavne grupe: litij, berilij, natrij, magnezij, kalij, kalcij, stroncij, barij, bor, aluminij, silicij, selen, jod i brom.[11]

Daljnih 11 elemenata otkriveno je u periodu između 1830. i 1869. godine. Oni su također bili i određena prekretnica u tehničko-naučnom stanju razvoja, kojom je postignuto otkriće i opis nekih vrlo rijetkih elemenata kojih je do tada bilo vrlo teško ili gotovo nemoguće naći. Bili su to helij, rubidij, cezij, indij, talij, niobij, rutenij, kao i lantan, cerij, terbij i erbij.[12]

Podjela elemenata[uredi | uredi kod]

Elementi se mogu podijeliti na metale i nemetale. Metali su obično sjajne čvrste tvari koje provode elektricitet. Većina se metala tali na visokim temperaturama. Metali su kovni, što znači da se kovanjem mogu oblikovati u različite oblike. Mnogi su također duktilni, što znači da se mogu rastezati bez lomova. Željezo, bakar, cink i uranij su primjeri metala. Uz iznimku grafita - oblik ugljika - nemetali ne provode elektricitet. Nemetali u čvrstom stanju, kao što su sumpor i fosfor, krhki su (kod udaraca se raspadaju na dijelove). Mnogi se nemetali tale kod mnogo nižih temperatura od metala; mnogi su kod sobne temperature u plinovitom stanju. Klor, vodik i kisik su nemetali. U prirodi postoje 92 elementa. Uz iznimku helija i neona, svi se mogu s drugim elementima spajati u spojeve. Za rastavljanje kemijskih spojeva i oslobađanje elemenata koje sadržavaju rabe se kemijske reakcije.

Nazivi i oznake[uredi | uredi kod]

Za označavanje elemenata kemičari rabe oznake sastavljene od jednog ili dvaju slova. Prvo je slovo uvijek veliko, a drugo slovo je uvijek malo. Naprimjer, oznake za vodik i cink su H i Zn. Elementi koji su otkriveni prije 1800-te godine često su nazivani latinskim imenima. Rimljani su olovo zvali plumbum, a rabili su ga za izradu cijevi za vodu. Od latinskog imena dolazi oznaka Pb i također pokazuje korijene engleskih riječi plumber (vodoinstalater) i plumbing (vodoinstalaterstvo). Elementi iz skupine metala koji su otkriveni poslije, često imaju imena koja završavaju na -ium. Naprimjer plutonij (Plutonium) otkriven je 1940., kada mu je dodijeljeno i ime.

Atomski broj i masa[uredi | uredi kod]

Atomski broj elementa, Z, je jednak broju protona u elementu. Na primer, ugljenik, element sa atomskim brojem 6, sadrži 6 protona u svom jezgru (nukleusu). Svi atomi datog elementa imaju isti atomski broj i sadrže isti broj protona. Ipak, atomi istog elementa mogu imati različit broj neutrona, i zovu se izotopi tog elementa. Atomska masa elementa, A, se meri u jedinicama atomske mase (amu) i otprilike je jednaka zbiru protona i neutrona datog elementa. Neki elementi su radioaktivni i podležu radioaktivnom raspadu, menjajući se u drugi element.[13]

Periodni sistem[uredi | uredi kod]

Ima (od 2004), 116 poznatih elemenata, od kojih se samo 91 javlja u prirodi. Ostalih 25 je napravio čovek; prvi takav element je tehnicijum, otkriven 1937. Svi elementi koje je čovek napravio su radioaktivni sa kratkim vremenom poluraspada tako da ako je neki od njih i postojao pri nastanku Zemlje, davno se raspao.

Postoje spiskovi elemenata po imenu, po simbolu, i po atomskom broju. Ipak, najzgodnije predstavljanje elemenata je putem periodnog sistema elemenata, koji grupiše elemente sa sličnim hemijskim svojstvima.

Zvanična imena hemijskih elemenata dodeljuje Međunarodna unija za čistu i primenjenu hemiju (IUPAC - ajupak), koja obično prihvata ime koje izabere pronalazač. Ovo može da dovede do kontroverznih pitanja o tome koja je istraživačka grupa stvarno otkrila element, što je za relativno dugo vremena odložilo dodeljivanje imena elementima sa atomskim brojem 104 i više. (vidi kontroverza o imenima hemijskih elemenata) Hemijskim elementima se takođe dodeljuje jedinstveni hemijski simbol, baziran na imenu elementa na latinskom jeziku. (Na primer, hemijski simbol ugljenika ima simbol C (lat. carboneum), a natrijum ima hemijski simbol Na od lat. natrium). Hemijski simboli važe svuda u svetu iako se imena elemenata često prevode. Prvo slovo hemijskog simbola je uvek veliko, kao u datim primerima.

Izotopi[uredi | uredi kod]

Atomi istog elementa čija jezgra sadrže različit broj neutrona su različiti izotopi tog elementa. Čist element može postojati u monoatomskim jedinicama, u dvoatomskim ili poliatomskim jedinicama koje sadržavaju istu vrstu atoma. Ove jedinice se zovu alotropi, bez obzira na stanje.

Umjetni elementi[uredi | uredi kod]

Svemir se sastoji uglavnom od vodika (90%) i helija (9%). Ogromni tlakovi i temperature u nutrini zvijezda kao što je npr. Sunce uzrokuju nuklearne reakcije koje pretvaraju vodik u helij. Daljnje nuklearne reakcije tlače vodik i helij zajedno na tvorbu težih elemenata. Zemlja je nastala od tih elemenata kada su se odvojili dijelovi sunca. Znanstvenici rabe nuklearne reakcije za proizvodnju teških, umjetnih elemenata iz prirodnih elemenata. Ovi umjetni elementi toliko su nestabilni da se raspadaju ili razdvajaju, često u minutama ili čak sekundama.

Jedinjenja i legure[uredi | uredi kod]

Elementi mogu da se kombinuju (da reaguju) stvarajući čista jedinjenja (kao na primer vodu, so, okside i organska jedinjenja). U mnogim slučajevima ova jedinjenja imaju esencijalno jedan fiksiran stehiometrijski sastav, svoju strukturu i svojstva.

Neki elementi, pogotovo metali, se kombinuju, stvarajući nove strukture promenljivijih sastava (npr. metalne legure). U tim slučajevima je bolje govoriti o fazama nego o jedinjenjima.

Spisak 118 poznatih hemijskih elemenata[uredi | uredi kod]

Sledeća tabela sadrži 118 poznatih hemijskih elemenata, sa imenima povezanim sa Vikipedijinim člancima.

  • Atomski broj, ime, i simbol služe nezavisno kao jedinstveni identifikatori.
  • Imena su ona koja su prihvaćena od strane IUPAC; proviziona imena za nedavno proizvedene elemente koji nisu formalno imenovai su data u zagradama.
  • Grupa, perioda, i blok se odnose na poziciju elementa u periodnom sistemu. Brojevi grupa su u trenutno zvanično prihvaćenoj notaciji; za starije alternativne notacije pogledajte Grupa periodnog sistema elemenata.
  • Stanje materije (Čvrsto, tečno, ili gasovito) se odnosi na standardne uslove temperature i pritiska (STP).
  • Pojavljivanje pravi razliku između elemenata koji se javljaju u prirodi, kategorisane kao bilo Praiskonski ili Prolazni (u smislu raspada), i Sintetički elementi koji su proizvedeni tehnološkim putem, i nisu prirodno poznati.
  • Opis sumira svojstva elementa koristeći opširne kategorije koje su prisutne u periodnom sistemu: aktinoid, alkalni metal, zemnoalkalni metal, halogen, lantanoid, metal, metaloid, plemeniti gas, nemetal, i prelazni metal.
Spisak elemenata
Atomski
br.
Ime Simbol Grupa Perioda Blok Stanje pri
STP
Pojavljivanje Opis
1 Vodonik H 1 1 s Gas Praiskonski Nemetal
2 Helijum He 18 1 s Gas Praiskonski Plemeniti gas
3 Litijum Li 1 2 s Čvrst Praiskonski Alkalni metal
4 Berilijum Be 2 2 s Čvrst Praiskonski Zemnoalkalni metal
5 Bor B 13 2 p Čvrst Praiskonski Metaloid
6 Ugljenik C 14 2 p Čvrst Praiskonski Nemetal
7 Azot N 15 2 p Gas Praiskonski Nemetal
8 Kiseonik O 16 2 p Gas Praiskonski Nemetal
9 Fluor F 17 2 p Gas Praiskonski Halogen
10 Neon Ne 18 2 p Gas Praiskonski Plemeniti gas
11 Natrijum Na 1 3 s Čvrst Praiskonski Alkalni metal
12 Magnezijum Mg 2 3 s Čvrst Praiskonski Zemnoalkalni metal
13 Aluminijum Al 13 3 p Čvrst Praiskonski Metal
14 Silicijum Si 14 3 p Čvrst Praiskonski Metaloid
15 Fosfor P 15 3 p Čvrst Praiskonski Nemetal
16 Sumpor S 16 3 p Čvrst Praiskonski Nemetal
17 Hlor Cl 17 3 p Gas Praiskonski Halogen
18 Argon Ar 18 3 p Gas Praiskonski Plemeniti gas
19 Kalijum K 1 4 s Čvrst Praiskonski Alkalni metal
20 Kalcijum Ca 2 4 s Čvrst Praiskonski Zemnoalkalni metal
21 Skandijum Sc 3 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
22 Titanijum Ti 4 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
23 Vanadijum V 5 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
24 Hrom Cr 6 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
25 Mangan Mn 7 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
26 Gvožđe Fe 8 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
27 Kobalt Co 9 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
28 Nikal Ni 10 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
29 Bakar Cu 11 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
30 Cink Zn 12 4 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
31 Galijum Ga 13 4 p Čvrst Praiskonski Metal
32 Germanijum Ge 14 4 p Čvrst Praiskonski Metaloid
33 Arsen As 15 4 p Čvrst Praiskonski Metaloid
34 Selen Se 16 4 p Čvrst Praiskonski Nemetal
35 Brom Br 17 4 p Tečnost Praiskonski Halogen
36 Kripton Kr 18 4 p Gas Praiskonski Plemeniti gas
37 Rubidijum Rb 1 5 s Čvrst Praiskonski Alkalni metal
38 Stroncijum Sr 2 5 s Čvrst Praiskonski Zemnoalkalni metal
39 Itrijum Y 3 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
40 Cirkonijum Zr 4 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
41 Niobijum Nb 5 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
42 Molibden Mo 6 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
43 Tehnecijum Tc 7 5 d Čvrst Prolazan Prelazni metal
44 Rutenijum Ru 8 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
45 Rodijum Rh 9 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
46 Paladijum Pd 10 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
47 Srebro Ag 11 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
48 Kadmijum Cd 12 5 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
49 Indijum In 13 5 p Čvrst Praiskonski Metal
50 Kalaj Sn 14 5 p Čvrst Praiskonski Metal
51 Antimon Sb 15 5 p Čvrst Praiskonski Metaloid
52 Telur Te 16 5 p Čvrst Praiskonski Metaloid
53 Jod I 17 5 p Čvrst Praiskonski Halogen
54 Ksenon Xe 18 5 p Gas Praiskonski Plemeniti gas
55 Cezijum Cs 1 6 s Čvrst Praiskonski Alkalni metal
56 Barijum Ba 2 6 s Čvrst Praiskonski Zemnoalkalni metal
57 Lantan La 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
58 Cerijum Ce 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
59 Prazeodijum Pr 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
60 Neodijum Nd 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
61 Prometijum Pm 3 6 f Čvrst Prolazan Lantanoid
62 Samarijum Sm 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
63 Europijum Eu 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
64 Gadolinijum Gd 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
65 Terbijum Tb 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
66 Disprozijum Dy 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
67 Holmijum Ho 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
68 Erbijum Er 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
69 Tulijum Tm 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
70 Iterbijum Yb 3 6 f Čvrst Praiskonski Lantanoid
71 Lutecijum Lu 3 6 d Čvrst Praiskonski Lantanoid
72 Hafnijum Hf 4 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
73 Tantal Ta 5 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
74 Volfram W 6 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
75 Renijum Re 7 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
76 Osmijum Os 8 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
77 Iridijum Ir 9 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
78 Platina Pt 10 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
79 Zlato Au 11 6 d Čvrst Praiskonski Prelazni metal
80 Živa Hg 12 6 d Tečnost Praiskonski Prelazni metal
81 Talijum Tl 13 6 p Čvrst Praiskonski Metal
82 Olovo Pb 14 6 p Čvrst Praiskonski Metal
83 Bizmut Bi 15 6 p Čvrst Praiskonski Metal
84 Polonijum Po 16 6 p Čvrst Prolazan Metal
85 Astat At 17 6 p Čvrst Prolazan Halogen
86 Radon Rn 18 6 p Gas Prolazan Plemeniti gas
87 Francijum Fr 1 7 s Čvrst Prolazan Alkalni metal
88 Radijum Ra 2 7 s Čvrst Prolazan Zemnoalkalni metal
89 Aktinijum Ac 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
90 Torijum Th 3 7 f Čvrst Praiskonski Aktinoid
91 Protaktinijum Pa 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
92 Uranijum U 3 7 f Čvrst Praiskonski Aktinoid
93 Neptunijum Np 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
94 Plutonijum Pu 3 7 f Čvrst Praiskonski Aktinoid
95 Americijum Am 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
96 Kurijum Cm 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
97 Berklijum Bk 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
98 Kalifornijum Cf 3 7 f Čvrst Prolazan Aktinoid
99 Ajnštajnijum Es 3 7 f Čvrst Sintetički Aktinoid
100 Fermijum Fm 3 7 f Sintetički Aktinoid
101 Mendeljevijum Md 3 7 f Sintetički Aktinoid
102 Nobelijum No 3 7 f Sintetički Aktinoid
103 Lorencijum Lr 3 7 d Sintetički Aktinoid
104 Raderfordijum Rf 4 7 d Sintetički Prelazni metal
105 Dubnijum Db 5 7 d Sintetički Prelazni metal
106 Siborgijum Sg 6 7 d Sintetički Prelazni metal
107 Borijum Bh 7 7 d Sintetički Prelazni metal
108 Hasijum Hs 8 7 d Sintetički Prelazni metal
109 Meitnerijum Mt 9 7 d Sintetički
110 Darmštatijum Ds 10 7 d Sintetički
111 Rentgenijum Rg 11 7 d Sintetički
112 Kopernicijum Cn 12 7 d Sintetički Prelazni metal
113 Nihonijum Nh 13 7 p Sintetički
114 Flerovijum Fl 14 7 p Sintetički
115 Moskovijum Mc 15 7 p Sintetički
116 Livermorijum Lv 16 7 p Sintetički
117 Tenes Ts 17 7 p Sintetički
118 Oganeson Og 18 7 p Sintetički

Vidi još[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. William L. Masterton, Cecile N. Hurley, Edward J. Neth (2012): Chemistry: Principles and Reactions, 7. izd., Brooks/Cole, Cengage Learning, str. 2, ISBN 978-1-111-42710-8
  2. Housecroft C. E., Sharpe A. G. (2008). Inorganic Chemistry (3rd izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-175553-6. 
  3. E. M. Burbidge, G. R. Burbidge, W. A. Fowler, F. Hoyle (1957). „Synthesis of the Elements in Stars”. Reviews of ModernPhysics 29 (4): 547–650.  DOI:10.1103/RevModPhys.29.547
  4. E. M. Burbidge, G. R. Burbidge, W. A. Fowler, F. Hoyle (1957). „Synthesis of the Elements in Stars”. Reviews of Modern Physics 29 (4): 547–650. Bibcode 1957RvMP...29..547B. DOI:10.1103/RevModPhys.29.547. 
  5. Oerter, Robert (2006). The Theory of Almost Everything: The Standard Model, the Unsung Triumph of Modern Physics. Penguin. str. 223. ISBN 978-0-452-28786-0. 
  6. Los Alamos National Laboratory (2011). „Periodic Table of Elements: Oxygen”. Los Alamos, New Mexico: Los Alamos National Security, LLC. Pristupljeno 7 May 2011. 
  7. Marie Boas: Robert Boyle and the seventeenth century chemistry. Cambridge University Press, Cambridge 1958. ISBN 978-0527092504
  8. William H. Brock: Viewegs Geschichte der Chemie. Vieweg, Braunschweig 1992.
  9. Grafički prikaz periodnog sistema sa elementima poznatim prije 1751.
  10. Grafički prikaz periodnog sistema sa elementima poznatim do 1800.
  11. Grafički prikaz periodnog sistema sa elementima poznatim do 1830.
  12. Grafički prikaz periodnog sistema sa elementima poznatim do 1869.
  13. Pauling, Linus (1988). General chemistry. Mineola, NY: Dover Publications, Inc. ISBN 978-0-486-65622-9. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]

Hemijske informacije[uredi | uredi kod]