Vendski križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vendski križarski rat
Segment Križarskih ratova
Wojciech Gerson-Oplakane apostolstwo.jpg
Zarobljavanje Venda
Datum 1147
Lokacija Današnji Mecklenburg, u Dobin am Seeu, Demminu i Malchowu
Ishod Pobjeda križarske vojske, uspješno djelimično preobraćenje Slava i Niklot i Pribislav pristali su na prihvaćanje katolicizma
Teritorijalne
promjene
Markgrofovija Brandenburg ponovo osvojila Havelberg, Grofovija Holstein protjerala svoje Vende
Sukobljene strane
*Biskupija Havelberg Mecklenburg Arms.svg Obotritska Konfederacija
Komandanti i vođe
*Anselmo od Havelberga *Mecklenburg Arms.svg Niklot
Snage
Nepoznato Nepoznato
Žrtve i gubici
Nepoznato Nepoznato

Vendski križarski rat (njemački: Wendenkreuzzug) je bio vojni pohod 1147. godine, jedan od sjevernih križarskih ratova i dio Drugog križarskog rata, kojeg je prevashodno vodilo Njemačko Kraljevstvo u sastavu Svetog Rimskog Carstva protiv Slovena Polabije (ili "Venda").

Do ranog 12. vijeka, njemačke nadbiskupije Bremen i Magdeburg namjeravale su preobratiti susjedne Zapadne Slavene na kršćanstvo na miran način. Međutim, tokom priprema za Drugi križarski rat u Svetoj Zemlji, papa je izdao bulu kojom je podržao križarski rat protiv tih Slavena. Slavenski vođa Niklot preventivno je u junu 1147. napao Vagriju, što je dovelo do marša križara kasnije tog ljeta. Postigli su prividno prisilno krštenje Slavena kod Dobina, ali su istjerani iz Demmina. Još jedna križarska vojska marširala je na već pokršten grad Szczecin (Stettin), gdje su se križari razišli nakon dolaska.

Kršćanska vojska, sastavljena prije svega od Sasa i Danaca, primorala je paganske Slave na plaćanje danka i potvrdila njemačku kontrolu nad Vagrijom i Polabijom, ali nije uspjela odmah preobratiti većinu stanovništva.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Otonska dinastija podržavala je istočno širenje Svetog Rimskog CarstvaHoly prema vendskim (zapadnoslavenskim) zemljama tokom 10. vijeka. Pohod kralja Henrika Ptičara i cara Otona Velikog izazvao je uvođenje burgwarda radi zaštite njemačkih osvajanja u zemljama Lužičkih Srba. Otonovi poručnici, markgrofovi Gero i Hermann Billung, napredovali su prema istoku i sjeveru kako bi zahtjevali danak od pobijeđenih Slavena. Biskupije su osnovane u Meissenu, Brandenburgu, Havelbergu i Oldenburgu radi raspodjele teritorija. Velika slavenska pobuna 983. je, međutim, preokrenula njemačke dobitke. Iako su burgwardi omogućili Sasima da zadrže kontrolu nad Meissenom, izgubili su Brandenburg i Havelberg. Rijeka Elba je tako postala istočna granica njemačko-rimske kontrole.

Do ranog 12. vijeka, nadbiskupije Bremen, Magdeburg i Gniezno namjeravale su preobratiti paganske Slavene na kršćanstvo na miran način: među značajne misionare spadali su Vicelin, Norbert od Xantena i Otto od Bamberga, kojeg je u Pomeraniju poslao Boleslav III Krivousti od Poljske. Budući da nisu imali podršku Salijske dinastije Svetog Rimskog Carstva, sekularni Saski prinčevi koji su tražili slavenske teritorije pronašli su se u vojnoj mrtvoj tački sa svojim protivnicima. Kršćani, naročito Sasi iz Holsteina, i pagani pljačkali su jedni druge preko Limes Saxoniae, obično za danak.

Od 1140-43 holsatijski plemići napredovali su u Vagriju kako bi stalno nastanili zemlje paganskih Vagra. Grof Adolf II od Holsteina i Heinrich od Badewidea pod svoju su kontrolu stavili polapska naselja koja će kasnije postati Lübeck i Ratzeburg; Vicelin je poslije toga učinjen biskupom Oldenburga. Adolf je htio sklopiti mir sa poglavarom Obodritske konfederacije, Niklotom, i podsticao je njemačku kolonizaciju i misionarsku aktivnost u Vagriji.[1]

Pad Edesse 1144. šokirao je kršćanski svijet, navevši papu Eugena III i sv. Bernarda od Clairvauxa na pozivanje na Drugi križarski rat sa svrhom jačanja Outremera. Iako su se mnogi stanovnici južne Njemačke ponudili da krenu u križarski rat na Bliskom Istoku, Sasi iz sjeverne Njemačke su oklijevali. Obavijestili su Bernarda o svojoj želji za pohodom protiv Slavena za vrijeme sastanka Reichstaga u Frankfurtu 13. marta 1147. godine. Odobrivši plan Sasa, papa Eugen je 13. aprila izdao papinsku bulu poznatu kao Divina dispensatione; nije trebala postojati razlika u duhovnim nagradama različitih križara. Oni koji su se ponudili za križarski rat protiv Slavena bili su prije svega Danci, Sasi i Poljaci,[2] iako je također bilo i nekih stanovnik Bohemije.[3] Njemačka monarhija nije sudjelovala u tom križarskom ratu, kojeg je predvodilo nekoliko saskih porodica kao što su Askani, Vetini i Šauenburgeri.[4] Papinski legat Anselmo od Havelberga dobio je generalno zapovjedništvo.

Sveti rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Henrikova vojvodstva Saksonija i Bavarska

Uzrujan zbog Adolfovog sudjelovanja u križarskom ratu, Niklot je u junu 1147. preventivno napao Vagriju gdje je, osim Vagrijaca, pobio i stanovnike nedavno naseljenih flamanskih i frizijskih sela, zbog čega je u kasno ljeto 1147. došlo do marša križara. Nakon što je protjerao Obodrite sa svog teritorija, Adolf je potpisao mirovni ugovor sa Niklotom. Preostali kršćanski križari za metu su uzeli obdoritsku utvrdu Dobin i ljutićku utvrdu Demmin.

U snagama koje su napale Dobin bile su one Danaca Knuta V i Svena III, arhiepiskopa Adalberta II od Bremena i vojvode Heinricha Lava od Saksonije. Izbjegavajući direktne borbe, Niklot je uspješno obranio dobinsku močvaru. Slaveni iz Dobina su pobijedili jednu vojsku Danaca, a druga je morala obraniti dansku flotu od Niklotovih saveznika, Rujina iz Rügena. Henrik i Adalbert nastavili su opsadu Dobina nakon povlačenja Danaca. Kada su neki križari predložili pustošenje okolnih područja, ostali su prigovorili, rekavši "Zar nije zemlja koju uništavamo naša zemlja, a ljudi protiv kojih se borimo naši ljudi?"[5] Saska vojska pod Heinrichom Lavom povukla se nakon što je Niklot pristao na krštenje dobinskog garnizona.

Sasku vojsku usmjerenu na Demin predvodilo je nekoliko biskupa, uključujući one iz Mainza, Halberstadta, Münstera, Merseburga, Brandenburga, Olmütza, kao i biskup Anselmo od Havelberga. Iako je njihov navodni cilj bilo postizanje preobraćenja pagana, većina je također tražila dodatni teritorij i desetinu za svoje episkopije; ava Wibald od Corveya pošao je u nadi sticanja ostrva Rügen. U deminskom pohodu također su sudjelovali sekularni markgrofovi Conrad I i Albrecht Medvjed, koji su se nadali širenju svojih marki. Kraljevski poljski kontingent htio je dodati na Biskupiju Lebus. Marširajući iz Magdeburga, Albrecht Medvjed je ponovo osvojio Havelberg, kojije bio izgubljen još od slavenske pobune 983. godine. Križari su onda uništili paganski hram i zamak u Malchowu. Nakon neuspješne opsade Demina, markgrofovi su preusmjerili kontingent kružara u napad na centralnu Pomeraniju. Dospjeli su do već pokrštenog grada Szczecina, gdje su se križari razišli nakon susreta sa biskupom Adalbertom od Pomeranije i kršćanskim vojvodom Ratiborom I od Pomeranije.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Rezultati Vendskog križarskog rata bili su mješoviti. Iako su Sasi potvrdili svoje posjedovanje Vagrije i Polabije, Niklot je zadržao kontrolu nad obodritskim zemljama istočno od Lübecka. Sasi su također primali danak od Niklota, omogućili kolonizaciju Biskupije Havelberg i oslobodili neke danske zarobljenike. Međutim, različiti kršćanski vođe, uglavnom Knut i Sven, posmatrali su svoje dvojnike sa sumnjom i optuživali jedan drugog za sabotiranje kampanje.

Prema Bernardu od Clairvauxa, cilj tog križarskog rata bilo je ratovanje sa paganskim Slavenima "do vremena kada se, uz Božju pomoć, ili preobrate ili budu izbrisani".[6] Međutim, taj križarski rat nije uspio postići preobraćenje većine Venda. Sasi su postigli pretežno simbolična preobraćenja kod Dobina, budući da su se Slaveni vratili svojim vjerovanjima kada su se kršćanske vojske razišle; Albert od Pomeranije objasnio je: "Ako su došli da ojačaju kršćansku vjeru ... trebali su to uraditi propovijedanjem, ne oružjem".[7]

Ruralno područje Mecklenburga i centralne Pomeranije opljačkano je i i broj stanovnika se smanjio uz mnogo krvoprolića, naročito od strane trupa Heinricha Lava.[1] O Heinrichovim pohodima, Helmold od Bosaua je napisao da "nije bilo pomena kršćanstva, već samo novca".[1] Slavenski stanovnici također su izgubili mnogo svojih načina proizvodnje, što je ograničilo njihov otpor u budućnosti.[8]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Barraclough, str. 263
  2. Davies, str. 362
  3. Herrmann, str. 326
  4. Herrmann, str. 328
  5. Christiansen, str. 55
  6. Christiansen, str. 53
  7. Christiansen, str. 54
  8. Herrmann, str. 327

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Barraclough, Geoffrey (1984). The Origins of Modern Germany. New York: W. W. Norton & Company. str. 481. ISBN 0-393-30153-2. 
  • Christiansen, Eric (1997). The Northern Crusades. London: Penguin Books. str. 287. ISBN 0-14-026653-4. 
  • Davies, Norman (1996). Europe: A History. Oxford: Oxford University Press. str. 1365. ISBN 0-06-097468-0. 
  • Herrmann, Joachim (1970). Die Slawen in Deutschland. Berlin: Akademie-Verlag GmbH. str. 530.