Litij

Izvor: Wikipedia

Litij ili Litijum (grč. lithos, kamen), oznaka Li, najlakši od svih poznatih metala, redni broj 3 u periodnom sustavu elemenata, atomske težine 6,94, specifične težine 0,534 (pri 20 stupnjeva Celzija), predstavlja smjesu dva izotopa:

  • Li-7(92,6%) i
  • Li-6(7,4%)

Povijest[uredi - уреди]

Otkrio ga je Johann A. Arfvedson 1817. godine. Za razliku od ostalih alkalnih metala, litij se u prirodi nalazi u obliku silikata. Najveća ležišta rude litija su u Čile, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj i SAD.

Svojstva[uredi - уреди]

Litij se dobija elektrolizom otopljenog litij-klorida. U čistom stanju i u odsustvu zraka, ima srebrnastometalni sjaj, topi se na 186 stupnjeva Celzija a ključa na 1336 stupnjeva(plus/minus 5 stupnjeva). U dodiru sa zrakom je postojaniji od ostalih alkalnih metala i prevlači se litij-nitridom. S kiselinama gradi jednovalentne soli. Litij-hidrid nastaje izravno iz elemenata, a litij-oksid sagorjevanjem metala u struji čistog kisika. Litijhidroksid je sličan alkalnim hidroksidima, samo je otopina slabija i teže se otapa u vodi. Litijklorid kristalizira s dvije molekule vode i otapa se u alkoholu, acetonu, piridinu i drugim organskim otapalima.

Izotopi[uredi - уреди]

  • Li-7
  • Li-6

Upotreba[uredi - уреди]

Litij se upotrebljava elementaran ili kao sol u organskim sintezama, metalurgiji i analitičkoj kemiji, mazivima i za suhe baterije koje rade na vrlo niskim temperaturama, a njegovi izotopi Li-6 i Li-7 upotrebljavaju se za proizvodnju litijeve bombe(termonuklearna bomba). Malim dodatkom litija se poboljšavaju mehaničke osobine aluminija i korozijska postojanost magnezija. Legura litija i magnezija sa malo srebra ima manju specifičnu težinu od vode, a veliku čvrstoću i antikorozijsku postojanost.

Vanjske veze[uredi - уреди]