Despenserov križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Despenserov križarski rat
Segment Stogodišnjeg rata, križarskih ratova
English conquests in france 1382.jpg
Karta Francuske 1382. godine, pokazuje engleska osvajanja ružičastim i Flandrija (vrh) žutim
Datum Decembar 1382. – septembar 1383.
Lokacija Zapadna Flandrija
Ishod Povlačenje Engleza
Sukobljene strane
Kraljevina Engleska
Pobunjenici u Gentu
Papinske Države
Kraljevina Francuska
Grofovija Flandrija
Avinjonsko papstvo
Komandanti i vođe
Henry le Despenser
Urban VI.
Charles VI
Louis de Male
Klement VII

Despenserov križarski rat (ili Križarski rat biskupa Norwicha, ponekada poznat samo kao Norvičski križarski rat) 1383. bio je vojni pohod predvođen od strane Henryja le Despensera sa ciljem pomaganja gradu Gentu u sukobu sa pristalicama protupape Klementa VII. Odvijao se tokom velikog papskog raskola i Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske. Dok je Francuska podržavala Klementa, čiji se dvor nalazio u Avinjonu, Englezi su podržavali papu Urbana VI u Rimu.

Popular među tadašnjom nižom i srednjom klasom, Despenserov križarski rat "je više kritiziran tek retrospektivno",[1] i "za svu njegovu kakonsku pravednost, [on] je bio samo slabo prikriven Stogodišnji rat".[2] Među njegovim tadašnjim kritičarima bili su John Wyclif i francuski hroničar Jean Froissart, koji je optužio njegove vođe za licemjerstvo.[2]

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Flamanski ustanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Grofovija Flandrija, u kojoj se nalazio Gent, bila je saveznik Francuske (dio njene teritorije nalazio se u Francuskoj, a dio u Svetom Rimskom Carstvu). Ustanak je izbio u Flandriji u septembru 1379. godine, a Engleski parlament je 1380. godine, zadnji put kad je sazvan u Northamptonu, zabilježio da nisu primljene subvencije za vunu zbog "sadašnjeg ustanka" u Flandriji. Vuna je bila glavna izvozna roba Engleske za flandrijske razboje, a između fiskalnih godina 1381–82. i 1382–83. ukupni izvoz opao je sa 18 000 na 11 000 vreća.[3] Kroz glavnu englesku skladišnu luku u Calaisu 1382-83. prošlo je samo 2192 vreća, što je dovelo do uspona suparničkog Middelburga.[4]

Kada su se građani Genta pobunili protiv grofa, Louisa de Malea, u januaru 1382. godine, zatražili su pomoć od Engleza. Louis je pokušao blokirati englesku uvoznu robu. Pod vođstvom Philipa van Arteveldea, Flamanci su protjerali Louisa iz Flandrije u Bici kod Beverhoutsvelda i zauzeli su Bruges. Louis je uskoro obezbijedio francusku vojsku da bi ga ona oslobodila, a narodna vojska Genta doživjela je odlučujući poraz u Bici kod Roosebekea 27. novembra, u kojoj je Philip ubijen. Grad je bio primoran prihvatiti Louisove uslove, priznati Klementa kao legitimnog papu i pomoći u borbi protiv Engleza. Flota Genta pobjegla je u Englesku, gdje je nastavila rat.[5] Charles VI od Francuske stupio je u Bruges i zaplijenio sva dobra engleskih trgovaca.[4]

Grb Johna od Genta, koji demonstrira njegovo pravo na vladavinu nad Kastiljom i Leónom. Bio je pobornik križarskog rata protiv Španije umjesto Despenserovog križarskog rata.

Parlamentarna rasprava[uredi - уреди | uredi izvor]

U oktobru 1383. godine Parlament je sazvan radi rasprave o finansiranju križarskog rata. Prva strana, sa Johnom od Genta na čelu, predložila je križarski rat kojim bi on bio postavljen na prijestolje Kastilje i dobila je podršku gornjeg doma - kasnije Doma lordova. Druga strana, predvođena Courtenaysom, grofom Arundela i grofom Buckinghama, zalagala se za pohod koji bi oslobodio Gent i imala je podršku donjeg doma - kasnije Dom komuna.[5] To su bila "dva plemenita puta" (deux noble chymyns) kojima bi kraljevim prijateljima (flamanskim komunama i Portugalcima usred nasljedničke krize) bila pružena pomoć protiv njegovih neprijatelja.[6]

Prva opcija, "put Portugala" (chemin de Portyngale), bio je lični projekat Johna od Genta. Službeno je zahtijevao prijestolje Kastilje barem od 30. januara 1372. godine, kada je dobio kraljevsku dozvolu da uključi grb Kastilje i Leóna na vlastiti grb.[4] Edmund od Langleya, kraljev brat, poveo je katastrofalan vojni pohod u Portugalu u podršku Johnovog prava 1379. godine. U januaru ili februaru 1380. godine, Ferdinand I od Portugala izjasnio se za Klementa, ali je 29. augusta 1381. prešao na Urbanovu stranu. Potom je u martu 1382. Urban izdao bulu Regimini sacrosancte, kojom je osudio kastiljanskog kralja, Henryja II, kao šizmatika. Tokom parlamentarne rasprave, John Gilbert, biskup Hereforda, istakao je da bi, dok je Francuska još uvijek pod katoličkim okriljem, službeno, Despenserov križarski rat morao biti generalan potez šrptov klementista, dok bi se pohod Johna od Genta mogao nastaviti protiv ekskomuniciranog kralja Kastilje konkretno.[4]

Druga opcija, "put Flandrije", koštala je manje i imala neposrednu vojnu vrijednost, budući da je mogla osloboditi pritiska luku u Calaisu pod engleskom kontrolom. Parlament je odobrio finansiranje i odabrao Henryja le Despensera, biskupa Norwicha, za vođu križarskog rata,[5] iako se čini da je križarski rat isprva trebao voditi John od Genta ili neki drugi od kraljevih ujaka.[7] Biskup je odbio prihvatiti Arundela kao svog poručnika i sekularnog vođu pohoda.[8] Neki su kritizirali taj križarski rat kao prijetnju pravu Richarda II na Francusku, navodeći način na koji je Urban VI pokušao kontrolirati Napulj nakon njegove uspješne obrane od pohoda klementiste Louisa od Anjoua 1381. godine.[9]

Planiranje i organizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Papsko i crkveno[uredi - уреди | uredi izvor]

Kardinal Pietro Pileo di Prata već je 1378. izrazio nadu da će se vjenčanjem Richarda II i Ane od Bohemije moći stvoriti novi protivfrancuski savez između Engleske i Svetog Rimskog Carstva. Bohemijci su, međutim, odbili krenuti u rat protiv Francuske, osim ako ta nacija bude ekskomunicirana, što je mjera koju je Urban smatrao previše ekstremnom.[10]

Despenser je 1379. objavio bulu Nuper cum vinea (6. novembra 1378) Urbana VI nudeći oproste i za žive i za mrtve u zamjenu za doprinose proporcionalne ili konzistentne sa bogatstvom donatora općem križarskom ratu protiv klementista. (Žene su obično davale nakit i kućanske predmete.)[5] U martu 1381. godine, dvijema bulama, Urban je zadužio Despensera za antiklementistički križarski rat u Engleskoj i dao mu moć da dadne oproste i oslobodi sveštenike kako bi mogli sudjelovati.[8] To je vjerojatno bio rezultat diplomatskog rada njegovog zapisničara, Hernyja Boweta, koji je u februaru 1380. otišao u Rim kraljevskim poslom. Dvije bule koje je dostabio Despenseru, Dudum cum vinea Dei (23. marta) i Dudum cumjilii Belial (25. marta), očuvane su u nekoliko kopija.[10] Još jedna bula, Dignum censemus, od 15. maja opunomoćila je Despensera da propovijeda u križarskom rat u obje nadbiskupije Engleske, Canterbury i York, i da poduzme mjere protiv protivnika njegove poruke and to take action against opponents of his message.[10]

Te tri bule stigle su u Englesku u augustu 1381. godine, a njihove kopije raspodijeljene su engleskom episkopatu 17. septembra. Despenser je "odmah", prema Polychroniconu Ranulfa Higdona, poslao svoje skupljače da prime donacije u zamjenu za davanje oprosta. Bili su veoma uspješni, naročito među pukom, možda zbog ekonomske dobiti vraćanja reda u Flandriju, sa kojom je Engleska mnogo trgovala. 21. decembra 1382. godine, u Katedrali Svetog Pavla u Londonu, biskup Norwicha uzeo je križ i službeno se zakleo da će krenuti u križarski rat.[10]

Dok su fratri propovijedali u korist križarskog rata, lažni ispovjednici kružili su iznuđujući novac dok su neki pravi sveštenici odbijali predati svoje zbirke za ratni kovčeg. Ta korupcija nadahnula je niz osuda od strane reformatora Johny Wyclifa. Despenser je, međutim, obećao da će meta tog križarskog rata biti isključivo pristalice "raskolničkog" protupape[5] i:

ukoliko se za godinu dana desi da francusko kraljevstvo pređe na vjeru pravog pape Urbana, biskup će biti obvezan da spusti zastavu križarskog rata i od tada služi kralja pod njegovim [kraljevim] vlastitim bojama [u nekom drugom pozorištu].[11]

Kraljevsko i parlamentarno[uredi - уреди | uredi izvor]

Državni trezor omogućio je nabavku lukova i strijela. Javne finansije nadgledali su Despenserov rizničar, Robert Foulmere, i londonski trgovac, sir John Philpot, koji je također djelovao kao bankar tog pohoda. Svojim ličnim novcem finansirao je neke regrute i njihov transport preko Kanala.[2] Ceremonija u kojoj je Despenser uzeo križ bila je karakterizirana standardnom raskoši, "križ i zastava križarskog rata, i propovijedi, mise, povorke i ispovijesti".[9]

Despenser je za kapetane križarskog rata odabrao Hugha Calveleya, Williama Elmhama, Thomasa Tryveta, Johna Ferrisa, Hugha Despensera, Williama Ferintona i Matthewa Reedmana.[5] Taj križarski rat privukao je veliki broj regruta, ali je također privukao neželjene (i nepozvane, prema Westminsterskoj hronici)[2] volontere: besposlene monahe nesposobne za borbu, mlade šegrte londonskih esnafa i prave kriminalce. Križari koji su zaista položili zakletvu nosili su crvene križeve, čiji je simbol već polako postajao engleska državna zastava.[12][13] U posljednjem trenutku, prema historičaru Thomasu od Walsinghama, bio je pokušaj sprječavanja polaska križara. Kralj Richard II, koji se zalagao za mir sa Francuskom, naredio je Despenseru da čeka dolazak Williama de Beauchampa, iskusnog generala, ali ga je biskup ignorirao.[5]

Pohod[uredi - уреди | uredi izvor]

Križari su se 27. aprila okupili kod Sandwicha, a zaplovili za Calais 16. maja 1383. godine.[2][5] Hronologija tog križarskog rata od zaplovljavanja do 25. maja pružena je u pismu koje je Despenser napisao drugom prelatu.[14] Prvi križari koji su dospjeli u Calais zadržali su se samo nekoliko dana, prije nego što su sve snage prešle kanal. Biskup ih je poveo u uspješan napad na Gravelines.[15] Tog mjeseca (maj 1383), na domaćem frontu, jedan Thomas Depham iz Norfolka završio je u zatvoru zato što je izrazio sumnju u službeni izvještaj iz Flandrije.[16]

Opsada Ypresa[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Opsada Ypresa (1383)
Ypres za vrijeme opsade od strane biskupa Norwicha. Gornja ilustracija, reprodukcija gravure objavljene 1610. godine, prikazuje opsadu u toku.

Križari su se pridružili narodnoj vojsci Genta u junu. Postojala je rasprava o tome da li bi trebalo napasti Bruges ili Ypres u Flandriji ili Francusku, "najgoreg raskolnika", kako je rekao jedan historičar.[5] Vojska je odlučila vršiti opsadu Ypresa, grad koji je zapravo podržavao Urbana. Walsingham ipak opisuje križare koristeći uobičajenu, ali u potpunosti krivo smještenu retoriku:

Uz zastavu Svetog Križa pred sobom [oni] su mislili da je pobjeda za ovaj cilj bila slava ali smrt nagrada. . . [O]ni koji su protrpjeli smrt bili bi mučenici ... i prema tome blagoslov križa je dobijen, a crucesignati [križem označeni] slavno su zauzeli grad i tu uništili neprijatelje križa tako da ni jedan od njih nije ostao živ.

Kod Ypresa problem neplaćenih "volontera" pogoršao se pod opsadnim uslovima. Despenser je u junu naredio "svima koji nisu primali službene plate" da se vrate u Englesku.[2] Ti nedisciplinovani elementi pridružili su se vojsci samo da bi imali priliku za pljačku, prema Walsinghamu.

Iz Flandrije, neki od kapetana pisali su kralju da se pohod raspadao "zbog nedostatka poručnika i dobrog upravljanja [biskupa]."[17] Prema prepisu biskupovog kasnijeg suđenja, kralj je pregovarao da Arundel okupi grupu ratnika i strijelaca i ode u Flandriju, ali Despenserova "dvomisleno napisana" pisma i izvještaji o govorima koje je držao ukazivali su na to da on ne bi prihvatio poručnika.[15] Kada se francuska oslobodilačka snaga približila gradu, Despenser je odlučio prekinuti opsadu 8. augusta, nakon osam sedmica truda. Calveley je predložio okretanje prema klementističkoj Francuskoj, ali se vođstvo križarske snage onda podijelilo. Despenser, koji je na svom suđenju tvrdio da je podržavao napad na Francusku samo da bi mu se suprotstavila većina kapetana, poveo je svoje snage do Gravelinesa, dok su preostali kapetani podmićeni da predaju zemlju koju su bili osvojili i da se vrate kući.[5]

Primirje[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon spaljivanja Gravelinesa, kojeg je želio držati, Despenser se dogovorio sa Francuzima i do septembra otplovio nazad kući sa svojom vojskom.[5] Kasnije je tvrdio da su ga nemir 6000–7000 evakuiranih osoba iz ostalih gradova koji su se predali i nedostatak namirnica, uz primirje koje je isticalo u roku od nekoliko dana, prisilili na tu odluku. Zapravo je dobio kraljevsku dozvolu za evakuaciju u slučaju da mu nestane hrane.[18] Za vrijeme primirja, kralj:

je izabrao svog ujaka iz Španije [Johna od Genta] da brzo dođe u [Despenserovu] pomoć i podršku. I pored toga, [Despenser] je otišao odatle, ostavivši isti grad neprijatelju, suprotno formi [svog] ugovora.[18]

To primirje je, tako su tvrdili Despenserovi protivnici, bilo usljed "dolaska našeg gospodara kralja i mog lorda od Lancastera [Johna od Genta], koji je tada bio kod mora, spreman da pređe" u to vrijeme.[18]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon povratka, Despenser i njegovi kapetani pozvani su od strane kancelara, Michaela de la Polea, na inzistiranje parlamenta, koji je sazvan 26. oktobra.[5]

Despenserova optužba[uredi - уреди | uredi izvor]

Na kraju postupka, koji se održao pred kraljem i parlamentom, biskup je optužen za veleizdaju, lišen svojih temporalnosti na dvije godine, na osnovu "nekoliko stvari, ali naročito četiri člana".[15] Ta četiri člana bili su glavne optužbe koje je protiv njega iznio De la Pole. Prva dva tvrdila su da je, iako je zavjetovan "da služi kralja u njegovim ratovima u Francuskoj" sa 2500 ratnika i jednakim brojem strijelaca postrojenih kod Calaisa tokom jedne godine, njegova snaga nije ispunila tu kvotu, nije bilo potpunog postrojavanja kod Calaisa i snaga je vraćena i raspuštena nakon manje od šest mjeseci. Druga dva člana optuživala su Despensera za odbijanje da se povinuje uslovom da je sa sobom povede "najbolje i najumješnije kapetane kraljevstva, nakon kraljevske porodice" — uslov koji je izbjegao ispuniti odbivši da imenuje svoje kapetane do vremena nakon što je dobio dozvolu za svoj pohod i zavaravši kralja pomoću "beaux promesses" kako bi zadržao potpunu kontrolu nad vojnim pitanjima (i izbjegavši da sa sobom povede Arundela).[15]

Despenser se branio tvrdeći da je opsada Ypresa vođena uz savjetovanje stanovnika Genta, da su ga gubici i u njegovim snagama i onim Genta (an "act of God", aventure de Dieux) prisilili da prekine opsadu i da bi primirje sa Francuzima moglo biti uvod u trajan mir. Nadalje je tvrdio da je imao više snaga nego propisanih kvotom kod Ypresa, iako se nisu sve okupile u Calaisu; i da je, iako je lord Neville ponudio da ode u kraljevom vlastitom prisustvu Richard odbio dati dozvolu.[15] Priznao je da je u Flandriji dobio kraljevska pisma koja su od njega tražila da prihvati poručnika, na koja je tvrdio da je odgovorio tražeći od kralja i vijeća da mu odredi jednoga. Nakon što je proglašen krivim, Despenser je od kralja zatražio saslušanje pred parlamentom kako bi predstavio svoju obranu bez prekidanja, koje mu je 24. novembra i omogućeno. U svojoj konačnoj obrani, biskup je pokušao donekle okriviti svoje kapetane, ali je Michaelu de la Poleu data još jedna prilika da opovrgne njegove tvrdnje. Njegova je krivnja potvrđena i, iako je postupao "suprotno standardnom običaju imanja [jednog] dostojanstvenika Engleske",[19] Richard II ponudio mu je da ga tretira kao sveštenika. Njegove su temporalnosti suspendovane i novčano je kažnjen za čitav javni trošak pohoda, da plati iz franaka koje je dobio u Francuskoj.[18]

Kazna za kapetane[uredi - уреди | uredi izvor]

Od kapetana tog križarskog pohoda zatraženo je da odgovore na optužbe primanja mita u iznosu od 18 000 zlatnih franaka.[5] Vođe nisu poricale te optužbe, ali su tvrdili da je taj novac bio nadoknada, zato što su bili prisiljeni ostaviti iza sebe vrijedne konje. Rizničar, Foulmere, i pet kapetana (značajno, ne Calveley) bili su uhapšeni i novčano kažnjeni u iznosu od 14 600 zlatnih franaka.[9] 9. januara 1384. godine, državni trezor zabilježio je priznanicu u iznosu od £287 9s. 4d. novca zaplijenjenog za vrijeme flamanskog pohoda, plaćenog od strane Henryja Boweta u Foulmereovo ime, i još jednu priznanicu u iznosu od £770 16s. 8d. za 5000 franaka "nezakonito primljenih" u inostranstvu.[20]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Christopher Tyerman, England and the Crusades, 1095–1588 (University of Chicago Press, 1988), 262.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Tyerman, England, 336.
  3. Margaret Aston, "The Impeachment of Bishop Despenser", Bulletin of the Institute of Historical Research 38 (1965): 134 and n. 5, citing F. Miller, "The Middleburgh Staple, 1383–88", Cambridge Historical Journal 2 (1926): 65.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Aston, "Impeachment", 135.
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 Carol Miller, "Despenser's Crusade (1382–83)", Historical Dictionary of Late Medieval England, 1272–1485, ed. Ronald H. Fritze and William Baxter Robison (Greenwood Press, 2002), 155–56.
  6. Aston, "Impeachment", 132–33.
  7. Aston, "Impeachment", 128: "[I]t was agreed in the last parliament that my lord of Spain, or another of the king's uncles should voyage towards France for the honour of the realm." Izraz "lord of Spain" odnosio se na Johna, koji je polagao pravo na Kastilju.
  8. 8,0 8,1 Tyerman, England, 334.
  9. 9,0 9,1 9,2 Tyerman, England, 338.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 Aston, "Impeachment", 133–34.
  11. Aston, "Impeachment", 131.
  12. Tyerman, England, 327.
  13. Tyerman, God's War: A New History of the Crusades (London: Penguin Books, 2006), 909.
  14. Aston, "Impeachment", 127 n. 2.
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 Aston, "Impeachment", 128–29.
  16. Tyerman, England, 339.
  17. Aston, "Impeachment", 129: pur defaute de Lieutenant et bon governement d'icelle.
  18. 18,0 18,1 18,2 18,3 Aston, "Impeachment", 130.
  19. Aston, "Impeachment", 130–32, pokazuje da je ta optužba bila licemjerna za to vrijeme. William Zouche, arhiepiskop Yorka, 1346. je zapovjedao engleskim snagama u Bici za Neville's Cross, a Thomas Hatfield, biskup Durhama je 1372. ponudio voditi trupe kao neku vrstu condottierea za papu Grgura XI. Cf. J. R. L. Highfield, "The English Hierarchy in the Reign of Edward III", Transactions of the Royal Historical Society 5. serija, 6 (1956): 135.
  20. Aston, "Impeachment", 128 n. 1.

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • A. P. R. Coulborn. The Economic and Political Preliminaries of the Crusade of Henry Despenser, Bishop of Norwich, in 1383, University of London Ph.D. thesis (1931, unpublished).
  • Alan Gaylord. "Chaucer's Squire and the Glorious Campaign". Papers of the Michigan Academy of Sciences, Arts, and Letters 45 (1960): 341–61.
  • W. A. Pantin. "A Medieval Treatise on Letter-Writing with Examples". Bulletin of the John Rylands Library 13 (1929): 359–64.
  • G. Skalweit. Der Kreuzzug des Bischofs Heinrich von Norwich imjahre 1383 (Königsberg, 1898).
  • E. Perroy. L'Angleterre et le Grand Schisme Occident (Paris, 1933).
  • G. M. Wrong. The Crusade of 1383, known as that of the Bishop of Norwich (1892).