Frank Sinatra

Izvor: Wikipedia
Frank Sinatra
Frank Sinatra laughing.jpg
Frank Sinatra in 1960
Opće informacije
Alias Ol' Blue Eyes[1]
The Chairman of the Board[1]
The Voice[1]
Frankie
Ime Francis Albert Sinatra
Rođenje 12. decembar 1915. (1915-12-12)
Smrt 14. maj 1998. (dob: 82)
Zanimanje pjevač[1]
actor[1]
producer[1]
director[1]
Žanr(ovi) Big band, tradicionalni pop, swing
Instrument(i) vokali
Djelatni period 1935–1995[2]
Diskografska kuća Columbia, Capitol, Reprise
Povezani izvođači Rat Pack
Bing Crosby
Nancy Sinatra
Web stranica
www.franksinatra.com

Frank Sinatra

Lični podaci
Bračni drug(ovi) Nancy Barbato (1939-1951)
Ava Gardner (1951-1957)
Mia Farrow (1966-1968)
Barbara Marx (1976-1998)
Profesionalna karijera
Period aktivnosti 1941-1995
Nagrade Oscar za najboljeg sporednog glumca
1953 From Here to Eternity

Zlatni globus za najboljeg sporednog glumca u filmu
1954 From Here to Eternity

Zlatni globus za najboljeg glumca u mjuziklu ili komediji
1958 Pal Joey

Francis Albert Sinatra (Hoboken, 12. prosinca 1915. - Los Angeles, 14. svibnja 1998.), američki pjevač i glumac

Sinatra je bio živuće utjelovljenje američkog "Showmana", ali i prilično kontroverzna ličnost izvan pozornice. Sin talijanskog emigranta, rođen je u radničkoj obitelji. Kao mladić počinje se baviti glazbom, prvo u maloj skupini, a zatim samostalno. Postepeno niže uspjehe i privlači milijune djevojaka. No, procvat rocka zadaje ozbiljan udarac njegovoj karijeri. Sinatra tada kreće u filmske vode i dobiva ulogu u filmu "Odavde do vječnosti", za koju osvaja Oscara za najbolju sporednu ulogu 1953. Od tada se paralelno bavi glumačkim i pjevačkim poslom. Autor je stotinjak albuma, a nastupio je u 58 filmova. Poput prave "zvijezde" čitavog je života punio stranice žutog tiska svojim brakovima, avanturama, navodnim vezama s mafijom i svojom sklonošću piću.

Biografija[uredi - уреди]

Frank Sinatra, 1947

Francis Albert Sinatra rodio se 12. prosinca 1915. u Hobokenu u američkoj saveznoj državi New Jersey. Sin jedinac roditelja Talijana, Anthonya Martina Sinatre i Natalie Garaventi, nosio je kao malo dijete odjeću roza boje koju je majka kupila prije rođenja nadavši se kćerki. Mladog su Francisa već od malih nogu roditelji prilično razmazili. Otac je bio vatrogasac, a majka, visoki dužnosnik demokratske stranke, bila je ta koja je uvijek skrbila da Francis ima samo najljepše stvari za odjenuti te je uvijek i izgledao kao da je netom iz izloga izašao. Već je s 15 godina imao polovni auto, a s 15 je godina napustio srednju školu sa željom da postane sportski novinar. Kroz cijelo se svoje školovanje aktivno bavio svim sportovima, no posao novinara nije tako lako dobio, već je morao početi kao vozač kamiona za novine New Jersey Observer, te zatim i kao radnik u tiskari. Kad mu je urednik rekao da radnik u tiskari ne zna dovoljno da bi bio novinar, Francis je upisao večernju školu novinarstva gdje je učio engleski jezik, daktilografiju i hvatanje bilješki, te je nakon toga i uspio dobiti toliko željeni posao sportskog novinara. Sinatrina je najveća strast tijekom cijelog života bio boks i to onaj najčišći, ili možda najprljaviji, bez rukavica, ulični. Zasigurno je velikog utjecaja u tome imao i njegov otac, Anthony Martin, nekadašnji ulični boksač umjetničkog imena Marty O' Brien. Kad je bila riječ o pjevanju, Sinatra je bio potpuno samouk. Nikada nije poznavao note te se uvijek oslanjao samo na svoj odličan sluh i savršen osjećaj za ritam. Jedan od prvih pjevačkih uzora mladom Francisu bio je Bing Crosby te je nakon što ga je prvi put čuo rekao svojoj tadašnjoj djevojci, kasnije supruzi Nancy Barbato, kako pod svaku cijenu mora postati pjevač. Kao svoj najveći uzor do kraja života ipak je navodio Billie Holliday koju je u više navrata slušao u njujorškim klubovima 1930. Kako bi natjerao ljude da ga slušaju nastupao je na lokalnim natjecanjima amatera gdje su nagrade bile 10$ ili set posuđa, a u isto je vrijeme obilazio sve filmske studije u potrazi za prvim glumačkim angažmanom.

Nakon nekoliko kraćih pjevačkih angažmana, 1939. na jednoj je zabavi Sinatri prišao veliki Tommy Dorsey i upitao ga je li zainteresiran za mjesto pjevača u njegovu big bandu, na što je Sinatra oduševljeno odgovorio kako već godinama pokušava pjevati kao što on svira trombon. Tako je započela vrlo plodna trogodišnja suradnja tijekom koje će si Sinatra priskrbiti i razuzdanu hordu mladih obožavatelja što mu je kasnije i omogućilo prelazak u solo vode. Veliki domoljub, Sinatra je zdušno htio služiti domovini, no u vojsku nije primljen zbog probušenog bubnjića kojeg je zaradio tijekom tučnjave u kojoj ga je jedan momak udario lancem bicikla po glavi. U veljači 1939. ženi ljubav svog djetinjstva Nancy Barbato koja će mu roditi svo troje djece – Franka mlađeg, Nancy i Christinu. U studenom 1946. izdavačka kuća Columbia Records objavljivala je jednu Sinatrinu ploču mjesečno, a još je fascinantnije to da su se u to vrijeme njegove ploče prodavale u 10 milijuna kopija godišnje. Pa ga je tako agencija za mlade talente koja se brinula za njegovu promociju reklamirala sloganom “The voice that thrilled millions”, a novinari su mu u to vrijeme nadjenuli, danas općepoznati, nadimak “The Voice”, odnosno “Glas”. Na vrhuncu slave 1945. Sinatra osvaja i posebnu nagradu Američke filmske akademije za ulogu u filmu “The house I live in”, no otprilike od tada stvari se počinju kretati nizbrdo. Prvo su ga jedne novine prozvale da druguje s mafijaškim šefom Luckyjem Lucianom, a zatim ga je i čuveni Odbor za protuameričke aktivnosti optužio za suradnju s mafijom i komunistima, što je bio slučaj s velikim brojem javnih osoba u SAD-u tog vremena. Nakon što je udario novinara trač rubrike novina Hearst zbog toga što ga je nazvao "digićem", iste se novine obrušavaju na njega, a slijede otkazivanja koncerata u New Yorku te raskid ugovora s izdavačkom kućom Columbia. Uz sve to, veza s Avom Gardner postaje javni skandal pa se i Nancy rastaje od njega te nakon svih tih udaraca Sinatra 1949. u 34. godini života pada na samo dno.

Iako su ga prijatelji pokušavali natjerati da se trgne, Sinatra sam je ipak bio taj koji je pokrenuo samog sebe. Pročitavši scenarij za "Odavdje do vječnosti" - "From here to eternity" uviđa da je uloga Maggia, malog Talijana koji odbija biti slomljen, kao stvorena za njega te odlazi do šefa Columbia Picturesa Henryja Cohna i uspijeva dobiti tu ulogu, koja mu donosi i Oscara. Iako je cifra od 8000$ koliko je dobio za taj film jako mala u odnosu na njegove ranije filmske honorare od 150000$, taj je trenutak Sinatru vratio na tračnice s kojih do kraja svoje profesionalne karijere, pa i samoga života, neće silaziti. Zaredali su se "Guys and Dolls", "The Tender Trap" i "The Man With The Golden Arm", a zatim i novi pjevački ugovor s izdavačkom kućom Capitol records. Njegovo pjevanje bilo je bolje no ikad, albumi se prodaju u milijunskim nakladama, a tv kuća NBC nudi mu i multimilijunski ugovor. U to vrijeme Sinatra se intenzivno druži s Kennedyjevima te i radi na promociji Johna Kennedya tijekom njegove predsjedničke kampanje. Vođe demokratske stranke zabrinuti su zbog Sinatrinih navodnih mafijaških konakata, no ipak Kennedy postaje predsjednikom, a poznata je tadašnja Sinatrina mačo gesta kada je kao nagradu Kennedyju javno ponudio da dijele djevojku Judith Campbell Exner što je JFK i prihvatio. Kap koja je prelila čašu bilo je Sinatrino upoznavanje Exner s čikaškim mafijaškim šefom Samom Giancanom nakon čega je vodstvo demokratske stranke, odnosno obitelj Kennedy, odlučilo prekinuti sve odnose s Judith Exner, ali i sa Sinatrom. Nakon raskida veze s Avom Gardner Sinatra je ljubovao s Lauren Bacall, udovicom Humphreya Boggarta, južnoafričkom plesačicom Juliet Prowse, a 1966. udaje se i za 30 godina mlađu, 21-godišnju Miu Farrow no i od nje se već nakon 16 mjeseci rastaje. 11. srpnja 1976. ženi se za Barbaru Marx, bivšu ženu jednog od četvorice čuvene braće Marx, Zeppa Marxa, koja će ostati uz njega sve do smrti.

Svoju je karijeru pokušao okončati 1971. kada je najavio povlačenje, no već 1973. vraća se novim albumom "Ol Blue Eyes Is Back". 1980. nastupio je pred 175 000 ljudi u Rio de Janeirou, što ga je dovelo i u Guinnesovu knjigu rekorda. Nemirni duh nije mu dao mira pa je i dugo nakon prvotne najave mirovine nastupao diljem svjetskih pozornica.

Frank Sinatra umro je od srčanog udara 14. svibnja 1998. godine u 22:50.

Zanimljivosti[uredi - уреди]

Tijekom cijelog života nije podnosio žene koje puše i piju previše te one koje stavljaju previše parfema. Nije volio pečenu janjetinu, zelene salate, a od ljudi lažove i laskavce. Bio je naravno pravi domaćin, u skladu s talijanskim korijenima i odličan kuhar. Namjerno se izdavao za velikog ljubitelja zabava i puštao je da javnost misli kako se svaku večer vani provodi, a ustvari je najčešće bio kod kuće uz knjigu. Bio je veliki zaljubljenik u beletristiku i jako se zanimao za povijest. Imao je odlično oko za djela francuskog impresionizma. Bio je, što se kaže, "lažni cuger" - više je pričao o piću, no što ga je konzumirao. Držao je da je Lennonova i McCartneyeva skladba "Yesterday" jedna od najboljih pjesama ikada napisanih te da je Sugar Ray Robinson najbolji boksač kojega je ikada imao prilike gledati. Omiljena zdravica bila mu je: "Da mi poživite do stote, i da posljednji glas koji budete čuli bude moj."

Kao što je njegov prijatelj Tony Bennett rekao: "Najveći nas je napustio, no njegov će Glas zauvijek živjeti."

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 "Frank Sinatra". Hollywood.com. Arhivirano iz originala 2012-05-27. http://archive.is/qN6t. pristupljeno 15. 05. 2008.. 
  2. Ruhlmann, William. "Frank Sinatra". Allmusic. MTV. http://www.mtv.com/music/artist/sinatra_frank/artist.jhtml#bio. pristupljeno 15. 05. 2008..