Warren Beatty

Izvor: Wikipedia
Warren Beatty
Warren Beatty cropped.jpg
Warren Beatty na dodjeli Oscara 1990.
Rođen/a Henry Warren Beaty
30. mart 1937. (1937-03-30) (dob: 77)
Richmond, SAD
Zanimanje Filmski glumac, režiser
Period aktivnosti 1957 - 2001
Suprug/a/e/zi Annette Bening
(1992-)
Domaći partner/ka/i/ke) Natalie Wood
(1962-1965)
Julie Christie
(1967-1973)
Diane Keaton
(1979-1981)
Madonna (1989-1990)

Henry Warren Beatty (Richmond, 30. ožujka 1937.) je američki glumac, scenarist, redatelj i producent.

Biografija[uredi - уреди]

Rani život i školovanje[uredi - уреди]

Beatty je rođen u Richmondu, Virginia. Njegov otac, Ira Owens Beaty, bio je profesor psihologije, ravnatelj javne škole i agent za nekretnine, a njegova majka, Kathlyn Corinne (djevojački MacLean), profesorica drame; njegovi bake i djedovi također su bili profesori. Obitelj je bila baptistička. Njegov otac preselio je obitelj iz Richmonda u Norfolk, Virginia, a zatim u Arlington, Virginia gdje je postao ravnatelj srednje škole. Beattyjeva sestra, tri godine starija, je talentirana i nagrađivana glumica i spisateljica Shirley MacLaine.

Beatty je bio zvijezda momčadi američkog nogometa u srednjoj školi Washington-Lee u Arlingtonu. Ohrabren glumačkim uspjehom svoje sestre, koja je u to vrijeme postala holivudska zvijezda, odlučio je raditi kao pomoćni scenski radnik u National Theateru u Washingtonu, tijekom ljeta prije završne godine u srednjoj školi. To mu je pomoglo da uđe u kontakt s nekoliko afirmiranih glumaca. Nakon mature je odbio 10 sportskih stipendija kako bi se upisao u dramsku školu.

U školi drame Sveučilišta Northwestern je studirao glumu i režiju. Član je Sigma Chi bratstva. Odustao je od studija nakon prve godine kako bi se upisao Glumački konzervatorij Stelle Adler u New Yorku.

S 22 godine Beatty se pojavio u oko 40 manjih produkcija. 1960. je zaradio nominaciju za nagradu Tony za najboljeg glumca za izvedbu u drami A Loss of Roses Williama Ingea. Bit će to njegov jedini nastup na Broadwayu.

Karijera[uredi - уреди]

Nakon nekoliko manjih uloga u televizijskim serijama kao što su Studio One (1957.), Playhouse 90 (1959.) i The Many Loves of Dobie Gillis (1959.), Beatty je ostvario svoj filmski debi pod režijom Elije Kazana u Sjaju u travi (1960.), zajedno s Natalie Wood. Film je postigao komercijalni uspjeh, a Beatty je nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg dramskog glumca. Nakon toga se pojavio u nekoliko filmova koji su prošli relativno nezapaženo. Tada, u 30. godini, zaradio je priznanja kritike i moć kao producent i zvijezda Bonnie i Clyde (1967.) koji je bio nominiran za deset Oscara.

Zbog svog rada na Bonnie i Clyde, Beatty se općenito smatra prethodnikom generacije Novog Hollywooda, koja uključuje redatelje kao što su Francis Ford Coppola, Steven Spielberg, George Lucas i Martin Scorsese.

Razmišljajući o debaklu filma Što ima novo, mačkice, gdje ga je preveslao Woody Allen i na kraju ga prisilio da napusti produkciju, Beatty je producirao Bonnie i Clyde kako bi kontrolirao projekte u koje je umiješan. Angažirao je neprovjerene scenariste Roberta Bentona i Davida Newmana, kao i redatelja Arthura Penna. Kontrolirao je svaki vid produkcije, uključujući glumce, scenarij i konačnu verziju filma, što će činiti do kraja karijere, bilo kao producent/redatelj ili samo producent. (Valja naglasiti da je u Bugsyju Beatty bio taj koji je odlučio o konačnoj verziji filma, a ne Barry Levinson, redatelj).

Bonnie i Clyde je postao blockbuster i kulturni kriterij za mladu kulturu te epohe. Film je, zajedno s Goli u sedlu, označio početak tzv. ere Novog Hollywooda, gdje su studiji davali veliku slobodu redateljima u ostvarivanju njihovih vizija. Općenito se smatra, da nije bilo Beattyja i njegove vizije izražene u Bonnie i Clyde, koji je kombinirao humor, nasilje i okrutni realizam, studiji nikad ne bi dopustili redateljima Novog Hollywooda da snimaju filmove po kojima su postali slavni, a stagnacija filmske industrije iz šezdesetih godina bi se nastavila i u sedamdesetima.

Beattyjevi sljedeći filmovi su bili McCabe i gđa. Miller (1971.), Ubojice i svjedoci (1974.), Holivudski frizer (1975.) i Nebo može čekati (1978.). Potonji je bio komercijalni trijumf kakav nije ostvario od Bonnie i Clyde. To je iskoristio kako bi snimio Crveni (1981.), povijesni spektakl o slavnom komunističkom novinaru Johnu Reedu u Oktobarskoj revoluciji. Film je osvojio nagrade za režiju (Beatty), fotografiju i najbolju sporednu glumicu (Maureen Stapleton), dok je glavnu nagradu izgubio od filma Vatrene kočije. Beatty je jedina osoba uz Orsona Wellesa koja je iste godine zaradila nominacije za glumu, režiju, scenarij i produkciju, a on je to ostvario dvaput, 1978. i 1981. 1987. je producirao visokobudžetni Ishtar i nastupio u njemu s Dustinom Hoffmanom. Kritika je pokopala film, a smatra se jednom od najvećih komercijalnih katastrofa u filmskoj povijesti.

1990. se vratio kad je producirao, režirao i nastupio u naslovnoj ulozi strip junaka Dicka Tracyja u istoimenom filmu. Film je bio jedan od najuspješnijih te godine, a bio je i najveći uspjeh u dotadašnjoj Beattyjevoj karijeri. Nikad poslije nije uspio postići takav uspjeh na box-officeu.

Nakon toga je nastupio u ulozi stvarnog gangstera Bugsyja Siegela u biopicu Bugsy (1991.) s Annette Benning s kojom se 1992. oženio. S njom je ponovno nastupio u Ljubavnoj aferi (1994.). Posljednji film koji je napisao, producirao, režirao i nastupio u njemu bio je Bulworth (1998.). 2001. je nastupio u svom posljednjem filmu Ljubav i drugi poroci koji je postao jedna od najvećih komercijalnih katastrofa svih vremena. Snimljen je uz budžet od približno 90 milijuna dolara, a u Americi je zaradio samo 6,7 milijuna. Otada Beatty više nije glumio ni u jednom filmu, ali je izrazio želju za povratkom.

Privatni život[uredi - уреди]

1992. se oženio s Annette Bening, svojom partnericom iz gangsterskog filma Bugsy. Imaju četvero djece: Kathlyn (1992.), Benjamina (1994.), Isabel (1996.) i Elle Corinne (2000.).

U svibnju 2005. je tužio Tribune Co. za odštetu od 30 milijuna dolara, tvrdeći kako još posjeduje prava na Dick Tracyja. Beatty je prava dobio 1985., a sada tvrdi da ih je sedamnaest godina poslije Tribune pripisao sebi kršenjem procedura. Dick Tracy je zaradio više od sto milijuna dolara od svog objavljivanja 1990., čime je postao najuspješniji Beattyjev film u karijeri.

2006. je proglašen počasnim predsjedavateljem Stella Adler Studio of Acting, naslijedivši Marlona Branda. 2007. je Udruženje stranih holivudskih novinara Beattyju dodijelilo nagradu Cecil B. DeMille, koju mu je na dodjeli Zlatnih globusa uručio Tom Hanks.

Filmografija[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]