Osmi križarski rat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Osmi križarski rat
SmrtLudvika91270.jpg
Smrt Luja IX. za vrijeme opsade Tunisa
Datum 1270.
Lokacija Tunis, Egipat
Ishod status quo ante bellum
Sukobljeni
Royal Standard of the King of France.svg Kraljevina Francuska
Flag of the Kingdom of Naples.svg Kraljevina Napulj
Bandera de Reino de Navarra.svg Kraljevina Navara
Tunis hafsid flag.png Hafsidi
Vođe
Luj IX
Tibalt II.
Karlo I. Anžuvinac
Muhammad I al-Mustansir
Vojne snage
nepoznato nepoznato

Osmi križarski rat je naziv za vojni sukob vođen 1270. godine protiv grada Tunisa kojeg je predvodio francuski kralj Luj IX. Osmi križarski rat ponekad se naziva Sedmim križarskim ratom, jer se peti i Šesti križarski rat Fridrika II često broje kao jedinstven sukob. Deveti križarski rat se ponekad broji kao dio osmog. Vojni pohod se smatra neuspjehom, jer vrlo brzo po stupanju na afričko tlo Luj umire od crijevnih bolesti, a veći dio vojske oboljeva. Vodstvo po smrti Luja IX. preuzima njegov brat Karlo I. Anžuvinac koji napuštaju Tunis, te križarska vojska odlazi natrag u Francusku.[1]

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Misli se da kralj Luj nikad nije prežalio ishod Sedmog križarskog rata u kojem je bio zarobljen od strane Mameluka. Dvadeset godina nakon Sedmog križarskog rata, pri kraju svoje vladavine i u životnoj dobi od 56 godina, Luj IX je isplanirao postavljanje konačne europske kršćanske vlasti u Svetoj zemlji.[2]

Osim toga, Luj IX. bio je dodatno uznemiren zbog događaja u Siriji, gdje mamelučki sultan Bajbars napada ostatke križarskih država. Bajbars iskorištava priliku nakon Rata svetog Sabe između Venecije i Genove od 1256. do 1270. koji iscrpio obje države u resursima i ljudstvu u sirijskim gradovima pod njihovom vlašću. Do 1265. Bajbars osvaja Nazaret, Haifu, Toron i Arsuf. Hugues III., nominalni kralj Jeruzalema iskrcava se u Ako kako bi je obranio, dok Bajbars usmjerava svoje snage prema sjeveru u Armeniju koja je pod mongolskom vlašću. Godine 1268. pada Antiohija, a svi njeni stanovnici bili su ubijeni.[2]

Opsada grada Tunisa[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovi su događaji potaknuli Luja IX. na poziv u novi križarski rat u 1267. i kasnije, mada nije u to vrijeme uživao veliku podršku; Jean de Joinville, Lujev kroničar u Sedmom križarskom ratu, odbio je pridružiti se pohodu. U početku i kao i prethodni križarski ratovi, i ovaj je rat imao za cilj osvajanje obalnih zemalja Outremera, s konačnim ciljem ponovnog osvajanja Jeruzalema.

Međutim, njegov brat Karlo I Anžujski nagovara Luja da najprije napadnu Tunis, kako bi stvorili jaku bazu za napad na Egipat, koji je bio cilj Šestog križarskog rata kao i Petog križarskog rata prije njega, oba završena neuspjehom. Karlo Anžujski je kao kralj Sicilije imao i vlastite interese da zavlada ovim djelom Mediterana. Tuniški kalif, Muhamed I al-Mustansir, držao je veze s kršćanskom Španijom koju je smatrao dobrim kandidatom za preobraćenje. Smatra se da je Karlov interes za napad na Tunis bio više ekonomske prirode, nego religiozne. Godine 1268., Karlo osigurava nasljedstvo na sicilijskom krunom od Hohenstaufena nakon što je porazio Konradina u Bitci za Tagliacozzo.[2]

Luj isplovljava iz Južne Francuske s velikom flotom i iskrcava se na afričku obalu u julu 1270., u vrlo nepovoljno doba godine. Većina njegove vojske oboljeva zbog konzumiranja nečiste vode. Njegov sin Jean Tristan umire od dizenterije 3 augusta. Dana 25. augusta[3] sam Luj IX umire od crijevne bolesti, dan nakon dolaska svog brata Karla.[4] Njegova posljednja riječ prije smrti bila je "Jeruzalem". Karlo proglašava Lujevog sina Filipa III. novim kraljem, ali zbog svoje mlade dobi Karlo preuzima vodstvo nad križarskim pohodom.

Ishod[uredi - уреди | uredi izvor]

Opsada grada Tunisa završava neuspjehom zbog izbijanja bolesti i križari napuštaju zemlju 30. oktobra nakon sporazuma sa sultanom. U sporazumu su ipak ishodili trgovinski ugovor s Tunisom i smještaj i sigurnost za kršćanske svećenike u gradu. Nakon što je doznao za Lujevu smrt i odlazak križara iz Tunisa, sultan Bajbars od Egipta odustaje od svojih planova slanja egipatske vojske protiv križara u Tunis.[5] Karlo tada sklapa savez s Edwardom I., koji jse u međuvremenu iskrcao. Nakon napuštanja opsade grada Tunisa, Edward nastavlja svoj pohod u Ako, posljednji križarski grad u Siriji. Njegov se pohod naziva i Deveti križarski rat.

Lujeva sklonost vođenju križarskih pohoda donijela mu je status svete ličnosti, bio je kanoniziran 11. augusta 1297. Smatra se jedan od najpopularnijih vladara dinastije Capet.[2]

Trubadurska umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Bertran d'Alamanon, diplomat u službi Karla Anžujskog i Ricaut Bonomel, templar iz Svete zemlje, komponirali su pjesme oko 1265. Bertran je kritizirao propadanje hrišćanstva u Outremeru, dok je Bonomel kritizirao politiku Pape vođenja ratova na tlu Italije novcem koji je trebao biti namijenjen obrani Svete zemlje.

Neuspjeh Osmog križarskog rata, kao i prethodnih pothvata, inspiriralo je mnoge trubadure u pisanju poezije na tu temu. Smrt Luja IX. bila je posebno česta tema, što je interesantno budući da su trubaduri iskazivali neprijateljstvo prema francuskoj monarhiji tokom Katarskog križarskog rata. Tri planha, pjesme jadikovke, komponirane su u čast Luja IX. nakon njegove smrti.

Guilhem d'Autpol je komponirao Fortz tristors es e salvaj'a retraire za Luja IX. Raimon Gaucelm de Bezers je 1268. komponirao Qui vol aver complida amistansa u kojoj slavi pripreme za križarski rat, ali je 1270. komponirao Ab grans trebalhs et ab grans marrimens u sjećanje na mrtvog francuskog kralja. Austorc de Segret je komponirao No sai quim so, tan sui desconoissens, pjesmu koja općenito veliča križarske ratove i žali za Lujevom smrću, ali i tuguje za time što ili Bog ili Sotona toliko obmanjuju hrišćane. On također napada Lujevog brata Karla, kojeg naziva caps e guitz (glavom i vođom) nevjernika, iz razloga što je nagovorio Luja da napadne Tunis a ne Svetu Zemlju i odmah nakon Lujeve smrti je sklopio mir s Muslimanima.

Nakon križarskog rata, stari trubadur Peire Cardenal piše pjesmu Totz lo mons es vestitiz et abrazatz (približno: cijeli svijet je okružen i pod opsadom [laži]), kojom hrabri Lojevog potomka Filipa III. da ide u Svetu Zemlju u pomoć Edwardu I. od Engleske.

Tuniški pjesnici su pak komponirali satiričke pjesme koje su ismijavale Lujev novi plan invazije Tunisa: "O Luje, Tunis je sestra Egiptu! Stoga očekuj svoje teško iskušenje! Pronaći ćeš ovdje svoj grob umjesto kuće Ibna Lokmana; a eunuh Sobih biti će tu zamijenjen Munkirom i Nakirom.".[6]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "The Crusades of St. Louis". Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/144695/Crusades/235540/The-Crusades-of-St-Louis#ref1184386. pristupljeno 28 May 2015. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 "The Crusades of St. Louis". Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/144695/Crusades/235540/The-Crusades-of-St-Louis#ref1184386. pristupljeno 28. maja 2015.. 
  3. http://www.historylearningsite.co.uk/eighth-crusade.htm
  4. "The Eighth Crusade". http://www.medievality.com/eighth-crusade.html. 
  5. Al-Maqrizi, str. 69./svezak 2
  6. Stihovi tuniškog pjesnika onog doba Ahmada Ismaila Alzayata (Al-Maqrizi, str.462./svezak 1) – Kuća Ibna Lokmana je kuća u Al-Mansuri u Egiptu gdje je Luj bio bačen u lance nakon njegovog zarobljavanja u bitci kod Fariskura tokom Sedmog križarskog rata i gdje ga je čuvao eunuh imenom Sobih. Prema muslimanskom vjerovanju Munkir i Nakir su dva anđela koji ispituju mrtve.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]