Berberski križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Berberijski križarski rat)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Mahdijski križarski rat
Segment Križarskih ratova
Mahdia Crusade 1390.jpg
Francuska vojska se iskrcava u Africi, predvođena vojvodom Bourbona, koji drži štit sa francuskim kraljevskim grbom
Datum 1. juli - oktobar 1390.
Lokacija Mahdija, Tunis
Ishod Povlačenje križara
Sukobljene strane
Kraljevina Francuska
Republika Genova
Hafsidi
Abdalvadidi
Beždaja
Komandanti i vođe
Louis II od Bourbona Abu al-Abbas Ahmad
Žrtve i gubici
274 Nepoznato

Berberski križarski rat, također zvan Mahdijski križarski rat, bio je francusko-genovski vojni pohod 1390. koji je doveo do opsade Mahdije, tada piratske utvrde u Tunisu. Froissartove hronike su glavni izvor informacija o tom, jednom od posljednjih križarskih ratova.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom zatišja Stogodišnjeg rata vitezovi su tražili prilike za slavu i čast.[1] Kada su genovski veleposlanici predložili su francuskom kralju Charlesu VI da krene u križarski rat, željno su podržali plan borbe protiv muslimanskih pirata u Sjevernoj Africi. Njihovo glavno uporište bilo je u Mahdiji na Berberskoj obali. Genova je bila spremna obezbijediti brodove, zalihe, 12 000 strijelaca i 8000 pješaka, ukoliko bi Francuska ponudila svoje vitezove.[1] Prijedlog dužda Antonniotta Adorna predstavljen je kao križarski rat. Kao takav, dao bi prestiž sudionicima, omogućio odlaganje plaćanja dugova, imunitet od tužbi i papinski oprost.[2] Francuske snage sastojale su se od 1500 vitezova pod vođstvom Louisa II, vojvode Bourbona, a među njima je bilo i nekih engleskih sudionika.

Opsada Mahdije[uredi - уреди | uredi izvor]

Procjenjuje se da su snage sve skupa brojale oko 5000 vitezova i vojnika, sa 1000 moreplovaca.[2] Dva sveštenika kao predstavnici su obju papa blagoslovili polazak. Armada od oko 60 brodova napustila je Genovu 1. jula 1390. i krajem jula dospjela u blizinu grada Mahdija, gdje su se vojnici iskrcali bez otpora. Križari su postavili kamp i cirkumvalirali taj utvrđeni grad tokom iduća dva mjeseca. Nisu uspjeli ponijeti dovoljno opsadne mašinerije kako bi probili zidove. Hafsidski sultan Abu al-Abbas Ahmad II, uz podršku kraljeva Bedžaje i Tlemcena, poslao je pomoć u vidu 40 000 vojnika, koji su postavili kamp u blizini, izbjegavali dogovorene borbe i počeli uznemiravati križare. Križari su morali sagraditi zid oko svog kampa i utvrditi ga. Berberi su poslali pregovaračku grupu koja je pitala Francuze zašto ih napadaju, budući da su stvarali nevolju samo stanovnicima Genove, što je prirodna stvar među susjedima. Odgovoreno im je da su nevjernici koji su "razapeli i ubili sina Božjeg zvanog Isus Hrist." Berberu su se nasmijali i rekli da su to učinili Jevreji, a ne oni.[2] Pregovori su zaustavljeni.

U sljedećem susretu sa velikom pomoćnom vojskom, križari su ubili mnoge, ali su se, premoreni, na kraju morali povući. Nije im samo smetalo dugo trajanje opsade, već su i njihovi logistički sistemi počeli slabiti. Kada je konačni napad na grad odbijen, bili su spremni zadovoljiti se sporazumom. Na suparničkoj strani, Berberi su shvatili da nisu mogli savladati bolje naoružane napadače. Obje strane tražile su način da se sukob prekine.

Prekid opsade[uredi - уреди | uredi izvor]

Opsada je prekinuta zaključenjem sporazuma o kojem su se vodili pregovori putem genovskog dijela vojske. Tim sporazumom dogovoreno je desetogodišnje primirje, te da Mahdija 15 godina plaća poreze Genovi, kao i Louisu II za njegove troškove.[1] Tako je piratstvo na Berberskoj obali smanjeno, a križari su se povukli. Do sredine oktobra, križari su se vratili u Genovu. U borbi i zbog bolesti umrla su 274 viteza i štitonoše, oko 20% njih.[2]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Obje strane proslavile su pobjedu. Berberi su odbili napadače, a Genovljani su mogli trgovati sa manje miješanja. Francuski vitezovi nisu imali dodirljive ciljeve, već su sudjelovali radi borbi i slave. Nisu uspjeli izvući pouku iz "viteške avanture sa religijskom presvlakom".[2] Ponovili su svoje greške u pogledu nepoznavanja okoline, nedostatka teške opsadne mašinerije, potcjenjivanja neprijatelja i unutrašnjih svađa šest godina kasnije na većim razmjerima u svom kobnom konačnom križarskom ratu kod Nikopolja.[1][2]

Važniji učesnici[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Rainer Lanz. "Ritterideal und Kriegsrealität im Spätmittelalter. Das Herzogtum Burgund und Frankreich" (German) (PDF). Dissertation, University Zurich pp. 171-187. http://www.dissertationen.unizh.ch/2006/lanz/diss.pdf. pristupljeno 07-10-08
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Barbara Tuchman. A Distant Mirror. Alfred A. Knopf, New York, 1978 str. 462-77.