Mletački križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Mletački križarski rat
Segment križarskih ratova
Tyre being blockaded by the Venetian fleet and besieged by Crusader knighthood.PNG
Opsada Tira od strane križara i mletačke flote
Datum 1122–24
Lokacija Levant
Ishod Pomorska pobjeda kod Jaffe (Venecija)
Zauzimanje Tira (križari/Venecija)
Sukobljene strane
Mletačka Republika
Jeruzalemsko Kraljevstvo
Grofovija Tripoli
Fatmidski Kalifat
Seldžuci
Komandanti i vođe
Domenico Michiel
William I od Buresa
Pons od Tripolija
Tugtakin

Mletački križarski rat 1122–24 bio je pohod u Svetu Zemlju koji je uspio u zauzimanju Tira. Predstavljao je važnu pobjedu na početku perioda kada se Jeruzalemsko Kraljevstvo trebalo proširiti više nego ikada, pod vladavinom kralja Balduina II. Mlećani su dobili značajne trgovačke ustupke u Tiru. Pljačkama bizantskog teritorija i na putu prema Svetoj Zemlji i u povratku, Mlećani su primorali Bizantince da potvrde i prošire njihove trgovačke privilegije sa carstvom.

Priprema[uredi - уреди | uredi izvor]

Balduin de Burg bio je nećak Balduina I od Jeruzalema i grof Edesse od 1100. do 1118. godine. Njegov je ujak umro 1118. te je on postao kralj Balduin II od Jeruzalema.[1] U Bici na Ager Sanguinisu u blizini Sarmade 28. juna 1119. Franci su doživjeli katastrofalan poraz od strane snaga Ilghazija, vladara Mardina. Kasnije te godine Balduin je povratio dio teritorija, ali su Franci bili značajno oslabljeni.[2] Balduin je zatražio pomoć od pape Kalista II. Papa je proslijedio zahtjev Veneciji.[3]

Uvjeti križarskog rata dogovoreni su pregovorima među izaslanicima Balduina II i mletačkog dužda. Kada su Mlećani odlučili sudjelovati, papa Kalist II im je poslao svoju papinsku zastavu kako bi pokazao svoje odobrenje. Za vrijeme Prvog lateranskog sabora potvrdio je da su Mlećani imali križarske privilegije, uključujući i oprost njihovih grijeha.[4] Crkva je također proširila svoju zaštitu na porodice i vlasništvo križara.[5]

Mletački dužd, Domenico Michiel, je 1122. pokrenuo taj prekomorski križarski rat.[6] Mletačka flota od preko 120 brodova sa preko 15 000 napustila je Venecijansku lagunu 8. augusta 1122. godine.[3] Čini se da je to bio prvi križarski rat u kojem su vitezovi ponijeli svoje konje sa sobom.[7] Opkolili su Krf, tada u posjedu Bizantskog Carstva, sa kojim je Mletačka Republika imala spor o privilegijama.[6] Balak od Mardina, emir Alepa, je 1123. zarobio Balduina II i zatočio ga u Harputu. Eustace Graverius je postao regent Jeruzalema.[1] Mlećani su napustili opsadu Krva kada su čuli te vijesti i dospjeli su na obalu Palestine u maju 1123. godine.[6]

Bitka za Jafu[uredi - уреди | uredi izvor]

Outremer oko 1100.

Mletačka flota dospjela je u Akru krajem maja[8] i obaviještena je o fatmidskoj floti od oko stotinu brodova koja plovi prema Aškelonu[9] kako bi pružila pomoć emiru Balaku u njegovoj opsadi. Tako je mletačka flota zaplovila južno kako bi ju susrela, a dužd Michiel je naredio podjelu flote na dva dijele, sa slabijom snagom na čelu i snažnijom iza nje[8] sa namjerom preusmjeravanja flote dalje od Aškelona.[9] Pretpostavivši laku pobjedu, Egipćani su pali u zamku i bili zarobljeni između dva mletačka diviziona i brojčano nadmašeni. Nekih 4000 Saracena je ubijeno,[10] uključujući fatmidskog admirala, a zarobljeno je 9 brodova;[11] u povratku u Akru Mlećani su dodali na svoju pobjedu i 10 zarobljenih trgovačkih brodova.[8] I Foucher iz Chartresa (Knjiga III/20) i Guillaume od Tira (Knjiga XII/22-23) su zabilježili taj događaj.

Na to su ostali brodovi u žurbi slijedili i oborili gotovo sve ostale neprijateljske brodove u okolini. Otpočela je žestoka bitka, obje strane borile su se sa velikom gorčinom i toliko ih je poginulo da vas oni koji jesu bili tamo najnedvomislenije uvjeravaju, koliko god to nevjerojatno zvučalo, da su pobjednici gazili kroz krv neprijatelja i da je okolno more bilo obojeno u crveno od krvi koja je tekla niz brodove, do prečnika od dvije hiljade stopa. Ali obale su, kažu, bile toliko gusto prekrivene truplima koje je izbacilo more, da je zrak bio pokvaren i da je okolna regija postala zaražena kugom. Dugo se borba nastavila čovjek protiv čovjeka i najvatrenije je jedna strana pokušavala napredovati dok je druga strana pokušavala oduprijeti se. Konačno, međutim, Mlećani su uz Božju pomoć bili pobjednici.

Guillaume od Tira

Opsada Tira[uredi - уреди | uredi izvor]

15. februara 1124. Mlećani i Franci započeli su opsadu Tira.[6] Luka Tira, sada u Libanonu, bila je dio teritorija Tugtakina, atabega Damaska. Latinsku vojsku predvodili su Patrijarh Antiohije, mletački dužd, Pons od Tripolija i William de Bury, kraljev visoki pomoćnik.[12]

Mlećani i Franci izgradili su opsadne tornjeve i mašine koje su mogle bacati stijene kako bi razbili gradske zidine. Branitelji Tira također su napravili mašine kojima su bacali kamenje na opsadne tornjeve. Kako se opsada odužila, građanima je počelo ponestajati hrane i slali su hitne pozive za pomoć. Balak je umro za vrijeme opsade grada Hijerapolisa.[13] Tugtakin je napredovao prema Tiru, ali se povukao bez borbe kada su snage Ponsa od Tripolija i visokog pomoćnika Williama došle da se suoče s njim na konju.[14] Tugtakin je poslao izaslanike u junu 1124. u svrhu mirotvornih pregovora. Nakon dugih i teških dijskusija dogovoreno je da će uvjeti predaje uključivati i puštanje onih koji su željeli napustiti grad da uzmu i svoje porodice i vlasništvo sa sobom, dok bi oni koji su željeli ostati mogli zadržati svoje kuće i posjed. Ta odluka nije se dopala nekim križarima, koji su htjeli opljačkati taj grad.[12]

Tir se predao 29. juna 1124. godine. Nakon što su križarske snage ušle u grad, prema Guillaumeu od Tira, "Divili su se utvrdama grada, snazi građevina, masivnim zidovima i uzvišenim tornjevima, časnoj luci kojoj je tako teško pristupiti. Imali su samo hvale za odlučnu ustrajnost građana koji su, unatoč pritisku grozne gladi i nestašici namirnica, tako dugo uspijevali odbiti predaju. Jer kada su naše snage zauzele to mjesto, našle su samo pet kora pšenice u gradu."[13]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Balduin II bio je u zatočeništvu za vrijeme osvajanja Tira, ali je oslobođen kasnije te godine.[15] Odmah je prekršio uvjete svog oslobođenja.[1] Balduin II je odobrio Mlećanima opsežne trgovačke privilegije u Tiru i tako osigurao da će održavati pomorsko prisustvo na Latinskom Istoku.[4] U privilegije su spadale garancije vlasničkih prava za nasljednike Mlećana koji su nasukani ili umrli u Tiru.[16]

Mnogi ljudi koji su napustili Tir preselili su se u Damask.[12] Balduin II nastavio je neprijateljstvo sa Alepom i Damaskom i dobio danak od obje države. Pod Balduinom II Jeruzalemsko Kraljevstvo postiglo je svoje najveće razmjere.[1] Tir je napredovao kao dio Jeruzalemskog Kraljevstva. Kada je car Svetog Rimskog Carstva, Friedrich I Barbarossa, umro za vrijeme Trećeg križarskog rata, sahranjen je u katedrali u Tiru. Grad su 1291. zauzeli i uništili Mameluci.[17]

Mletačka flota je u povratku prošla kroz Egejsko more. Ponovo su opljačkali grčka ostrva. Grci su bili prisiljeni prekinuti spor i potvrditi trgovačke privilegije Venecije.[6]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Citati

Izvori