Jacques Brel

Izvor: Wikipedia
Jacques Brel
Jacques Brel 1955.jpg
Opće informacije
Ime Jacques Romain Georges Brel
Rođenje 8. april 1929.
Schaerbeek (Bruxelles),  Belgija
Smrt 9. oktobar 1978.
Bobigny (Pariz), Francuska
Zanimanje šansonijer, glumac
Djelatni period 1953. - 1972.
Diskografska kuća Philips Records, Barclay Records, Barclay / Universal

Jacques Romain Georges Brel (Schaerbeek (Bruxelles), Belgija, 8. april 1929. - Bobigny (Pariz), Francuska, 9. oktobar 1978.), bio je poznati belgijski šansonijer i glumac.

Njegove dramatične pjesme, donijele su mu velik krug obožavaoca, isprva po Francuskoj, a kasnije širom svijeta. Brela se danas drži za rodonačelnika moderne šansone. [1] Iako je snimao gotovo isključivo na francuskom, njegove pjesme probile su se i na anglosaksonsko tržište, preko prepjeva koje su izvodili brojni tadašnji popularni interpreti; Ray Charles, Judy Collins, John Denver, Kingston Trio, Nina Simone, Frank Sinatra, Scott Walker, Andy Williams [2] i brojni drugi.

Brel je bio i uspješni filmski glumac i redatelj, njegov film, - Le Far West (Daleki Zapad), bio je nominiran za Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu 1973.[3]

Brel nije samo pjevao svoje šansone, već ih je duboko emotivno proživljavao. Svaka njegova pjesma bila je duboko proživljeno emotivno iskustvo, o čemu je pjevao bez uvijanja i lažnog srama, dajući kompletnog sebe publici kojoj se obraća, a to je ona u to vrijeme znala cijeniti. Često se obrušavao na malograđanštinu, i brojne predrasude koje je ona imala, ipak je ljubav, kao snaga koja pokreće svijet, bila tema većine njegovih pjesama.

Biografija[uredi - уреди]

Jacques Brel rođen je u flamanskoj buržuaskoj porodici, otac mu je bio vlasnik tvornice kartonske ambalaže. Brel od ranih dana nije bio dobar učenik, to ga nije zanimalo, ali je pokazivao izuzetan interes za glumu i muziku, sa 15 godina (1944.), počeo je svirati gitaru.[2] a već slijedeće godine osnovao je teatarsku grupu sa školskim prijateljima.[4]Kako mu škola nije išla, otac ga je sa navršenih 18 godina, već 1947. zaposlio u vlastitoj tvornici. Jacques se 1950. oženio sa Thérèse Michielsen, koju su prijatelji i on zvali Miche, već slijedeće godine rodila mu se kći (sa Miche je do kraja braka imao tri kćeri). Dosadan obični malograđanski život, nije mu bio suđen, vrag mu nije dao mira tako da je 1952., počeo pisati i izvoditi vlastite pjesme, isprva po porodičnim zabavama, a kasnije po briselskim kabareima, što se njegovoj porodici i prijateljima nije dopadalo. Te godine nastupio je po prvi put na lokalnom radiju .[5]

Muzička karijera[uredi - уреди]

1953. -1959.[uredi - уреди]

Od januara 1953, Brel nastupa u brusselskom kabareu La Rose Noire, u februaru potpisuje ugovor s kućom Philips Records i snima svoju prvu singl ploču, na tadašnjih 78 okretaja - Sajam (La foire) koja je puštena u prodaju u martu.[6] Njegov talent privukao je pažnju umjetničkog direktora kompanije Jacquesa Canettija, koji ga je nagovarao da se preseli u Pariz, Brel ga je poslušao i pri kraju te iste godine otišao[5], unatoč protivljenju porodice, koja je mislila da treba ostati uz ženu i tek rođenu drugu kćer.[7]

Brel je ispočetka nastupao je po pariškim kabareima Trois Baudets, l`Écluse, l`Échelle de Jacob nastojeći privući pažnju publike na svoje strastvene šansone. U julu 1954., nastupio je po prvi put u tada slavnoj koncertnoj dvorani Olympia u ljeto je krenuo na svoju prvu francusku turneju zajedno sa tada poznatim pjevačima Dariom Morenom, Philippe Clayom i Catherine Sauvage.[5] Pri kraju godine Philips Records objavio mu je debitantski album sa devet pjesama - Jacques Brel et ses Chansons.[6]

U martu 1956. krenuo je na svoje prve inozemne turneje po Sjevernoj Africi, Amsterdamu, Lausanni i kroz cijelu Belgiju.[7] Te godine u julu, desio se sudbonosni događaj, koji je bitno utjecao na njegovu daljnju karijeru, za nastupa u Grenoblu, upoznao pijanista Françoisa Raubera, klasično obrazovanog muzičara, koji je postao njegov kućni pijanist na svim budućim snimanjima. Rauber je pomogao Brelu kod većine aranžmana njegovih pjesama, ali i da nadoknadi nedostatke formalnog muzičkog školovanja.[4] U septembru te iste godine Brel je snimio svoj drugi album Quand on n'a que l'amour (Kad imaš samo ljubav), koji je bio prekretnica u njegovoj karijeri. Naslovnu pjesmu s tog albuma istog imena, Philips Records izdao je na EP ploči u novembru, ploča se popela na #3 francuskih top lista. [2]

U februaru 1957. nastupa u pariškom teatru Alhambra zajedno sa Maurice Chevalierom, Michel Legrandom i plesačicom Zizi Jeanmaire. U decembru 1958. pozvan je da nastupi u Olympiji, kao dodatak u nastupu Philippe Claya, Brelov izuzetno emotivni nastup uz pijaniste Gérarda Jouannesta i kućnog Françoisa Raubera pretvorio se u njegov trijumf, koji je publika frenetično pozdravila. [4]

Brelov grob na otoku Hiva-Oa

1960.-1967.[uredi - уреди]

Od januara 1960., Brel ima novog impresarija - Charlesa Marouanija, koji mu organizira seriju internacionalnih koncerata od Sjedinjenjih Američkih Država, Kanade, preko Bliskog Istoka do Sovjetskog saveza i gradova širom Francuske. Od tad mu popularnost stalno raste, 1961. je godina kad je na vrhuncu slave, održava i do 300 koncerata na godinu. U oktobru 1962., Brel osniva vlastitu izdavačku kuću Arlequin (ubrzo je preimenovao u Editions Musicales Pouchenel) u kojoj za direktora postavlja svoju ženu - Miche, koja se u međuvremenu sa dvije kćeri vratila u Bruxelles i ostavila ga samog u Parizu.[5] U novembru te iste godine izdao je singl ploče Les Bigotes (Ljudi s predrasudama), Quand maman reviendra (Kad se majka vrati), Filles et les chiens (Djevojke i psi) i La Parlote (Ćaskanje). [8]

U to vrijeme počinje rasti njegov ugled u Sjedinjenjim Američkim Državama, ponajviše zahvaljujući pjesniku i pjevaču Rodu McKuenu koji je prepjevao brojne Brelove pjesme na engleski, tako da su ih počeli izvoditi i američki interpreti, između ostalih i Kingston Trio koji su na svom albumu Time to Think snimili i pjesmu Seasons in the Sun, prepjev Brelove balade Le moribond (Umirući).[9] koja se i danas vrti na brojnim radio stanicama.

Nekoliko njegovih šansona spada u najljepše stranice kantautorske šansone francuskoga govornog područja, pjesma Ne me quitte pas koju su kasnije interpretirati i prepjevali brojni izvođači širom svijeta, njegov je zaštitni znak, i za mnoge žene i djevojke - najljepša ljubavna šansona uopće.

Na vrhuncu svoje petnaestogodišnje pjevačke karijere 16. maja 1967. naglo je napustio pozornicu javno se oprostivši od publike na svom posljednjem recitalu u malom kinu u gradiću Roubaixu na sjeveru Francuske. [9][10]Tu naglu odluku obrazložio je da ne želi iznevjeriti samog sebe, ni iskrenost svojih interpretacija, kao i da se ne želi beskonačno ponavljati pjevajući svoje šansone. Na kraju godine, kupio je jedrilicu i objavio da ide oploviti svijet.[11] S druge strane na tu Brelovu odluku utjecala je njegova druga ljubav - gluma, te iste godine snimio je svoj prvi film redatelja André Cayatta - Les risques du métier (Riskantni posao).

1968. -1972.[uredi - уреди]

Filmsku karijeru nastavio je 1968., snimivši svoj drugi film: La bande à Bonnot (Bonnotova banda), redatelja Philippe Fourastiéa, u kom je nastupio sa Annie Girardot i Bruno Cremerom, 1969. snimio je svoj treći film Mon oncle Benjamin (Moj ujak Benjamin), redatelj Édouard Molinaro. Do kraja svoje filmske karijere glumio je u deset filmova, od kojih je urnebesna komedija L'aventure, c'est l'aventure (Avantura je avantura), Claude Leloucha iz 1972. imala najveći komercijalni uspjeh. Na snimanju tog filma u Karibima, upoznao se sa mladom glumicom i plesačicom Madly Bamy u koju se zaljubio, i sa kojom je proveo posljednje godine svog života.[12][13] Posljednji film - L'emmerdeur (Izazivač nevolja) snimio je 1973. U proljeće te godine, naslutio je da je teško bolestan i da su mu dani odbrojani, pa je sastavio oporuku po kojoj sve ostavlja ženi Miche, iste godine snimio je singl ploču L'enfance (Djetinstvo) a sav prihod od prodaje namjenio hendikepiranoj djeci.

U međuvremenu je 1972., potpisao specijalni 30-godišnji ugovor sa kompanijom Barclay Records, koja je znala da on nema novih pjesama, ali je željela eksploatirati njegov stari materijal. Zbog tog se Brel vratio u studio i ponovno za njih snimio svojih 11 starih hitova; Ne Me Quitte Pas (Ne napuštaj me sad), Marieke, Les Flamandes (Flamanci), Quand on a que l’amour (Kad imaš samo ljubav), Les biches (Jeleni), Le moribond (Umirući), La valse à mille temps (Valcer od hiljadu godina) i Je ne sais pas (Ne znam) na albumu nazvanom po udarnoj pjesmi Ne Me Quitte Pas.

Nakon tog se potpuno povukao i posvetio svojoj strasti jedrenju, sa djecom, prijateljima i pratiljom Madly, plovio je svim morima svijeta na 19 metarskoj jedrilici Askoy II. U novembru 1974. nakon operacije lijevog plućnog krila u Bruxellesu saznao je ono što je slutio, - da boluje od neizlječivog raka pluća, nakon tog je izjavio da želi umrijeti na miru, daleko od očiju javnosti. [14][15] Nakon tog je doista nestao, živjevši sa Madly na svom brodu u Zaljevu Atuona na malenom otoku Hiva-Oa (Markiški otoci - Francuska Polinezija).

Godinu dana prije smrti vratio se u Pariz gdje je od 5. septembra do kraja oktobra 1977. u najvećoj tajnosti snimio svoj posljednji album - Les Marquises, sa 12 novih pjesama od 17 koliko je napisao na otoku Hiva-Oa. Nakon puštanja albuma u prodaju, vratio se sa Madly na otok i živio mirno sve do juna 1978., u julu mu se stanje toliko pogoršalo, da se morao vratiti u Francusku gdje je primljen u bolnicu u Neuillyu, nakon šest tjedana je otpušten, ostatak ljeta proveo je u južnoj Francuskoj. Stanje mu se pogoršalo 7. oktobra pa je primljen u bolnicu u Bobignyu pored Pariza. Umro je od plućne embolije rano ujutro u 4:10 9. oktobra 1978. u 49 godini života.

Pokopan je na Konjaničkom groblju na otoku Hiva Oa, samo nekoliko metara dalje od groba slavnog slikara Paul Gauguina. [12]

Diskografija[uredi - уреди]

  • 1953. prvi singl: La Foire / Il y a
  • 1954. prvi album: Jacques Brel et ses chansons
  • 1957. Quand on n'a que l'amour, Heureux Pardons,…
  • 1958. Je ne sais pas, Au printemps,…
  • 1959. La Valse à mille temps, Ne me quitte pas, Je t'aime, Isabelle, La Mort,…
  • 1961. Marieke, Le Moribond,…
  • 1962. Olympia 1961
  • 1963. Les Bigotes, Les Vieux, La Fanette,…
  • 1964. Jef, Les Bonbons, Mathilde,…
  • 1964. Olympia 1964
  • 1965. Ces gens-là, Fernand,…
  • 1967. 67 comprenant Mon enfance, À jeun,…
  • 1968. Vesoul, L'Éclusier,…
  • 1970. L'Homme de la Mancha
  • 1972. Nouveaux enregistrements de vieilles chansons
  • 1977. Les Marquises
  • 1988. L'Intégrale
  • 2003. Coffret intégral 2003

Filmografija[uredi - уреди]

Kao glumac[uredi - уреди]

  • 1968. Les Risques du métier (redatelj: André Cayatte)
  • 1968. La Bande à Bonnot (redatelj: Philippe Fourastié)
  • 1969. Mon oncle Benjamin (redatelj: Édouard Molinaro)
  • 1970. Mont-Dragon (redatelj: Jean Valère)
  • 1971. Les Assassins de l'ordre (redatelj: Marcel Carné)
  • 1971. Franz (redatelj: Jacques Brel)
  • 1972. L'aventure c'est l'aventure (redatelj: Claude Lelouch)
  • 1972. Le Bar de la Fourche (redatelj: Alain Levent)
  • 1973. Far West (redatelj: Jacques Brel)
  • 1973. L'Emmerdeur (redatelj: Édouard Molinaro)

Kao redatelj[uredi - уреди]

  • Franz (1971)
  • Le Far West (1973)[16]

Kao scenarist[uredi - уреди]

  • La grande peur de Monsieur Clément (kratki film) (1956)
  • Jacques Brel is Alive and Well and Living in Paris (mjuzikl) (1968)
  • Franz (1971)
  • Le Far West (1973)[17]

Ostavština i uticaj Jacques Brela[uredi - уреди]

Najveći Brelov hit na engleskom tržištu bila je i ostala Ne me quitte pas koju je Rod McKuen preveo kao If You Go Away ona je postala pop standard koju su snimili brojni američki i britanski izvođači, između ostalih; Greta Keller[18], Frank Sinatra, Tom Jones, Brenda Lee, Violetta Villas, Shirley Bassey, Daliah Lavi, Marc Almond, Emilíana Torrini, Neil Diamond, Scott Walker, Farhad Mehrad, Dusty Springfield, Madonna, Cyndi Lauper, Patricia Kaas i Terry Jacks sa različitim uspjehom na top ljestvicama. Veliki hit bila je i pjesma Le moribond (isto u prijevedu Roda McKuena) u izvedbi kanadskog pjevača Terry Jack]] Seasons in the Sun koja je postala svjetski hit 1974. Joan Baez i Judy Collins pjevale su 1960-ih Brelovu antiratnu pjesmu La colombe, kao The Dove (Golubicu). David Bowie je ranih 1970-ih pjevao na svojim koncertima pjesmu Amsterdam. Slavna Marlene Dietrich, prepjevala je Ne me quitte pas na njemački kao Bitte geh nicht fort.

Brelov uticaj na južnoslavenski prostor[uredi - уреди]

Brel je ostavio velik uticaj na prve posljeratne jugoslavenske pjevače i kompozitore, Arsen Dedić je sam to autoironično opjevao u svojoj pjesmi - Kad je otišao Jacques[19], on je prepjevao i otpjevao njegove hitove; Ne me quitte pas kao Nemoj poći sad i Le moribond kao Pjesmu umirućeg [20] Nemoj poći sad, postala je pravi yu hit kasnih 1960-ih, pjevali su je svi od Ibrice Jusića do Bobe Stefanovića i Anice Zubović. I zagrebački šansonjer Zvonko Špišić odrastao je pod velikim uticajem Brela. Njegove pjesme pjevali su i sarajevski pjevač Dragana Stojnića i beogradskog Đorđa Marjanovića.

Izvori[uredi - уреди]

  1. RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 2. 03. 2011. 
  2. 2.0 2.1 2.2 Ruhlmann, William. Allmusic "Jacques Brel". http://www.allmusic.com/artist/jacques-brel-p10208/biography Allmusic. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  3. IMDB "Jacques Brel". http://www.imdb.com/name/nm0107035/awards IMDB. pristupljeno 3. 01. 2012. 
  4. 4.0 4.1 4.2 RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  5. 5.0 5.1 5.2 5.3 RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  6. 6.0 6.1 Ruhlmann, William. Allmusic "Jacques Brel". http://www.allmusic.com/artist/jacques-brel-p10208/biography Allmusic. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  7. 7.0 7.1 Editions Jacques Brel "Biography". http://www.jacquesbrel.be/index2.cfm?lg=EN Editions Jacques Brel. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  8. Editions Jacques Brel "Biography". http://www.jacquesbrel.be/index2.cfm?lg=EN Editions Jacques Brel. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  9. 9.0 9.1 Ruhlmann, William. Allmusic "Jacques Brel". http://www.allmusic.com/artist/jacques-brel-p10208/biography Allmusic. pristupljeno 3. 01. 2012. 
  10. RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 1. 01. 2011. 
  11. Editions Jacques Brel "Biography". http://www.jacquesbrel.be/index2.cfm?lg=EN Editions Jacques Brel. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  12. 12.0 12.1 RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  13. IMDB "L'aventure, c'est l'aventure". http://www.imdb.com/title/tt0066798/ IMDB. pristupljeno 2. 02. 2012. 
  14. RFI Musique "Jacques Brel". http://www.rfimusic.com/artist/chanson/jacques-brel/biography RFI Musique. pristupljeno 2. 02. 2012. 
  15. Editions Jacques Brel "Biography". http://www.jacquesbrel.be/index2.cfm?lg=EN Editions Jacques Brel. pristupljeno 2. 02. 2012. 
  16. IMDB "Jacques Brel". http://www.imdb.com/name/nm0107035/#Director IMDB. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  17. IMDB "Jacques Brel". http://www.imdb.com/name/nm0107035/#Writer IMDB. pristupljeno 3. 01. 2011. 
  18. Greta Keller bio on IMDB
  19. "Arsen Dedic, Kad je otišao Jacques" (hrvatski). youtube. http://www.youtube.com/watch?v=eu_rGmuBqfY. pristupljeno 3. 03. 2012. 
  20. "Sunčana vremena (Pjesma umirućeg)" (srpskohrvatski). muzika widmi. http://muzika.widmi.com/Arsen-Dedic-Suncana-vremena-Pjesma-umiruceg.html. pristupljeno 3. 03. 2012. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]